Књижевне новине

BOJAN STUPICA:

_ nisu u ovom komadu mirakulozni ljudi, već zbi-

· Vanja oko njih...

ı — Sećam se, kad sam u podnaslovu »Glorije« proči'ftao ono mirakl, da me je To samo po sebi prilično za'infrigiralo. No, pošto sam du že razmišljao o ljudima koji nastupaju u »Gloriji«, o pe ripetijama kroz koje se oni muče i Jikuju, pobeđuju i padaju. — sve sam više doJazio do zaključka: nisu u ovom komadu ljudi mirakulozni, nego su zbivanja oko njih i apsurdnosti u koje omi padaju upravo to, upravo mirakulozmi...

.. Ima u Mamrinkovićevim liudima nečeg poiresno ljudskog, nečeg svakodnevnog. ali poetičnog, tako da 6e nezaustavljivo setiš nmeorealista koji mas nisu ošva-– jali samo nizom činjenica iz života, nego su nas opčinjavali jednim neverovatno pro dornim i preciznim pogledima na svakodnevne stvari. Njihova reč u savremsmoj um nosti nije, dakle, toli'ko činjenica, već ona boefska pozicija sa koje su kazivali podatke o ljudima. Sa koje su, u isti mah i lirski i vrlo realistički. pričali o Žživotu. Stvamo nas Marinko= vićevi ljudi privlače po sličnoj liniji, i nikad ne pbomišljamo da bi njegovi jumaci u datim okolnostima mogli razmišljati i postupati drukčije nego što to čine. Mirakulozan je samostan, miraKkulozan je cirkus, baladiski ton ima tragedija ove neznatne cirkuzantkinje koja je izgubila ravnotežu i za trapez i za život. I ta boetska suština drame drugi je momenaf koji treba poštovafi, TT, zapravo, to su bile glavne misli koje su me vcdile u »Gloriju«.

Jer, šta je, zapravo Glorija? Ko je ona?. — Jedno ponosno stvorenje u konfliktu -sa · hipokirizijom- stva da pred .. našim. očima,.. ali, učiniti. da. taj tragičan ·završetak deluje kao jedna pobeda — fto.je za mene značilo vemo ostvariti Marinkovićevu misao. „Oslobođiti tu misao dnevnih, uskotračnih relacija i dati još šira, dublja, ljudska značenja. bio mi je zadatak kao reditelju a i dug prema piscu čiji tekst pobuđuje toliko poštovamja najpre kod svih na& koji na njemu radimo.

T. TANHOFER: Osnovno: kako .to delo koje je autor nazvao mirakl, transponovati u košmar...

— Stvar je u tome da mi još nismo sasvim načisto sa svim onim što je u »Gloriji« i oko nje. Premijera je relativno. prilično daleko, biće negde u aprilu. Što se tiče samog dela, mislim da mogu reći ovo: ima tako. ponekad, novih tekstova za ko je je potrebno tek pronaći nove: izražajne forme, kakJ bi se što adekvatnije izrazile emocionalne i racionalne stra ne literammog dela. Toga je uvek bilo, istorija teatra bogata j”» primerima: uzm'mo samo Vagnera, njegovu DOjavu, koliko je trebalo dok se nije došlo do novih, sDecifičnih izražajnih formi?.,. Mislim da se to u potpunosti odnosi i na Marinkoviće> vu »Gloriju«. Sama tema neobično je bizarma. Zbog toga postoji velika opasnost da se uđe u bilo koji od mogućih ekstrema: jedan je O> no pamfletsko u koje bi se lako i neoprezno m”= glo upasti, i to zbog toga što se u drami govori vrlo mnogo o katoličkom kleru, o ljuđima koji u našoj zemlji najčešće preistavljaju grupu pobeđenih apletkara i koji, nezavisho od dramskog teksta, zaslužuju da se s njima čovek obračunava i pamfletski. Marinkovićev tekst je literatura najviše vrste i daleko je od svakog pamfleta, ali opasnost upadanja u te plitke vođe pamfletskog postoji isključivo zbog aktuelnosti teme... Drugo: ekstrem je i ako se ođe u apstrakmost, u nekonkretnost. Radnja je stavljena u jedam skroz neodređen milje, van vremena je, van prostora. Autor je dao likove koji nisu vezani, za mešto, za vreme, ali to su živi, plastični, vrlo određeni likovi, jako iznijansirani karakteri, realni, da im se to nipošto ne bi smelo oduzeti,

