Књижевне новине

ODO:aMOMOO JJ

Uz knjigu Isidore Sekulić »Govor i Jezih kulturna smotra naroda«

SO aaa |

Jezik je wabimo muesto svih znanja; iz zmamja i iskustva ređaju se imena stva, vri, osobina i odnosa, Jezik je realna tvorevina jedne kolektivne prakse. U ovom avsiraktnom profilu, on je meobjašnjiva moć, čudo ljud sko ili biološko, kao što je čudo i sam život, samo Dpostojanje, sveukupnost cnoga šlo se pred mnašim očima pruža. Ali osnovica tog govornog čuda leži u nagonu života da se kazuje, izrazi, uobliči kroz govorne manife stacije. Govor je oblik u kome se ostvaruje odnos ŽivoOta prema svesti o samom sebi, o životu. Pravi, puni, realni život ishodište je i periferni krug prostiranja u koji je zatvorema ta čudnovata govorna moć ljudska, čudo nad čudima.

Jezik je kroz sva svoja ču desa egzalktan kao i sam život, i to ne samo Život kao apstrakina gelina, nego .,i kao realna društvena praksa. Govorna moć je ono što zaseže u metafizičke prostore našeg ishodišnog postojanja; tretirati je isto je što i pitati za poreklo materije ilj nagađati početak i Kk“ijj bića. Dovoljna je oznaka tajanstvenosti — i pređimo na ono što je realna i prak tična manifestacija te apstralctne i neobjašnjive spo= sobnosti, pređimo na jezik. Jer jezik, to je nešto sasvim konkretno, određeno, nešto što ima svoje dužine pro= &tinanja i radijuse delamja, što je neodvojivo od iskustva i što je čvrsto uvreženo u našem komunikativ= nom nagonu, tako da su govor i jezik spona naroda i pojedinaca. Prvo mpojedina= ca, jer ma tom odnosu komunikativne međuzavisnosti pojedinaca izrasta ta čudna i Wkroz naskroz egzakina tvorevina što se zove jezik.

Izvor je čisto nagonski, primorđijalan, neuobličen do slanja kategoričkog nepostojanja, do one finoće i punoće zametnutog »ništa« iz koje pupi i rascvetava se jezički cvet čudesni. Ili, ontološki: spona između nebića i biča, između haosa i organizovane harmonije Živofa. I tvorac i spona. Ali tvo= rac samo u maferijalu onoga što već postoji kao živoni okvir, ništa van iskustva, nikakva wolipsistička črzolija.

I ovde tek počinje pravo ovozemaljsko čudo! Zametnut u »ništa«, sa sladostrasno posrkanim „wokovima haosa i mebića, kako jezik nadvišava i nadmoćava SsVO= ga tvorca! Kakva čudna vele lepnost! Moguća samo zato što je jezik ukrštanje neubličene nagomske energijc i imperativa jednog određenog „životnog „mastojanja. Sva je veština u tome da se ne zatvore slavine onoj »nemuštini« haotičnih vrenja. Jezik nije čista, nego primenjena energetika, ali još ma nje beživotna leksikografska muumija.

Šta je jezik, zapravo? I atpstraktno i realno; i nemar ljivo i na majužu upotrebnu meru sabirljivo; i sve i njegov majmamji delić, pravo čudo ljudsko u kome podjednako neminovno učestvu ju i najveći njegovi virtuozi i nemušti njegovi FOVOT= nici; i oni koji rukuju ni?govim ftotalitetom i oni pod beskrajnom jezičkom kapom koji ne mogu da nasriču više od trista reči. Jer jezik ne ide samo u širinu nego i u dubinu; on nije samo zato da ga izbacimo iz scbe nego'i da ga zadržimo u se-

bi, i io njegovo što ostaje u svakom od mas — to je tajanstvena moć govora. U tome je jeđino jezik idemtičan samom sebi: zahvaljujući toj moći govornoj s&svi su jezici isti, maioliko ljudi , bili zazličiti i svi su jezici različiti, makoliko ljudi bili \jsti. Kroz eve različite na= pore saopštavanja uvek &e ispoljava jedna govora m-ć, ali govora moć koja je u srazmeri sa životnim totalitetom koji izražava. Kroz sve fajanstvo govora pušteni su počeci u sam Ži= vot. |

Jezik je me samo spona nego i put u život, svoj ili tuđ. Otuda prevođenje draž puftovamja u meispitane, nepoznate prostore, tuđe egzistencije. Jezik nije filološka wsparušina, miti je mprevođenje maporedo zame njivanje materijala sa dva različita leksička područja, već sagledanje u dodiru, milovanje u sudaru, sudar na ivici dva sveta.

