Књижевне новине

VEC

ORAMO zažaliti što u

ovom izboru nema Ma

tićevog filozofskog ese ja iz mladih dana »Istina.kao konstrukcija«. Taj esej trebalo je da se pojavi , baš u ovoj knjizi, jer kako po svom rodu, tako i po Hkvalitetu spada u društvo »Biike oko zida«, »Dogme i stvaralaš-. tva« i »Književnosti i... knji ževnosti«. Osnove Matićevog intelektualnog stava, njegovog budućeg misaonog živofla, bile bi nam mnogo jasnije da imamo i taj esej na ROG između ovih crvenih korica.

Svodeći dakle ono šlo u ovoj knjizi nalazimo i ne nalazimo, dobijamo utisak da je Matić od trenutka kad je uzeo pero u ruke imao pred očima svoju glavnu temu u celini njene antitetičnosti: tu je bila vera u život, u njegovu raznovrsnost i nezavršivos, a zatim otpor prema svim zatvorenim, ukočenim misaonim sistemima. koji svo jim dogmama sprečavaju da se život ispolji. Začudo ta tema, od koje je Matić napravjo Stav prisutan svuda u njegovom delu, kad treba da se eksplicitno pojavi čini io uvek nekako iznenadno i uzgredno, kao da autor u njoj nalazi usputno pribežište ili otkriva svoj spreman revolt na protivnike života. Izgleda da je samo u jednom času (Ako ne pišem u ovom frenutku, ne bih ni pisao«) osetio potrebu da o toj temi piše u sistematskim okvitrima; esej »Dogma i stvaralaštvo« napisan je tek 1951 godine. Pa i tu Matićevi pozitivni stavovi crpu svoju snagu iz negirajućih: ovi drugi su razFađeni sa više žara kao da je opovrgavanje bprotivteze bilo važnije od potvrđivanja teze. Uzimajući dogmatizam u njegovom pejorativmom smislu, a uverio nas je da ga tako treba uzimati, Matić je reagovao na njega integralno; ne samo logikom

ralista, čovek i stvaralac,

\ intelektom, nego i kao mo-

Ovo poslednje

je naročito stvaralaštvo je kod

važno: Matića svesno i nesvesno, najčešći sinonim života, — i

to pravog života u čije mitsko i psihološko postojanje on veruje. No iako se u takav život uzda kao mislilac, argumenti log uzdđanja nisu pretežno mislilački, nego su pre svega posledica jedne lič ne, duboko usađene sklonosti za stvaranje. Još 1924 godine Matić piše: »Ipak stvarali, ostvarivati možda, sigurno Je najveća radost koju nam dadoše, sloboda koju smo mogli da, primimo«. Dakle prava, ako ne i jedina sloboda za koju se moramo boriti jeste sloboda stvaralaštva, zato je u naslovu onog kašnijeg, eseja stvaralaštvo postav

š Olga

·staje da ga primeni

“ V

Dusan

ljeno da bude najljući protivnik dogme, Tako visoko postavljanje stvaralaštva ima i svoje naknadno dejstvo, taj pojam postaje vrlo širok i privlači k sebi sve moguće pozitivne atribute: sve što je dobro i lepo u ovom slučaju postepeno se izjednačuje sa stvaralaštvom, pa i sama sloboda kroz njega tek postaje moguća, zbog njega postoji.

Progresivnost Matićevog stava je očigledna i gola, njoj se nema šta zameriti Osim da je preterana; svojim koncepcijama ona ne priznaje, ne dopušta balaste sveta, inerciju „materije, koji nesumnjivo u izvesnom smislu: u naročitim situacijama igraju pozilivnu ulogu. Progre sivnost ovog stava ima pošebnu vrednost u svojoj nagonskoj datosti; Matić je po nagonu ubeđen. u neprekidno stvaranje i obnavljanje života, po nagonu mrzi sve što se tom životu nameće kao ograda, kalup ili automatizam. Osim toga Matićev stav pokazuje jednu izuzetnu doslednost, ne po tome što je razrađen i razvijen u svima pravcima, jer to nije, nego što njegov tvorac pričak 1 brotiv sebe samog: jedamput kad su u pitanju spoljne, književnoistoriske stvari, kad pronicljivo pretskazuje opasnosti eveniualnog »modernističkog akademizma«, odnosno nove Vrste šablona koji preti stvaralaštvu, i novog dogmatizma u estetici; — drugi put kad napušta