'Prave izražajne forme za 'fakvu vrstu dramskog teksta tek treba pronaći. Kad prilazite Čehovu, Šekspiru, vi 'imate ispred sebe iskustvo mnogih pozorišnih generacija, sad, ništa. I ukoliko budemo uporniji u savlađivanju feškoća, kaluba, šablona, utoliko ćemo posfići lepše rezultate i približiti se osnovnoj autorovoj ideji.

Po mom mišljenju. ne radi se o jednoj femi koja interešu.je samo jednu našu pokrvjinu, kako je to neđavno pisano u jednom našem poznatom listu. To je vrlo široka tema, nikako ne u-

sko antiklerikalna, to je či- ~

njenica i nama je to dobro poznato da će ovo delo biti drukčije primljeno ovde, u Beogradu, nešo ma nekom drugom mestu, sigurno druk čije nego u Zagrebu, Ljubljani. Ali da to nije nimalo povezano sa lusko-loka:nim, za mene. je van diskusije, ·razlozi.su drukčiji, njih treba šire posmatrati. Taj svet katoličkih sveštenika pretstavnik Je jednog totalitarizma koji je bez presedana. i taj toftalitarizam niie nigde lokalna sivar... Autor se digao daleko iznad nekih isključivo lokalnih problema, on je duboko osetio potrebu da ne uđe u lokalno, sitnorealistično, to dokazuje činhjenicam da je on radniju svoje drame postavio između dva ekstrema, između crkve i cirkusa uzdižući je do Opštosti. Pred nama su dva zadatka: vajanje tih likova ko ji istovremeno treba da budu pretstavnici ideološke autorove komcepcije, i drugo, — da ti likovi budu tfto-

liko realni.koliko to dopu-·

šta tekst. Onai ko poznaje Marinkovićev opus -shvažiće da »Glorija« nije ustvari ne što posebno novo u mjego-

vom stvaranju. da je to lo-

gički nastavak njegovih preokupacija koje su nam; bile vrlo jasne još u nekim mjegovim. ranijim delima. PToblem je:u svemu. tome kako, ma :koji 'nmačih” đoneti'te likove, #U Sloveniji u 'Hrvatskoj. i' Dalmaciji· katolički

'sveštenihk je lice koje mi,sre ·

ćemo svakodnevno, na. ulici, u kući, Ovde to nije slučaj i pred nama se. dok razmišljamo o postavljanju te drame, kao osnovno postavlja pitanje kako to delo koje je autor · nazvao, mirakl traspotovati u košmar... Nemojte pogrešno shvatiti ovaj izraz: mi ga upotrebljavamo u našem poslu figurativno.,da bismo sami sebi tačnije plastičniie objasnili neke namere. Jer to. je potrebno, potrebnc je iz mnogih . razloga, u prvom redu zbog toga što za ovaj dao našeg sveta kafolički sveštenik mije isto što i za drugi deo našeg sveta. Ovde je to identificirano sa pojraom kolač i tai pojam ovde ima krvavo svoje značenje. Natavno, to krvavo treba primiti u kontrapunktalnom smislu.

Sad, šta ćor.o mi sve još u daljem radu pronaći, koje će biti forme kojima ćemo sve to što smo naslutili polL „jati da izrazimo — ja ne znam. Videćemo, do premijere ima još dosta.

