Књижевне новине

Iskuvi

Povodom knjige H. Džejmsa »Amba

·Misliti bez prekida na neku drugu stvar, užas Jea: | (Džejms)

Svet, čiji je Džejms tvotac, RiJe moguće u obliku kakav je kod njega pronaći 'na nekom drugom mestu. To je jedam veoma pristojan svel, nedostaci bilo koje vrste spoljnih strana stvari ne dolaze njiujednom frenutku u pitanje, sve je tu u najpotpunjijem redu. Tek nešto više no šio je to uopšte moguće. Zadržavajući u pameti ono što sam imao nameru da kažem, čini mi se da je moguće reći pre toga o ovom svetu još ovoliko: to je neka grupacija ljudi gotovo ideal_ nih po jednoj vrsti totalnog otsustva predrasuda, Reči koje ove ličnosti izgovaraju zalo i nisu zeči što bi mogle da se čuju na nekoj drugoj slrani. Reči su to potpune moći da se prime bez trunke rezerve, hako bi osnovni ton pripovedanja mogao nesme tano da se odvija dalje. Ničega nema što bi bilo u stanju da omete razvoj nekog dijaloga kođ Henri Džejmsa. To već u početku obavija čitaoca pouzdanjem u nemopućnost, bilo kakvog skretanja, ba se ovaj oseća kao putnik na nekom sigurnom, udobnom, bezopasnom i dugom pbutovanju. I evo, kako misao koju sam (sasvim iz van načina pisca o kome je reč), gotovo zaboravio ovim malim otstupanjem, kako to što sam hteo odmah da kažem pronalazi svoje pravo mesto. Mesto koje bi se ticalo načina na koji Džejms pravi osnovni korak u svomi stvaralaštvu i koji ga od ži. vota odvođi literaturi. UpraVo se ovde nalazi pravi razlog da se poveruje namerama OVOZ pisca; njegova sirogost u ispuštanju svih nebitnih veza, koje pretrpavaju život, i na drugoj siraTil, zadržavanje osnovnih, suštinskih događaja, pokreta, glasova i predmeta, koji mogu na taj način da sačine jednu Mhnjigu koja ne bi u-

· mela fačno”đa reprodukuje

svaki trenutak onoga čime je ispunjeno čovekovo 'irajanje, :ali koja" je upravo iz ovog razloga. u.stanju da po-

kaže čovekov život. Radi se

dakle o jednom poslu odabiranja, Samo manje raspoloženi sudija mogao bi ovu reč da zameni značenjem

pojma sterilizacije.

-

vo llenri Dj

Stvari kod Henri' Džejmsa postavljene su u tom smislu da se veoma dugo činjenice, lici predmeti gomilaju oko jednog saznanja ili definicije, oko jednostavne odredbe sveđene možda na pitanje Šta je:io sada što se ovde dešava, .da bi u neko? naoko slučajnom i veoma. nenameiljivom dijalogu bilo rečeno upravo io čime je u jednoj aktivnoj, napregnutoj. radnji bilo ispunjeno čitavo prethodno vreme. Prilično dugo čitalac se nalazi u stanju neke Veoma precizne i, reklo bi se već sasvim vidovite pripreme, biva svedokom finih aluzija i reskih, duhovitih obrta bez pravih poeni, da bi u nekom irenutku, ne nažočitfo očekivanom, saznao upravo osnovne i. Wljučne činjenice zbog kojih je ceo prethodni put bio pređen. Saznao bi u nekom naizgled šapatu ili rečenici izgovorenoj kao u vetar, kako je ono što opravdava sva prethodna

ulaženja u radnje, prisusivovanja kakvom prijemu ili melanholično ispijanje čajeva, kako se suština događaja polarizuje oko činjenice da gospodin Streter ima neku

određenu misjju u pogledu.

vraćanja gospodina Ćadvika Njusama · mjegsovoj majci, oko ioga kako se ove akreditive izneveravaju ili oko sasvim poražavajuće istin».o želji dvoje ljubavnika da svo ga prijatelja, i gotovo dobro{iVora jspuste iz vida na nekoj reci, o

