Књижевне новине

TRIBINA MLEIJIH

NADA IVELJIĆ ~

IVELJIĆ NADA rođena, je 195+ godine u Zagrebu gde je završila Filozofski fakultet. a nedavno počela da predaje književnost u zagrebačkoj VII gimnaziji, Objavljivala je m.književnim časopisima, „Kulturi“, „Repnblici“, „Savremenikn“ i „KHrn govima“.,

.

., S vama pjevam

S"vama pjevam, &va moja djeco ljubavi. S vama, koji niste za val ustreptale sreće, Vi za more. | :

S vama, koji niste za opojnost zvukova, Vi za jeku njihovu,

Djeco ljubavi, što ne uzmičete izbezumljeni nasiljem života, i

vječiti pobunjenici protiv samoće,

o vi vješti kamenoresci sna.

Što sve miste učinili okom i rukama

za ljepotu vremena. U jauku ste,

u svakoj ZAGRIŽENOJ JABUCI DANA! Neizgubljeni u svim začetim radostima, ako ste patili silno,

gubeći svoje sitne radosti,

Rasterečeni pjesmom. :

ako je njena ruka što pridiže kamen s grudiju.

Za vas,

neka su za vas sve pjesme svijeta, sva moja lijepa, :

sva moja hrabra djeco ljubavi.

,

Ova »vijesda ne pada

Htjeli ste veliku temu, htjeli ste veliku pjesmu, riječ veliku a što imam veće da vam pružim

a svima od rađosti,

svima od žalosti

što imam više od malog života, od male riječi zaglušene u vici milijuna. Otkrivajući se što ti mogu dati više od svog malog tijela, čovječe. Samo bijelo mlijeko mogu da vam dam, djeco bijelih oblaka. Na svom malom putlu prosula sam malo krvi malo znoja | malo u moru suza, ali sve što sam imala. 'Samo sebe sam imala. Bila sam mala pred meostvarenim materinstvima, sestringtvima, ustvari ničija, kad sam se htjela razđati,

“ a bila sam ti, draga moja mati,

-a bila -sam- ti, kad. sime UzeO, as " a-bila sam vi, kad ste bili najmanji

“" malo zaljubljena u mebo Ob 7

malo u ljude · Ništa nije bilo tako veliko đa ostane, a svi smo hitjeli veliku temu.

. I tako ostavljam to malo svijetla . što je gorjelo u mom srcu

pomalo obrađovama danom

pomalo zastrašena umiramjem, : frvjerena, da je sve što je za darivanje nevelik život i mala riječ.

Stavljiam to malo svijetla svoje ljubavi u veliku i neprolaznu svačiju: evjetlost.

MIRJANA VUKMIROVIĆ'

· VURMIROVIĆ MIBJANA rođen je 1996 godine u Martincima kođ Sremske Mitrovice. ·'Stndira istoriju svetske MWnjiževnosti u Beogradu, Objavljivala je poevijm i prozu u omladinskim listovima i dobila mazrade kao majbolja m. literarnom radm srednjoškolaca Srema.

. Ljubavna pesma

| Pa neka ne dođe ova šuma do Mraja, Z . (Samoća, nemimi kos, veverica i

i,orah za zimu.) i „Jednog dana su se vratili ljudi.

(Dogorevao je na vodi poslednji vodeni cvet.)

Ljudi se kreću po zgramutom pogledu zeca, d (Kažu da me još čeka pretvoren u večernju izmaglicu.)

Zemlja smeška

· Rađa se ujutro probudim

ustaje i mali pajac smeha,

i krpenim prstom me potseća

na ljude. :.

(Zadrhtim od zime za ' prozorom!)

Neka vozovi prolaze i u raj, iu pakao.

Ja wam očajanje zapaljivih grudi od slame.

(Zar jedna velika tuga ne može da se nasmeši!) · Potsečam oterani ružu da vrati poslepodnevni edmor )

čelom o ružičasti ton mežnosti.

(Zar nikako da uplovim u najtopliji cilj!)

Plima

RKaoruvek stojim sama preko glave u gorkom mofu,

· Sva trajanja i koraci imaju ovde svoj kraj.

