Књижевне новине

| TRIBINE MLBDIH Ranko Dikić

stakleni mravi

Vi koji

mi ličite” na oštećene porcelanske Tigure

Iz muzejske vitrine — vi koji se

dečja vašarska vrteška što ga

vrfite

u svome malome krugu, malome krugu kao 0 opisuje Hteli bi· ; i da Ja

postanem

uštirkana kragna — Groteska.».!

Raskopčana istina

Igra to je žeđ koja se ne može \ ” i jagnje gledao sam kako še igtaju.

kiše ne pomute,. Mališani se igraju

O. stakleni mravi

Ranko Dikić rođen je n Narajevu 1096 godine, Osnovnu ško

"Nu i gimnaziju učio n nekolikim

Bosme, SrbiJe, Sada

Jrvatske, de maturant,

znate li vi, da ja češljam. oluje (?)!!

Crna ljuljaška očiju

Okraćala je cesta, . drveće, reka, kaputi glas

na trulim usnama, Oči na dlanovima ljuljaju se u zakrpama.

sa moje odrpane Kuće,

Mladost je

igra,

a u igri

vreme · .

je jeftino. · ·'

gledanjem đa zaboravi. Mladoga vuka

Potok je bistar sve

dok ga

i u jesenje dane Oni su jedino stalno ·

· Droleće!:;u + tea Kej. 84

Žalim

vas

što sebe smehom kopate —-

Vetar je odneo krov u žutim rukavicama —

.Rda hoće da nagrize zlatan e) pehar sreće

vi ne možete njih, korenje sreče nejasno

vama zbog dubine, uvek oluje.

Dubine, dubine... Tonem, jer hoću da shvatim oblinu . dna, Postoje li &vršeci, ili su dna varljive oble površine?!—

samo

Ristko nage u molenju u plićacima.

(Nastavak iz prošlog broja)

Hoze i ja krenuli prema Seni, zaista smo samo želeli da se bratski objasnimo. Radilo se o onoj devojci, vi je znate... Da o Karmen. To posle podne, kada sam je ljubio u bašti iza kuće, prepustila mi se mirno, &sklopijenih očiju. Zatim se naglo istrgla iz mog naručja i kazala: Dosta!

»Već?« povikao sam,

Odgovorila je da neće ništa o tome da zna. Ovaj put mi oprašta. Ali drugi put mi neće dozvoliti da je ljubim, i moraće da kaže Hozeu.

»Sta?« upilao sam uveren da se šali.

*Ne smeš više da me ljubiš. Hoze ne dozvoljava,« »Hoze?« pitao sam.

»Da«, rekla je. »Zar ne razumeš?«

»Ne«, rekao sam. *Još ne.« Š

»Hoze i ja smo se verili«, zeče ona. I kada sam je uhvatio za ruku povikala je: »Boli me« odgurnula me od sebe i kazala: »T'ajno smo se verili! Tek toliko da znaš. Roditelji još ništa ne znaju.#

Onda sam se okrenuo i otišao, Išao sam sasvim polako. Ali ona me nije pozvala da se vratim. Nije dala više nikakvo objašnjenje. Otišao sam do baštenskih vrata, zastao i otvorio ih i izašao pre nego što sam razmislio. Tako sam je izgubio.

Uveče je došla porodica Elola, Karmen

mi je pružila ruku.

»Da li je to istina, Karmen?« prošaptao sam iza vraia,

»Hoze nas gleda«, reče i prođe pored mene. Razumljivo je što sam onda hteo da razgovaram sa svojim bratom, On me je udario. Viđeli ste i sami, Otišao sam zajedno sa njim ka reci. Išli smo jedno vreme ćuteći pored

'reke, do: kraja bašte, sve do jedne klupe na

kojoj sam voleo da sedim, Noć je bila divna. Primetio sam fo i pored toga što sam se strašno osećao. Izgledalo mi ie kao da je sva

„lepota prirođe, sjaj zvezda» šum vode i vetra,

visoki oblaci, deo pobede nađamnom. Da, razmišljao sam, lako je. slaviti pobedu nadamnom. »Je li istina, Hoze?« upitao sam najzad.