neka svoja ranija apsolutizo vana uverenja koja su pretila da se pretvore u dogme, mada te dogme

ne bi bile

Jevrić: skulptura u

slobodnom prostoru

|_| |, |}

Matić

protiv života, ili mu bar ne bi štetile. Tom dirljivom napuštanju mladalačkih isključivosti prisustvujemo u onom eseju „po kome žčWwqela knjiga nosi naslov. Matićevo pouzdanje u stva ralačko ispoljavanje života jeste ona polovina njegovog stava koja je, iako bitnija, slabije razrađena i manje joj je pažnje poklonjeno. Kao da baš iz takvog pouzdanja izvire filozofija koja samu sebe hendikepira; čini izlišnom sebe kao predmet analize. U perspektivi razvijanja takvog stava vrebala je jedna dilema: ili u ime životnog apsolutno raskrstiti s filozofijom i poreći njenu problematiku, ili, prikloniti se jednom novom. sopstvenom dogmatizmu, jednom originalnom ontološkom sistemu čije bi izgrađivanje «zahtevalo dugotrajan rad. Naginjući čas jed moj, čas drugoj mogućnosti, Matić se do kraja nije opredelio nizajednu od njih. On nije hteo'da izradi okvire jednog sistema, makar i najskromnijeg, — nije bio za prihvatanje bilokakvih premisa jer nije hteo da odustane od stava večitog istraživanja, proveravanja i neverice. Ako se može zamisliti jedna tako kontradiktorna formula „kao što,je dekarftovski iracionalizam, onda bi za nju svakako Matić bio primer. Kontradiktornost „je pored ostalog i u tome što iracionalizam inače nikad ne ide sa sumnjom i neopredeljenošću, on je unapred opre deljen, pre nego što sazna za samog sebe, i baš zbog svoJe apriorne usmerenosti, on kasnije odbacuje potrebu sum-

BVE VWANE BRAME

Ranko Marinković: » Glorija« — Milenko Misailović:

rekidne

(Dušan Matić: «Anina balska haljina«, eseji, Srpska književna zadruga, 1956)

nje i sav jo u paradi primene svojih aksioma. Kod Matića on je pomešan sa sun nJoOm, on voli dvosmislenoslki i neodređenosti, te iz tog nespojivog spoja nastaje jedan paradoks koji bi možda sam Matić upotrebio kao argument u svoju korist: iz velikog poverenja u dinamizam života, u njegove neočekivane obile, u samoniklo i nepredvidljivo hrljenje napred (koje se projektuje na ceo svet: »..,jer svet svakog tre nutka sam sebe obnavlja i drži«), proizišla je jedna misao koja ne samo što se nije menjala tokom trideset godina, nego nije imala potrebu ni da se upotpuni, da se Dpozabavi svojom primenom u pojedinostima. Ona ista misaona otvorenost koju je MaTtić .egzaltirano ispovedao u mladosti, ostala je do danas otvorenost u koju se nisu nataložili slojevi jednog čvrstog i složenog intelektualnog gledišta; misaoni profil ove markantne egzistencije ostao je maglovit. Uporna borba protiv staličnosti ostavila je za sobom istoriju koja je sama statična.

Svojoj izjavi da ne oseća potrebu nizakavim ·«„sistemom sveta Matić je ostao dosledan uime unutrašnjeg