Moram samo bodvući OVO; u svom dugogodišnjem radu ja nisam ođavno imao bprilike đa osetim i đa konstatujem, sa najvećim zadovoljstvom, da se ceo ansambi nz?azi : jednoj pravoj stvar.lačkoj grozici. To očigledno govori da smo naišli na ječao delo koje nas je ponelo, sve bez izuzetka, na iedno delo koje treba poštovati i za koje se treba založiti, utoliko pre Š ono dolazi neposredno posle jedne opšte povike na domaću dra mu. Odjednom smo se našli pred jednim velikim domnčim delom, pred kojim stojimo sveshi odgovornosti isto onako kao pred najpoznatiim delima svetskog repertoara... MIRA STUPICA:

· „Glorija“ je takva baza | sa koje nije teško kre nuti u kreativnost...

— Mislila sam đae, pošle Šoove »Jovanke Orleanke«. duže vremena prosto neću imati kud u sebi da prim:m novu ulogu. Ali, što su već sutrađam po premijeri počele probe »Glorije+, i što sam ulogu igračice na frapezu jednog pravog, i jednog stvarnog cirkusa, odmah mogla da primim s#.posebnim uzbuđenjem i odušev-

KNJIŽEVNE NOVINE

ljenjem, zasluga je Ramka Marinkovića koji je našoj pozornici dao dragoceno sa=vremeno delo. Mislim da je »Glorija« odista događaj u našoj dramskoj književnosti i posle toliko vremena mo·žemo wadosno reći da smo najzađ dobili upravo op*kvu ·domaću dramu kakvu smo pre svih mi, pozorišni ljudi, toliko dugo čekali. Bila sam srećna šlo sam mogla da odigram jednu žemu koja govori našim jezikom, a čija je sudbina fako bogata u melfnička iema. da sam se csečala punom i pohosnom šlo šam je radila. .

Ja naravno, nisam hi profesor ni enalitičar. Moj Droces je dosta jedmostavah: po 'kušavam · da shvatim p'sca, da shvatim režisera, da upijem u šebe i jedno i drugo. i kad se dovoljno inficiram njima, njihovim pogledima, u: meni. se stvara baza sa koje mogu da pođem u kreativnost, »Glorija« je bila takva baza sa koje m'je bilo teško krenuti na taj put jer je neocenjiva, prednost igrati u našoj drami. osećali se na svom {lu, iskazivati misao i emocije natopljene autentičnim, svojim jezikom.

O. SPIRIDONOVIĆ :

„Uloga ·Glorije“ pruža ogromne razvojne mogučnosti... — Biću? iskrena: za petnaest godina rada u pozorištu nisam, čimi mi se imala fakvu ulogu koja me je, kao »Glorija«, toliko zahvatila,

IL DVE GLORIJE

| O NOVOM DELU RANKA MARINKOVIĆA.

::

SSS

toliko svu ispunila... Lomim se najviše na onom bpreloni-= ncm mestu drame: kađ Glorija napušta cirkus, ona to objašnjava jednim vrlo kratkim fekstom... U nekoliko rečenica... I tu je glavni problem: kako izreći taj kratki monolog koji toliko mnogo znači, kako izgovorifti te sudbonosne weči da ih publika shvati kako treba, kako mora... Glorija, na jedan izvestan način, napušta život... Trapez se ne otkida već — ona nije više “u stanju da ga dohvati... Tu je srž, u toj nemoći, u tom unutrašnjem. komfliktu... ... Sama Glorija, kao lik, kompleksna je, kao uloga vrlo vrlo · primamljiva. To je jedno slabašno stvorenje, lepo, bez mnogo „svojih lič-

Mira, Stupica u „Gloriji“

nih ambicija, ali uvek u sluŽžbi samoljublja drugih... Dok je na trazipezu, ona ispunjava volju svog oca, kzđ je u odori opatice — tu je don Jere... Ona rađi ono što ho= će on i.., I strada zbog volje dugih, zbog ćudi drug:h. Uloga pruža velike, nes:ućene, skoro fantastične mogućnosti. '"'ekst je izvanredan. Ono što mislim da treba podvući kao poseban pro blem govoma faktura, obični govor naših običnih ljudi bez patosa... Za mene j> to utoliko teže jer sam navikla. na klasični repertoar. Ali, mi smo tek na početku, premijera će biti u aprilu, važno je da je rola takva da. mosi. da pruža ogromne razvojne mogućnosti... D. A.