»Da lj ti je ispričala?« upitao je »Dakle, ti Sve znaš. Moram da se oženim s njom. 'To je moja dužnost.«

»Zašto?« upitao sam.

»Dakle ipak ne znaš« rekao je istim mirnim glasom. »Ja sam je zaveo.eć

»Sta si uradio?« ·

»Zaveo sam je«, rekao je i izgledalo je kao da nije ni malo ponosan zbog toga. Kazao je: »Nisam hteo to da učinim. Desilo se tek tako. Ofišli smo u njenu sobu da vidimo kada je umro Julije Cezar. Imala je mali Larus. U njenoj sobi sam je upitao: Da probamo ko je jači? — Pobedniku deset franaka, rekla je. Onda smo počeli da se rvemo, i kada je ona pala, i na tepihu...«

»Neću da čujem«, rekao sam.

»Deset franaka mi još nije dala«, rekao Je Hoze. i

»Kada je to bi»w?« pitao sam.

»Ah«. rekao je, »prekjuče.«

»Prekjuče«, reka sam i razmišljao. »Ali juče smo se Karmen i ja celog dana ljubili i sve je bilo tako dobro i lepo, juče njje ništa kazala?«

»Da«, reče Hoze, •onda još nije znala šta ću da joj cdgovorim.«

»Da joj odgovoriš?« pitao sam.

»Da«, rekao je Hoze već nestrpljivo. » Posle onoga» mesto da mi da deset franaka bio sam mnogo jaši — rekla mi je da moram da se oženim s njom! Odgovorio sam da o tome moram još da razmislim. Dobro, kazala je, dajem ti rok od dvadeset i četiri časa.«

2»O«, rekao sam Hozeu. »Razumem.«

»Da«, rekao je Hoze. »Jutros sam joj obećao da ću se oženiti s njom.«

»To je onda nešto drugo.«

,

IEC KoMaV.KNJIŽEVNIH NOVINA" ~

_ M? E CA

HERMAN KESTEN

»Zar ne«, rekao je Hoze i ustao.

»Sada možeš da ideša rekao sam.

»Da«, rćkao je, »žao mi je zbog Onog šamara.« .

»O« odgovorio sam mu, »jedan udarac više među španskom braćom...

Onda ić počeo gromko da se smeje, isto

. onako veselo kao stric Pablo i otišao je.

U tom trenutku pala je jedna zvezda. „Možda sam zbog toga ono učinio. Kada ovakva zvezda, rekao sam «sebi, tako blistavo propada, ili tako tužno nestaje, kako hoćete, zašto onda Ja još čekam? A možda sam ono učinio i zbog toga što sam pomislio da se Hoze prema meni ponco kao nekada stric Pablo prema mome ocu. Žar treba da čekam,

· pomislio sam, pa da doživim isti kraj kao

moj otac?

Možda sam zbog loga ono učinio?

Ne znam više. Skočio sam u vodu, zato Šlo sam. rekao: ti ne znaš da plivaš. U tom trenutku mislio sam na vas. Il vi ne zhalie da plivate i nedavno ste rekli: od stotinu ljudi koje se dave devedeset i devet, su plivaći... — Ja hoću da budem stoti,

Uostalom, ne znam više ni sam. 1 pošto sam ostao živ» tlo i nije više zanimljivo, Sko-

Čio sam i osvestio se u bolničkom krevetu.

Kažu mi da sam glavu verovatno udario o lanac čamca privezanog za obalu. Spasao me je jedan vojnik koji je bio na otsustvu. Sedeo je sa svojom devojkom. na drugoj obali, Zove se Druan, Maksimilijan Druan. Posetio me je ovde u bolnici. Zove se Maksmilijan po Robespjeru Nije mnogo stariji od mene. Pekar je po zanimanju. On neće da diže revolucije, kazao mi je. Hoće da mesi dobar hleb i da se oženi. Rekao mi je da je predložen za orden ili unapređenje, ne sećam se više. On me je spasao. Koliko ljudi me je do sađa već spaslo! ; Dž i

Karlos se osmehnuo i podiže se u krevefu. Namestio sam mu jastuke, Učtivo mi je zahvalio. L