A. svaki sudar ili dodir ima svoj eho. Eho jezičkog sudara to je muzika saglašavamja uhvaćena na memz> brani našeg sluha. Najvažnije je u jeziku njegov muzri profil, falasni malbori njegovog zvučnog mprostira= nja. Izražajni oblici sudaren” Jeksičkih površina me mogu da se saglase i ujednače, a da ne puste krik, da ne ofpevaju melodiju uzajamnog reagovanja na odnose svojih suština. Jer svaka jezička wuštinma ima melodiju svoga prostiranja. Jezici su zvučni prostori, akuı.iulatori &tilizovanog zvuka.

Otuda sudari jezika — mu-– zičko pražnjenje mjihovih struktura.

Ali jezik je i zavičaj duha, telo života. Sve drugo može da se napusti, ostavi, zaboravi ili „pregori, mali jezi: je spona uzajamnog razumevanja, poluga zajedničkog opstanka. Suština eg zistencije i opstanka je u stvaranju. Jezik svira, jezik wlika, jezik kuće gradi, jezik stvara. Samo jezik ne razgrađuje, A tvoraštva nema bez zajedničkog napora, ni'. ima napora bez potpune Rkomunikativnosti. Jezik je spoj, dragocemi lep koji povezuje ujedno i kanališe ogroman, ragličit napor.

Ma šta da stvaraš, prvo r-ti jezik najčešće znači tomoraš da stvoriš jezik, Siva liko dugo živeti sa stvarima dok ti one same ne progovore, Sa stvarima progovorićeš i Ti. Stvari su neme samo onome ko ne ume đ1ı govori. Jer govorenj~ je čitanje oko sebe i iz samog sebe. Mi intelektualci samo se domažemo i ispomažem9, jer smo izgubili darovitost nemuštog opštemja sa stvarima, Zamenili smo je apstrakcijom. Ali apstraktno jezičko tvorenje koje se ne iskušava na govornim tekstovima, spontano proizvedenim u narodu, uvek je pre jezički promašaj nego domašaj. Mevrilo je, dakle, u narodnom jeziku. Bez njega, povorni jezik će nam otvrdnuti, sluh se izgubiti. Sluh je ništa manje nego jezički identitet. Sadržinu i muotive ıi literaturi menija ideologija, ali formu i stil — jezik, onaj jezik koji je najizoštremiji sluh života. Književnik u tekstu može biti nezavisan od skoro svega, sem od jezika. Jezik je mjepova puna i prava mera za| visnosti koju ne sme da izneveri ako hoće da ostane pisac. Biti pisac bez sluha

— ne iđe!

O ZRMMPE; 3 > a

M. Pole: Opiranje (EFrancuska)

Šta je onda jezik? Najdivotmiji primer primenjene dijalektike. Uvek jedno i uvek sebi različit; i identičan sa sobom i u. megaciji sebe; i u promemi i u nemenjanju; i uhvaljiv i meuhvailjiv; i »bo« i »ono», a. opet i »to« ni »ono«. Jer on uvek menja materiju i oblik reči, ali zadiržava svoj sluh i duh, duh narcda koji 6e njime služi i koji ga za svoje potrebe stvara; i dokle god budu postajali marodđi kao posebni indiviđualiteti, dofle će jezik bitiu idenmtičnosti satom najprisnijom marodmom. egzistenoijom. Šta će (posle biti i u čemu će se i da li će se upošte izraziti wuština nepromenljivog u jeziku, on5j uvek sebi idemtičamn zajednički imenitelj; kakva će uopšte biti sudbina jezika to je stvar budućnosti i na gađanja, Ali to je van nas, ie" mi govorimo samo u iskustvu: jezik je stvar i Organ iskustva,

