Књижевне новине

|

' ralaštvu i bezbroj

Raa

Uz Platonovu

'Kad se Platonovi spiši po= smatraju u njihovoj organSwoj povezanosti, u Vezi sa životom samoga pisca i iz perspektive istoriske Atike, dolazi se do zaključka da je presudna crta Platonove stva ralačke ličnosti bila crta zaRkonodđavca i državotvorca, i u tome pravcu Platon zavr· šava liniju na kojoj stoje dva najpresu“inija zakonođavca i odrednika helenskoga istoriskog života — Liqurg, O> sanivač spartanskoga, i Solon, osnivač atinskoga načina državnog života, Celom svojom prirodom on je više bio strastan feoretičar i prorok nove države nego li hladan sislematičar saznanja, i svi nje govi dijalozi kako oni pre DRŽAVE tako i oni posle nje nišu ustvari drugo nego delovi njegove političke filosofije. DRŽAVA je najsadržajniji i najvažniji izvor za poznavanje Platonove filoso= fije, jer se u njoj, pored teorisko-političkog, nalazi i njegovo gnoseološko, psihološko, etičxo, estetičko i pedagoško učenje. Po shvatanju, po izvođenju, po obilju misli, ona je ne samo najveličanstvenije i najoriginalnije delo Platonovo, jer se u njemu, kao u žiži, sastaju svi zraci njegova genija, nego i jedan od najviših stvaralač= kih uzleta t istoriji helenske filosofije uopšte.

Zemljište iz koga je ponikla Platonova filosofija države čine ovi elementi: gradska država kao oblast helen= skog političkog života, usta> nova ropstva kao glavni stub antičqae kulture, aristokratska tradicija Platonove porodice, filosofemi o državi u mjegovih prethodnika, tj. dosokratskih mislilaca, naročilo Pitagorovaca, zatim sofista i Sokrata, slom atinske imperijalističke politike i, na posletku, izmetanje demo> kratskih poređaka oji nisu bili sposobni da pojedinca kao deo usklade sa državom kao celinom, drugim rečima: da princip jednakosti uskla= doe s pravom i sa slobodom, Dok s&e u demokratskom po> retku s njegovim razobruče= nim inđividualizmom i a nje-

govom raspasanom slobodom pojedinac ftruđio da se drŽavnom organizacijom „&luži za podmirivanje svojih privabnih potreba, Platon po-. jedinca ponovo mpoičinjava društvenoj stezi i sliva ga sa državnom organizacijom Sao izvorom patriotskih dužnosfi, ali wu isto vreme. i državnu organizaciju podređuje stalnim etičkim normama — ideji Dobra kao izvoru opšte-

čovečanskih dužnošti.

Povodom 120-godišnjice Dposnikove smrti

Kad stodvađeset godina ]e> snu svojim sadržajima ma jednoga pisca, &ad bezmalo jedan i po vek prekrije svojim patinama njegovo delo, kad mnogobrojni kritičari, poznavaoci i ljubitelji nađu za potrebno đa u njegove stihove unesu svoje misli, želje i stradanja, da nategnu njegove oblike na bitne pre= okupacije svojih generacija — desi se da se pod tom naslagom teško pronađe prava suština pisca i da se sve što se o njemu kaže i u njemu »pronađee uslovi vremenom u kome se kazuje i pronala= zi. Takvih stodvađest gođina nataložile 'su na Puškinovu književnu baštinu i razmišljanja Bjeljinskog o poeziji i tragediji kao Književnom rođu i o Puškinovoi Poeziji i tragediji napoke, 1 varijacije Dostojevsškoga na Puškinovu iemu, i Gogoljevo divljenje velikom pesniku, i Ljermontovljevu fugu „nad njegovim odrom, i Blokove margpginalije o njegovom stva drugih, mišljenja, kritika, studija o »osnivaču ruske poezije«, o stihu i stihovima „Puškinovim, čak i ovđe kođ naš.

