Књижевне новине

00 LIKOVNA UMETNOST

Rembranti

2 Jed Pry a ž? » *. i Kod /' ı · 250 godina od rodenja velisogr / lamanskog: slikara

žala sa O Šo tame i svetlosti tražio je ljudska lica. Holandija XVII veka podržala ga je u toj cežnJi. Mlada buržoazija očekivala je da vidi na platnima likove koji bi Je proslavili i dali potstreka za nove zadmne napore, I majstor je Tazvio galeriju likova, Slaveći prosperitet Republike. Pa ipak, ovaj se preteča impresionizma divno našalio sa svojim iumacima i svojim vremenom: u tami senki i čudesnih tonova, salttio Je Rembran+t svoj grčeviti bol čežnje za čovekom. Majstor je intuitivno razumeo da se ljudsko ne iscrpljuje, jednim likom. Klasni i staleški ernat mije za njega Dretstavljao šuštinu. Bila je to samo jedna od mnnozih tama i gustih senki kroz koje je “trebalo da se probije začuđujući, zlatasti zrak švetiosti, SER

dei Onako isto kao što se život igrao s njim, igrao se i Rembržzuni sa umetnošću koju je stvarao u dugim samotnim časovima, On. koji je tako strasno žudeo za ljudskini titrajima almosfere, nikoga nije bušlao k sebi dok je rađio. Bila je io jedna od mnogih. protivurečnosti. koje su razdirale život čoveka tamo nesrećnog

u želji da što radosnije i pumije pređe put iz svetlosti u tamu. Zato je Rembrant

na svojim slikama. izvodio ljude is, tame na svetlost. Svi su oni zač deni, kao da se pitaju zašto su tu došli. Ima duboke Đatnje- u toj neodređenosti Cečitog ljudskog kretanja. Veliki umetnik je osetio da sadašnjost, prošlost i budućnost nisu ddVojahi jedno od drugog i fiksirani jedanput za uvek. Zapanjuje njegov smisao za irenutke i prolaznost, koji se tako divno opaža kako kod »Hrista u Pmausu« tako isto i ma čuvenom »Predavanju iz anatomije«. | M d Ovo čuđenje. pred 'Đrolaznošću Osnovni je stimulans Rembvantove umetnoli, Karakteri, strasti i društveni položaji za njega su od sporedne važnosti, jer je bio fasciniran samom Dojavom čovekovog postojanja. rab

E Svoju vižiju Rembrant je mogao.najbolje da izrazi porietom. Niz portreta najraznovrsnijih ličnosti bričaju o meprekidnoj unutarnjoj borbi vadi saznanja OSIONOB šmisla” ljudske egzistencije. Svaki od Rembrantovih portreta ima nešto apstraktno, što čini da se svi oni sliju u veliku celinu jedinstvene likovne harmonije.

O: Možda je najviše domete Rembrant postigao u autoportretima, kojih ima veliki broj i koji pokazuju njegov lik u raznim dobima starosti. Tužni i zamišljeni pogled s Rembrantovih auloporiteta jasno govori,da ih on nije radio.iz narcisoidne samozaljubljenosti. Svakako mu se moralo činiti da će kod samog sebe najlakše i najbolje naći ono što goa,je celog života mučilo. Postoji jedan Rembrantov autoportret iz mladih dana (1656 g.), čija umetnička snaga deluje simbolično u odnošu na celokupno njegovo stvaranje, Oči su u dubokoj tami i one se više slute nežo što se vide. Malo Svetlosti na obyazu omogućuje da sagledamo usne. Čovek skoro uzdrhti kad ih vidi onako prkosnć, debele i malo razmaknute. U njima je saliven sav bol traženja čovečanske istine, koji će bostati suštinsko obeležje ovoga majstora. Autoportreti su se ređali jedan za drušim, ali te gorčine sa usana nije nestajalo. Tokom čitavog života one su šaputale čudesan san o najdublje ljudskom u nama.

Radio je i velike kompozicije, predele i mrtvu prirodu. Međutim, sve se pretapslo u jedinstvenu ideju čovekove lepote. Iako je bio izvanredan crtač i odličan majstor kommozicije, on nije dopustio da bilo šta od toga dođe u pivi plan, jer bi se onda poremetio'osnovni sklad njegove koncepcije o prirodi čoveka, u kojoj je Do liniji humanosti brevazišao sve majstore. italijanske Renesanse.