zahteva za celovitošću, Ali mi moramo da se pitamo u vezi s tim, zar u samo životu nema nikakvog struktural_. nog i funkcionalnog sistema, zar sama celovitost nema svo ju strukturu? Život je taj koji stalno sugerira izvestan sistem zavisnosti, oblike jedne biološke i ontološke struk ture koju ne možemo poništiti čak iako su njena jezgra zasad iracionalna, nerasveiljena. Pa i naš misleni aparat ima jednu teško uhvatljivu strukturu, konstantnost koja se nesumnjivo provlači kroz sve njegove pojavne oblike, Imamo li pravo da sve te činjenice zaobiđemo uime celovitosti, modernog duha i prodiranja u »suštinu misli«? Ako bi mođeran duh morao neprekidno biti otvorem u svima pravcima, to bi ga dovelo do takve amorfnosti da bi om sam odmah protiv nje ustao. S druge strane poverenje koje poklanjamo Nezamislivom i Iznenadnom, ne mora i ne freba da nas ispuni nepoverenjem prema zamislivom i verovatnom. Sa tim se i Matić slaže naknadno u pomenutom eseju o balskoj haljini Ane Karenjine. Ali kad je tako, onda nas reka životne neposrednosti kojoj smo se predali, mora kad tad izbaciti na čvrstu obalu: Kao mislioci izići Ćemo na put jednog sistema, kao umetnici dovešćemo sami sebe, hotimice ili ne, na kraju u klimu jednog akademizma koji ne mora da bude nepoželjan, moraćemo »razborito vratiti rečima njihov staložen smisao«. Ima filozofskih umova koji iz skepse prema čistoj reflek siji, a potstaknuti ipak njom, odlaze u razne oblasti konkretnog. Možda se nećemo prevariti ako utvrdimo da je i Matić donekle jedan od njih. No dok se drugi opredeljuju za fiziku, političku ekonomiju, psihologiju, društvenu akciju, matematiku ili psihologiju. i lu potraže čak i odgovore na osnovna pitanja, Matić je konsekventno u odnosu na svoje polazne stavove nastojao da konkretizuje jedan deo svoje vere u čist, nereflektovan akt stvaranja, u književno stvaralaštvo. Iako nije pritom ra skinuo sa filozofskim preokupacijama, on je u pesničkom stvaranju . izvanredno uspeo da sebe oživi. Ono pretstavlja drugi krak pomenute nerazrešene. dileme. Gledano iz ugla „yw„pesništva, Matićevo filozofiranje dobija jedan drugi, vid, „kojim se ovom prilikom: ne možemo baviti. Ali pesništvo kao rešenje izvesnih filozofskih čvorova, pretstavlja ipak jedan čisto lični izlaz i ne mo-

'že imati ono opšte važenje

koje obično daju filozofska uopštavanja (iako je i njihova opšta primenljivost ustva– ri fiktivna). Umetničko stvaralaštvo ne može da pretenduje da bude univerzalno rešenje problema čoveka. Ali zato se pronalaženje sopstvene, jedinstvene životne norme može „proglasiti opštim sivaralačkim imperativom i u tom smislu stvaralaštvo će uvek friumfovati nad dogmom. Miodrag Pavlović

»Sutra Je opet dan«

RAMA Ranka Marin-

kovića »Glorija« jav-

lja se u karakterističnoj lazi razvoja OVOP značajnog pisca, u trenutku kada se on, izrazit novelisi, ponovo vrača dramskoj književnosti. lako se Ranko Mavinković još pre rata ogledao u drami, a i danas ima Dpoziv blizak pozorištu, ipak i ovo njegovo delo svojim dobrim stranama još jednom potvrđuje da pred sobom imamo veoma dobrog proznog pisca, ali u priličnoj meri udaljenog. od dramskog stvaranja, Njegova opservacija, način formiranja pšihologije ličnosti i njeno otkrivanje kroz akciju, priroda poezije koja emanira iz siTuacija u velikoj meri je stra na postupku dramatičara, iako ukazuje na to da se radi o jednoj od najizrazitijih pripovedačkih ličnosti naše književnosti.