Princip jedan, dakle, da se iz velikog sbleta aluzija, trenutno pojavi kao predmet, zalutao u telu, pod kožom i pod dejstvom magneta, pravo, precizno objašnjenje, Ali ovo već vodi jednom sasvim novom pitanju. |

Moguće je da 'se i bored jedne uzgredne mapomene,

insistiranjem na količini pred

meta, kojima se na neki način zatrpava ošnovni pravac kretanja, Henri Džejms uči

i • Majehrzak (Poljska): Crfež

ni piscem miogućih uđaljavanja od stvari koje je hteo reći. A on je upravo suprotno. Kođ Džejmsa zapanjuje na prvom muesfiu upornost, kojom on ostvamije svoju prvobitnu nameru. Piilježnoš ću kojom je on u stanju da rešava osnovnu' ideju, sistematičnošću u dovođenju njenom do punih razrešenja mo gao Je svakako biti zadovoljan i onaj pisace koji je ovaj strogi zahtev i uputio.

„Sve ostalo, izvan osmovnih namera, fo su ih ličnosti ove knjige imale da sprovedu, ono čime nije bilo zahvaćeno mudro, tiho i nezaustav nc odmofavanje nekih događaja čisto unutrašhjih, ideja koje su čekale svoje dovođenje do kraja, misšija i zadataka, u išćekivanju da budu ispunjeni sa najvećom {iač. nošću ili iznevereni nekom verom ljupkosti u promeni posmatranja čitave situacije; sve ono dakle što pod normalnim uslovima u razgovorima bez predostrožnosti nazivamo životom, pa zmači i ono, čime je bio ispunjen naj veći broj sfarih, dobrih i značajnih knjiga, ovde gotovo nedđoštaje, Gotovo, što znači da ih, ovih elemenata, knjiga poseduje u malim količinama, a ovo opet, u ovom trenutku, sa mesta čitaoca pažljivog i spremnog na sve promene, znači da ih ima sasvim dovoljno kako bi bili primećeni, Promene. godiš njih doba, prelazak iz jedne odaje u drugu, seđanje': na neku klupu, osluškivanje kiše ili slučajno bačeni pogled neke od ličnosti na kakav predmet ili sliku na zidu; svi ovi spoljni elementi, što su u mnogome činili literaturu i knjige u ranijim vremenima, ovde su bivali unošeni nekom vrstom prefinjene mere, u ubačenim rečenicama, i kao nešto na šta nije potrebno obratiti gotovo nikakvu

pažnju da bi se dobio efekat

potpuno suprotan: dok smo u sebi osiuškivali meku od finih misli Streterovih, kakav dijalog njegov. sa zagonetnom Marijom . Gostri ili bili prisutni onom neverovatnom. skladđu između gospo đe Vijon i Čadvika Njusama, mi smo, vanrednom jntervencijom onih kratkih obaveštenja ipak bili veoma svesni njihovog sedenja na nekoj klupi, padanja diše u

vremenu OVOg razgovora ili'

postojanju kakve vaze u njihovoj blizini.

HeraklitiSa

sa dori«

„stvar, ona osnovna „glavni,

Ima ovaj

pisac osobina, koje bi se veoma uslovno i merilima literatu-

ve, kakvoj je om

guće označili

da ton, kojim Džejmsove lič-

nosti saobraćaju između sebe nije fon razgovora, što se vodi u bilo kakvoj- odaji na

ovoj zemlji, i da je lo više

oma vrsia vešlo pripremljerečenica, koje čine pozorišni dijalog,

nih mnaizmeničnih

namenjen nekom trećem licu koje sluša, Ovde, koje čita. Možđa bi bilo izlišno tražiti u svetu koga poznajemo i ono drugo otstupanje DžejimSOVO, Što se saštoji u fome da švaka ličnost preterano poseduje moć uzdržavanja i Tako strpljivo čeka kako bi i na nju došao red da sazna određene, njoj potrebne stva ii. Ovo malo nametnog ftajan siva oko predmeta, Koji se slidljivo i pomalo nastrano otkriva deo po deo, naravno nije moguće hnbaći u živofu kome prisustvujemo, ali u toliko pre može postojali u jednoj izvanrednoj knjizi. Možđa bi bilo potrebno da se razmafranja Đovodom oOvod dela, ispunjenog umnogome čednim diskušijama oko niza neodeđenih ili bledo formulisanih stvari, ali sa uvek jasnim oštrim i gofovo bolnim osnovnim zadatkom u svesti svakog od alcttera, da se ovo beleženje tek nekih i. možda ne najistaknutijih problema, završi obnazloženjem one izreke, istrgnu= te iz jednog dijaloga i tako možda iskrivljene, a koja stoji na prvoj strani ovih opaski, odmah ispod naslova. Moguće je reći da druga