: Duboki mir vlađa u Rerabrantovoj almosferi tamno-svetlog. Ovi kontrasti

nišu sami sebi cilj. Oni se i me osećaju jer su izraženi kao jedinstveni proces kretanja naše sudbine, prelazeći meprimetno jedno u drugo. | - Gledajući Rembrantove slike osećamo se ponosni pred likom ljudi, kojima je veliki majstor uspeo da smiri i oduzme sve površinsko i nepotrebno. Rađosni smo u saznanju jedne divne ljudskosti. ; Dinamikn XX vekna materala je umetnike da što neposrednije priđu suštini čovekovih, vrednosti. Sve više mestaje spoljne melodrsmafike, koja se ranije tako često pojavljivala i kod najvećih umetnika, Dok danas gledamo plaina Ruoa, Pikasa i Bifea ne smemo zaboraviti Rembrantov doprinos ovoj oslobodilačkoj borbi koju vodi umetnost XX veka. Na Rembrantsa bi se mogle primeniti reči koje je jednom prilikom mapisao njegov poklonik Delahkroa: »Osim tačnosti, osim tačnog kopiranja prirode ima u slikarstvu i nešto drugo“.

Prema najnovijim istraživanjima istoričara umetnosti ulvrđeno je da Rembrant nije umro nepoznat, mađa je završio život u bedi. Ova reč »nepoznat+« odnosi se samo nan ime kao fakvo. Ali kakvu je užasnu tragediju moYao doživljavati ovaj velikan, čija je egzistencija zavišila od ćifta. Ustvari, Rembrantovi savremenici nisu razumeli ovoga slikara. Možda sve do danas m'bje potpuno shvaćen, Neki su ga čak i potcenjivali, jer su tražili spoljne efekte od kojih ie on bežao. Na nama je da čudesni Predrag Perović

san njegovih slika pretvorimo u leb»šu javu.

Rembrant: Fiora, (ulje)

*

Rembrant: Skifnica (ortež)

BRembrant: Autoportre

(crtež)

KRembrant:. ŠSuknari (ulje)

(Nastavak s#% prve strane)

koga, sam Vam poslao jedan primerak. Pored toga, uz ovo pismo Vama, prilažem i štam pani izvadak s pesmama i kratkim uvodnim člankom koji je bio ljubazan gospo» din Tesla da napiše. Šaljujući Vam to, ja se nađam ii. ovaj posao neće izazvati Vašu osudu.

Što se tiče pojedinosti knji ževnog posla (mislim tu na svoj udeo u njemu) jedva se mou nadafi da ćete ga odobriti. Svestan sam ozbiljnih nedostataka mojih stihova, a islo tako i·toga kako je uzaludna težnja da se našim nezgrapnim jezikom ta> čno izrazi nežnost Vaših mili. Stoga sam bio primoran

da postupim tako kako bi za engleske čitaoce sačuvao bar objektivnu sliku koju suge" rir.. Vaša misao. Ali i pored svih nedostataka u mome posredovanju, kroz njega ipak probija svetlosi Vašeg genija koji naši pesnici jas..o viđe kao Apolonov zrak. Stoga verujem da ćete uvažiti i izviniti moju žurbu.

Za slobodu koju sam uzeo u pogledu Vaše fabule imam da se pravdam naročito u dveina tačkama: jedna je u maloj izmeni a druga u ptostoj izradi. U »Yri hajdukn« kako sam ja razumeo, s:ušalac .hajdučke priče se sa · strahovanjem i groženjem

krsti. Ono bi se teško moglo

doslovno prevesti na engicski a da se ftim ne promeni sam okvir dela, Ja sam, . pre objašnjenja Tesle, to pogrešno shvatio, i mislio da se skeleli sami Kkmste. To je izgledalo tako savršeno draviski efektno i tako je isticalo versku suprofnost da sam rešio da tako ostane.

9 aa ae o ua ala u a vlas a iy a koe a ot ai lo aty fiat ita iy yo ta o aly a ala tue au iy le ya ov ay ty

Mermabrank; Hristos pod krstom (crtež)

Tesla

Za, vaš narod nisu poflrebna objašnjenja kađ je reč o hajducima i Turcima, ali našem narodu je to poilrebno jer inače ne bi razumeo onaj narodosni i verski konflikt koji ćini suštinu balađe. .

uU našeg je naroda manic uobrazilje nego u Vaše, i stoga je njemu polrebno šfo očevidnpije „prestavili tako važnu temu.