S PREMIJERA U BEOBRADSKOM DRAMSKOM POIORIŠTU

MAČKA na USIJANOM LIMENOM KROVU

DRAMA T. VILIAMSA U REŽIJI M. DEDIĆA

skih tokova, reminiscencije, igri umornih. očiju, grču ga-

OŠAVŠI u svom stva~

D ralaštvu đo Mačke

na usijanom 1jmenom krovu #'enesi Viliams je osetio da je za njegov dalji razvoj u dramatičara izuzetne vrednosti od bitne važnosti posmatranje ljudskih odnosa u socijalnim okvirima. Dok je u prethodnim komadima ovog pisca u centru zbivanja bio pojedinačan, skoro medicinski slučaj, u Mački se autorova pažnja okreće ka jednom porođičnom krugu u nameri, da zaključci do kojih dođe u tom posmatranju dobiju značaj opštosti..

Dramaturški i tematski Tenesi Viliams je to ostvario sažimanjem dveju posebnih drama, pri čemu svaka od njih ima izdvojeni tok, ali koji su u suštinskoj vezi i od podjednake važnosti za dokazivanje teze. Suština prvog toka drame sastoji se u razvijanju krize porođičnih odnoša i u moralnom izrazu te krize. Motivi koji dovode do nje materijalne su prirode, dakle društveno uslovljeni, nasuprot drugom dram skom toku koji se sastoji u krizi Brikove nastranosti, tre tirane „pretežno psihološki, no koja ima i svoj nesumnjivi društveni odraz. U tom preplitanju kriza i njihovih posledica i leži tajna autorovog organskog povezivanja ovih, na izgled, oprečnih tokova. Drama Politovog sina Bribo, postavljena kao drama prokaženosti i usamljenosti, ima uprkos njegovim morbid nim sklonostima, „prizvuk težnje ka čistoti. U kritičnom životnom „frenutku, kada se ubio njegov najbolii drug, Brik nije mogao da shvati da alternativa ovoj potajno bolesnoi vezi, koja se Skiperu i njemu pričinjavala kao poslednji beznadni san dečaštva, nije jedino u laži konvencionalnih dodira, i on se lišio učestvova-– nja u životnoj aktivnosti. Bri kov kraj biće u maglama neke manije ili u samoubistvu ali, u ovom frenutku drame, u njegovom gađenju i indigniranom odbijanju da učestvuje u rođenđanskoj igri laži oko smrti i nasledstva slutimo elementarnu moral-– nu čistotu.

sabijenost atmosfera u nedovršenu aktivnost nekog lika, — zahtevalo je od ređitelja M. Dedića složen #ad oko uravnotežavanja ovih komponenafta. To se najbolje mo glo postići stabilnim scenskim realizmom. Jedino u okviru tog postupka reditelj je mogao da dobro otkrije dramske spojeve, podvodne stene skrivenih kriza, presečenosti koje se projektuju u silne dramske zamahe i da oživi pretstavu dostojnu veličine teksta. Svaki drugi put bio bi veoma opasan jer bi se naglašavanjem ma kog elemenfa pre došlo do razbijanja usklađenosti nego do bodvlačenja nečeg presudno važnog.

Doduše, ovako shvatanje u pcstavljanju pretstave imalo je i dva neizbežna nedo-

Vladimir Stamenković

statka. Vođenjem pretstave na ovaj način reditelj se prvo lišio mogućnosti da izvuče grčevitije akcente iz ritma zbivanja. Ovaj, izgleda neminovan, nedostatak postaje očigledniji ako se ima u vidu da je drama pisana i igrana na ivići forsiranmog izraza.