»Da li znate?« pitao je, »da su na pisaćem stolu gospodina Noela našli predlog za jedan novi testament po kome je mene Karlosa Espinozu, imenovao. za svog jedinog naslednika?« »Ne«, rekao sam iznenađeno'. »i...«

»Ništa«, odgovorio je Karlos. »Odmah je ponovo sve to precrtao.«

»ČCudno«, rekao sam,

»Gospođa Noećel nam je-pisala o tome«, pričao·'mi je Karlos, i podrugljivo se osmehivao, »Pismo je bilo tako ljubazno, Kaže da je spremna da me vaspitava i da deo ovog imetka (ona je nasledila gospodila Noela), nameni meni kako bih mogao da živim onako kako je to želeo pokojnik (tako ona naziva Fransoa Noela!). Mama mi je donela pismo. Pročitao sam ga.

»Pa« pitala je mama, »Sšta_ misliš da radiš?« i Pocepao sam pismo u hiljadu komada.

Mama ništa nije rekla.

Sizeta hoće da me vaspitava, Sizeta strica Pabla? Sta? Zar ona ne primećuje da su joj ruke krvave?«

Ćutao sam i gledao u pod.

»Znam šta sada mislite«, reče Karlos. »Prosjak koji živi od tuđe milostinje nema prava da imovinu koja mu se nudi pocepa u hiljadu komada. Zar ne? Vi samo nećete da priznate. Ne mar; ništa. Ta zar niste u pravu? Zar mi nismo prosjaci? Moja majka ima troje dece na. vratu, a ni jedam su u tašni. Ona je došla iz Swanije sa nekoliko hiljada prokrijumčarenih pezosa, koje je u domaćin= stvu krišom uštedđela. I te bedne, krvave pezose potrošio je stric Pablo na seče. Nema ih više. Nestali su u Nici, u Parizu.

Moje lečenje u bolnici platili su razni komiteti. Modesta je to udesila. Ona je irčala na sve strane i govorila, za četiri nedelje je naučila francuski, ona je pričala i smejala se i plakala i trgovala i činila sve za nas.

RNI]

y . y " i

„ribe LOMI PIL ua Pt“

Vo

Ona je tako velika i muda, izgleda kao da

· joj je šesnaest godina i svi je, vole. O, ona

je vredna. Ona neće propasti, Danas je mnogo lakše mladim devojkama. Dogod su mla-

de i lepe... Možda će naći i muža. Ona je ~

tako vredna. Ona voli život. o, ; A Hoze? Pa, on' kaže da će se oženili sa gospođicom ·Blola; Karmen je izgubila menstruaciju i onda je sve priznala roditeljima. 'Fata je prvo vikao, pa blakao, ili je bilo obrnuto.: a:onda je rckao da mora da se oslobodi · log deteta. Ali Kamen kaše da ona nije deteubica i da neće dozvoliti da joj oduzmu dele. To je Jepo od nje. T ona. hoće syog Hozea, Gospodin Elola besni. Gospođa MElola

· drži pridike, Rakela se smeje i ne vidi zašto

se diže tolika buka oko svega {ioga. Ona je, na sestrinoj strani, Hoze misli da će se na kraju ipak oženiti s Karmen. Ne zna da li će.mu to doneti sreću. Kaže da ne veruje u to. Biće on ipak srećan. Taj MKlola ima para: takav književnik se uvek izvuče. Ljudi kažu da reč ima magičnu moć. Sigurno, Reč hani čoveka.« | ;

»Naravno«, rekao sam. »Književnici u.iz« beglištvu žive raskošno.

»Izvinite«, zamolio je Karlos i pocrveneo. »ZŽaboravio sam.« .

Osmmehivao se i prestao da se osmehuje,

»Stric Pablo«, rekao je kao da mora da završi sa sudbinom cele porodice, »stric Pablo je ljubavnik bogate naslednice.

Ali od čega će moja majka da živi? Policija je u ovoj dragoj . Francuskoj, zemlji koja sa najviše prijateljstva prihvata sve one koji dolaze pod njeno okrilje, vrlo stroga kada su upitanju stranci koji krše njene probise, I zar nije u pravu? Policija hoće da brogna moju majku zalio što nije ·poštovala bropise prijavljivanja.