Ni na istok, ni na zapad ne rastežite mi lice,

ne otvaram oči, ne rastužujem se. aaa

U ovoj nezagrljivoj.kotlini migolji se nemušti Sita ı ! » we ?'

(borim se sa stabilnim: bregom: koji muški nađolazi),

podajem se i nedam se u čvomi vremena i tela,

a ostajem svoje more sa noktima u izlokanoj padini.

od,kako smo probudili mesec, bez zaustavljanja,

bez bajki i bez kajanja, Šš

. svakog večera i se približavam, da „fi se nikađ ne

približim.

PRIČA „KNJIŽEVNIH NOPINA“

PORTBE IDE VO

plakala i Agata,. & on je i onda i sada bio

U zamračenoj sobi, pod kozmetičkom maskom, ležala je gospođa Ida. Nitko ne smije k njoj, ni kuharica, ni Svetlana. K- njoj ne smije čak mi stari Breganz, ne smije, a i neće. Njega te procedure ionako veoma ljute, — jer čemu sve to? Ida je žena od šezdeset godina, fu više nikakvi. losioni, nikakvi pre-

parati nisu mogli koristiti. Uostalom, on je

u poslednje vrijeme rijetko kod kuće i sve ga manje interesira, to što radi Ida. On se veoma promijenio, nehajan je i razdražljiv, i iz dana u dom biva sve otresitiji. U njegov se odmjeren ton, uvukla nota jedva suzdržana bijesa, a u riječnik, koji je još donedsvna odavao dobar odgoj i solidnu kulturu, prokrala se neopisiva surovost, — kletve, pogrde i krupne riječi u bezbroj varijacija. Šo

Ida ga gotovo mije prepoznavala, Bili su to možda. znaci senilnosti, a možda i signali nečeg još bezimenog i neodređenog, što se naglo približavalo. Ona nije još pouzdann znala što je to. Nešto se događalo. To je osjećala svim čulima, inmstinktom i razumom.

U sumrak, kađ je osvježena „oblozima hladnog čaja zavirila u kuhinju, stigao je detektiv. Zavukla se s njim u salon i tu ie doznala ono, što je nejasno predosjećala, stari je, Breganz imao ljubavnicu. Podaci su bili realni i uvjerljivi: Anita Smuđ, četrdeset pet godina, srednje visine, naginje decbljini, kosu bojadiše crveno, zanimanjem gazdarica kod situirane, samostalne gospođe, domaća ptica konverzira isključivo na mjemačkom, stanuje ma mansardi Granuline ulice broj sedamdeset, dva.

'Stara se žena borila s mesvjesticom, Usta su joj bila suha, u grlu ju je stezalo, gušile su je suze i zastajao dah, ali ona nadvlada slabost i uzbuđenje i tek kad je neznanac otišao, pađe u dug, težak plač.

Nekoliko je dana nosila u sebi to breme briga, posrčući pod mjihovim feretom. Bilo je i prije teških časova, bilo je svašta, ali ona je uvijek dosad znala naći izlaz i Dotrebnu ravnofežu, a sad prvi put mije bila siguma u sebe. Nije znala kako bi zapravo trebalo posftupiti, pa da taj svoj problem riješi bez štete za sebe. 'Prebalo je dakle, do= bro razmisliti, trebalo je možda sagleđati posljedice. Ali eve te njene odluke padoše u vodu. Ida je i sađa, kao i u mladosti bila odviše strastvena, odviše pozlijeđena i odvi= še zaljubljena u sebe. I tako sve započe u mevrijeme.

Zaključala je vrata spavaće sobe, ae zatim &e nervozno ušetala iz ugla u ugao velike, kvadratne prostorije. IKršeći zglobove na pr= stima, započela je eksplozivno, — Ne, ja vi= še ne mogu! Ne mogu i gotovo! Tma već nekoliko dama kako to odgađam... naravno, nisam htijela „pred poslugom, „misam htjela skandala, ali,., ovako se dalje ne može..

