Књижевне новине

. filmskoj proizvodnji i

| | | |

MAMO prilično skromnu filmsku “rađiciju, i u | proizvodnji, i u publicistici. »Pilm«, koji je izlazio do novembra 1955 godine, bio je nesumnjivo jedan ođ pozitivnih priloga toj tradiciji. Mi sad, u novom obliku, u okviru »Književnih novina«, želimo da ga oživimo. Nijedna naša filmska publikacija nije uspela da okupi toliko saradnika, toliki broj ljuđi koji se profesionalno. bave filmom, književnika, kulturnih i javnih radnika — kao što je to učinio nekadašnji list »PFilm«. Nastojaćemo da to ponovo postignemo. -

Kod nas izlazi dosta filmskih časopisa i listova: niču, pa prestaju, i opet niču novi. Ali teško bi bilo u ma kojem od njih uočiti neki jasan i dosledan stav, strastvenu principijelnu borbu za popularisanje i odbranu jedne određene platforme. Stari »Film«e — osobina koju ćemo i u ovom listu s najvećim ponosom isticati kao svoju trađiciju izgrađivao je svoj stav, propoveđajući ga otvoreno i beskompromisno. Danas, više nego pre dve godine, potreban je u štampi, u kojima je zavladala stihija, principijelan i jasan stav, pa makar se u njegovoj svakodnevnoj primeni wgrešilo, čak i u onoj meri u kojoj se to događalo bivšem »Pilmu«.

Volimo našu domaću filmsku umetnost, njene skromne rezultate, njene napore: zato ćemo biti neumorni popularizatori svakog njenog uspeha, ali ćemo isto tako biti oštri u odvajanju diletantizma i kiča ođ umetnosti.

Smatramo da koprodukcija može koristiti našoj kinematognafije i ođigrati pohvalnu ulogu u njenom razvoju, ali ćemo se boriti protiv stihije u njoj, protiv prevlasti »biznisa« i kolonijalizma nađ umetnošću i patriotizmom.

Svesni smo da zajednica ima ograničene mogućnosti u materijalnom pomaganju ove umetnosti, ali ćemo se protiv apriorističkih i nakaradnih shvatanja da je film kod nas rasipništvo boriti isto onako kao što ćemo to činiti protiv stvarnog rasipništva i nestručnosti u praksi i u administra-– tivno-onganizacionom aparatu naše kinematografije.

Imaćemo razumevanja za teškoće na koje nailaze oni koji sastavijaju bioskopski repertoar, ali ćemo isto tako imati obzira prema najvažnijem elementu tog kompleksnog pitanja — prema našem gledaocu — pa ćemo sasvim sigurno i bez ustezanja reagovati na slabosti bioskopskih programa.

Jer, bioskopskom #posetiocu, ljubitelju filma, najširoj publici posvećeni su stupci ovog lista. Imaćemo uvek pred očima potrebe jednog kulturnog gledaoca. Za njega, a me za uski krug stručnjaka, štampaćemo priloge OoVvOB

lista: teoretske članke, napise iz filmske prakse, eseje (originalne i u prevodu), prikaze, kritičke informacije, beleške i komentare. Umesto zbrke pojmova i imena, kakva

obično vlada u našim filmskim publikacijama, mi ćemo nastojati da pratilac našeg lista dobije jednu sigurniju orijentaciju na širokom području ove privlačne umetnosti.

I ubeđeni smo đa je list koji će otkrivati lepote i vrednosti filmske umetnosti takvom čitaocu „đraži i Dotrebniji

od bulevarske štampe. [| BR " /f /L; i

_____-_- __ _- –___---- _ _ _—| "T__ \_P, ——

premijera u OvoO| sezoni:

DEVOJKA | HRAST KRVAVI PUT

EŠALON DOKTORA M. TRI ZGODBE

MILIONI NA OTOKU VUČJA NOĆ

NJIH DVOJICA

JUBILEU GOSPODINA IKLA

Muopasan? „Jugoslavija? Nemačka? Uehaslavačka? Ž -

Laja Raki u Čapovom filmu „Greh” — tipičan koprodukcioni ustupck kiču ijeftinoj senzualnosli