Moja majka kaže: Dobro, hoće znači da nas prognaju i osmehuje se. Ona nema više snage. Modesta juri po nadleštvima. Modesta juri u Ligu za prava čoveka. Ona juri u komitete za smeštaj izbeglica. Modesta je vrlo vredna. Možda nas neće prognati? Toliki ljudi imaju sažaljenja prema mama. Daju nam čak i hleb, Mama kaže Hozeu i Modesti: Deco, ja nemam hleba. I 'stavlja ruke u krilo. Ona je potpuno propala, znate li? Modesta juri na sve strane. Ona .ume đa trone ljude, Ona. skuplja milostinju za propale ostatke porođice Espinoza. Ima toliko dobrih ljudi! Ali kada nove žrtve građanskih ratova dođu iz drugih zemalja, kada nove izbeglice pobegnu pred tiranima drugih država i kada dobri ljudi zaborave stare žrtve i &tare izbeglice — šta će onda biti s mojom majkom?

Ona se osmehuje i kaže: Deco! Bog će nam pomoći, ap

A kada se na našim licima ogleda neverica, ona kaže: Pa zar nam nije i do sađa pomagao? I njeno lice je onda skoro rađosno.

Sve je u ređu. A ja?«

Namestio sam Karlosu ponovo jastuke. Zahvalio mi je smešeći se. .

»Ono što sam učinio dole na Sehj«, Te” kao je, »*bila je greška, Priznajem, Za nekoliko dana pustiće me iz bolnice, možda već prekosutra. Lekar kaže da sam zdrav.. Prešeliću se, znači, u mali hotel kod Odeona, na peti sprat, kod moje majke, kod moje sestre Modeste, i... kod mog brata Hozea. Da radimo ne smemo. Zakon zabranjuje izbeglicama da rade. Rad pripada samo podanicima ove zemlje. Takav je propis

Vi mislite da rat u Spaniji mora jednom da prestane? Traje.već više od dve godine, Kada bude dovoljno mrtvih Spanaca možda će i prestati. Onda ćemo se vratiti kući, našim mrtvima. A onđa?«

Hteo sam da odgovorim. Ali on se osmehnu i odmahnuvši rukom reče: »Sve je u redu! Ja sam još mlad dečak. I znam da nisam jedini s kim su se ljudi ovako poigrali. T stvarno sam pogrešio kad sam hteo đa se ubijem. Ali pogledajte me! Sta može još da bude od mene?«

(Kraj) Ovaj roman izaćiće u celini u izdanju »Narodne prosvjete«, Sarajevo,

Čvorovi, : ČVOTOVi... ; Sučem moju snagu u uže, koje

vidom, Čvorove drešin dolazim i a iU wove dvoramć, miris života me opija, _ ja nikađa /

- isti

uvek u traženju okatiji -—

[334 ; zdrav,

/

&raslo!!.

· Bakljada

Iza

leđa

mi je močvara ay na njenom dnu je

sakriveno moje malo dečije nebo, i sve igračke —

Sađa moje

izlizanog tkanja, u koje su

ipak

sam

malariju

prebolio! — MOO oči sledim ja majbrži glasnik istine, · ja najbrža smrt

za feređju od već \ ; vekovi utkali

sebe.

Postaću

zvonar '

na tornju večnosti, Poplaviću

jaaa dd

čoveka mojom reskom . muzikom .

razgranat! — korenje sa zemljom

istine! —

koja je aplauz | 2 U tricia palim bakljađu čoveku „tek našoj ~ ČR 11

mom filmu uskladiti mjegovu fežnju da deluje faktografski -— poput dokumenta — sa autorovom željom da se izrazi na artistički mačim i stvor: umetničko delo. Možda je ovaj problem bolje posmairati iz drugog aspektta: gde treba da se očituje rediteljeva artistička initervemcija uv dolgumenitar nom filmu, da li u aranžiranju scene pred kamerom, jli samo u načinu snimania objekta i u montiranju? Tu se odmah javlja i pitamje rekonstrukcije u dokumen~

ftarnom filmu, Ako se dođe do zaključka (koji se damas sve češće prihvaća) da je re konstrukcija dozvoljena u do kumentatnom filmu, potreb mo je odrediti u kojoj meri rediteli sme izvesno zbivanje ili meki objekt iz stvar nosti dramaturški da prera di i estetski da orgamizuje tako da om već pred objektivom kamere egzistinma kao arttistički oblikovan materijal koji Mamera „monitaža, muzika i. svetlost treba da podignu do još višeg stupnja artizma.