A iskustvo je toliko bogato da u Svojoj primannoj produkciji ne može da se svede ma jedan jezik, na jedno jezičko i životno iskustvo. Iskustvo može da se Obosati samo bezbrojem jezil . Ali da li postoje mostovi među njima? Da li is= kustvo može da se svede, ponovo rekreira ma jedno? Kad ne bi moglo, literatura bi izgubila dobar deo svoj:h draži. Jer moć i svemoć literature je u tome što nsm proširuje i bogati naše po prirođi suženo iskustvo. Literatura je pozdrav i pomoć ličnosti sputanoj mjenim iskustvom. Jedno iskustvo isstovremeno bogati i sputava, proširuje i &užava.

Da li je, onda, jezik nepremostiva prepreka đo ftu= đe iskustva u kome je izlaz iz skučemosti svog iskustva? Je li jezik pomagač ili odmagatelj literaturi? I jedno i drugo. I kad io ne bi bio, sva bi iskustva bila ista. Ali kako da premostimo tu nužnu razliku iskustva koja omogućuje literaturu, a jezički je nepremostivo skoro ograđuje i zadržava .samg za sebe? Jednom iskustvu nema duplikata, niti litera~= turi dvojnika. A ipak mora-– ı... da joj gradimo našu jezičku varijantu ako nećemo da svako ostane zatvoren u svome. A izolovanost u svome prostoru isto je što i smirt, pre ili kasnije. Na dodirima jedino proširuje se i upotpunjuje do prave punoće sadržana klica progresa u kontinuitetu.

Treba, zaači, prevoditi. Al: prevođenje je muka nad mukama. Treba sačuvali tuđi sluh, a ne ogrešiti se O svoj. U prevođenju vode potmulu bitku dva sluha koja ne mogu da se svedu na isti rezonator. Da li zato tre ba da napustimo bitku? Ko-' me od nas nije potreban prevod, ima li ga kome svi j.- 1:i mogu izvorno da zazvuče, sva iskustva neposredno da mzatrepere i sve lop.te bez posrednika da se otkriju? Ko će pristati da bude siromašniji za jednu 1 dsku nijansu samo zato što ne može izvorno da je okusi?

Trnovit je put prevodioca, sva mu slava i hvala ovoga sveta! Traži se u prevodilaštvu wtvaralački doprinos prevodioca. Zamislite: stvaralački doprinos jee m delu čiju je poslednju varijantu njegovog savršemstva izvukao sam pisac! Dru ge varijante nije bilo ni za stvaraoca u originalu, kakva li če biti u prevodđu!

(Ba međunarodne Izložbe umetničke fotografije u Beogradu)

KNJIŽEVNE NOVINE

,

Tiaomikljajući tako idete

Wcroz čudesa lepote i jeze

prevodilačke, Kalkvih li sve opasnosti! Sađa, sigurno {ek u tom prevodilačkom &suočavanju, ako wte jezički dorasli stranom. teksbtu, pokazuje vam swe eva dvosmisle-

na vamrijabilnost misli i gu-

sta, lepota poetskog 'eksta. Zat izbor mije uvek toliko širok da je greška prirodni mitatilac prevodioca? A, opet, zar jezičke »zagonetke« nisu wstoput više primamijivije od bilo čijeg glatkog jezičkog {ikamja? Zar miste primetili da vas samo jezička »zapinjanja« i nedoumice u domaćem elpsku mogu jz prve ruke da upute ma sknivene mijanse preko Kkojih se obično klizi pogledom u iekstovima glaiko-jednolične melodđie, lišene jezičkih osobenosti?

Zar je, onda, čudo što su u mnogim velikim. literaturama stranci česio više otkrivali mego domaći istraživači? Ko je Nemcima otkrio Getea? Zar Framcuzi misu rekli dulklje stvami o Meređit, nego što je to učimio ijedan Timglez? Zar Iauij Šarl Šamiso nije prekrasno rukovao nemačkim jezirkom?