Ja sam bio tako slobodan đa Vam u znak priznanja za zadovoljstvo koje sam imao radeći i čitajući Vaše pesme, pošaljem jedan primerak stihova koje sam ja pisao i za koj: Vas motim da mi učinite čast da ih primile.

A sad uz molbu za izvinjenje što se usuđujem da Vam ovo pišem (zašto, nat m se, nećete učiwiti ofgovornmim moga odličnog i ljubazaog prijatelja Teslu) ostajem, dragi dolore, s po-

štovanjem i predanošći

Vaš Robert Anđervud Džonson

Izbor pesama koje su Dprevedđene izvršio je, razume se, Tesla. 'U kasnijoj zbirci Džon sonovih stihova na” prvom mestu stoji poznati pesra »Tri hajduka«, a zatim još dvanaest drugih pesama, u-“ kijučujući jednu strofu iz Djulića i populamu pesmu »Ciga,.in hvali svoga konja«.

Koliko je zanimljivo što je Tešla preveo te Zmaijeve pesme, još je zanimljivije što je on uz prevode th pessma u jednoj od Dž-nsonovih zbirki pesama nnpisao i kratak predgovor o Zmaju, u kome se trudio, ne samo da Zmaja pretstavi ame ričkim čitaocima kao vodećeg srpskog pesnika, već i da fe čitaoce zainteresuje za

Srbiju, njemu Mmjiževnost i njenu istoriju. Razume st, laj predgovor je napisan bez naročitih književnih preftenija, ali je bio savršeno prgh što se tiče osnovnih po dataka o Zmaju i o hjegovoj poeziji. Usto, Tesla je 'tyao da kulturnoj javnosti Amerike freba pokazati koliko je i jedan mali, tada sasvim nepoznati narod, sposoban da i u najtežim istoriskim uslovima koji se mogu zamisliti, stvori jednu od najvećih poezija na svetu, koju je Gete stavljao čak ispred grčke i rimske Doezije. »Šta je mogao tako čestit narod kaže Tesla prikažujući srpsku istoriju — kd je u tami nestalo svake nade da se razvije nauka, trgovina i proizvodnja? Ništa drugo nego da ide stopama svojih slobodarskih predak, da se bori za slobodu i da tu slobodu ovekoveči besmrftnim pesmama. Upravo to je i bio razlog što je Tesla stavio na prvo mesto među pr-vedenim pesmama »Tri Hejduka«, nastojeći da što vernije dočara duh narodne pesme koji je inspirisao Zma ja i toliko ođuševio Džonsonu, da je Džonson za sebe u čitavoj daljoj prepisci s Teslom usvojio ime glavnog junaka jedne od Zmajevih pesama — Luke filipova.

Kao prevodilac Zmajevih pesyma '"Tcsla je svakako ostvario zadatak koji je samom sebi poštavio, a to je dovoljno da mu se ime pominje, ne samo u Svetskoj naučnoj tehničkoj literaturi, već i u istoriji naše kmjiževnosti, Veljko Korać

-jeva

'svetom fantazije

Na kraju Sezone

AD de pogase svetlošti

K-bozoraice i himene iz-

. Bube u lavirintima sććanja počinje najvažnija kritičareva dužnost. Sve, Tie nizove ćfemernih frenutal:a, priviđ. šan jednog sna trćba organizovati .u jasnu {en denciju i bĐrođužili u utisak duži od dvočasovnog Momntakta. Bezobzirni jezik ·broi hladoa . wunovrsima svođenja zamenjuju u tom trenutku entuzijazam jj čovek pokušava da se uzdigne iznad ličnih simpatija i da svede personifikacije, kojima je maločas pljeskao, na prave dimenzije.