Poslednje je riječi rekla već šapatom i na granici snage, zagrćavala se jecajući. Mlatarala je rukama poput utopljenice koja se već

prestala braniti od pljuska talasa, činilo joj se da joj u usta, grlo, oči i mos kulja voda i,

priteže dnu. I opet je isplivala — možda se ipak uspije spasiti...

Breganz je navlačio piđamu i u: času kad su mu spale gaće, spazila je njegov. šiljat,. 'starački trbuh i vrlo tanke, dlakave noge, Tako star... prostenjala je, tako otrcan..

On podiže oči i sukobi ses njenim pogledom bunim mržnje, Vjerojatno je doznala. Da, bio je neoprezan, a Anita odviše bezbri-, žna i neobzirna, Pokazivali su se zajedno u svim gradskim kavanama, obilazili lokale, pa se onda veselili i podnapiti izvozili u okoli= mu grada. Zatim... dugo je i često ostajao kod nje, tamo u onom zgodnom, šarenom sobičxu daleke periferije, a kadgod bi od nje 'odlczio, po svim su se okolnim prozorima zibale cunjave krpetine, a iza njih su se pojav!ljivala meka klaunovska, smiješna lica.

— Kako te nije stid? kriknula je Ida sva izvan sebe od jarosti i nastavila. — Konačno sam i ja doznala.. za fvoju drolju!

Došao je dakle,.čas obračuna, pomisli Breganz mračno. Vrišti Ida. U takvim časovima sve žene i &vi muškarci na čitavoj kugli zemaljskoj, „govore. istim jezikom iste psovke, jadnako sijevaju očima, jednako cvile, jednako mahnitiaju, na jednak se način bore za partnera i obješeni o užad prošlosti, udaraju panično u zvona svojih iluzornih prava,

Nije se nađao, ali možđa je dobro što je

KULTURA GOVORA

započela, jer da nije ona, morao bi on, Anita je postavljala uvjete, možda bi sve to itrebalo riješiti upravo sada. Ima već godina dana kako ga mervira i davi prisutnosi, te žene, te gotovo tuđe žene u kući, pa iako se svladava, on više dugo meće izdržati u toj prisilnoj zajednici. Pred njim se počela razmaftati nova, meslućena čarolija, kasno, u predvečerje, možda pred smrt, pa šta? neka bude i pred smrt, samo me ovoj smotak starinske svile, nespretnih kostiju i istegnutih žila, samo ne ovaj nesnosni zapah po laven= di i naftalinu.,

— A godine? A mlađost? A snage koje sam fi dala..? čuje beznadno dozivanje utopljenice, iz daljine, kao s drugih obala. Najradije bi začepio uši. Kao da oh sve to ne zna! Čovek živi čas vođen razumom, čas spolom, živi, galami, lamemtira, važan je u svoje vrijeme, zatim ostari, biva suvišan, ne botreban i onda kao Ida svršava u kanti za otpatke. Stvar je prosta i jednostavna, ona više neće maći novog parinera i to je — SsVe. TI tim prestaie sve. U tom je bit problema, me ı njemu, Breganzu, nego u tom što se Ida neče izmiriti s osamljenošću.

— Ne viči, pokuša je umiriti, čut će Sve-

tlana.

— Ništarijo! Pa što zato? Neka čuje. Nek

čuje čitav svijet.. ovakva olinjala lješina i — ljubavnica! Sedđamdđeset-godišnji đed! Bezubi, senilni đeđ i popovska gazdarica! Gdje ti je pamet, jadniče? vikala je izmijenjenim glasom u kojem se razabirahu prizvuci očaja. — Gdje ti je pamet, bijedni moj, žalosni starče? I ponovo zariđala udarivši zgrčenim šakama po čelu i grudima. :

Breganz se ušeprtljao. Zavrtjelo se, dakle. Nad mjim se pronosio uragan pogrda, grmjelo je i pljuštalo uokolo beznadno, a on se još uvijek skanjuje i odlučuic.