Ima nešto opsenarsko u dvostrukoj jezičkoj “Viziji jednog itelcsta, ima nešto stra sho stvaralačko u poetskom i jezičkom rekreiramju. Nije to samo igra jezičkim dvosmisller.ostima, već olbkrivanje potemoijalnih varijanti jednom savršemstvu od Kkoga je sam stvaralac, prezasićen samim sobom, digao ruke.

Zar to otvaranje nove dimenzije nije satisfakcija za sve opasne stranputice i zasede koje nam tuđa jezička struktura sama od sebe DOstavlja? Zoran Gluščević

Ajnštajn kao mlad naučnik

Od

IZIKA nije bila jedi=

EF na strast i preokupa=

cija čoveka koji je otkrio granice beskraja i razorio sve fikcije središta i po*etaka. Živeći neumorno u svetu apstrakcije nije on zaboravljao nijednog trenutka na najveću stvarnost — čoveka. Još vrlo rano Spoznao je on da čovek mostoji radi drugih ljudi — »na pr= vom mesfu radi onih od čijeg osmeha i zdravlja, potpuno zavisi sopstvena sreća«, a onda i rađi mmogih nepoznatih ljudi, s čijom smo sudbinom povezani saosećanjem.« Zahvaljujući tom njegovom osećanju uzajamme povezamosti, soliđar nosti, bila su bl-govremeno preduzete mere da se najstrašnije oružje u istoriji čoveka ne nađe u rukama onih koji bi ga nemilosrdno zloupotrebili. Istina, bio je to mač sa dve oštrice, potez zbog koga će Albert Ajnštajn do kraja svog života da nosi jednu strepnju. Jer, posle sloma Nem:'čke i Japana, ostala je i dalje, moćčnija i strašnija nego ikad, ona sila koju je iz stanja letargije probudila jedna od njegovih formula. Zar je baš on morao da bude onaj kobni čarobnjak što budi siu kotom se više ne može da vlada? Humaena i veličanstvema dilema. u prashkuoozcrju jednog novog doba.

Međutim, atomska bomba srmo je jeđan od razloga Ajnštajnovog upornog pacifizma. Postoji još jedam razloc. To je sama vizija sveta Alberta Ajnštajna. Svet bez apsolutnog prostora, vasiona bez zajedničkog vremena, bez istovremenositi, svet u kome je sve mrelacija i u kome mrelacija „postaje na kraju ništa, čov-x koji je uvek u središtu stvari i uvek beskrajno izvan njh -- da li bi takav Weltaugchaung dozvoljavao jednu filozofiju i ebiku koje me bi bile pacifističke?

Pacifizam je samo najopštiji vid humanosti a hum"= nost zna za svoje vrlo određeme manifestacije, Jedna od njih je i stav pojedinca prema društvu i odmos dru štva prema čoveku. Ajnštajn je imao svoje gledište. Socijalne borbe i ekonomske Trize, te pojave što se nisu mogle otkriti u čudesnoj har moniji wvemira, neumomi starac iz Prinstona mije mogao u svom razmišljanju da mimoiđe, Odlbijao je on ođlučno pomisao da krefamjem

ezda upravljaju drugačiji zakoni od. onih Moji drže na okupu i u ravmofeži deliće i sile. unutar atoma, on je verovao i u društvene zakone, i često razmišljao O njima — kao da je hteo da i između fizike i politike, uspostavi jedno dublje razumevamje. »Sadašnje pojave propađanja počivaju, po mom «mišljenju, piše Ajnštajn, na tome da je razvitak privređe i, tehnike, LDorbu ljudi za opstanak tako zaoštrio, da je wiWobodmnom