VEĐANI su veliki

uvoznici američkih

fimskih dela. Njihova cemzura vrši specijalna skraćenja filmova. — izbacuje scene koje bi mogle štetno delovati na omladinu. Međutim, ta mera se nije pokazala dovolnjo efikasnom, tako da pedagozi · zahtevaju od domaće filmske industrije proizvodnju konstruktivnih filmova Za omladinu, s tim što bi se inostrani filmovi, nepogodni za mlade gledaoce — zabranili. Veliko „uzbuđenje među švedskim psiholozima i pedagozima, već naelektrisanim protiv holivudskih filmskih proizvoda, „izazvala je mjujorška anketa na temu »Film i omladđina«, u kojoj su Uučestvovali mnogi istaknuti američki eksperti za pitanja dečje psihologije i vaspitanja dece uopšte.

Neki američki pedagozi rekli su da je isuviše malo straha, ubistava, rečju, zla, u filmovima „za omladinu. Gertruda Samjuel, istaknuti guručnjak za pitanja dečjeg vaspitanja, izjavila je da na filmskom platnu omladini tre ba prikazati što više krvi, straha, čak i seksa, jer će jedino tako omladina u bioskopskoj sali imati priliku da se iživi, da zadovolji svoje prohteve za avanturama i svoje antisocijalne nagone, Ne nađe li to omladina u literaturi i filmu, potražiće u ŽiVOtu. A to znači seriju, bez početka i kraja, običnih i monstruoznih zločina.

Žozeta Frenk, funkcioner Društva za proučavanje dece, deli mišljenje Samjuelove, i kaže da normalna deca, duševno i fizički zdrava, mogu dobro, i po njihovo vaspitanje bezopasno podneti takozvane »filmove jeze i straha«. Deca moraju imati oduška u bioskopu, deca treba da iz stvarnog pobegnu u nestvarni svet u kome su glavne sile plemeniti junaci i Ubojice, deca hoće da se identifikuju sa ličnostima filma, da mprožive mjihcve avanture — misli Žozeta Frenk.

Doktor O'Brajan ne poriče potrebu iživljavanja filmom, ali smatra da to treba činiti kroz konstruktivne filmove, jer će oni najbolje angažovati višak dečje energije.

Profesor Džersil oštro osuđuje gledište Gertrude Samjuel i napada {finansıjere kulturnih institucija koji profitiraju na sili, zločinu, bekstvu od stvarnosti. Štampa, radio i film jesu u Americi

kulturne kreature a ne Kkre-

atori kulture — kaže on.

Švedski psiholozi i pedagozi jednodušno odbacuju teze Gertrudđe Samjuel ı njenih pristalica i kažu da je odgovor jednog dečaka koga Je ona anketirala karakterističan za duševnu izopačenosi ne malog broja američke „dece. pRvo šta je taj dečak izjavio: »Ja volim filmove u kojima se ubija. To me uzbuđuje. Osećam potrebu za uzbuđenjima takve vrste. Ja moram da se uzbuđujem. Ali, ja lično ne bih želeo da ubijam. Ja samo želim da se zabavljam gledajući kako se drugi ubijaju. Ali, draga gospođo Samjuel, vi kao žena svaka– ko ne možete razumeti nas muškarce.«

Prancuzi koji su takođe 0Oštro reagovali na shvatanja Samjuelove, pitaju se da li bi sadašnji broj dečjih gangsterskih bandi, kojih, prema podacima američke policije, na leritorijL SAD ima oko

* „Jedno fumačćenje ulicaja _ filma na dećju psihologiju

MLADINA

trideset hiljada, bio manji aza o ulicaju filma na omladinu. I odlučno odgovaraju * P RE višeod dve godii ma« anketirala je preko dve hlljade beogradgimnazijalaca i učenika u privredi, i tom prilikom konšnje saradnje pedagoga, piihologa, omladinskih organizalju proučavanja komp. .eksnog k . vw ..V azati šfo više krvi, straha,

ko bi se prihvatila njena t:da bi se taj broj povećao. ne redakcija »PFilskih „dečaka i „devojčica, statovala potrebu što tecija i filmskih radnika u ci„Omladini pri" “ erotike... (?)

problema koji proizilazi iz odnosa omladine prema filmu. Rezultat ankete pokazao je da i kod nas ima mladih koji kažu: »U filmovima vol:m da gledam «gcene ubijanja« (učenica, trinaest godina); »Po sle filma »Na divljem Zapadu« napravili smo drvene mištolje i počeli borbu« (učenik,

četrnaest godina); »Moje omiljene glumice su Ivon de Kar Jo, najlepša žena sveta, Silvana Mangano, najlepše noge sveta, Marija Montez, atomska lepotica« (učenik, šesnaest godina).

