Књижевне новине

Lujo Danojlić

TLUJO ĐANOJLIĆ je rođen početkom 1939 godine u jednom selu kod Ljiga. Prvih šest razreda gimnazije završio je u Ljigu, a sada uči sedmi razred n jednoj beogradskoj gimnaziji, Pesme je štfampao u „Mladoj Kulturi", „Omlađini“, „Poletu“ i nekim srednjoškolskim listovima. Da bi se izdržavao, Danojlić prodaje novine,

Noa ee

Sunce u pustinji

Plimo usnulih lava, vrisak objasni u hladnom blatu Ta jata kraj reka su zavet i važ}oši nikle zapaljene u veče Kaj se zbog toga, prokuni vreme zakrvavljeno u mom ratu Polarnu struju povrati ko noć u moja bila nek teče.

Vetrovi me prže zgrčenim morem, vidicima mlakim

. Kraj nagnutog zida ovih kuća neveselih ko bespuća Devojke su u snu, u dnu mene o cvete o leto za kim Kljuješ pomodrelo nebo u podnevu mojih pluća.

Za kim posle snegova ostaju samo groblja Za kim su nestale lade iužnih matroza kristalnoni pučinoni Za ini vremena se samo suše na Jobanjama davnog roblja Za kim se crvene ruže pale, nad mirom, nad pustinjom.

Nad pustinjom pokaj se i seti se đa u životodavnom

pesku Tu je tvoja molitva tvoj hleb i raskrsnica nekog veka Nad pustinjom su snegovi pretvoreni u pepeo u lesku

— Ovde si ti ši Bog i hleb i so i zavičajna reka.

Otskitano vreme

A mrak, a kiše, svejedno, kroz napušteno polje Tamne vode teku i pronose sve redom

I leš poneki kad vetar počne da kolje

A zaljubljena ta krv kopni na licu bleđom

Oko ove pesme znam nikad neće nići ruže Za nama ostaju predeli svečani ledene su slane I neka ih gavranova. što na vidokrugu' kruže · Jer treba plakati jednom za noći preklane.

To je sve Što ti pričah |. idaina: molba pred GERI Dok me vetar polako razapinje i suši kožu

Zatim su nadošle vođe odnele je kradom i Otskitano vreme zaustavićeme na usijanom nožu

Pesme osveta

Posle svih putovanja verovačemo u jutro belo Brodovi će se sasvim nečujno sa vodom izgubiti Ko će otvoriti vrata na gradu da bace mrtvo telo Da li se i ja moram zbog neke magle ubiti _ A ne vidiš tu ruku, taj plamen kroz gustu krv đaljina To je veče ovog grada kada je sve lišće na mansardama svelo Tamo odlaze brodovi još uvek iza neveselih grobalja Pomerena ostvra.spremaju čudne prevrate Pun slovenske kobi i noćnih priča po požutelim poljima Jer svi putevi nikad na svoje mesto neće da se vrate samo se moja senka SOISIE sa tim kosturima

Rašlojena su sva moja tikiVa i ne poznaju pravce ovih putovanja

Kraj reka koje se maglom i mojim lutanjima pokriva I razveseim se zbog tužne majke i ove pesme trovanja

o iBjkO ne sanjaj više kako se ko sneg otapam u blatu crnih njiva

Davno je trebalo da budem pre svih bekrijanja

ne bi to bila seoba Čarrnojevića niz tužne Morave

Čuo bih još jedan glas umornog sunca iz mene glas + Davidov sa Zmijanja

— Zbog gore umreh ovde, govoraše on, gde vojske još OR . Š neke borave

Posle tih Olovaaia neće biti više jutro belo Prokleto to sunce što u utrobama DOO IR Sadi

e propadanja a nisu me dojila Ispuni sve galaksije pop: j lkenja Moj:h 17 godina drugo je to mleko iz drugog DIME Osećam tu OsVetu na mom čelu

i r i _ Saznanje u osvit U Hat i ea godinama trđba pronaći neke tihe dane. ) Koji će plakati za tobom jer se noć skratiti neće do i ubistva U ovoj šumi ne vredi ni OPA tvoja modđdrog granja ko savane Mogu li da nas zabole te tamne u kuli životinjstva Ljudi su prokleti: kako se slatko smeju posle raspi_ njanja Svi smo iznik!i iz majčine krvi iz sisa uvek po mraku Tamo gde se kap na kap, slaže i večnost truli Samo su povijene oluje dolazile na fu raku Jer svemoćno čeka moj krik u ruži u zaboravljenom maku