' tom konačna,

Albert Ajnštajn: »Moja slika svijeta« i Linkoln Barnet: »Ajnštajn i svemir«

razvitku individua namesena grdna štela... pblanska podela rada biva sve više neodoljivom nužnošću...«. »Ni je li to shvatanje jednog socijaliste? Jasno je da je Ajnštajn že leo du dobro shvati društvo u kome je živeo, skoro isto tako dobro kao i zakone sve mira koji ga je okružavao. Katkad mu je to polazi:o za rukom, ali ·je bilo i slučajeva, kada je na političke i društvene probleme gledao cima čoveka izgubljenog negde među zvezdrma. Ali i tada, u tim časovima zZbluda, ostajao je on u svcm jdealizmu, gorostasan i plemenhnit. Bog i Ajnštajnov univerzum. Taj um koji je sa toliko upornosti memjao jednu već doživelu sliku sveta, tre balo je da bude, to izgleda tako logično, u svom početnom zanosu ako mne izrazit alttista, onda svakako s ome strane pitanja — da li je ovaj svet dovoljan da sam od sebe i iz samog sebe shvati smisao i razlog svog pos:ojanja, ili da potraži sho lastički oslonac na Apsolutnog? Ajnštanj je bio protivnik svega onog što je htelo da budđe meprikosnoveuni cemtar prostora i Vremena, tih potki i miti celo= kupne stvarnosti. Uništavao ie an temelje Njutnove fizike, te moćne građevine koja je počivala na prividu aDps~lubnosti. A kada je potpuno uništio ukazala se iza nje nih velikih ruševina jedna sk: J stravična slika. 'rebkalo je snage da čovek pred njom ne ustukne, i vere u sebe da se ne oseti izgublje nim tu ogromnim vtlozima

prostorno + vremenskog kentimiuma. Ajnštajn je i-

mao hrabrosti da ide dalje. Ne. postoji kosmičko sumce što ma svim planetama i palaksijama određuje simultamo godine i dame, časove i riimute; postoje vekovi koji su na jednim zvezdama sekunde na drugim milemiumi. Vidimo Severnjaču, vernu saputnicu moreplovaca, ali ta blještava zvezda samo je nača vodđiljia. Sever i jug, istok i zapad tvorevine su čoveka; u kosmosu mema Op šteg sumca koje se rađa i penje i Tone, postoji smemo jedna apsolutna granica i samo jedno merilo — brzina svetlosti — i čovek, usamljen u beskrajima prosto”a. Časovi su to teškog iskušenia. Paskal je tada zavapio za bogom, ali bilo je i onih koji su i dalje verovali samo u sebe, Izgleda da je ta vera Ajnštajnu zatajila u ogtudmom trenutku.

Zato što je verovao da je maćerija svojim kvamititeFridrih Niče ir verovao u večiti povratak. Verovao je on da će se atomi i molekuli ikoji sači-

njavaju njega, Ničea, jednog dana ponovo maći u istoj ko stelaciji u kojoj su već jednom postojali; tada će se ponovo Fridrih Fridrih Niče. Bogovi ne postoje. Postoji samo materija, život i ČOvez, i njegova Tiežnja da prevaziđe samog sebe. 1I Ajnštajnova imnituicija je bila, o tome govori Linkoln Barnet, da je svemir ipak konačan, da je wsamerljiva i materija sadržana u njemu. Ali, on nije verovao u večiti povrataik, i čoveka koji svrgava bogove. Ajnštajn nije otišao do kraja; on je tražio jedno čvrsto uporište, Arhimedovu tačku — kao da se uplašio svoje sopstvene Vizije beskrajne mrelativmosti. Istina, mjegova mreligioznost bila je hosmička, panteističk-., najmanje teološka, ali ie ipsi- značila jedan vid religije. I pored svega toga Ovaj trenutak Ajnštajnove slabosti može se bez ikakvih opasnosti apstrahovafi i izdvojiti iz frajnosti njegove

fizike, i ono što ostaje — to je mnajgrandioznija vizija kosmosa

»Moja slika sveta« je Dpogled ma život jednog naučnika koji ga iskremo i spontano ipzmosi. Više etike nego fizike sadržano je u toj slici, »Albert Ajnštajn i sven". .: je iznad svega fizika, a pri kraju i metafizika.