Svetlana će mu se naravno, emijafti, Iz mjene perspektive bit će sve to veoma samišešno, jer i ona će, kao uostalom i čitav svijet rezonirati pučko-školski — ovakve se stvari ne rade u toj dobi! Zar će ona povje= rovati da je u tišini njihove spavaće sobe, u spavaćoj sobi dvoje staraca, počela drama velikog formata? Otkud će znati to, što om zna tek danas, da još nitko nije uspio izmjeriti dđuljinu pandža svojih animalnih mago> na, animalnih i prekrasnih u isti mah. U njegovoj dobi, ljudi su umirali od starosti i doftrajalosti, u toj dobi đolazi smirenje, rezigna=cija | smrt, a on mabmita za životom, guta hormonske preparate, hrani se medom, bijelim mesom, voćem i pije divno dalmatinsko vimo i — mahnita. I Ida je znala kako boli život, ali ona je već vjerojatno zaboravila ma zgodu s onim mornarom u riječkom pristaništu. Stara gospođa, klimaks i primjerak prekrasnog mužjaka! Ali o tom se nije govožilo, i upravo zato što se o tom nije govorilo i što se to nije priznavala, Svetlana smatra da su starci imuni od »gluposti«.

— Tu je kuća, vikala je zadihavajući se Ida, fina, dobro uređena kuća, kola i konio u banci... za ta drolja đa ćeš još godinu, dvije, a onda...

Nadđ Kkrevetima je visio njen, izvanredno uspio portret u prirodnoj veličini. Radio ga je poznati majstor i Breganz se sjeća da ga

je stajao prilično. Onđa nije žalio, a sad điv~

lje želi đa skime cipelu i čitavom je snagom zabije u to omraženo lice, Tada je imala frideset i tri godine i tek što se rastala od prvog muža. Bila je to visoka, sjajna figura, velikih grudi utegnuta struka, i osmjehivaja se sretno, superiorno... Da, bila je to rođena hazarđerka, stavila je sve ma jednu kariu, r.a njegovu pomamu za njom, smjelo zaigrala i — dobila! Kako je trijumfalno, kako su= vereno ušla u njegov i Agatim učmao brak i iednim zamahom svog. zdravog fijela, skrhala ga bez milosti. Za svih tih dvađeset i sedam godina što su zajedno, bilo je možđa i sreće, ali za sve je to platila Agata, mala hroma pačica, koja je isto toliko godina ležala ma truloj slamnjači ubožnice, pribodena o nju oštrom Idinom pribadđačom. A i on je pomogao, ne može poreći. Društvo je o tom znalo, o tom se šaputalo, i. naklapalo, ali to im nikad nitko nije predbacio, a on i Ida ni-

su bili ni malo. sentimentalni, Agata je bila

hroma, dakle nesposobna za život, uostalom, ona se tamo posve dobro salazila.

Breganz je nezadovoljno pogledavao zgT-.

bljena leđa bivše ljepotice Ide Novotny, kako se ftrešu u grčevitom. plaču. Isto je tako

(i savršeno i apsoluino ravnodušan. Njemu je meipmjero smiješna ta. uplakana starica, bezgranično mu je smiješna i dosadna ta tuđa osoba, podbulih, otečenih kapaka, slinava, zapjenjena, povijenih, izbočenih rebara: pod koketnom, ružičastom košuljom, s tragovima masne kreme na čelu i bradi, žena koju odviše dugo poznaje, s kojom je odviše dugo spavao na toj istoj poslelji, uostalom, neu\uusnoj, starinskoj postelji, pretrpanoj rezbarijom, ;

Moje godine, mislio je okrenuvši se vidu,

· tvoje godine, rijene i njihove godine! Koliko

gradacija, srojješnih i nepouzdanih gradacija! Dvije, tri, pet i đeset godina razlike među ženom i muškarcem, među ljudima uopće, nosile su i sebi zametke vječnih sukoba i merješivih konflikata. Mogao je propasti čovjek, krasan, pouzdan drug i sve radi kaJendara. I Ida će možda propasti od očaja i uvrede, ali što se to: mjega fiče, sad... kad... T uzalud sve lamenfacije, uzalud velike riječi o neprolaznosti velikih. ljudskih osjećanja, tih petnaest gođina razlike među njom i Anitom, odlučilo je mjihovim sudbinama.