Pa ipak reč ima naše vrećme, jer Puškin i u njemu živi, iako pod naslagom sveza što je o njegovu delu rečeno i u njemu pronađeno, živi 1 ovde među nama uprxos tOga što njegovi zaokruženi rit movi nisu u stanju da idu u korak sa tempom našega vremena, što njegove metafore nisu za nag ništa neočekivano ni novo, što nas njegove raskošno jeđnostavne slike ne plene širinom pote= za, virtuoznošću izraza i klaaičnim sklađom boja, što se samo na magnovenje jedno hitne naše ošećanje niz meJođisku struju muzičkog reljefa njegova stiha i u ne

_ fednakim ritmovima vazvutbi

Za razliku od modeme države 6 njenim periodičnim promenama Moje prekidaju neakilivnost, zastoj i učma~

losb u društvu, pojačavaju ”

društyenu energiju i unapre~> đuj: društveni život, Platon stvara statički državni ideal koji stoji iznad svih promena života, Njegova država lebđi izvan istoriskog DnOocesa, ona se nalazi u stanju večne društvene uravnoteženosti, zato što je *jemu kao misliocu koji je zamađijan idejom večnosti misao,o heprekidnom istoriskom razvitku i ekonomskom dinamizmu ostala tuđa, te u promemama kao neizbežnim posledicama istoriskog razvitka i u revolucijama kao socijalnim i političkim obnovama nije nazirao neođolivi zakon društvenog razvitka, Onaj o život shvata kao ne= brekidno kretanje i život i prirodu objašnjava prirođom, fj. prirodno-uzročnim činiocima kao jedinim merilom za ocenu ohnhog što je u oblaSti nauke i onog.šta je izvan nje, lako će uvideti da je Platonovvo shvatanje državnog života kao nepromenlji~

8 obimom naše vlasti širi se i naše »jaa; i mi se nadimamo kao da je neki luđi bes ušao u nas. Iskustvom je Utvrđeno da ljudima takvini kakvi su vlast valja davati u malim dozama, pod stroim nadzorom i s velikom od govornošću. Platon je svojim Tfilosofima dao neograničenu vlast zato što su filosofi. Ko mu je jamčio da će oni, i po= što dobiju toliku vlast, ostati filosofi?« (Slob. Jovanović),

I pored svojih neosnor”ih jednostranosti, Platon je socijalni etičar velikih perspek tiva, koji, kao Solon, nagnan nužnošću istorisko-društveme šituacije, hoće da pomiri staleške suprotnosti i uskladi ih s pomenutom idejom. Ako se i nije svaugdđe odlikovao do brim poznavanjem ljudske prirođe, on se, ipak, i ponekim preteranim Rkonstrukci-

Miloš N. Đurić

ve društvene uravnoteženosti proizišlo otuda što je on, opčinjen idejom frajanja i trajnog reda, i samo istori= sko dešavanje i sam istoriski razvitak podredđio apsolutnim etičkim normama, koje &VOju važnost dobivaju iz jed= ne više sfere — iz sveta postojanih zakona Xxoji vaseljeni obezbeđuju njem redi 6klađ.

Pored svega što Platon omogućuje prelaženje iz jednog staleža u drugi, on je svojoj uzormoj državi ipak dao nešto aristokratsko: ona

Je sWva zadahnuta idejom ljudske nejednakosfi, i fo u njegovoj državotvornošti

pretstavlja starinško-aristo= kratsku i konservativnu cr= tu, jer šta vredi što će tom državom upravljati majbla~> gorodnije filosofsRe prirode ako široki narodni slojevi O stanu neoblagorođeni? Crfajuči soj filosofa kao vlađara Platon je zaboravio jednu strast od koje su u podjednakoj meri patili i carevi i vrRhovne crkvene starešine Wtrast vlastoljublja. On je iz= gubio iz vida »onaj štetni u= Ticaj koji sama vlast ima na svoje vršioce. Pojačavajući našu moć, vlast slabi osećanje đužnosti u nama; zajedno

nježovim shvatanjem žčitavog života — i aošsmičkog i ličnog i društvenog — kao kretanja u vremenu.