Živeće potonji svetovi ako' ga ne budu čuli

Proko. nekih vođa nazirem daleke dimnjake. To opet sviće

Na zaivyorenom oku dana ko ga je iicieo 'kleo

Sve snegove bele sa mojih grudi otopiće

Ako se vrate leta ako se vrati sunce niz sivi pepeo

Pesnici umiru uvek kad požuti lišće,

7 ~

ra a a O Ry MA ia O : 17

·

SIMI Di III IHN OHIII III III 00111 | M MIMIRA AUT UMIMIMIMIIIMMIJ {MH} IIHIHIIIIALJIUIIIIIIILIHIHIIIIIIIRIMInIIIHIINIHIJILIIIUIRHIHIHHIIIIIIHHIHINIMIHIRINIIIHHIHIIIJLDIIIIIIIIIIMIMIIIIUIHIIIIIIIIĆNIUIIEĆII IHN IHIHIHTIIIIIHIIIII iii iti hjih

„ M .8.LCLA »*KNJIŽEVNIH NOVINA.

ani ii iii MIM In tiii iii i MAA! HIGH II IIIIIHINUJIINIIHIIH LUJ U IT HA U U UMU |) SIiMIIHIIHIIK WII IRIG iii DB

, | #

;

Trrčali '50, „dišac: 'po koševini, Penjali se,

. zadihani, na bregu noćnoj tmini. 8 naporom

"sdm' vukao. noge, teške od. čekanja. Grčevito · sam stezao prste, ispunjene britajenom gro' micom. Moje grlo bilo je suvo, presahlo, Gutao sam ljutu vatru malodušnosti, oklevanja, neiskustva. Satima smo hođali po travi. Zanemeli, posmatrali zvezde.: Jedno drugom tražili oči u mraku. Besmisleno ponavljali reči

' zakletve koja treba. večito da traje. Ona će .

"mene voleti do. groba, ja nju do smrti, kazali . smo zemlji i cveću po kome. smo gazili neo= ! buzdano. Noć je sakrivala naša lica, naš stid. Mogli smo da kažemo, mnoge reči koje za· htevaju': hrabvst, iskustvo, godine. JA SAM NJEN DIV,. ONA MOJ .ANĐEO, čini mi se "da šam kazao tako nešto, kad li. se ponovo začu glas.iz daljina: ,

\+ | LA JA?Y..ZAR SI MB ZABORAVIO? ZEMLJA JE BILA SVEDOK NAŠIH TAJNI. ZEMLJO, SEĆAŠ LI SER? JA TP, ZEMLJO, NE BIH MUČILA. PITANJIMA. DA DRAŠKO NIJE SVE ZABORAVIO, ALI POŠTO MUŠKARCI NE MOGU BEZ LAŽI,

JA MU PRAŠTAM,. A TI, ZEMLJO, KAŽI'

. KAKO JE BILO. — Bilo je iv) — reče zemlja. · — Bila je noć, — reče glas iz daljina.

— Bilo je seno, — reče zemlja.

— Seno i tama, reče glas iz daljina.

— Imali ste sedamnaest godina, — reče zemlja.

— Bili smo borci jedne brigade, — reče

glas iz dalijna.

— Bili ste borci jedne brigade. Noću ste legli jedno pored drugoga, i mada zaplašeni g&talnim pretnjama da će skojevci biti majstrožije, kažnjeni ako pokušaju nešto, vi ste se približili tako da su vam se zenice srele i zapalile se kao četiri svitca u tami. Onda se ceo svet izokremuo i vama se činilo da sumce izlazi tamo gde ono zalazi. Je li tako bilo?

— Tako je bilo, — reče Bahra. — Onda sam ja, posle desetak dana, pogođema nemačkim kuršumom ma drvarskoj cesti, smrino pogođena. Sahranjena sam u padini, pod širokom bukvom na kojoj je urezano bajonetom moje ime, u kori iz koje je cuvila voda, kao da drvo plače. Ali ie Draško sve zaboravio...

— Nisam zaboravio, — rekoh besno. Nisam zaboravio,

— Ja ti kažem da si zaboravio, — jecala je Bahra.

— Lagao sam da ne znam šta je žena, Lagao sam.