Događaji koji su predmet posmatranja Ranka Marinkovića u Gloriji odigravaju se većim delom u nekom katoličkom samostanu negde na-·moru, neposredno posle revolucionarnih društvenih promena u našoj zemlji. U osnovi, tema je drastična: »obraćena« cirkuska igračica neodoljive lepote, ta žena koja snažno postiskuje svoje vitalne nagone, služi katoličkom kleru za izigravanje vernika i stvaranje jednog od onih lažnih čuda uzidanih u temelje katoličke crkve. Ta mlada žena zamenjuje u crkvi nad oltarom kip madone i prema unapred skovanom planu dočarava ·oživljenje kamena, U osnovi koketnog duha i sujetna, ona i pored svih svojih nastojanja ne veruje iskreno i u njenim očima često blešte radosne svetlosti rampe i šumi daleki odjek prigušenih aplauza. Njena ljubav prema svešteniku, njeno ponovno ofpadanje od principa kom se priklonila u uzbudljivom tre nutku M%ivota i povratak u cirkus gde konačno umire, uokviruju dramu izrazitih karaktera tužno deformisanih u jednoj čudovišnoj sredini. Temafski uklještena izme-

đu cirkusa i crkve, ova Marinkovićeva drama priča dve podjednako potresne istorije: nesrećno ljudsko stvore, nje izgubilo je svoja prirodna svojstva i za trenutak poverovalo u neku mistiičnoprimitivnu organizovanost Ži vota. S druge strane, u nje~

nom verovanju već od počelt-.

ka postoji klica negiranja: Glorija je došla u samostan sa strasnom željom da se uveri u! nešto i kad sagleda gnusobu prevare u njoj se ruši izvestan od detinjstva brižljivo podržavan nimbuš, a njena strasna, priroda potražiće elemenat ravnoteže u ljubavi gde ga takođe neće pronaći. Na samom kraju otpadništva od svakog smisla Glorija se neće odupreti u duši zavodljivoj blizini smrti, toj poslednjoj misteriji koja možda nešto obećava i njene boslednje reči biće: »Idi pogledaj šta je ftamo«. Uporedo sa ovom krizom. odraženom u čulnoj i egzalti ranoj devojci odvija se i drama don Jeretove egzaltirane mladosti, bolno zamračene i opore. Njegov put do neverovanja, tačnije rečeno do onog opšteljudskog, biće još teži: iz subjektivističke fame fotalnog opovrgavanja svega telesnog, iz sumorne vere u proždiruću svetost duha on se kroz ljubav prema ženi uzdiže skoro do idolatrije prema. jednom obliku, prema efemernom frenutku materijalnog postojanja. Poslednja želja njegove dečački ogorčene duše jeste da se spase fizičkog uništenja Glorija, za crkvu već izgubljena, i ta želja prvo skrivena, a potom bestidno javna, deluje simboličnom prodornošću.

Nezavisno od uverljive dra me ateizma u Gloriji egzistira i antiklerikalna ten dencija, koja je izražema u naturalističkom opišivanju karaktera i prilika, u suprostavljanju atmosfere crkve ambijentu cirkusa. u erotičnim egzaltacijama. Odatle Marinković izvlači neke istine koje su davno otkrivene, i koje je suvišno ponavljati. To je utoliko više za žaljenje što je Marinković u drami stvorio divnu potencijalnu

dramsku Ssitauciju, u kojoj su mogli da se ostvare dram. ski sudari neslućene snage i to u prevashodno modernoni obliku. Rešenje se prosto nametalo: osnovni dah samostanske atmosfere, karakteve i njihove odnose otkriti u monstruoznoj ukočenosti totalnog ' verovanja, mistifikovati čoveka i njegovu prirodu do krajnjih granica i onda u tome načiniti pukotinu i u tananim vibracijama duše, u njihovom postepenom nazastanju na simboličan način otkriti pledaocu njegovu trenutnu zabludu, ostvariti fako proces demistifikacije jedne sredine i njenih ljudi, jedne fikcije i zapaliti humanu snagu čovečnosti, Propuštajući da na taj način otrgne ljudsku sudbinu iz slepog zagrljaja iracionalnih sila i da tek u razvoju otkrije složenu toplinu ljudske duše, autor se istovremeno odrekao da načini veliku modernu tragediju.