To kretanje života u vremenu je Puškin gotovo materijalno osećao još od prvih trenutaka svoga literarnog poštojanja. U tom izuzetno

·naglašenom osećanju prome-

na koje hosi vreme zametnu> la se tuga što je prožela čak

i one trenutke njegove poe- .

zžlje u kojima je rađost došla da iskoristi svoje trenom ograničeno življenje. Pa i taj tren je axod Puškina uvek pre vaziđen, toliko sićušan da ne izdrži put do svesti, čim ga postanemo svesni — on je već prošlost. Puškin je pesnik koji je svaki trenutak Švoga života osećao u tako šilovitom letu da nijedan za njega nije bio ni sadažnjost ni buđućnost... Svaki njegov sadržaj Je u kretanju i kretanje je njegov jedini sadđržaj: to je život, to je jedino pozitivno etičko načclo koje on ostvaruje ao smenu trenutaka u vremenu. Život ispred njega beži »trkom preplaženom .tžg enial kom preplašenog miša«, Dani munjevito smenjuju jedni druge i »svaki tren odnoši po delić bića našega. Među svim danima i godinama što ih je proživeo tražio je onu »s kojom mu dolazi smrtf«. Mirovanje u životu je za njega još od majranijih đana njegovih samo trenufno prelazno usporavanje tempa; vreme samo »za trenutak zastaje za nase; on Se samo za trenutak »u slatkom Uuzbu'đenju pritajivao«, /

U Puškinovoj poeziji nema astatičkog, nema »mrtve« ma– terije, on u svemu oseća bar potencijalni ritam koji je svo jevrsni obliz kretanja: u »Bronzanom konjaniku« še vitke gromadđe »tiskeju po uzburkanim obalama... « »Ne

jama pokazao teoretičar koji je široko razmahnuo krilima i ceo svai državotvorni genije pustio u stvaralačku akciju. Da je on i kao visoko uzleteli državotvorac mnoge stvari dobro video, pokazuje lo što se nekoji momemti njegova ideala, na primer vlast naučnog obrazovanja u državnom životu nalaze Ostvareni u mođernim drža vama. Kroz celu DRŽAVU prošao je dah kosmotvorne misli i sažegao sve što služi ćivtinskom duhu razuzdane demokratije, a oživeo i ušta= menio sve ono što služi O» stvarenju ideje Dobra. Prema različitim Platonovim izjavama u DRŽAVI tre ba smatrati đa on švoju dr=žavu nije csmovao kao uio~

piju, kao državu snivenicu i.

žuđenicu, nego kao ideal koji ne samo treba nego se i mo= že ostvariti. »Zar misliš kaže on — đa bi bio manje dobar slikar koji nasšijka u= zoran lis, recimo najlepšepa čoveka, i dađe mu sve prikladne crte, a ne može poka= zvati da takav čovek može i

va se odenula u granil«, »mo stovi su se nadneli nađ VO dama, »tamnozelenim Vvrtovima prekrila su se ostrva“, »Moskva je sagla glavu“... Priroda je za njega zbir kretanja najrazličitijih smerova i — zbir sudara ušled toga, Otud kod njega ono obilje epiteta koji kazuju dinmamičae osobine predmeta, pejzaža, lica, pojmova — fu &u i »spore godine«, i »brzžon0oga nadahnuća«, i »ušpuino viđenje«, i slutajuća sehka«, i »lakokrila radost«, i »bDOkrene slike«, i »gipki oblacje, i »brzonogži život«, i »brzonogo veče», i »ustremljeni plamen rata«, i »beskrila želja«, i »uzavrela mladost«, i »uzburkana glava« itd. itd Taj život što je u trenufku svoga nastanka zakoračio a smrfi natkriljuje neveselo ·gledanje na svet Što ga sa sobom nosi frašična krivica

A. S. Puškin

ržavu

postojali?« (472 D). Iz njegove ispovešti na završetku IŽX-e knjige samo. pažljiv čitalac pročitaćče da je on i Spreman da uzormu državu odmah oštvaruje ako mu Atina dade vlast i da on Već tada u Akademiji ne radi ništa drugo nego podešava svoj rad u smislu takve države.