— Žar komunista sme da laže? ceri se glas iz daljma. — Zar komunista sme da

govori neistinu? Drukčije si nekad govorio

mladim borcima u brigađi... — Ljubomorna si, Bahro, — rekoh besno. — Šta si rekao, kapetane, — na to će nepoznata. — Ljubomora, ponovih besno. — Ko je ljubomoran? upita nepoznata. — Svaka žena je ljubomoma, — rekoh besno,

. dan pred drugim,

laša mala tajna

A Peloraata će na bOTOOGR

·— Ne ljuti se. Još nisam počela da te grdim. Još te ne progonim. Još me misi prevario, ali kad to učiniš drži se. Ja sam o-

pasna i umem da, Zakoljem. Umem Mrivca *

da rinem nožem.

— Kazala si: krivca?

A nepožnata će na 10:

— Da. Krivca. : -

— Znači da je neko već bio krivac?

A nepoznata će na to: :

— Ne ljuti se. Ja se šalim. ·bam tvoju odanost..

— Znači: neko je Trač skrivio?

— Opet: ljubomora, — reče nepoznata Sasvim uverena da me drži u rukama.

Znao sam da nešto krije. ji

Šetali smo i ćutali.

Ja sam se u čudu pitao da li će ljudi ikad moći potpuno da otvore svoja srca |ei dokle će laž da cveta čak i pored ljubavi. Laž među. prijateljima,

Samo Dpto-

laž: među voljenima, laž u porodici. (pretpo- –

stavljam da je i tamo), svuda laž u odnosima među ljudima. Nepoznata je disala punim grudima. Čvrsto je stegla moju ruku. Pramenovi jedne kose golicali su moj obraz i moje uvo. DA JOJ PRIZNAM O ČEMU SAM RAZMIŠLJAO NEKOLIKO TRENUTAKA? DA JOJ KAŽEM KO JE PILA BAHRA? DA JE IMALA MRKU KO SU I STAS JASIKAST. DA JE NJEN GLAS LIČIO NA ' GUGUTANJE GOLUBA POD STREHOM. DA SMO O LJUBAVI 'GOVORILI SAMO: ŠAPATOM: SAMO KRI ŠOM: SAMO NOĆU, U TAMI, SKRIVENI OD SVETA, KOGA SMO PREZIRALI, JER SMO STALNO MORALI DA ZAZIREMO, DA BEŽIMO OD TUĐEG POGLEDA. Najviše smo se plašili drugova iz brigade. Oni nisu smeli da otkriju našu malu tajnu. Kazaću nepoznatoj da neke rečenice izgovore

me noćas na njeno uvo potsećaju mnogo na

ono što se desilo dve godine ranije. Tama je već čula te reči, JA "TVOJ DIV, TI MOJ ANĐEO. Priznaću nepoznatoi da ću uvek, ma kako lepo mislio o njenoj dopadljivosti i njenim preimućčstvima. jednim Krajičkom svesti biti vezan i za Bahru, koja .leŽi u zemlji sasečena čelikom, 'Đođ, malom humkom na kojoj raste. sve gušća trava. Kazaću joj sve to... i ona će onda pobeći od mene uvređena, džandrljiva, prgava i besna, da me kara, da me kune, da me ogovara, da me naziva lažovom i loovom, To u ovom frenutku ne želim. Nikako. Zafo lažem. Lopov sam, ali to drugi ne zna, tako da se i smisao lopovluka gubi. Grčevito želim da nepomata pripadne meni. da bude moja. Nisam lud da se zatrčavam. Iskrenost je, majčešće, zatnčavanje. Većina ljudi još nije sposobna da iskremost primi kao vrlinu, pa me nju odgovara osvetom i prostaklukom. Priznajem da misam vešt, ali znam šta žemsko srce može podneti bez bola. Podnosi se samo ono što prija ljudskoj taštini. Zato ćutim. Lažem.

— Sad već moraš reći kako' ti je ime,

o nepoznata! Hoću da. WodeH koga, mi je suđ bina dodelila. | '— Ime mi je Bojana, — reče nepoznata,

— Ti si, Bojano, divna” divna, VE

A Bojana će na to:

_— Voliš Ji me, reci: voliš li 'me?

— To još ne znam. ne znam. Samo znam moj život, u moj svef...

A Bojana će na to:

— Širok pojam: taj SVNh. ORNA-MkAcn,

— Zauvek si ušla u moje misli, u moje ~

da si OVO Mia u

nove, u moja madanja...

— Sve nešto neodređeno, — smeje še Bojana.

— Neođređeno, ali glasno, — kažem ja.

Onda Bojana:

—'Govori mi lepo, makar lagao...

— Nisam falkav čovek, -— kažem smermn.