Izvesna statičnost dramskog postupka najviše dolazi do izražaja u likovima drame. Izuzimajući don Jereta sve ostale ličnosti u »Gloriji« date su, već od pojavljivanja na sceni, u konačnom obliku i mogu se od prve pojave sagledati sve njihove buduće akcije i duševni pokreti. One se ne nalaze nijednom u siTtuaciji da izađu iz sebe, da urade nešto što će delovati kao udar u kom će se otkriti njihova prava priroda i smisao postojanja. Shematično postavljeni karakteri (sveštenik-skeptik, cirkusaner-pozer, sveštenik-narodnjak) pokazuju samo prividnu. zakonomernost psihe, a pretstavljaju klišee u znainoj meri. Izuzev Glorije i don Jerefa, nijedna ličnost ne trpi i psihološki ne sazreva, a takođe ni u jednoj od njih (izuzev u Gloriji u poslednjoj slici) ne

postoji svest o sopstvenoj tragičnoj sudbini. Njihove

replike deluju kao zanimljive literarne ilustracije dušev nih stanja, ali se u njima ne otkriva svest o tragičnoj sudbini. Drama se, istina, može praviti na spoticanju lika o sopstvenu prirodu, ali istinska tragedija počinje tek u

aaa aaEa

Malarme - Valeri

Žž: ZD2AVNLN PIJ: „JEZIK. (:S Ae

Ču stuba-svetionika, če

tiri imena-poima «francu-

skog, i modernog pesni-

štva uopšte, — Šarl Bodler, Artir Rembo, Stefan Malarme 1 Pol Valeri, — sačinjavaju svojim odabranim stihovima ovaj originalan i zanimljiv „zbornik poezije, Poreklo i duh te lirike već su nam, uglavnom, dobro po mnati; i stoga mislim, neće biti nimalo čudan i neobičan podatak da su trojica od spomenutih francuskih pesnika (izuzev Rem boa) bili iskreno privrženi pošto vaoci i poklonici čuvenog američkog pesnika i pripovedača Ed gara Alana Poa. Duboka, vizionarna mašta, napor da se srede

i osmisle neređi, nneurednosti, pometnje i tuge u tamnim provalijama čovekova bića, i, uporedo s tim, nerazdvojno | neodvojivo, ogromna, neutoljiva ljubav prema ljudskoj i umetničkoj reči — to su, u Pou, bila ona svetlucava i neodoljivo privlačna žarišta koja su trajno op činila Bodđlera i Malarmea navo deći ih da se, pored svoga književnog rađa, posvete prevođenju Poove proze i poezije. i Va lerija da »vrtoglavi, Po, Po«.

I tako su ti pesnici, svaki na svoj način i svaki svojim sredstvima i snagama, počeli borbu sa Demonom: neumitni i neumo ljivi okršaj, tragično i herojsko nošenje sa večnim i drevnim problemima života, smrti i umet nosti. Nije to nikakva mračna mistika, nikakva volšebna i nedokučiva misterija, nikakva kukavna i protivživotna mizerija, već osnovno, nasušno ljudsko stremljenje: majbitnija pitanja svakodnevnog života tesno sm po vezana sa najsloženiji vičđovima i problemima čovekovog Oopstanka. Tražiti smisao i suštinu, tražiti formulu fe magične povezanosti znači upustiti se u neizvesnu avanturu sa demonima dobra i zla, sa svim onim čudi-

ma i strahotama „koji čovekov boravak na zemlji (ili, prema Jtembou, boravak u paklu) čine (dostojnim opravdanja, dostojnim divlianja i — divljenja, Što pesnici nisu uspeli da dostignu i ostvare potpun ideal ljudske eg no, krivica samo do njih. StvarAtITU 'O[[U 'OUTO}I0A 1 9f[10u23S}Z nost je često poraznija od svjh njihovih moći da je poraze, da Je potčine: sebi, čoveku, punom i svetliiem životu,