O uticaju filma na omladinu, negativnom i pozitivnom, — govorilo se, EoVori i BOVOriće se u svetu i kod nas. Ali, čini se, da priličan broj diskutanata, prvenstveno pedagoga, gubi iz vida činjenicu, prostu i tvrdoglavu, da se štetan uticaj filmova na dečake i devojčice ne može otkloniti zabranom gledanja »wrđavih filmova«. Administrativnim merama se omladina ne vaspitava, »Vaspitanje je ljubav i poverenje« rekao je jedan mislilac.

Diskusija vođena u Americi i reakcija njome izazvana u Švedskoj i Francuskoj, pokazuje da su se u tumačenju uticaja filma na dečju psiholo giju, pojavila i neka nova shva tanja, koja, na prvi pogled, izgledaju nastrana. Ali, OVO naše doba atoma i »letećih tanjira«, doba totalne vlasti iehnike, svakako drukčije formira dečiju psihu, nego, ono doba u kome smo mi bili deca, Otuda je i razumljivo i oprav_ dano shvatanje po kome d ru gim metodama moramo Dpristupiti Vvaspitavanju mladih, jer su se promenili — i stalno se menjaju — uticaji koji su presudni u formiranju njihovih karaktera. Nije li famozna mera »zabranjeno za m'adež« donkihotski način borbe protiv štetnih uticaja filma na omladinu? .

Ne mislimo da su sasvim u pravu psiholozi koji tvrde da se »zlo gorim isteruje«. Prikazali smo njihova gledišta samo kao ilustraciju traženja novih putova u Vaspitavanju mladih.

Li. Radičević

Na uskoj ıiraci

STREMLJENJA

u amaferskom filmu Srbije

| RAJEMM 1954 ođržana su u

našoj zemlji dva festivala amaterskog filma? IT „festival „amaterskog

filma Srbije i I zagrebački festival. Od 78 filmova prijavljenih na oba festivala žirii su ođabrali za prikazivanje 43 filma od 41 autona. Veliki broj učesnika ovih malih festivala, mnoga imena novih filmskih amatera a naročito pojedina ostvarenja, pokazuju da je Rkinoamaterski pokret i kod nas zauzeo svoje mesto, ne samo kao »hobby« ili »škola kadrova« već i kao područje slobode i eksperimenta u sedmoj umetnosti. Mora se priznati: većina kinoamatera spada u onu vrstu naših poznanika koji su obdareni čudnom osobinom da pređano skupljaju marke, omote žileta ili nešto slično. Ne žaleći nikakve žrtve kinoamater ostvaruje od mučno sabranih delova — savršenu Rkopirku, ili provodi dane i noći u zamračenom kupatilu razvijajući film, ill teroriše prijatelje monotonim „projekcijama porodičnog filma: »Kako je prohodao Miša«.

Ima među njima i entuzijasta koji se mogu meriti sa odvažnim lovcima na orhideje: tu je amater iz Beograda koji je sa Rkame-. rom osposobljenom za podvodno snimanje proveo ftri sata pod površinom mora uzaludno vrebajući da uhvati in fla granti dve zaljubljene kornjače. Iz legije poletnih tvoraca porođičnih filmova uvek se izdvajaju oni koji filmsku tehniku shvataju kreativno. Poverenje „uloženo u makaze i aceton uvek donosi rezultate hrabrom „eksperimentatoru. Takav je u Ljubljani Boštjan Hladnik čiji je film »Bajka o ljubavi« u Zagrebu odneo pehar »Vjesnika u srijeđu«. Takva je u, Beogradu ekipa Dušana Stefanovića, Zorana Potića i Voje Lukića koja je prikazala tri kratka filma rađena sa izrazito eksperimentalnim tendencijama.