Ona stegne: moju ruku čvršće i mi dugo stojimo u tami, priljubljeni, ustreptali, dva ognja, dve vatre pod kojima strahuje trava. Čvrsto se grle dve vatre pod kojima strahuje trava.

Bojana šapuće:

— Jesi li viđeo?.

— Šta? pitam.

— Jesi li video munju?

— Munju? pitam. · ;

— Na zapadu je sevnulo, — kaže ona,

— Ja nisam viđeo. — kažem ja. — Gledao Sam u febe.i nisam video munju. Kakva je bila munja?

— Kratkotrajna, — kaže Bojana.

— Kao plamen s topa? pitam glupo.

— Plamen s topa? čudi se ona. — Nikad nisam videla takav plamen.

—u Ja sam ga video hiljadu puta, — uz-– dahnem ja. — Taj plamen liči na munju, a ikad se noću posmatra sa daljine, zaista izgleda kao munja. Za bregom je ukopan top, ali plamen sukne u nebo, udar koji dođe

"posle plamena ima enagu groma.

— Stalno o ratu, — kaže Bojana s prekorom, — Rat me· je zatrovao. U vensma nosim miris baruta i smrad paljevine. U očima požare i smrt.

— Ne govori o tome, — kaže Bojana. Tu sam ja. Nije top.

Nien glas zvonko odjekuje pod bvezđama, koje se bore sa oblacima. Obavijem ruke oko mjenog struka i gorko mislim o tome kako nas dvoje nikad nećemo moći da se razumemo. Mi ćemo se voleti, mi se već volimo, u to sam uveren, ali nikad nećemo moći potpuno da se razumemo, Između nas će uvek zjapiti meprelazna provalija ratm. Nicaće pitanja bez odgovora. Ono. što je meni davalo krila, njoj će možda izgledati smešno, Ali šta se tu može, kažem. Prošlost izbrisati me možemo. Ona je ustvari znak da živimo, da frajemo. Bez sećanja, ne bi bilo ni života. Bojana je lepa,.to ie glavno, a. ne izgleda: gluplia nego ja, kažem.

— Bojana je lepa, to je glavno, žem glasno, ;

— Ja: lepa?

— Nailepša žena koju sam video...

Ona slatko cikme. Izmigolji se iz mojih

— ka-

~ ruku, olme se. počne da beži preko ledine,

ma kojoj se ocrtava mutna Kkrošnja stare jabuke. Beži i doziva me. Viče da ie uhvatim, ako mogu. Prkosi mi. Srljam Kroz tamu, srljam, srliam. Bojana beži, neuhvatliiva. Ja srljam kroz tamu, ali je Bojana „neu-

hvatljiva, Po Mladen Oljača

PRIJATELJ NAŠIH NARODA

(Nastavak sa prve stranć6) Jugoslavije

maršala Tita i

FC

PUBLIKA

oram kazati da to

češkog jezika i književnosti piše popularne lekcije češkog jezika (u Politici), obaveštava našu javnost o važnijim pojavama češkog i slovačkog života. Ljudi takvog karaktera kao što je bio on, uvek su. kao neki, istureni svetionici, uvek su. na braniku svoje kuće. Sećam se dobro onog niza dramatičnih događaja s jeseni 1938 godine kad je sva naša javnost, zajedno s Čehoslovacima, napeto. proživljavala svu tragi-

čnu težinu čemberlenskih u-'

cenjivanja i izdaje u Minhenu. Kolman je tada u Politici preveo dva Čapekova član ka — Molitvu ovog večera i Molitvu za istinu, u kojima je veliki češki pisac kapima krvi ispisivao reči Nade i Pouzdanja, pobeđujući u sebi i u drugima malođušnost: »Fotrebna nam je vera. PoĐtrebna nam je unutrašnja snaga. Nikada neće biti malen narod koji se ne da pokolebafi u svojoj veri za budućnost i u radu za bolju sudbinu koja ga očekuje. A kad je Čapeku prepuknulo srce od fnge zbog sloma Republike. Kolman ga je, u ni7u čmpekovskib Tneomemorn= cija, koie su, održavane šivom nače zemlie, mrvi ožalio lino velikog pisca i humanistu, Drugi đeo delatnosti Kolmanove pripadao je našoj stvari u Čehoslovačkoj. U foku skoro đvadešef godina, on ie obaveštavao češku javnost o kiulfurnim i kniiževnim novosfima u Beograđu (fo je nekih dve do fri stofine prikaza i beležaka u Slovenskom pvregleđu i drug đe). Najvažnija, međutim, fnčka wu Wolmanovu radu mn međusebnom upoznavanju

nas TI Čehya' ijesfe obilaft pre-·

vodđilački rad. Čifnv niz maših starijih 1 novijih pisaca našao je w Wolmamu Kmiiževnio i jezički spremmomr pre vođioca: Sremac (Zona Zamfirova). Ćorović (pripovefke)., Šenoa vSelftačika bwnn), Šimunović (Porođien Vinčić), Bramimime Čosić (Pokošemo po lje), S. Jakovliević (Trilogiim, M. Krleža (Hrvatski bog Mars): admnh mnosle rata Dre= x veo je Borbu'za oslobođenje