Anita je njegova poslednja šansa. Iza nje je još samo smrf. On sad zna posve jasno i određeno. da će pod njenim velikim grudima i tučnim butinama, pod bogatim njenim ženskim: mesom ostati pokopan do poslednjeg daha. Iza nje je još samo smrt.

Jecanje uz njeg „plaminja i wtišava se. Sagnuta nad čistim, „prebijelim jastukom, nad svim *im nesigurnim dekorom komfora i udobnosti, što je naglo počeo izmicati, odjednom je osjetila kako joj taj mjihov dramaski sukob neće domijeti ništa dobra. Breganz uporno šuti | nju počinje plašiti ta jeziva tišina uvučena u sve kuteve sobe, rasprostrta nad svim stvarima, sitnicama, tričarijama i svim onim, što joj se JjOš prije po sata činilo neophodnim, a sad se sve to nekud izgubilo, palo u mrak... K. nioi se već približavalo ono... bezimeno i strašno.

Iz kuće doktora Lipušinovića, kroz poluotvorena vrata na terasi, u blagim, iskida= nim talasima, mavirala je muzika sa radia, diskretno, jedva čujno, kao i uvijek poslije deset sati uvečer. Sordđinirane violine u elegičnom ađagiu među mabujalim grozdovima glicinije, u eteru, u vremenu što neumitno jezđi uz nju i preko ije, melođična cadenza vaolončela i srh mračne tuge nad žicama gu~

·dalačkih instrumenata, prođirahu postepeno

i na mahove u suženu, raskomađanu sferu mjenog sluha, poput udaliene zvonjave. Ona bi sad mogla vapiti, zapomagati iz svez gla-= sa, pozwati u pomoć prvog prolaznika, ona se boji tog malog, okrekmmog čovuljka, koji umjesto lusanma, ima anak, čvrsto stisnut, nemilosrđan prorez, plaši je mijemo micanje onih opuštenih, psećih laloka, čitava se smrzla pod onim okrutno prižmirenim očima, Njihov brak u stvari mije ni postojam Agata nikađ nije pristala na rastavu, kuća je mjegova,.a Breganz nije senftimentalan. O ne, Breganz·zaista nije sentimentalan, a ona je stara, pregažena žema bez zanimanja, bez budđućnosti. Nikad mije ništa radila, zjakala je ma služavke, ili igrala bridge, na ierasi »Esplanadđe«... uvjerena da će tako biti do-

„\wijeka, pa f u času kad je i do mje dobro

zadah trule slamnjače iz đoma lubogara.

Mjesečev srp, jasan i čist, zadjenut u zamršene nočhe sjene i krošnje pod prozorom, bacio je snop fantastičnih šara po žutom Đrokatnom pokrivaču pod kojim je drhtaia. On nije rekao još mi jedne jedine riječi, a čitav njen život visio je o toj jednoj, jedimoj njegovoj riječi. A možda sve to i nije istina? pitala se, osjetivši talas bodrosti. Ako Breganz sve odrekne, ako joj priđe prijateljski..? Bilo bi dovoljno da kaže. — Ida, to su gluposti. Ne zaboravi, meni je sedamdeset godina! TI sve bi bilo kao i dosad, kao i uviiek. Lojzika· mora dobiti svoje za onaj slabo izglačani ovpnatnik, a Svetlanu mora podsjetiti ma. njepe dužnosti.

Njene bunovne . misli iznenada Breganzov tvrd glas.

— Dobro si čula, Ida. Ja već odavno živim s tom ženom.

Izbijeljenih, otomboljenih usana, Ida ga je gledala praznim očima i ftrzala glavom i rukama kao automaf, u kojem su se odjednom sve pružine pokvarile...