odteđujuća, postoji na svakoj stranici ove racionalno pisane a ipak obimne knjige. Ali je isto tako neminovno reći da je Henri Džejms užas, što je izazivala stalna pomi-

'sao na Tu drugu stvar, umeo

izuzetno da iskoristi. Ne izlazećj iz reda stvari, koje mogu biti od koristi, užas 1aj, moguće Je da će pomoći i čitaocu ove knjige.

Bora Ćosiš

nekoliko

odlučno okrenuo leđa, osobina, koje bi: iz ovakvog ugla bilo monedostacima. Bez slvarne potrebe za opaskama ove vrste i sa tek nešto objektivnijim kriterijumom no obično, moguče mi je napomenuti kako je neko sasvim, u stanju da primeti

Motavulja (Izdanje »Prosvcta«)

Prva knjiga sadiž}j Šetog, ali isecrpnos pred redaktora, Lafkovića, ronum „U *#ikok“. Ovo dele nep'"avedma je zasemjene drugim Matavuljevimi sima, meda je u mjmn okom une dolstm, lepe fatmle' (ljubav alsfriskog vojnog begunca Čeha Jana i Crinogovke, zbye čepn Jan cine, Jer je đevojka bila 6cbeć" na drugome) muejsatoPski Mais stara Crna Gora iz vremena Svetoga Petra o odlično pogođenom almosfernm.

U drugoj Knjizi je „Bakan* Tra Brne“. glavno: Matavttije"o delo, o čijim je dobrim S#05jnama auvišno govoiti,

'"Groećua Knjigu čine „Deset O dina u Mavritaniji i „pdvađesef, (ice pripovelke Prvi Spis, ı CbDliku stilizovanom i prikazuje Jeu: Goru kakvu je Malavulj vr

omakVN doživeo za me svoga bavljenja u njoj. s

im ironičnim i nio parTieitskim stavom koji se u nmiemu JuVio posle konačnceg dig i Crne Gore i razlaza %a Vladerem. Gotovo neb”?~ ; se sad prvi put pojuvliuGie beštampano iz časopisa Tenjigu, ovo delo vrlo je zanjmljivo zbog aiuzija o ermecgors\cia pilikamin, Pripovetke su, sem dve, sve iz 209 ki, i alikaiu život Crme Gore, Frercegovine i južnor Primorja. Ovde se Mefavuli već javiljx kao zreo pisac sa „Novim svijetom u starom Pozopeku“ i „Movimi oružjem“,

„Bilješke jednoga pisca* iepuanjevaju četvrhu knivču, Ba za mene To je najšlađe jsmmpićanćı Matavuljevo delo i pinva je šieta Zlo zahvata samo jedan, relalive no kratak, iako veoma intenziVati periol Mafavnlieva otprilike do njegova, izbijanja na, glas kao pisca.

Obimna pefa MKnjiga deset pripovedaka, dve dosad gofovo nepogzriate, Jet su sve dosad ležale u zaboravljenim listovima. U njima je Mafavuli već potpuno izra đen pisac, s „Povaretom“ i njoj ravnim pripovetkama, „Pripovetke su i u šestcej knjizi, ali ova Knjiga donošži izmenađenja, jer. je mjen urednik D. Živković saopštio poređ dvadeset i pet: priča, iz ranije štampanih zbi'ki i dvadeset i šest pripovedaka koje nikada misu bile objavljene u knjigama Među ovim. za čitaoce, sasvim movim pričama. ima ih upravo divnih te se čovek domišlja da ih Mutavuli. mije za života •akupio u »birke samo zbog ložih izdavačkih pr'lika. „IKaluđerska posla“, naprimer, čitaće se u slast.