Zbog toga, eto, Bolđer peva: »Život jad je! To je tajna znama svima«, za Mmijiega je svet „oaza sfrahota sred pustinje ja da«; a Rembo saopštava tužno saznanje da »svet o zlu feh sna* tri«, i Svuda vidi »gorka sunca, grozne lune, bolne zore«; hod Malarmea čovek živi »s ]}hGsh zverstvom u dnu blagosti i zala«; dok Valeri stalno sluša plač i jecaj, »gorki grudni grcaj zgasle besne slepe strepnie, mrmor Jedikovke kaspe...« Da li je prokletstvo neotklonjivo? izuzetnost i 5labA pesnika je u tome šlo može da

matematski opijum:

egzaltirano usklikme:

zaista meizbežno |”

doživi i iskaže sve demonsko u sebi (koje je usredsređeni, poja čani odblesak nakaznosti i demonstva spoljnog sveta) i da, istovremeno, otkrije trak svetio sti, pramen vedrine. I tako onda Bodler peva i o cveću ljubavnika što je »brano samo za nas ispod lepšeg neba, slaveći svoj nemir koji »u raj ili pakao nas vođi — na dno Neznanog, al da se novo nađe!l« Rembo će se usred svojih teskobnih i grozničavih priviđenja pokazati i kao »večiti tkalac be skrajnih vedrinasx, Malarme će otkrivati »žetvu sna u srcu ...« i »unutrašnje nebo gde Lepota zori« a Valeri će savetovati: »ži vom valu podajmo se sasvim«, Ako pri svemu tome tamne (demonske) boje katkad preovlađaju, to nije 1 ne sme biti razlog za strah i paniku: pesnici donose nespokoj da bi nas održali budnima, živim, svesnim sebe, da bi nas otrgli od bezbrižnih i lažnih zaraznih iluzija.

Njihov poetski govor jJe zato pojačan, napregnut, dramatičan, krajnje nekonvencionalan i nešablonski, vidovito, proročanski nov i opor, Postavši svesni svoje dužnosti i zadatka u savreme nom svetu, drukčijem nego raniji svetovi i njihovi pevači, mo derni pesnici su doneli i nov pe snički izraz i jezik, Bodleru i Rembou naročito, a zatim Malarmeu 1 Valeriju pripada zato slava pronalazača koja ne može izbleđeti...

Ovom gzborniku prepeva Vladimira Gerića mne bi se mogli činiti Kkrupni prigovori (možda je, eventualno, trebalo uneti i

stihove Pola Verlena i Lotreamo na). O kvalitetu prepeva takođe

neće biti mnogo govora; ali upo ređujući Gerićev prepev prve strole pesme „Suglasja“ (ili Skladnosti) sa originalom, i sa prevodima iste pesme od Mite Jovanovića (1937 i Ante Jurevića (1952?) mogu da kažem da Gerić obavlja svoj posao znalački vešto i pesnički darovito, ne izneveravajući original a uverava jući nas u poetsku moć pesnika i prevoda. Najbolji su prepevi Bodlera. Posebna je zasluga Gerićeva, zapravo podvig: prepevi Malarmeove duže pesme »Popod ne jednog fauna« i Valerijeve poeme »Mlada parka« koja je, tvrdi se, najlepša, i po Alberu Tibodeu, najnejasnija pesma u francuskoj književnosti. Gerićeve beleške o pesnicima su Veoma sažete i tačne, Ali zato u pogovoru ima svačega! Napisan je visokoparnim, bombastičnim stilom. O jednom bezrazložnom postupku dato je ovo »objašnjenje«: »Ne bih možda znao, a da i znam možda ne bi trebalo da kažem na ovom mjestu, zašto sam neke pjesme prepjevao eka vicom. Da je knjiga namijenjena prvenstveno čitaocima ekavskih podđručja, mislim da bih morao učiniti, u odnosu na čitaoca, nešto slično što sam | u ovom slučaju učinio. Ma da to nije jedini razlog. U svakom slu čaju, kome to bude potrebno i sam “će, mislim, naći uzroke«. Sta znači »prepjevao ekavicom?

"MT... uopšte, bilo bi- suviše svi-

repo analizirati tu »logiku« i taj „stil“, Jedan značajan posao, jedna dobra Knjiga dobila tim pretencioznim „pogovoroim sasvim neubedljiv i neodgovara jući zaključak, : S: (2.

\

momentu naštajanja svesti u liku o tom sudaru.