»Posle XII probe atomske bombe«, film pomenute trojice, snlmljen je pretposlednjeg dana Dpostojanja čovečanstva, Pođivljali

D. Makavejev

ljuđi, obrasli u brađe i ođeveni u krpe izbezumljeno se kreću na platnu. „Sarkastičnim . humorom autori zastrašuju gleđaoca istinom mogućom i ružnom do odvratnosti: scena ubijanja mačke potseća na Bunjuelovog »Andaluziskog psa«. Radeći na dva ostala filma ovi mladići (223, 21 i 19 g.)

otkrili su smešnost neočekivanog i ovladali „veštinom njegovog stvaranja.

»Ubistvo na ulici« je kratka parodija na šundđ literaturu. Ovaj dinamični film traje 2 minuta. Parodija na fotoamatera »Ideja je ukrađena«, film je pun duhovite improvizacije ali i neđozvoljivih proizvoljnosti i koji film čine nerazumljivim. Potoamater Sreta bira čudne uglove snimajući fotografije za veliki nagradni konkurs: iz šahta, sa (Nastavak na četrnaestoj strani)

propusta

/

Oubri Bodin:

„Jedra”

rički fotoreporter

Oubri C : taj način uspeo da postigne mnogo snažniju impresl, kupan kuter. Ugao pod kojim su delovi jedra snimljeni

/lalfi alt umetničke {otogra{ike

Autor je na ovoj slici uzeo deo objekta umesto celine. Time je slavni ame-

Bodin

postigao grandioznost kompozicije. On je na esiju nego da je obuhvatio celo-

daje im zaista grandiozan

izgled. Igra prevoja istaknuta. je reljefno, sa pravim linijama jarbola, konopaca

i kablova. Ljudska figura,

beznačajna u ovoj

cellini,

povećava utisak Veličine

objekta, pri čemu se svetlost i senka ritmički izmenjuje.

Vicko

aspor

KOPRODUKCIJA:

etiketa, etika, estetika

(Nastavak sa prve strane)

angažman evo već pune tri go dine! Iz svog privatnog aviona Majkl Tod gleda na nas pješake teleobjektivom i ocjenjuje da smo dobri da igramo Ruse iz 1812 godine, a Radoš Novaković, u punoj vožnji, virtuozno se prebacuje sa papučice »Kojtnera« na blatobran norveškog »Bergstrema«, bacivši se na taj način na umjetničku obradu materije dijametralno suprotne od oku

patorskog humanizma »Posljednjeg mosta«, u koji — osim crkve katoličke — niko

u Evropi više ne vjeruje, a najmanje. oni u Norveškoj. Pa ako neko i od naših pješaka izjavi da u serum katoličkog humanizma njemačke b»blicmedle« iz Drugog svjetskog rata ne vjeruje nikako, onda će ga Vjeko Dobrinčić u »Vjesniku u srijedu« pobiti citatima iz — njemačko-austriske štampe!

I tako smo u desetoi godini svog filmskog pješačenja došli u fazu kad je najveći ideal dobrog broja filmskih pješaka — zakačiti se za neki koprodukcioni auto, jer, kao što jedan dd »teoretičara« koprodukcije — Vladimir Kolar u »NIN«-u, — tvrdi: »najveća djela Moslijeratnog evropskog filma stvorena su u koprodukciji«, prodavajući time nama pješacima, agrikolama, pejzanima i ostaloj filmskoj publici jedan Tipični devizni Tog za svijeću, jer to naprosto nije tačno. Pojava talijanskog neorealizma mezamisliva je u koprodukciji, a »Đavo u tijelu«, »Zabranjene igre«, »Ćutanje je zlato«, »Bijela griva«, Breson, Kajat itd. nisu koprodukcija. »Nadnica za strah«, ukoliko se uopće može smatra ti koprođukcijom, potvrđuje

pravilo: da se bez straha za umjeiničku vrijednost djela može upustiti u koprođukciju samo jaka ličmost, koja će kcprodukcione okove podrediti svojoj vlastitoj ingenioznosti! »Kratak susret«, »'Treći čovjek« i engleska savremena filmska komedija nisu koprodukcija, kao ni švedski filmovi koje smo gledali, pa su tako Vladimiru Kolaru za potvrdu njegove evropske teze ostale uglavnom „Austrija i Njemačka!