DRŽAVA, u kojoj je zreli Platon kazao svoju etlič&obolitičku misao celu i bez ustezanja, i ZAKONI, pisani u dubokoj starosti, na osnovu dugogodišnjez posmatramja i proučavanja, jesu poslednji likovi helenske gradske države u frenufku kad su se Snage, koje su istoriski konkretnu državu mogle vratiti njenu smislu, stale rasturati i

'na vidicu se pojavile sasvi”

druge istoriske likotvorne snage, Luč slobodne i samo&talne helenske gradske dr= žave nisu više nošili njeni raniji nosioci, ali 8šu njen Trajni lik, pre nego što se ona utulila, na filosofskoj strani uhvatili Platon u DRŽAVI i ZAKONIMA i Aristofel u POLITIJAMA T POLITICI, a na političkoj Demosten u svojim državničkim besedama. Dok je Platon staru helensku građsku državu hteo da obnovi na Osnovu iđeje, fe je ispunio svojim državoO> fvornim bićem, zadahnuo svo jim filosofskim „snovima i oblagorođio etičzo-političkim željama, Aristotel će je mođelisati prema išstori= skoj stvarnosti. I kad

roda ljudskog ošuđemog na nastajanje da bi nestao. „Puškinova lirika, nikla na

oporom skrivenom bolu, ista.

če svoje sokove i srž bez reči, golim rimom. Taj ritam je magija Puškinove poezije koja pređ nama nabacuje nejašnmu vajarsku skicu likova, slika i pejzaža što. kao fatamorgama nastaju i neštaAju sa njim. Pa ipak te likov-= ne fatamorgane sazđame od akustičaog reljefa Puškinova ritma ne deluju iskidano, svaka je njegova pesma lanac čije čvrsto spregnute karike afiliraju misli, slike, li= kove i njihove mnagoveštaje oko jedne osnovne ideje, Ciklična konstrukcija ideje stihu bila iskazana cela mirazvija še iz strofe u strofu da bi sa poslednjom akordom, sa poslednjom reči u sao, slav pesnika prema ope= vanom predmetu, koji on u-

Janoš Sterm: Kompozicija (Poljska)

ovaj poslednji, čiji je duh bio više naučan nego poetičan, u syojoj školi bude zasnovao puniju naučnu meiodđu, on će Platonovu filocsofsku viziju pretvoriti u sistematsku nauku, i ljudska mišao za svoj potonji hođ imaće dva bula: put ideje i spekulacije, umetničkog zanosa i krilate mašte, kojim će ići idealisti, i put isskustva, činjenice i ftrezvene presude, kojim će ići realisti.

Onako kako je našlikana u sbisu DRŽAVA, Platonova država niti je postojala niti postoji, ali će uvek postoja= ti, i to ne kao tirebnik za DOlifiku, nego kao poltsticaji za etičko-političko „uzdizanje, gwao Što i sam Platon primečuje: »Bar na zemlji ona se ne nalazi nigde. Ali u nebu možda posfoji kao uzor za onoga koji hoće da je gleda

vek vidi kao sliku, da bi se krug kojim su se kretale misli pesnikove do kraja argumenftovano zatvorio u polažnoj tezi, Takva konstrukcija pesme je za Puškina yotovo pravilo koje se može proveriti na bilo kojoj njegovoj lirskoj pesmi, pa i na delovima poema, na lirskim celinama u njegovom stihova=nom romanu, malim tradicijama i dramama.