Bilo je dosad nekoliko pokušaja da se Ajnštajnova fizika popularno izloži. Ali, skoro uvek, mi čitaoci, neupučeni u tajne zamršemih matematičkih simbola, nismo uvek mogli reći da su nam pojmovi kao naprimer ovivina prostora ili nerazlikovanje između inercije i gravitacije, bili sasvim razumljivi. Ostajala je uvek po koja mutna tačka dovolj nı da nam se zbog nje Ajnštajnov svet učini i dalje ne= shvatljiv. Ovog puta Linkoln Barnet je postigao ono što su mnogi doskora smzsfrali nemogućim.

Jedna napomena ij jedna

Knjizevna prošlost

Dušan Berić: „Iz književne proHood Dalmacije«. »Matica hrvat. ska«, Split, 1956)

ALMACIJA, značajno, B

DD pored Dubrovnika skoro

jeđino maše književno

šarište u Srednjem veku, ođuve!c

je mamila, arhivske i druge ikul-

turne radnike, privlačila ih na

odgonetanje mnogih zamršenih

odnosa, neraščišćem.h pitanja, neosvetljenih zbivanja.

Tu materiju obrađuje i Ova 88– vesno pisana MBerićeva, knjiga. Ona ni u jednom trenutku nije prekoračila prvobitno postavljeni okvir: da naučno osvetli, da dokaže, đa precizira datume TOđenja, smrti, objavljivanja pojedinih dela, i tako dalje. Berić se zađržao na mnogim književnim „pojavama, tokom ŠOV: XVI, XVII, i XIX veka u Dalmaciji, Zađru i na ostrvima. Pored građe o Kkmjigama Marka Marulića, Brna Karnarutića, Matije Albertija, „Ivana Meretića Pažanina, i Ilije Beare, u knjizi je naročito interesantna pesmička polemika u pitanjima odnosa prema ženi, koja se, u XVIII veku, odvijala između Jakova Armolušića i Marka Arnerića, Dokumenti do kojih je Berić došao neosporno su značajni i sistematizovanci približuju to značajno vreme u kome je naša literatura, poslednji put, išla ukorak sa stranim ostvarenjima.

U knjizi se nalaze ioš dva interesantna priloga: „O gostovanju MEleonore Duze u zađarskom pozorištu“ i „Pohara visovačkog; manastira — stvarni đagađaj u Matavuljevu „romanu „Bakonja fra Brne“. Čuvena glumica Duze debitovala ja baš u Zadru, 1862, kao četvorogodišnja devojčica tumačeći ulogu Kozete u 1EOOvim „Jadnicima“. Za čuvenu scenu pohare manastira, Berić je našao stvarni događaj koji je Maiavulju poslužio pri umetničkom oblikovanju. Iz bliže prošlosti Berić je, još, razjasnio KHranjčevićeve veze sa Dalmacijom, odnosno Antom Petravićem, đalmatinskim „pesnikom.

Berić se, ni u jednom momen= tu, ne upusta u hmjiževna, ocenji vanja stvaralaca i pojava o kojima govori. On marljivo“ obra= đuja događaje, poziva se na mno ga arhivska i druga đokumenta, te tako njegova knjiga je važna isključivo za upotpunjavanje literature o jugcwlovenskoj Multumoj prošlosti. M. MD.

'·mı1lTG

rezerva, Barnet mije samo in tempretator Ajnštajnnove Tizikc, on donosi i svoje metafizičike zaključke, Pošto je dokazao da i za. nenaučnike svet bez apsolubnog prosiora i apsolutnog vremena ne mora da bude tajna, Barnmet nas ponovo, &koro likujući, ostavlja pred još jednom tajnom. Pred tajnom na& samih. »Ukoliko dalje proširuje (čovek) svoje bhorizonie, utoliko življe „uviđa čimjenicu da smo-.mi, kao što je rekao fizičar Nils Bor, »istovremeno i gledaoci i glumci u velikoj drami postojenja«. Čovek je s toga svoja najveća misterija. On ne razume, ističe Barnet, prostrani zastrt svemir u lkoji je ba= čem zato što ne razume &amog sebe..« Ni Barnet, kao Ajnštajn nema snage da u nemimoj reci heraklitskog mrofticanja pronađe svoj Spokoj. Agmostičar, on rači, u ~ ovi jednu večnost, statičnu i apsolutnu, i kada je ne može nigde da otkrije, dii lektika promene i mneprekidnog prevazilaženja učiniće mu se s toga, bez potrebe, jednom skoro stravič nom, religioznom tajnom.