Sedma je knjiga ono što bi francuski savremeniei MafavuljeYi nazvali „Mćlanges“, a naši stari „smjeejce“. tojest Yasna dela. Tu su dve drame, đeset putopisa i oko čelrđešet pisama, eseja. člansia, književnih referata i beležaka, Dramski pokušaji i pesme alabi sm, ali je „Zavjet“ intevezantan jer orta Rkolebanj" Dubrovnika, u Matavuljevo vreme između dveiu fadašnjih primorskih stranaka. Putopisi i pu blicistička proza zaslužuju” pnžnijiu jer u njima beleftrista Matavulj đolazi do izraza i kao čovek vrlo široke MWulture. Ovakvih radova biće.još po „Malim novinama“ i drugim listovima, u Kkojima je Matavulj diskretno pokatkad sarađivao „rađi hlieba bije« loga“, ali ih uređnici nisu mogli umeti jer nism bili sigurni da ih je baš on pisac, pošto nisu pofpisani niti se po. jasnim znacima može pouzdano uzefi da su doista NMatavuljevi. | Uostalom, nela, ostane po kojt zađatek i za buđeće istraživače i urednike ponovnih kritičkih izdanja ovakvih sabranih. dela.

Pisma, koja ispunjavaju osmu

ime trjmeđu njima

o

«e lmjigu s nešto vrlo sažetorp dmev NA a iX, ea nika pri kraju, mne „liče, koreš-

O pondenciji Ploberovoj ili Volte-

3 Ovoj, pa ni Dositejevoj, To su % mtimna i pošlovna Matavuljeva m pisma, u kojima cm po švoj pri-

lici niie ni u snu sanjao da će i, lkada biti štampana, pa se zato pu mjima spontano i slobođno iz„jYažava. Ali baš kao takva ona

Celokupna delq Sime (GR. Drainca

DrunoOsnom,,

Neobjavljena,. pesma

Kade Dralnavu

OI :: . S a Novci svet Hajde srce moje da obeležimo Epohu, epobu haosa u kojoj živimo mi; U kojoj te krčmi ili šumi rodila majka?

Kada si poslednji put izvukao.nogu iz balege i uvukao u lakovanu cipelu poezije?

Da li je ivoj deda glačao sočiva za fieleskop ili bio obična konjokradica? za Vasermanovu Keakciju. Koja,

Danas kada se zna · svežina lišća um da nam povrati?

srce Kkao gramofon! Šla je pred muzikom irigalora jedan Mrik Sati?

— lMajde podlače!· karle na stilo! navi

Rodio si se u štali i ćudo je kako misi poslao vo: Blagodarim što su balkanski drumovi široki i {ako senovili kroz šume; Pozdravljam «cirkuske Rklaune i igračicu s crvenim ·suncobranom na čeličnoj žici:

Jer jeseni one s vašarišfa pošli su lopovi u svet, Slari magičar koji je gufao plamen i ja, Žut od gline i slame kao jesenji suncokret.

Od iada mnogo mostova oslalo je u sećanju na sivim vijadnktima;

Jave se kadkad slanice dimljive, predgrađa, i lampe u snežna predvećerja

I to kao u dalekim, boiničkim snima.

Jave se ipak, ie mi memorija liči na arheološki muzež

U kojoj tražim ljude a naročito sebe,

Pozvavajući lik svoj iz proletnjih voda,

Sa ciganskih, zelenih obala.

Evo me danas u senci dimnjaka fabrike čokolade: Čekao sam toliko leta da glasno opsujeni sa kraljevske

k iribine: O zašto sam ja foliko prospavao tu radničkim. četvrtima Sa zatvorenim pesnieama?

O, pa ja već znam da je kočijaš, sobni moj drug; ljubio generalicu u svili:

Čilali smo oboje na glas.Vitez Lagardera:

Ah! koliko sam tada pojeo haringi i crnoga Inka na |) mansardi.

Ali to je prošlo i nerado bih uopšte u „prošlost da. sc

vratim. •

Ja sam faj koji je u svim prestonicama znao ielalnice i založne banke; Jednom sam raspetog Hrista od abanosa za franak založio; Ja sam fa, kome su dok je spavao na konopeu kockari prefresali džepove od pan{nalona; Ja sam flaj prljavko koga su Rkelneri izbacivali iv, reslorana

U ulici nesrećnog Skarona.