Ideja fatuma koji se nađneo nad osnovna filozofska gledanja koja je Puškin o»drazio u svojim lirskim fragmehftima rasutim po čitavom njegovom stvaralaštvu (čal i proznom) Ježi u njegovom poetsnom rečniku i mučnim cenzurama što zauštavljaju ravnomerni tok njegovih, uvek u drugom broju skladnih .jambova i teškim prekidima s mukom #žzajažuju široku, mnogovodnu reku nje gova klasičnog metra, Taj ritam nosi pažnju čitaočevu 85 predmeta na predmef, sa slike na sliku i nigde joj ne dozvoljava da zastane duže no što je potrebno da „ne skrene s osnovne mikli, zadržava je upravo samo ono~

liko koliko je nužno da se,

osnovna misao upotpuni. TI opet taj ritam „ograničava pesnika na nagoveštaje i kon ture misli i slika koje čitalac sam dorađuje, definiše i precizira prema svojim sklonostima raspoloženju, intelektualnom kapacitetu i preozupacijama i — prema vreme~

nu u kome živi; čitaočeva fantazija „donosi njegovim

obrisima uvek nove detalje, koje svako na svoj način modelira u smislu jednog indiviđualnog, vremenom i mestom ušlovljenog, doživljaja opšteljudskih fema, Njegov čitalac postaje na taj način njegov saradnik u stvaralačkom poslu. A kad je taj či~

ialac i sam stvaralac onda on.

i da prema onom šio je sagledao uobličava svoj vlastiti života (592 B).

Ona je doista i bila i početak i norma, i obrazac i Do reklo, docnijih utopija, Mn wi docniji utopisti snuju &nove O boljoj đržavi pod ulicajem Platonove DRŽAVE: Zenon, osnivač Stoičke škole u DRŽAVI, istoričar Teopomp u pričanju o Meropskoj zemlji (u VIII«oj knjizi ISTORIJE FILIPOVIH DELA), Hekatej iz Teja u špisu O HIPERBOREJANIMA, Euhemez iz Mesane u pričanju o ostrvu Panheji u SVRŠTENOJ HRONICI, a možda i

arapski trgovac Ijambul u svom pričanju o Sunčanom

ostrvu (Diod. III 55=60), zatimai Toma Mur (1480—1535) u spi su O NAJBOLJEM DRŽAVNOM USTAVU ILI O NOVOM OSTRVU UTOPIJI (1516), Toma Kampanela (1568—1639) u SUNČANOJ DRŽAVI (1602), Fransis Bekon (1561—1026) u NOVOJ ATLANTIDI (1627), Džems Haringtorn (1611—1677) u REPUBLICI OKBANA Đ\(Commonwealth of Oceana, 1656 kao i utopišti XVIII-og i XIX veka: opat Moreli, G. J. PFihte 1 E. Kabe, naročito ovaj poslednji u svom filosofskom i socijalnom roma= nu PUTOVANJE U IKARIJU (1842).

U čemu je Puškin savremen

u njemu nalazi bezbroj tema, bezbroj muzičkih motiva koji u đaljoi konzekvenci modernijeg literarnog postup ka postaju nove kompozicije. U tim muzičkim i ritmičkim varijacijama „njegovim, koje u svakom čoveku u raznim trenucima stvaraju različita raspoloženja, našao je nađahnuće lep broj istaknu– tih ruskih književnih imena među kojima je i Gogolj, i Dostojevski i Ljermontov, pa je Blok, Baljmont, Jesenjin i

Jer, iako je na njegovoj poeziji (narož:(c ranog perioda) očigledan uticaj prefhodne ruske poezije. iako jg

i on morao platiti danak svo- ·

jim prethodnicima Kapnistu, Denisu Davidovu, i naročito Deržavinu, u izvesnim refo-. ričkim elementima svoje knji ževne poze, Puškin je i kad danak plaća ostao svoj, Koliko god da »Uspomene ma Carsko selo po svojoj formi, po patetičnom stavu pesnika prema opevanom predmetu, potsećaju na Deržavinov »Vo dopad«, ipak su one u svojoj osnovnoj tonalnosfti, u međuredovima i međurečima done le nešto što nema ničeg zajedničkog sa Deržavinovom poezijom. I makoliko da njegovi orijentalni motivi potsećaju opisom i spoljnim efektima na Žukovskog, njihova opšta elegičnost i inten-

žitet umetničzog doživljaja · ih bitno razlikuje od efemčr-

nog kazivanja ovog pesnika koga je Puškin inače vrlo cenio i neobično voleo.