Karlo Ostojić

Kniige na lomaci

»Tamo gde se spaljuju knjige,

spaljuju se ma kraju i |

ljudi« Hajne, 1823 godine.

RE dvadeset i tri godine, 10 maja 1933 godine, uništen je u Ber-

linu i u ostalim „nemačkim gradovima jedan deo evropske kulture. Pod parolom »Protiv ne-nemačkog duha«, toga su đana nacisti spalili na lomačama sve knjige čiji je sadržaj,bio u suprotnosti sa nacional-socijalističkom ideologijom.

Među knjigama koje su bi- ·

le zabranjene i spaljene kao dela koja su pisana u protiv nemačkom duhu nalazile su se i knjige nemačkih socijalista Karla Bregera, Kriha Glezera, Karla Šredera, Alfonsa Pecolđa, Eirnsta Tolera i »internacionalaca« Voltera, Hesea, Sinklera, Travena, Vel sa i Rolana. Na Gebelsovoj »crnoj listi« našli su se, razumljivo, i Hajne, Remark, Ludvig Ren, Artur SŠnicler, Maks Brod, Alfred Deblin, Lion „Fojhtvanger, Valter Hazenklever, Kurt T'iuholski, TFric Unru, Tomas, Fridrih i Klaus Man, Arnold i Stefan Cvajg i Franc. Verfel. Barbarski Gebelsov potez sa spaljivanjem knjiga doneo je i izvesan pozitivni element: pre svega kolebliivcima je taj potez imao đa bude signal da Hitlerov režim bez uslovno vodi u ponor barbar

Tomas Man

stva. No, kolebljivci su u velikoj većini sagli glave, oni su sačekali 1945 godinu da bi tada pokušali da u svojim »uspomenama« prikažu svoju kolebljivost kao »unutraš nju emigraciju« ili kao »kamulfliranu opoziciju«. Retki su našli u sebi dovoljno snage i smelosti da kao MKrnest Vihert otvoreno kažu: »Može se dogoditi da jeđan narod prestane da razlikuje pravič nost od nepravde i da svaku borbu smatra pravednom. No, takav narođ stoji na veo ma strmoj nizbrdici, a zakon o njegovoj propasti već je

napisan. Može se takođe dđogoditi da on poshligne još i slavu gladijatora i da u grčevima podigne etiku koju bi mi nazvali »bokserskom«. Međutim, vaga je već podignuta nad takvim narodom i na svakom zidu·će se pojaviti ruka koja će ispisati pla mena slova«. Te je reči izgovorio pred nemačkim studen tima u Minhenu Vihert 1936 godine. Ne treba ni dodati da je odmah posle toga bio uhapšen i odveđen u koncen tracioni logor u Dahau.

Bilo je i pisaca čija dela nisu spaljena 10 maja na lomačama i to u cilju da im se ostave »ofvorena vrafa«, da se pokaju, da negiraju sami sebe. Oskar Marja Graf je iz Beča poručio nacistima: »Spalite i moje knjige«, ali nisu svi tako odgovarali.

Danas, dvadeseti tri godine posle onog 10 maja kad su gorele lomače knjiga nemačkih anti-nacističkih pisaca, kad je zabranien rad demokratskih političkih stranska i sindikata, pretsednik Bundestaga dr Gerstenmajer je prisiljen da upozori nemačku javnost na postojanje literature »koja pokušava da opravda zločine Trećeg rajha«. Istina, Nemci kažu da tu literaturu šire isto oni koji su svojevremeno podržavali Hitlera u njegovoj »borbi za vlast«. Ali ipak, zar oni uopšte imaju mogućnosti da podignu svoj glas?

. Jugoslav Rajner

3

e

Taa a SRS i 7 Wii OHOSSA