Poznafa su mi sva skrovišia iz vrtova celoga sve{ia;

Odlomak „poglavlja o poesiji ODMOR TN ız dela »Da li ste čitali Šara?že PO i MgO

tavuljia, vedroz.

Prekliniao sam nebo u mračnim ulicama muda ne bejah Kklerikalni socijalista:

. .Ž_%* ŽORŽ MUNEN:

OZNATA je pažnja sa

kojom se nadrealizam o

_ braća grčkoj filosofiji. Otuda će se najbolje razume ti kult koji podržava. i Rene Šar prema njoj.

Ostavimo po strani očevid nu činjenicu —- i nikako 5po tednu o upadijivoj sličnosti između Heraklita i Rene Sara. Način kako Leon Roben definiše Heraklitovo delo (To ie, kaže, zbirka eforizama u brozi, čiji je jezik. slikovit i bogat antitezama, često dvosmislen doneo Heraklitu već poslovični nadimak: mračni. "Taj proročki stil odgovara čo veku 'koji ima energičnu savest, i čak suviše jaku savest svoje superiorne ličnosti. Ne osporno je da često sažetost formulisanja i sjaj slika daie mislima svu njemu izrazitost, itd...J; ovaj način, rekoh, mogao bi potpuno tačno odgovarati književnom opisu nekih Šarovih pesama. Osta– vimo začas po strani i fakat da se Šar prilikom čitanja Heraklita oduševliava konkrefnim utiskom zbivanja, koji ne postoji u tolikom ste pšnu ni kod jednog od njego vih drugova nadrealista. Ispi tajmo ovde samo slavno pita hje heraklitizmia, o istovetnosti kontradiktornog. Jedna veoma poznata rečenica Bre

fona fiksiraće,na ovoj tački

ono. Što su nadyealisti uzeli od. našeg, mudraca iz Efesa. »Sve vodi na misao, piše Bre ton, da postoji jedan frenutak u mišljenju kađa život i smrti, stvarno i izmišljeno, prošlost i budućnost, gore i dole prestaju da budu protivurečni. Dakle, uzaladno ije tražiti u aktivnosti nadrealista jednu drugu pobudu ošim šelie da odrede ovaj trenutak. i

U ovim rečima potvrđuje se heprehidnost nadrcalističe sumnje u reč saznanje. Harmonija suprotnosli je za Heraklita jedna operacija po

suštini svojoj logična, poverena zrecionalnoj . misli. Za njega, tačka u kojoj suprotnosti prestaju biti suprotne, ješte Bog; i za njega, Bog je upravo »đdan i noć, zima i leto, rat i mir, sitost i glad«, jer je tlo najopštija Tormula objašnjenja stvarnosti: U to me smislu, objašnjenje dana i noći okretanjem zemlje; ili godišnjih doba krivinom polarne osovine na planu eklip tike; objašnjenjem sitosti j gladi pomoću savremene fiziologije; ili identifikacijom materije energijom Broglijeve atomistike —. primeri su .

sirogo heraklitske rezolucije

o suprotnostima. Ponovimo da je opasnost Bretonovih za ključaka (nadrealizam daje odgovor filosofskoj krizi na početku XX veka) u tome što omogućava da se veruje da nadrealizam donosi odgovor istog reda i iste prirode: hte ti verovati, baš kao i opat 'Bremon, da je pesničko saznane, pošto proizilazi iz ira cionalnog, jeste super-rac!oOnalno saznanje, jedna »viša aktivnost«, nego razmišljaju ći razum, jedna »hiper-nauka«... | \ · Primer Sara dopušta hasuprot tome da se tačno shva ti priroda rezolucije suprotnosti u poeziji... Ako.je poezija »bogato saznanje stvar noga«, tojest izraz jednog emofivnog stanja, nema filosofske poezije: Lukrecije, Vi nji, Lekont de Lil nisu pesni ci filosofi sistemom kojim 17