Šesnaest premijera u ti beogradska pozorišta (u Kkoje spadaju'i tri obnove), po red nokoliko drugih. u Bćeo-

gradskoj . komediji, dobro odražavaju | „živabmi Yitam

pozorišnog života. Ako analiziramo repertoarsku mpolitiku uočićemo da ije među ovim. premijerama bilo devet domačih dela i sedam komada uwstranih pisaca. Postignuta ravnoteža izmedu stranih i domaćih autora ?76 može nas utešiti kađ znanio da jć u toku prošle godine bila postavljena na scenu samo jedna naša savremena drama. Dođamo li i to da su od devet igranih komada samo "tri velativno novijeg datuma (kakva-takva mogućčnost đa se doživi naš, vremenom i prostorom UBlovljen svet) težina situaćije. postaje još očiglednija. Zaboravimo li za momćni neminovne 'jadikovke mad letargičnim shom naših. dram skih pisaca i osvrnemo li se na strana dela primeiićemo da svega tri potiču iz klasičnog repertoara (najuža gledano samo Don Karlos)i da je od četiri „sayremena komada samo jedan iz pera dramskog pisca znatne reputacije. U tim činjenicama naslutićemo dilemu dva VOdeća beogradska pozorišta, JUGOSLOVENSKO DRAM SKO POZORISTE; pokazivalo je u protekloj sezoni znake umora | stagnacije, a Uuspeh koji je postiglo na turneji ĐO Sovjetskom Savezu ne protivreči ovom {ivrđenju (i može se objašnjavati ČVIstinom nekad wpostavljenih komada). Još mnogo ranije je opaženo da ono gubi fizionomiju „stečenu tokom

„minulih godina i da se U-

daljava sa puteva vaspitavanja publike na klasičnim delima. Ako pokušamo da definišemo napor koji je godinama činjem u njemu, sve sno primajući rizik uobštavanja, onda ćemo formulu njegovih uspeha pronaći u nastojanju da Đovođom klasičnih komada uobliči originalan i sasvim savremen scenski izraz. Tako su nastale ene divne prefstave (Ujka Vanja, Dundo Maroje, Talenti i obožavaoci) u kojima je bila postignuta sugestivna sinteza Klasičmih oblika i moderne realizacije: koja se obraća uznemirenoj uobrazilji današnjeg gle daoca. Zanimljivo je kako se u datom trenutku može poklopiti bit pozorišta sa njegovog Teditelja. Bojan Stupica, biv ši ređitelj ovog ieatra, ume? nik sačinjen od vizuelnog dramskog merva, stvarao je divne svetlucave inscenacije i grčevito je ponirao u Dpokret i boju, u sopstvenu viziju atmosfere i sukoba i oživljavao je. starinske teme sa kojih je skiđao paktinu vremena. Posle njegovog odlaska, Jugoslovensko drsm sko pozorište ograničilo se na stil superiornih analiza tekšta i epohe u kojoj je ovaj nastao ali je,zanemarilo složeni, svet „scenskih 11ogućnosšti, Tako je došlo do izvesnog wshematičmog, ukalupljenog izraza,.a nešto Oporo, maglašeno solidno, počelo je da se uvlači na njegovu scenu.

Od tri premijere ovog pozorišta nijedna nije doživela dzrazit meuspeh ali takođe mi uspeh iznad prosečnog, i ono se najviše približilo svom renomeu u Šilerovom Don „KKarlosu, toj zvezdanoj tragediji, u kojoj je čovek osvetljen hladnom i nestvarnom svetlošću ideala na mjegovom spoticanju ka prošvećenosti., U blista voj psihološkoj obradi otkrivala se povremeno velika čar ali se dobijao ulisak. da je pešnikova, krajnje ćliptična reč, bila sputana. U Strindbergovom »Q(&6Uu« jeđan hemnetičan svet, koji je usled proteka . vremena izgubio snagu ž#filosofške i društvene teze, i u kome & vremeha na vreme živi Žalostan sudćr polova, a još češće eho neke psihe nastra nostima immučene, usled teŽnje da se humanizuje ipri bliži, Bledđaocu depoetizovan je i lišen autentičnog daha. Surove, mistično nagote sevemjačkih dodira (iransponovamih jz semzualno#), preterane i brutalme, često Wriju u sebi poneku bitnu istinu o tragići odnosa mu škafca i ženo, mešto što s%

KNJIŽEVNE NOVINE

ovakvom Roncepcijom izviioperavalo. Pitanje je mošlo

biti: da li. uopšte "igrati Strindberga a ne da li sa ı menjati,

Na Mkraju je došao jedan Gogolj (Ženidba) u kome smeh nije izvlačen iz BIČU= šne bede čoveka pred pštim, neumoljivim tokovima života, već iz nevešte parodije ljudskih odnosa čime je uništen reljef stvarne šltuacije. PROGCRADSKO | DRAMSKO POZORIŠTE svojim radom u minuloj Ssežonji Oličavalo je onu drugu tcndenciju: medđostatak izrazifo savremenih tekstova. VOdećih svetskih autora. Kalo izgledaju danas daleko Vremena Milera, Salakzua, Anu ja, Brehfta i (neigranog) Boeketa. Ovo pozorište danas se vaspinje između realističkikonvencionalnog. rebertoara i zaostalih eksperimentalnih , načina u tretiranju, tako da je prava retkost čista i stilski ujednačena preftstava,