uvuJe iskijučeno da će u jednoj sutipDluziranoi političkoj sluuaCcıJI U SVuJeUu Kkoproaukcija uonljJela Velika mumjelniCa aje.a, ako aoae do odabiranja . smimanja ıiakvih tema u kojima ce umjetnički ujomemat, Gikurau pourebu koprodukciunih odnosa. Ali zasada, Mad Je Rkoproaukcija 105 uvijek previastı aaminusura uvno-iinansısko-komeucuijainiıh taktora nad umjetničkim, naj manje od mJe mogu aa očekuJu maie i menazvijene kineiuatogratije sa Kmjetnickim sxaarovima malog iIormatuta. „Ve OVO SLO Je Kud nas nazivano koprodukcijom (izuzima– Juci, mozaa, »Kurvavi pul«) biıO Je nase potčinjavanje inostranom parineru, ako ni u cemu arugom, a Ono bar u najvažnijem: u umjetničkom i udeJnom pogledu. U takvim koprodukcionim odnosima niJe nikavo čudo Što se stvara ı Šinj onaj kolonijalno-poltronski mentalitek6 u ophođenju sa stranim filmskim veličinama i »veličinama«, mentalitet —' koji sve više poprima karakter prosjačkog buljenja Tu blistavu škudu stranca.

I tu, u tom najvažnijem, po pješačko ljudsko dostojanstvo najdragocemijem momentu, nikakovu bitnu wazliku ne

Milivoje Živanović u ulozi Jonkovog oca Miljana u filmu „Krvavi put”

pretstavlja pokušaj da se »koprudukcija« zamijeni »usluga”ma«: jer nismo, valjda, gradi-

li svoje ateljee, skupljali svo-

ju tehmiku i podizali svoje kadrove da postanemo rasad-

mici i liferanti majodvratni-

jeg malograđamskog kiča (»Nezgode lijepe Irene«, »Carević«, »Baron Ciganin«, ameri-

čki fteleviziski programi snimani u »Jadranu« i tome sli-

čno).

Čini se da je pješačenje ipak još uvijek najsigurniji naš put, daleko solidniji od koprodukcionog debakla »Triglava«, jer — kao što je pokazala praksa — ni na »Dalmatinsku svadbu« ne ide se bez... vlastitih snaga.

Deset godina izgrađivani su kadrovi, podizane laboratorije i studija, kupovala se i snimala filmska vrpca da bismo odrazili makar i preko starije literature, našu zemlju, njemog čovjeka i ono što je čini našom među ostalim narodima, pa ako Su UZ Upornost, stipljenje i naše unutrašnje žestoko obračunavanje tu i tamo već postignuti rezultati (od kojih su oni ma području dokumentarnog filma nesumnjivi) nema, nazloga da ne vjerujemo da jednog dana ne bismo mogli na ravnoj nozi da sarađujemo sa inostranim parinerima. Ali način kako se to danas vrši, etiketa, estetika i etika sa kojom“ se danas ulazi u koprodukcione odnose, atmosfera koju oko to ga stvaraju bulvarski članci u štampi, učinili su da je sada herojski smiješno biti domaći filmski agrikola i geak, -

a ne biti — recimo — Ema Karlova (sa dubl »m« i dubl »V«). z

Bilo bi normalno da profesionalna „udruženja filmskih radnika budu nosioci borbe protiv koprodukcione epidemi je. (Tako je i bilo dok nisu pod okriljem tih udruženja Osnovana preduzeća kojima je platforma, poslovanja ubrzo postala potpuno ista kao i u »starijim« preduzećima, pa se danas svela na sasvim normalnu utrku, između ostalog i u kopr.-dukcionim po slovima!) Ali ništa bitno do sad ta udruženja nisu učinila a Plenum Saveza filmskih radnika Jugoslavije čak je posebno istakao i izdvojio kao pozitivnu i u svakom pogledu korektnu kcprodukciju »Posljednjeg mosta«, potpuno prešutjevši pri tom da je taj film dobio prvu katoličku nagradu u Kanu! Pa kad tako stvari stoje danas, deset godina poslije naših filmskih po) četaka, možda je saznelo Vrijeme da se zvoni na okup svih onih koji naše mukotrpno i sporo filmsko kretanje vole više od raznih »Nezgoda” lijepe Irene«, »Carevića«, »Dal matinskih svadbi« »Kuća na „obali«, »Barona Ciganina«, »Posljednjih mostova«, »Grijeha« i ostalih koprodukcio nih atentata i kraljev. rapsodija, ;

KNJIŽEVNB NOVINE 13