Nije ni malo msopravdano što se veterami dokumeniar

»

ra

Aligator Je mhvačen

nog filma pitaju: zar rekom strukcija i mizanscem ne uni štavaju verodostojnost {ilmskog dokumenta, ne gubi li time ”“dogkumentami film

„svoj pravi smisao? Oni idu

tako daleko i tvrde kako, do sledan reditelj (klasično shva ćenog) dokumentarnog filma freba jedino da pronađe predmet i da odabere poje dine detalje iz zbivanja u stvarnosti, pa da ih onda snimi što je mogućno olbjektivnije, tj. da Kroz sliku što prirodmije f{iksira predmet, zbivanje ili ambijenf izbegavajući da ih bilo u Rom pogledu. esteiizira,

— |BDokumeniarnosi i arlizam

ODUVEK se poštavlja bita · nje kako u dokumemtar.

Sva snaga dogumentarnogž filma — kažu njegovi ortodoksni branioci — treba da izvire iz samog predmeta, a to znači da bi. rediteljev oStovni stvaralački napor bio' usmeren ka pronalaženju i određivanju onoga što je Uu predmetu najbitnije. Varamo se ako mislimo da je to lako: izbor bitnog i krajnje objektivno doč arav anje suštinskozg u njemu — to je zaišta ogroman stvaralački Posao bri kome je autor Ssdam sebi Vezao ruke! ;

AJVEĆI. pobomik či-

Sstog« „dokumentarnog filma bio je (a. verovatho će i ostati) slavni Robert Flaerti čiji dokumenti o životu ljudi u malo poznatim krajevima deluju magom živofne verodostojnosfi, .nepatvore=" nom elementamaošću borbe čeveka sa prirodom (»Nanuk sa severa«), ili altraktivnošću i slikovitošću dalekih predela i primitivnil ljudi (»Tabu«), ili pak neobično intenzivnom, gotovo” opipljivom atmosferom ambijenta (»Čovek iz Arana«). Upravo zbog

_ te svoje maksimalne fakto-

grafske istinosličnosti Plaertijevi filmovi nikada neće postati efememi kao što se

to često .dešava sa igranim filmovima u kojima modernu publika ne može više da prihvati zastareli način glumačke igre, ili staromodan mizanscen, ili prevaziđenu dramaturgiju. Zbog toga je Tyaerti bio proliv unošemja ma kakvog zapleta ili artifičijelme fabule u dokumentatni film i zato je onako energično reagovao protiv intervehcije producenta da od njegovog (i Murnauovog) filma »Tabu« stvori komercijalmu priču sa nekom vrštom ljubavnog zapleta, što je, stvarno, delovalo jevtino senfimentamo i pšcudodramatično, On je smatrao da dokument mora da deluje sa. film skog platna'sam po sebi i da ređiteli ne treba da ga Ulepšava ili prerađuje kako pred kamerom tako mi u montažnoj sobi, već da neufralno odrazi odabrani deo štvarnosti i da se ne primećuje kao posrednik. I u· pogledu muzi– čke prainje Flačrti je smatrao da ona mora biti krajnje funkcionalna, da se čuje samo onda kađa u stvarnosti postoji njen izvor, inače da se kao zvučna komponenta slike umose Šumovi i ostali auditivni fenomeni koji pratz određeno zbivanje.

Nije samo Flaerti zastupao ·

teoriju »čistog« dokumentar– nog žanra. Ali, bijo je mnog5 isto tako velikih reditelja koji su manje dli više ofstupali od takvog shvatanja, a ipak su stvorili mačalnn

filmska dela Roja možemo

nazvati . wdokumentarnime. Džon Griršon 1 Joris Tvenš, na primer, smatrali su da

Nastavi esoto,

%