D. Popović-Dorofejeva

prekide

(Nastavak sa prve sftane) smo napamet čitave pričice, pa i priče narodne ili odlom ke proznih sastav istekmu~> tih pisaca. Odista — mučenje, totura. Ali: da li je bilo i koristi i od toga? Svakako, Ne preporučujem taj način, ali ukazujem na paradoks: naš učenik na Višem fečajnom ispitu vrlo često ne znam ni jeđamn jedimi etih lirske i epske pesme narodne, nijednu pošlovicu, mudđru izreku, vrlo malo umetničkih stihova, a da i ne govorim o čitavim Đesmama narodnim ili umetničkim! To je šteta, velika šteta. Sve stoga da ne bismo opteretili učenike. A učili smo u wtihovima sve grupe latinških predloga, kao Dpesmice. Ni to nije bilo dobro. Ali je ipak i od tog zaobilaznog puta bilo koristi: izoštravalo se nešto u nama, razvijalo se ma i naporno, ali nije jenjalo, tinjalo, sahnulo, Pond se bogatio različnim blagom, različnim elementima: koji su nam i docnije. i u različnim oblastima i disciplinama sto jali. pod rukom, mogli smo se time služiti u svakoj prilici. I to je ono učenje, ona tehnika učenja, prima nja, savlađivanja, ovlađivanja i vladanje izrazom, izražajnim sredstvima, gOVOTOm, rečju, Va

'Katkađ se u spomenutoj diskusiji mogla razabrati i bojazan od nauke ('), od na-

učnosti u nastavi! A. zar i može biti nastave bez nau

ke i bez naučnosti?! Naoru=.

žavajmo i najmlađe da sVOjom maštom moniru u pitemja nauke, u fajanstvo olkrivenog i neotkrivenog miihovu duhu i umu. Ne boj mo se toga, neće nauka Dpotamneti, pomračiti njihove umove nego će ih osvelliti, rasvetliti. Razume se, Oslobodimo u nastavi, osobito s najmlađim učenicima, svo ja izlaganja naučne armature, suvoće, hladnoće, Dajmo mauku prikladnim' načinom. koji odgovara duhu i umu, srcu dečjem. Neka mi je dopušteno da ovde spomenem pored mmogih lepih primera samo jedan: preistavlianje krupnih, suptilnih na učnih problema života i sveta kako to i na dečjoj strani iznosi jedan profesor Đav ja, A on nije sam, nije usamljem. Naše dete još u osnovnoi školi već nešto nagađa ili bar želi da dozna u veku atoma o samim atomima, o dotle čudnim delima i snazi pritajene prirodne moći koja nije.ni probuđena akamoli obuzdana i iskorišćena, A sve se to iz” laže ovim jednostavnim, gOvedarskim jezikom našeg Orača i kopača, Šta mi tu činimo, da li se dovoljno zalažemo da olakšamo taj put od nauke do srca i uma dečjeg? m ; Književnost, pisana nije sa ma sebi cilj, Pismenost je sredstvo da svoje misli, oše~

ćamja, želje, pobhrebe waopštimo drugome u prostranom savetu, u budućnosti. A kod nas vlada toliko šarenilo u shvatanjima kako to sve tre ba izvoditi da nema slagamja, u praktičnom smislu, mi među književnicima, ni me=đu masftavnicima, ni među našim opštim „mpošstupcima. Škola ' daje sistematsku nastavu jezika. »Nastava« iraje duže ma od koje druge: od rođenja, od prve reči, do kraja života. Sama školska nastava traje četiri, osam, dvanaest, šesnaest godina. A.

'opet; se izađe sa sumnjivini

sposobnostima, sumnjivom vrednošću „kulture izraza.

Razume se, ovde se ne vrše uopštavanja; ima darovitih, ima vrednih, ima sposobnih, koji osećaju, umeju da nađu izraz, da prave izbor, da daju sliku, da vođe diskusiju. Ali je tih nesrazmerno malo prema ohima koji još nisu ovladali onim što je neophodno kulturnom čove-

ku.