Drugi je nedostatak u tome, što je Viliamsova osobina da se izražava putem fizičkih delova pozorišta i da teži da pomoću ovoga izrazi svoje poetsko-dramske inten cije, zahtevala sugestivnija vediteljska rešenja u smislu ekspresšionističkog teatra. Time bi se izbešao najveći nedostatak ovako shvaćenog pozorišnog simbolizma: opasnost od banalne očiglednosti. U okviru svesnog primam,ia' ovog rizika Beogradsko dramsko ostvarilo je jednu ozbiljnu pretstavu dostojnu svog renomea.

U osvarivanju likova mogla su se uočiti dva postupka i dva naečćina glumačke ideni:fikacije.

Radđe Marković, kao nastrani Politov sin, izgublien na usamljeničkim pute~

đenja oko usana, rezigniranom okretanju, plašljivom uvlačenju glave u ramena dao smisao sloma koji se nagađa i ispunjava scenu uprkos svom „kamernom stilu.

Pri donošenju Polita, bezobzirnog starca, firanina u kući i van nje, Sima Janićijević je išao putem toisaone identifikacije. Jez:·gro uloge on je našao u trenutku osvrtanja pred smrf, i u osećaju promašenosti koja ispunjava ovog snažnog čoveka. Preterivanje je normaline posleđica Politovog temperamenta i Sima Janičijević je, insistirajući na tome, ovu ulogu ostvario Ššicolcim razmaknutim pokre{iiNa, punim nesputane snage.

Olivera Mayković, u ulozi Brikove žene, nije u potpunosti izrazila sve karnP.ieristike ovog lika. Komplementarne boje njene i Bri kove sudbine donesene su u jarhim bojama. Emocionamo se irnentifikujući sa Meginim likom O. Marković je grč i vreinu njenih usijanja donosila temperamentnom linijom iskiđanih pokreta, duše i teja. Nama je jasno sa kakvom upornošću Meg ostaje wa mestu pod suncem do koga se uspela, alı motivi tog cstajanja ostaju u tami. Zbog toga njena muka, na kraju večeri, izgleda samo kao fizička i mama nije dovoljno jasno da je ona isto toliko prevarena koliko i vara.

Staramajku, Politovu ženu, Ljiliana Krstić je ostvarila nizom virtuoznih niJansi. Sa druge strane, zavedena mogućnošću da ponekom preciznom bravurom zapali vatru. sentimentalne tenesijevske atmosfere ona je bila i sama dirljiv, mio, ostareli stvor a veoma daleko od ogrubele starice kakvu je zamislio aufor.,

Tatjana Lukijanova naizmeničnim otkrivanjem skrivene prirode i stavljanjem prigodne maske izražavala je sa uspehom glad za bogatstvom.

Slobođamn Perović nije se sasvim snašao u Gurerovoj tipičnoi prosečnosti.

U pogledu sazivanja teksta treba pomenuti to da su glumci, sa malo izuzetaka,

LIKOVNA UMETNOST

EDAVNO je pesnik Miodrag Pavlović u jednom čianku označio prolaznost kao bitno obeležje književ-

ne kritike. Nema razloga da se takva jedna konstatacija ne proširi i na kritiku likovne umetnosti, bar u onom njenom

najglavnijem delu u kome prati dnevne.

događaje. Jer, ako njeni zamašniji zahvati, kao što su naprimer Vasarijeve »Vite«, večito strče kao tornjevi, zadržavajući vekovima draž autentičnog dokumenta svoje epohe, zanimljivog za svakog čitaoca a ne: samo za eruditu, oni uži napisi, ograničeni samo na jednu trenutnu manifestaciju kao što je izložba, ostaju nakon završene misije znatno više u pozadini u-

ı ftapajući se u panoramu koju su u svoje

doba i sami obeležavali. Pronaći ih Došsle toga deluje zajsta kao kuriozum bez obzica na ozbiljnost kritičkih sudova koje sadrže.