"lažu ili koji upotrebljavaju,

već emocijom koju doživlju ju za svoje ideje. »Mornarsko problje« velika je filosofska poema, u kojoj Valeri uspeva jednom, uprkos svoJoj poetici i svojim neo-kla-

sičnim predrasudama, da a-

dekvatno prenese jedno više emocionalno stanje iz svoje svakodnevne meditacije, Za pešnika, dakle, rezolucija su protnosti ne može se uzeti

kao logično ofkriće, već kao otkriće jako osetljivog uzbu= đenja kojim se polire jedno drugo, rođeno u ne-rezoluciji suprofnosti. Pako protivureč nosf, život-smrf: hemija i bio logija već su nam odavno ob jasnile što se toga tiče Zevso ve jedns*čine od Heraklita; nema više za nas logične pro tivurečnosti između pojma ži vota i smrti, Ali naše, emotivno saznanje po toj fački

daleko je zato što je pratilo.

naše racionalno saznanje, »Pakva je, kaže biolog Že Rostan, poruka nauke. Ona je suhoparna, Nauka je do sada čoveku davala samo ja snu svest o čudnoj tragičnosti njegove uslovnosti, otkrivajući mu takoreći moru u kojoj se neminovno koprca,

Ima osnova da će u buduć-.,

nosti „nauka naučiti čoveku da se koristi svojom moči da pruži sebi stvarni mir, moral nu ugodnost... Nauka je otiš la suviše daleko da bi se za= držala na pola puta, :i mora se očekivati da će dodati svojoj suhoparnoj dokiinmi meto de koje će pripremifi ljudske duhove da je mogu primiti;

Ruka

"Ova ruka što prodire kroz pustinju i vreme

Nije dovoljno samo da nam bokaže ništavnost u kojoj živimo,'već da nbs stvori 8po= sobnima da u toj ništavnosti

možemo živeti«. IJ toj optuž }

bi protivu pustoši racionalnog saznanja sveta, koju bi potpisao ma koji bio nadrtealista, nadrealizam ne može odgovoriti zatvaranjem očiju prema racionalnom univerzu mu da bi se sklonio u raj, koji makoliko bio duhovito zamišljen, uvek je veštački: na pravoj poeziji je da olkri je .i pronađe dovoljno jaka uzbuđenja koja će omogućiti čoveku da živi u miru sa stvarnošću. Tako smo videli da je Šar rešio protivurečnost života-smrti na područ ju osetljivosti: treba utvrdifi i obeležiti za svagda jedno uzbuđenje onako kako raslvara i apsorbuje oba kontradiktorma osećahja, ljubav sa životom i užas od smrti

Sve rezolucije suprotnosti, kojima se odaje Rene Šar, ne pripadaju domenu racionalne misli, već domenu emotivnog živolau, koji je pravo polje poezije. U izvesnom smislu lektira Heraklita od

KRene Šar

strane Rene Šara, ustvari je prenos heraklitovskih opera cija sa terena logike na teren emocije: Sar se hrani ne vrednostima logike — definisane istorijom filosofije već poetskom vrednošću Heraklita. Misao filozofa iz Efe sa utiče na njega ne kao pojam, već kao slika. Otuda je njegova koncepcija poezije duboko heraklitovska: emoci

ja je po prirodi najprolaznj-"

ja i najprijatnija osobina unu ftarnjeg vremena: poezija je ona koja ie beleži: to je jedi ni odgovarajući teen, osećaj nost, heraklitski preobražaj vremena u večnosti.

(Preveo Nikola Trajković)

i: ba Cara i ni

trog: da uoči svaku karsakterištičnu njegovu pojavu, a u isti mah velikog rodoljuba i pronicljiwva moralistu. Pisana lako i elesent= no, ova, še pisma lako i čitaju, nekipuft kao da su pripovetke, a pred nema se ređaju likovi T,aKostića, Pere Todorović ı Dišačća, urednika i javnih Yadnika 8& kojima se Matavulj dopisivao. čitaocima i ispitivačima Matavuljevih dela i njegova života biće napomene ređaktora ad mnmst ne pomoći i zbog toga Što daju pođatke o mnogim Jičnostimn, pomenutim u mjesgovim pnišmima i On su dafi

drugim tekstovima, prjlično! pažljivo | mada sam tražio omaške, nisam ih mogao naći. Jedino sam opazio kci po mena Svetomira Nikolajevića (VIII, 132) da' mu je pogrešno pripisano kao njegov najznačnjnj]ji rad prevođenje šBerove isftorije književnosti; to je međutim prevod Mtojana Novakcvića, š& Nikolajević je dao dve sveske „Listića iz književnosti“, za, ono vreme (1883) veoma značajne zbirke eseja iz velikih evropskih literatura.