Posebnu draž komada pret stavlja nekoliko izvanrednih poetskih simbola (esencijalnih i nezaobilazno prodornih), kao i sam dijalog. Među jedinstvene simbole spada onaj u četvrtoj slici kad se pod nogama cirkuske igračice povija masa unesrećenih ljudskih stvorenja i to, kretanje deluje porazno (uprkos saosećanju) i nekako plazmatično, kao potsmeh i konačan obračun sa naivnom iz, detinjstva. Dijalog: drame

je prodoran i u dovoljnoj meri poetizovan i izražava

uno poštovanje pisca prea fakturi našeg svakodnevnog govora. Iz njega prirodno izviru karakteristike likova, postaju jasne i lako uočljive. Tekst Floki Fleche-a, cirkuzanera i šmiranta, izveštačenog i lukavog, i lažnog i istinitog, vanredan je i jedinstven po SVOJOJ funkcionalnosti u našoj dram skoj literaturi.

\

RAMA Milenka Misai-

lovića »Sutra je opet

„dan« „pretstavlja zanimljiv pokušaj utoliko pre što se ošnovni interesi pisca kreću oko svakodnevnih pro blema našeg života. U centru zbivanja nisu neki suštastveni problemi ali. u nedostatku sličnih 'pokušaja i samu površinsku orijentaciju na savremene Teme treba energično pozdraviti.

Komad »Sutra je opet dan ima slojevitu fabulu u kojoj je svako lice protagonista jednog posebnog zbivanja ili duševnog stanja. Događaji u

drami odigravaju se o trogodišnjici braka direktora tekstilne fabrike Protića i

njegove žene Ane, u čijoj vili stanuju i Anin brat slikar Pavle i lekarski pomoćnik Saša. Svako od ovih lica aufor iskorišćava za posebnu svrhu. Idealistički i pomalo naivno koncipirani lik Pavla nosilac je intuitivnog i poetskog stava prema životu i simbolizovan je egzaltiranim snom Pavla o očima nepoznate devojke, koje on neprestano pokušava da filksira na svojim platnima. Direktor Protić je zamišljen kao »realistički« nastrojen tip čoveka koji je u životnim burama i nedđdaćama izgradio sopstveni ideal udobnog malograđanskog života. Njegova ličnost i ličnost njegove žene Ane pomažu piscu da Žigoše jednu društvenu 1len=dencijiju koja je izgleda u suštini životnog egoizma, dok je sukob između direktora i Ane poslužio Misailoviću đa ukaže na zadocneli eho ženine jalove sputanosti, U odnosu na ovaj par slikar Pavle kontrapunktski deluje poezijom svog nemira. U ovoj grupi likova najzanimljivije je uhvaćena ličnost Gospodina Saše, sina bivšeg fabrikahta, nezavršenog studenta medicine i intimno rezigniranog čoveka. Uverljivost duševnih stanja ovog 'karaktera je potpuna i proističe iz lepe mere u tekstu pomoću koje su kod ovog lika izbegnute sve početničke slabosti,

Nasuprof ovoj grupi kojom se izražava objektivni tok drame postoji grupa likova pomoću koje pisac pokušava, da na uopšten način izrazi neka svoja uznemirenja. Iako se kod svake od ovih ličnosti mogu otkriti naivni defalji u psihologiji i dramskoj akciji, ovaj pokušaj nosi u sebi nešto (rudimentar– no doduše) od mitskih uopštavanja na osnovu običnih događaja kojima toliko teži moderna umetnost.

/ Zaplet pomoću kojeg se otkrivaju karakteri (ubistvo ili samoubistvo direktoreve ljubavnice?) deluje poznato i potseća na Pristlija, kao i objektiviziranje društvene savesti pomoću ličnosti Nepoznatog. Sam dijalog daleko više ofkriva spoljne pokrete nego psihologiju karaktera. Tekst posebno nameće pitanje u kojoj meri dijalog treba, da bi verno obasjao unutrašnji svet nekog banalnog tipa, da bude veristički, a u kojoj meri mora i kođ takvih aktera da nosi karakteristike poetskog stila.

Vladimir Stamenković

Klka Zaharijeva; Ribari, gravura na kartonu (Sa izložbe bugarske grafike)

KNJIŽBVNEB NOVINE

VeTOMm –