Prolazne po svojoj nameni i rođu, prolazne po objektu, čemu ih razvlačiti sada · »post festum«, povodom događaja koji su prošli? Ustvari, baš je kratka pojava svih tih. vizuelnih činjenica o kojima je reč najjači razlog da o njima ponovo poražgovaramo. Ta dela ne stoje pred nama kao muzejski eksponati, na dohvatu naših čula, niti se o njima zadržava kakav vidljivi trag u časovima sa reprodukcijama, jer toga nemamo, dok vremenski razmak koji nas deli od trenutka doživljaja pred ' njima. nije takav da bi menjao suštinu utiska. Upučeni na pamćenje kao što jesmo, nije nam na odmet rekapitulacija . onoga što se dasilo. S druge strane, možda je sećanje, makoliko kratko ono bilo, ujedno i prvi filtar kroz koji umetničko delo ima da prođe na svom današnjem' putu za muzej. Gogen je preporučivao u cilju izdvajanja suštine utiska da slikar ne gleda u model, već da radi po sećanju. Ovaj savet važi još više za onoga Koji vizuelne utiske želi da transponuje u reči i pojmove i da ih uklopi u šire tokove misli,

Kao svuda u svetu i kod nas dva du·hovna nastrojenja polarizuju umeinička htenja: intuitivno i inftelektrualno. Dva puta do konačnog izraza nisu nikada | jl-

puno razdvojena jedan od drugog. U i-

stoj ličnosti čak, oni se s vremena na vreme seku, odlaze nekuda divergentno, zatim se opet približavaju i ponovu sreću,

ili neko vreme teku paralelno. Moderno'

slikarstvo imalo je u svome razvoju dve

kulminacione tačke u jednom.i u drugom '

smislu. Obe su bile pre 1914 godine. Povizam je egzaltacijom boje dao najsnažniju čulno-intuitivnu transpoziciju vidlji-

Beena iz „Glorije“

SLOŽENO tkivo drame koje se ogleda u neuobičajenoj dramaturgiji, preduga ekspozicija, ubrzan rasplet, preplitanje dram-

vima svoje opterećenosti, bio Je sav okrenut dramatičnosti ovog lika. Ledeno, gotovo mesečarski, fiksiranih pokreta, on je tužnoj

ispoljili staru slabost ovog pozorišta: nejasnu dikciju.

Dekor D. Rištića, belih, pro zračnih linija nije ispunio ove zahteve,

unutrašnjoj

voga sveta, a kubizam je, u strogoj ana= lizi i sintezi forme ostvario najjasniji trijumf ideje o likovnom jeziku. Ali, i u fovizmu je bilo discipline i unutarje konstrukcije, a u kubizmu boje. bez drugoga ne može da živi. Sve je samo pitanje mere, i pitanje odakle, zašto i ku-

»da se ide u jednom istoriskom trenutku.

Milo Milunović ·

U našoj umetnosti, bar što se Beogra-

da tiče, je pozicija intelektualne komponente oduvek bila znatno slabija od one intuitivne, spontane ili lirske. Umetnici koji su se posle Prvog svetsko rata izražavali izvesnom kubističkom strogošću ubrzo su i sami Tio napustili za ljubav spontanijeg odnosa prema stvarima. Najintelektualniji od slikara te generacije je danas Milo Milunović. Ali kakva razlika od onoga što je izvam naše zemlje stvoreno pod impulsom kubističkih otkrića. Kod Milunovića je sama kompozicija kao raspored predmeta i kao ritam tamnog i svetlog, toplog i hladnog, rezultat potčinjavanja jednoj svesnoj zakonitosti, ali tretman obojene površine, potez, pasta, sve je to plod temperamen–ine južnjačke fuge. Još jasnije nego na slikama, u kojima se za ljubav završe-

Jedno '

nosti đela svi elementi podvrgavaju sirožijoj disciplini i kontroli, došle su do izražaja njegove karakterne osobine na maloj i značajnoj izložbi skica, Tu se ogledala konstruktivnost i klasičnost njegove kompozicije, paralelno sa čulnim i nekontrolisanim razmahom četke i olovke. Tu nema mesta da se govori o delima, pred skicama koje su često i nešvesno nastale, nego o značaju jedne figure naše moderne umetnosti. Da nije bilo Milunovića možda danas ne bi bilo ni M. B. Protića, najboljeg pretstavnika onoga što smo povođom Milunovića nazvali racionalnim i sređenim. On je danas klasičar među sl:karima novije generacije. Povodom njegovih slika izloženih na Jesenjoj izložbi ULUS-a i u okviru Decembarske grupe, pored svega što je rečeno, možemo se još setiti i stihova: La tout n'est qu'ordre et beauić, Luxe, calme et volupte.