Viši tečajni ispit neprekidno pokazuje kakvo ie stanje, A različne revizije toga znanja koje se donosi na više škole samo potvrđuju kako se tu nisko stoji, Ne samo što se me zna u dovoljnoj meri materija. fakti, dela. ideje, problemi, Đresšse= ci, nego se zapaža nedovoljna sposobnost u rašuđivanju i povezivanju materije. ne urnešnost da se nađe izraz, da se da slika, analiza, da se vodi diskusija o onome

što se čak i poznaje. Ne poznaju se, me osećaju se zakoni jezički, zakonitost. jezička, pravopisna pravilnost, stilska „uslovljenost. Guši fraziranje i praznoslovlje ko je vodi u besmisao, Zvuči i zveči dosta prazno ako je »rečito« kazana misao,

Pripravnici za sutrašnjicu, za život koji nastupba — nisu dovoljno naoružani onimšto bi trebalo da jie u mjihovim glavama, osećanjima, izrazu. Škola je memoćna pred tolikim silovitim utieajima koji deluju na omladinu i koji imaju tako sjajna sredstva kojih škola nema u dovoljno meri. Živa reč i najsavesnijeg; i majvrednijeg, i. najspremnijeg nastavnika pada na puteve ili na kamen.a me ma dobru zemlju, I kao da. ptice nebeske dođu i odnesu seme, Sve što se gradi .za tri-četiri časa u školi neprekidno je pod ulicajem, pod udarom onoga što deluje za sve vreme posle toga, za vreme koje sem sna traje i deluje četiri pet puta. toliko!

Tu je najpre knjiga. OčekiVali bismo samo njeno pozitivno “delovanje. Toga i

'ima, ali nije sproveđeno do~

voljno planski, na svim Jlinijama, u svim vidovima. Eto, učenik dolazi i uzima šta mu do ruku dođe: i u čitaonici, u biblioteci, u knji žari, u kiosku, Osobito od druga, ispod ruke. Buja i sad »liferature« koju treba suz-

biti. Protiv »šumda« ne mo

žemo se boriti nesavreme= nim &šredstvima, zabranom, progonom. Treba mostaviti drugu vrednost, jaču, zdraviju, · delotvorniju, snažniju, poetimiju, movralniju, socijalniju, Klin se Mklinom izbija. ,Dajmo novu vrednost koja će oboriti idole i kumire. Štampa se toliko stvari najrazličnije vrednosti da se čovek mora čuditi kako je moguće da MKMnjiga, „dobra knjiga, odista &toji ma DOslednjem mestu prema &Vemu drugom što mije Knjiga ili nije dobra knjiga (obrasci, cirkulari, dnevna štampa nedeljna štamma i sl. osobito »khnjige« eumnjive vre dnosti i sl.). — Pišu i mladi i stari, sposobni i manje sposobni. Knjiga ide od ruke do ruke i deluje, obuzima. Prešađuje se i enmažnije deluje, privlačhije je ono što je dobijeno ispod ruke, što će prenosi s pritajenoni željom da damo drugu, prijatelju, A deca gutaju, razvijaju, razrađuju, primenjuju. — Na dečjim stranama ćete naći često oblik, izraz, pravopis, vezu i sl, što ne odgovara duhu jezika, zakonima „njegovim, „pravilima

njegovim. Knjigeiistak <

nutijih pisaca naših nisu i sasvim.,besplıekorne ni u jeziku, stic lu, pravopisu, I bored velike vrednosti mnogih: de la movije maše književnosti, ipak ćemo u njima naći, više nego što bi smelo biti neujednačenošti, nerevnina,

KNJIŽBVNE

"{qoneknjiževnog, Deca to

| uče, primaju po, sili progra| rha, autoriteta piščeva i sl. 'Katkad ~ primaju i —

ono:što nije književno pravilo. A to su kat-

kad dela koja je društvo na- —

gradilo, istaklo ih u prvi red. Tu eu potom bioskopi,

| "Voleo bih kad bi se varao

ako, kažem da gotovo ne maiđebi MB Šileh koji ima bespre

koran jezik, stil, pravopis.