Na početku. sezone izgledalo je da će Beogradsko dramsko pozorište doživeti renesansu i malo je nedostajalo da njegova „prva bre mijera (Krležine Legende) postane izrazit uspeh sezoOne. Kraljevo i Kristifor Kolumbo,. pisani u vreme dok je Krleža još umeo da dečački sanja na sceni, bili &u neophodno osveženje u jednolikom hodu naše pozorišne sezone. U Kraljevu, u surovom svetu što egzistira na sceni u usplahitenoj simfoniji. sablasnih davljenika, uprlianih samoubistava, pod vođenja, skoro karnevalskih strasti mogli smo da naslutimo maš san o zvezdama čelom dodirmutim, pod morom snoviđenja i halucinacija. U Kolumbu, viziji patničkog čovečanstva u njćgovim „astralnim čežnjama za vrhunćima, i pored velikć besničke snage·|teško su se mogle nazreti rćalnc distancije u podhožju tog komitog simbola i to je = duzelo oreol velikog ispeha Legendama,

Kraljevo, drama čija je jedina mabetosi zatvorena u odjek reči, u simbolično iz» vajan usplahiren i pobesneo jezički pokret, data je u estradnom izvođenju, u funkciji govora i akustičnog udara, a što se to desilo (i to uspešno) u ČžđWBeogradskom dramskoni. pozorištu jeste neobjašnjivi paradoks sezone. .

Potpuno um skladu sa ovim uspehom bile su mpremijere &Sumbhjivog lica, Nušićeve nepoštedne satire, i Sterijinih komedija (Pomirenja i Sudbine jednog razuma) obe realizovane na eksperimentalan način u nastojanju da se ostvare čiste groteskne linije, osenčene karikaturom sadržanom u reči i akciji

Nažalost, u proleće pozor:šle mije bilo na prethodnoj visini. U njemu je prvo izvedena Mačka ma usijanom limenom krovu '"P. Vilijamsa i delo je lepo primljeno od publike, mada nema kvalite te Staklene menažerije.

Na kraju su došla dva. izrazita meuspeha: Koreni D. Cosića i Husari — P. A. Breala. Dok su Koreni, sćemn ski prikaz „jednog romana koji je imao uspeha, ostali u granicama mormalnog pada, dotle su, Husari, običan bulevarski iekst u kom se nespojivo mešaju vodviljski elementi i farsa sa nekoliko pretencioznih ideja, izražavali svu težinu krize odabiranja. NARODNO „POZORIŠSM'B je ostalo najvernije svojoj tradiciji i sa četiri premijere i dve obnove bilo je uSmereno na klasični macio= nalni repertoar i na neke strame moderne drame. Mao i prethodnih godina ulagan je solidan napor u rad nan pretstavama a naročita bpažnja obraćena je njihovoj zanatskoj strani. Tendencija da se igra veći broj savremenih dela potvrđena je i ove godine. Doduše, u bitanju su komadi drugog reda u čijim zapletima u mnaijboliem slučaju živi samo delić neke istine, ali se ne zaoštravaju sudbinska pitanja epohe. Ograničeno na suvi scenski realizam ono će zauvek ostati zatvoreno ža'jstinske dđramatičare naše” vremena i u skrivenim igra ma iluzije koja teče sa njeSOVe Scčne neće se izrazili Sva težina našeg memira j našeg bola,

Tri premijere (Kir Jamja, Pobuna na Kejnu i ObožaVama Julija) nosili su. sezonu u ovom pozorištu. Pretstava Kir Janje je svakako najznačajnija za, istoriju na= šeg pozorišta, Osefljiv problem turačenja trađicionalnih komeđija današnjem gleđaocu rešavan je pomoću studiozne sociološke ana lize naravi i prilika i mada še žamemayivanje grotesknih i komičnih elemenata. dela ne može prihvatiti, mora sA odati priznanje ovom ozbilj nom pokušaju,