·

Marko Celebonović

ČESTO se raspravljalo o novoj fazi Marka Čelebonovića, više usmeno

nego· pismeno, ali vrlo retko sa otvorenim očima, bez predubeđenja. Na svoju sreću ili nesreću, u odnošu na beogradske

Marko Čelebonović; Mrtva priroda

nijoj i monumentalnijoj fJormi. .

prilike, on je bio taj koji je iokom dve decenije davao sve nove i nove dokaze svoje fine i čulne prirode. Ništa na njegovim slikama nije bilo „sračunato, botimično ili naučeno, To je. bila takva jedna priroda koja. je živela slikarskim žŽživotom, onako kao što je živeo Sutin, tragično i usamljeno, nenametljivo i inirovertno. Koliko malo shvataju o tome slikarstvu oni koji ga posmatraju samo kao slikanje stvarnosii!! Kakva je tu stvarnost u pitanju ako ne istančano osećanje za boju, živi i inventivni potez koji neočekivano prelazi iz lazure u pastu i obrstno, kompozicija na izgled bez zakona. Sve je to štvarmost koja vrlo malo govori o spoljnem svetu, a vrlo mnogo o jednoj komplikovanoj ljudskoj prirodi. Zato slikarstvo Marka Čelebonmovića nije lako razumljivo, ili tačnije rečeno, ono dojstvuje direktno i obilato na čula posmatrača, dok mu je humani sadržaj ustvari pretežnim delom potsvesno i instinktivno dat. U tome leži i njegova neiscrpna draž. Zato ono ne liči pobliže ni na kojes drugog savremenog slikara ni kod nas ni na strani i konačno zato se ono i ne zamara. Nova, svetla faza ima sva ova glavna obeležja. Razlika njena od onih ranijih je više u obimu i zamahu nego u slikarskoj vrsti ili smeru, kako se to u nekoliko mahova pogrešno ustrvrdilo. Naravno, tu ima i značajnih tehničkih promena, u skladu sa zvučnijim akordima koji se ističu, i sa novim raspoloženjoem, konačno i sam čovćk se konstantno menja, ali nema suštinskih promena kao što bi bio prelazak sa'tonalnog slikanja na koloristično. Tačno je to, da umesto tran-

„Spareninog tkanja dolazi gusti razmaz pa-

ralelno sa prelazom dd nežnije osećajnosti, ka oštrijoi ali i grandioznijoj orke'straciji, da umesto zelene ili smeđe game dolazi jedna svetlo beličasta koja je mnogo manje upadljiva. ali je tačno i to. da valeri kojima se slikar služi u sugerišanju prostora, da samo osećanje' prostora u njegovim .određenim dimenzijama, kao bitni elemenat ispunjava sliku danags, kao

što je to bilo juče, samo u smelijoj, paFP #4

) Zora Petrović u ; SPIČAN je slučaj i.sa Zorom Petra

vić. Analizirane posredstvom fotografske ploče, koja od boje zadržava, sh-

mo odnose svetlosti i senke, odnosno beleži valere i poteze, današnje slike se he bi bitno razlikovale od onih predratnih, Zvučna boja došla je kao pojačanje onb-

~ ga što je kod Zore Petrović uvek "pret-

stavljalo jednu pokretačku snašu: izvesna

' strasha privlačnosti za. ono što, je naiz-

gled ružno i grubo, bez SO GRAN i

i brutalno. Brutalnost, koja se manife | NO 4 OCILI IO M Va a N

(Nastavak na 8 atra)