Zašto, bitdtdo se: kad nam "|

filmovi prosto zoblju toliko blago! Zar se ne može ono malo felsta, dati me u dobrom: nego u savršenom jcziku i stilu?. Negdđe sam pi'sao o tome:da kupac zahteva na trgu da za svoj novac kupi zdravu robu, U bioskopima primamo sadržaj, predmet kakav je dao tvorac, ali mi toj sađržimi dajemo rđavu formu, ı đavu odeću. Mislim da je to neprayđa i prema originalu, prema sadržaju, e osobito prema mašoj omladini, Ona uči jezik i s filmskog platna, i to uči ga intenzivno, stalno, iz dana u dan. To &a jače uvreži nego reč u SŠkoli. To je življe, ipnipresivnije, propraćeno je mnogiln drugim čjohicima koji se iače ufiskuju u &vest, U Osećanje, u misao,

Osobito su feške greške protiv dela i mjegove kompozicije u az~

ličŽmim „kombinacijama kao da je i sam pisac to prefpostavljao onome što je dao. A to dvoje su samo rod a me isto, I koliko je sve to daleko od pisca! — Potom nesrećna Sofka — film prema drami Stankovićevoj. — Učenik, ođe u Dpozorište — gotovo je s Gorskim vijencem, Ode u bioskop »ne mora više čitati, Borino majlepše, naisnažnije delo. Gotovo je šve: u veku dinamike, brzog 1 živog tem pa sve se svodi na pilulu, na zalogaj, na ekstrat, izvod. A to su imitacije, patvorine. Doživeti delić, u deliću videti delo, celinu. Neprikosnovenost piščeva, „dakle, ovde ne postoji: prerušen je da ni sam sebe ne bi Dpoznao! Još kad fome dođe u pomoć fendencija naglašena obično više nego što bi trebalo i što bi se smelo, onda je gotovo s umetničkom vredmošću književnog dela. Pisac je žrivovan „efektima druge umetnosti, Doživljena je doduše jluzija, ali samo iluzija. — I tako đalje...

Mogli bismo istaći ioš pri lično akata koji megativno deluju na opšte shvatanje, na integritet đuha čitaočeva, i koji pretistavljaju atake na autonomnost, duha i ideje piščeve, Ali čemu to?

Stvar je, dakle, dosta hitna.. Možemo je rešavati i na dugim sfazama. ili otresito, hitro prići i odlučno zaustaviti tok, okrenuti pravim putem i punim zamahom, Svi koji se bave pitanjem kulture uopšte, posebno kulture izraza, usmene i pišane reči — treba da trezveno i saglasno preduzmu mere da se stvar jednom dovede u red. Planskog najviše ima (ili: treba da ima) škola. Trebalo bi đa &e oma, s nastavnjeima, programima i planovima, s praktičnim umputstvima kako se šta radi, kad se šta radi, kojim s&redstvima, kojim mačinima, planski predvođi u svemu OVOme. -A svi drugi — nastavnici u prvom redu kao upućeni i organizovani, obavezni { moralno —, pa književnici, kulturni {i prosvetni radnici na različnim poljima delatnosti, — da svi deluju kao lekari, 'savetođavci, pomagači. Ko god može pomoći. Rasporedi 'Časova, stručno pokrivanje 'Časova, đačke družine, češći pismeni „zadaci, wsavešniji rad, — sve to ima Velikog

značaja.. A tek književnici, ·

veliki rabotbnici na ovom zna čajnom zajedničkom zdanju društvenom! Oni su stvaraoci, budni graditelji moćnog govomog izraza. Oni bi pored sve spontanosti koja diri

guje u stvaralačkom | grčux · morali uvek, na svekom ko

mraku, uvek vođiti računa o svom izrazu,

Oni moraju biti svesni da su oni vaspitači armi-”

je žednih čitanja, gla dnih knjiga. #ž!đOjihova kritičnost u izrazu, oprez”

nost. tu fraženju wWuptilnijih

elemenata kojin dočaravaju

slike i utiske treba,da šu u

vek na rezu britkog noža kojim se služe u svakoj prilici.

MNnjiževnici su umnogome i

odgovorni za obrazovanje O= mladine maše, za sutrašnjiu njenu, svoju, mašu. Samo udruženim magama, raličnim putevima, razume

8e, stremimo istom cilju, iatom jdealu: da izgradimo boljeg i srenijeg, kulturnijeg, čovečnijeg čoveka...

ii: M. 5. Lalević

Lapi i

-