Ustav naše Republike. Nekada je u svojoj „doktorskoj tezi kritikovao češke prevo= dioce Gorskog vijenca; 5 ne manje strogosti odnosio se i prema svojim prevodima. On rije znao za komoditet i nonšalanfnost prilikom prevođenja; za njega je to bio uvek odgovoran i ozbiljan posao. Ali je, osim toga, Kolman bio i dobar pedagog: nesebično je pomagao svakome ko mu se obratio, ređigovao

mu prevod itd. Činio je to iz:

liubavi prema svom i našem narodu, iz prijateljstva prema našoj zemlji, koje je. posvedočio u mnogim teškim časovima -— u doba ratova, u doba okupacije, u doba hladnog rata...

Uprkos tim · nesumnjivim zaslugama, Kolmanova delatnost. nije dovoljno. uočena i ocenjena u našoj javnosti, a njegova emrt jedva ako je zabeležena u štampi. Kolman je bio od onih skromnih a vrednih i upomih kulturmih radnika, čije se đelovanje ne nameće, me blešti, ali u, svojoj ukupnoj sumi čini i veliki aktivan doprinos. Ovai, obično, postaje tek onda vidljiv kad takvih pregalaca vi-

še nema u životu. a mema ko.

“rugi da ih zameni i stupi na njihovo mesto. U svoje vreme, posle Oslobođenja, skrenuo sam pažnju tadašnjem rektoru Univerziteta. S. Jakovljeviću (čiju je 'rrilogiju TKolmanm preveo), da bi nekadašnjem hlektoru češkog jezika, a tadašnjem lektoru srpsko-hrvatskog jezika na Karlcvu univerzitetu u Pragu, Dr Otakaru Kolmanu, trebalo odati neko javno prizhanje i odlikovanje za njegov rad; ali od te inicijative nije bilo ništa. Mislim đa je Kolman to priznanje odista zaslu žio, da nas je rađom za našu stvar i ođanom ljubavlju obavezao. Zato mu i pišem ovih nekoliko redova potpuno od srca, u znak posmrtne pažnje i pijeteta.

Krešimir Georgijević

i efemernost filma

p:25r OJI u »Prestonici svetlna«, Jednoj od najreprezentatiivnijih novela He mingvejevih, i istovremeno Jednoj sa najubilačkijom atmosferom smrti koja nema olivorenog smisla, jedan deti:]] izvanredno zanimljiv i dragocen čak za predmet o kojem bih ovde pokušao da pBovorim. Izvesno je „sasvim: da je taj detalj, u toj jezivoj lakrdiji totalnog umiranja, sasvim neznatne važno=sli; u osnovi, on deluje samo kao iluštracija, „sarkasftična groteska, -kao kontrapunktal ni finalni akord razarajućoj muzičkoj frazi besmislene smrti. Sa sadržinom, narav·'mo, nije neraskidivo vezan. Vrlo je jednostavan, koliko i psihološki izvanredno intenzivan. jedan dečak umire u bedi života, u. očajanju liudske egzistencije, dok ma suprotnoj strani panoa heko liko razočaranih gledalaca izlaze iz bioskopa, gde su gle dali jedan film sa „Gretom Garbo. Izlaze razočarani i ponešto njađeni: njihova diva mije se pojavila u ulozi sjajnog kraljevskog: priviđenja iz bajke. već u pocepanoj haljini jednog svakodnevnog isdnop bića. O sivilo života! Oni ne žele boginju ı odđeći siromašaka, već siroticu sa d*ademom nepomućenog božamstva. Za njihovu «ves, njihov duh, ošećanje, pa i telo njihovo, koje · ponekad reaguje sasvim fiziološki, to je pruba.obmama, prinuda na koju oni svojim srcem ko je želi le} na krilima mašte, daleko od svonie uništavajuće zhilje. nisu mogli pristati. To nije slika kukavičluka: To je apofteza govčine. Madrid u danima građanskog rata, snovi Pakoa o svojoj divmoj budućnosti veljičanšfvenor toreađora, njegova smrt puna najbesomučnije i najpotresnije tuge, i ovi gledaoci