Ali sitne omaške gube se pređ uspešno završenim krupnim DOslom kakav je priređivanje Matavuljevih Smbranih dela, koja su jeđan od najvećih rezultata u našoj dahašnjoj izdavačkoj delatnosti, ,

Božidar Kovačević

Moji dani izmuvani iz utrobe neznan32, Zaspalog vremena Vremena u finom luku

sa svim nje-

manama. Ma-

malo jroničnog

i šeretskog. želinog života i hi-

Zaspala zla od vetrova na svetlim rebrima zida Već sluti smrknute dane prostore neme gde me Čeka obala koja umornog putnika vida Ova ruka što prodire kroz pustinju i vreme

Poznajem žubor mišića iznemogslu i glasmu Igru poremećenja u Nhrvotoku nesna

Poznajem tišinu noći kađ zadnja mora splasnu I u vazduhu se rodi reč neka ko riba presnma Uz žubor mišića muziku šljunka jasnu |

I tražim običnu reč reć jednu tako malum

I gufam mrak i brašno sunčanog ovog veka

I znam U jednu zoru na prvom vodenom valu . Pašće kap proste svetlosti na osramoćenog čoveka 1 iražim običnu reč Reč jednu tako maln

|

„Što irepii u dnu svega između pustih bezdana Zbratimljeni biće liubavlju naših ruku Moji dani ispremetani utroba moja zvezđana

Buktinja srpskih zora sve pesma đurđevđanska 'Rušilačka joj je snaga Nadgrobna joj je moć Klika tu nema Tuga još vidovdanska,

Izgara i svuda vlada ogromna DOĆ

Duboka nezapamćepna noć moja durđevdanska

Nad usmrćenim svetom šiknula ruka izjednačava 'Gust velar i nepomičnu noćnu reku š Oronuli gradovi i trava Dušanova Srbija Sve spava Zvezda umire u nekom starom veku i Ruka je put do ljubavi koja nas izjednačava.

: · Milovan Danojlić

Meni su kokote plaćale čajeve i nudile cigarete mx

skveru:

Moji su 'tabani puni Mkratera i slični zvezdanim mapama:

Mene je do kostiju ogulila okfobarska, normandiska - kiša,

U život! ako je i jedan šmrinik video više od mene BSvetiljki moćnih i žutih afiša!

Ne uprljah srce ženama koje su nosile korsaže od lionske svile;

Oplemenili su me borđeli i venerične ambulanie:

Ja nisam znao nikad da igram valcere i kadrile,

U katedrale sam ulazio da se ogrejem na dahu ljudi nečiste savesti,

Video sam svet tako komplikovan kao da je patrijarSaka , hovo govno od ziata: Nije čudo što je život u meni izvajao {nako ogromnu lopiu ironije. Dok sam gladovao za zabavu buržoazije izmišljali su ; nove upaljače, Nove frizure, manekene i kaljiače.Njima je potreban Bog; njima je Hristos služio kao lakej! Ja sam danas zavillan mietak od parabeluma · . I moj pogodak je u srce čovečanstva kao u čeonu kost prazne konzeryec. Možda se u svetu mnogo Šš{a izmenilo od kada pod zvezdama lete ptlice od aluminijuma;

Zato ja dišem kroz dimnjake, \

Epoho moja mođerne kanalizacije i kriminalne senzacije!

Spavam na avijonskom krim kao „pauk izmedu dve

: | | i zvezde. Svet je umoran od fraza, Pmfaza i sumarenskih baza;

Ja koji počinjem da mislim kroz iočkove brzovozae

| l : Kroz elise i jarbole, okomotive,

U meni danas druge misli žive | 1 druge me patnje bole,

— O svete beskrajnih širina Ja sam sin jedne Nove Vaseljene, Vaseljene radnika i mašina!

KNJIŽEVNE NOVINE

=>