koji ne žele vlastite nevolje,

već tuđi raj. Kakav pretekst, kakva ilu stracija puna jarošsne snage,

kakav sažeti duh mišljenja koja ovde treba da nađu mosta! SVA JE, sila verovatnoće,

i bez ikakvog golovo ustručavanja od zabludelosti, može se pretpostaviti da jcdna današnja filmska zvezda, čak i kađa bi se pojavila u ulozi koja bi je primoravala đa nosi i najodrpaniju haljinu na svetu, ne bi kod svojih obožavalaca mogla izazvali ništa drugo do nove telase ushićenja. „Skhrenemo li, pak,'za časak oči s onog pojma kojeg rađo nazivaju »prosečnim gledaocem«, a ko ji najčešće nema sftvarmog smisla, i uputimo li se tagovima koji će nas odvesti do mišljenia one vrste gledalaca koji svoj odnos pre-

ma filmu mere i nekolikim

stepenima filmske kulture, ili čak samo iskustva gledania filmova, došli bismo do zaključaka koji bi se u pravom frenufku mogli. pokazati izvanredno dalekosšežnim. Vremena su vobila dđrukčiji oblik, ljudska osećanja, ra i sama priroda ljudska, mogu biti posmafrani i sa: sa svim novih i psiholoških. i socioloških gledišta. Bilo bi smešno, u naimanju Tuku, u cenfru sveg tog nesumnjivo novog duha stavliati kvalitativno nov odnos gledalaca prema naimlađoi od svih umefnosfti, mađa bi, sasvim očigledno. istn tako besmislei oj bilo sasvim g.. se odricaŠto se filma danas tiče, svet počinje đa želi da na njemu pomalo i sebe' Izvesno je đa fo nije više po sledica meinsne težnie za samonsažalienjiem, — bofrebnog onim ljudskim bićima kojima je mak nesnmnzadnvn– listva utimut na čelo. Godive koje ie svet nenosredno proživen hile su foliko ispinjeme paftninma. zlom mržnjom i podlim namerama. i nermnlno bi bilo od liudsš"n

” nrirođe očekivati želiu da'ih

grčevita brzo preda zabora= vu. Poslerafni italijanski neo

vidi.”

realizam, i još niz dobrih Til mova., koji su samo u psiho= loškom smislu njime bili inspirisani, ili bili stvoreni mimo njega iz razloga na čije bi upitnike najbolje jedan sociolog mogao da odgovori, dobili· su, na taj način, iz-

g:ied jednog paradoksa. U

svetlu u kojem sada sve gle-

„damo, srečnog, naravno.

No, ne bi mi bio ciii da ovde pokušavam da razmatram činioce koji su uslovili tako naglu i tako blagotvornu renesansu filmske umetnosti, iako postaje sasvim očigledno da je to put čiji bi nas zaključci” mogli odvesti čak i do rođenja jednog ličnijeg, inteligentnijeg i iskre nijeg stava prema onome što nam je naše doba, u dome= nima filma, donelo. Pitanje, za čije razmatranje ovde ose ćam živu želju, počiva najpre na osnovama izrazito psi hoolškim, I, možda neće biti

sasvim netaktično, ako u sa-

mom počelku budem označio

obrise ključa, koji će moći da posluži kao &redstvo pomoću kojeg će ovo pilanje

moći dobiti svoju odgonet-

ku. Neoreaslizam, i sve ono do-

bro doneseno na Svet zaje-

dno s njim. proisteklo je, u izvesnom vidu. iz težnje lige đi da se trageđije i užasi reta. i onog doba koje mu je prethodilo, vlastita iskustva i sećanja sliju u iedno opšte osećanje, da se utopi. i možda.izgubi u niemu. Ono što je bilo ufisnuto kao vlastiti doživljaj. preneto je na jedan teren opšte isključivosti. gđe je bio izgublien tram pojedinca. i postalo đuh i noda doba. Palnie i mane, nesavršenosti njezove.

Tiilm 176 umetnost najvidlii vije podložna menama ftempernmennfa. dđnhovne ili maferijalne klime onih MWoji pa

prave i, daleko više, onih za koje se pravi. Gotovo je s{, Burno da je ta činjenjea bi. la uvek osnova od koje su BOBI razgovori o efemer-