Puškin je u poetske oblike

svojih prethodnika uneo naj- pre Wvoje teme, a onda im

dao i novu orkestraciju. On je š8vojim Onjeginom postavio u ruskoj literaturi problem suvišnih ljudi, koji je. posle njega čitavo jedno sto-

leće rešavala gotovo sveuku= ·

(Nastavak Da sedmoi strani)

| stoleća, nekoliko đecenija pre španskog osvajanja, ~

Felikt strah Ova pesma naroda Maja otkrivena, je tek krajem prošloga veka, ali se misli da je postala sredinom XV.

Svi stvorovi sa crvenom krvi znaju za strah. Kad sunce ubije svetu travu pre nego Što: postane hrana ljudima, čovek se uplaši od gladi. Ali to nije ništa jer se pokloni zemlji i" kopajući po njoj pronađe ponovo svetu travu (kukuruz).

Svi stvorovi znaju za strah, Kad kopno potone sasvim ispred očiju, kad nestanu ptice koje se spuštaju na glave falasa i ramena putnika, kad vrtlozi zaurlaju i razjape ždrela, čovek se uplaši od vode, Ali to nije ništa, jer se čovek pokloni moru i dospe do stene i zastavši pod drvetom ujutru se okrepi njegovim plodom.

Svi stvorovi znaju šta je strah. Covek se boji velike ptice i ptica čoveka, čovek se boji velike zveri i zver čoveka, čovek se boji velike ribe i riba čoveka. Ali to nije ništa, jer se čovek može skloniti ispred živolinje i životinja pobeći od čoveka,

Ali u svakom stvoru ima jedan strah koji uvek stoji u želucu usred srca, To je veliki strah ni od glađi ni od vode ni od zveri. To je veliki strah od bogova, to je veliki strah od sudbine, io je veliki strah još od nerođena dana, io je veliki strah od još nenastale noći u kojoj se ne raspoznaju likovi niti razbiraju glasovi iz tame. ;

Svi stvorovi koji imaju crvenu krv imaju i veliki strah. Jedino ono što raste iz zemlje ili ima telo kame= nja nema straha od bogova budući da nema krvi, Jer svačija krv postoji zato da je na kraju popije neki ožedneo bog.

* .

Stvorenja koja večno traju

Litaji — Pe (ili Li-Taj-Po), najveći kineski pesnik slavne epohe Čang i jeđan od najvećih liričara sveta, duhovni je srodnik sfarih persiskih pesnika Omera Kajama i Hafisa, jer kao oni stalno je u antitezi radosti i življenja i brze prolaznosti života,

Smišljajući u sebi pesmu Podigoh oči i spazih kroz prozor Bambuse kako se nišu

Zaneti ćuvom proleća.

Šum bambusa je sličan žuboru kladenca

I dok se nebesa plave

Ja pišem pesmu slovima

Sličnim ranim pupoljcima šljivinih evetova Rasutih po belini snega.

Dugo sam držao u rukama Male jabuke iz Kijangnana 'UwUkrštene s nerandžama,

U kojima se meša slast i miris obe voćke, Ali je miris iščezao

Jer sam ih obrao sa drveta T dugo držao u rukama. Isto tako i ružama Potrebno je da ih hrane Sunce i sokovi iz zemlic, Kao što je ženskoj lepoti Da je razvije i održi Ljubav ncophodna.

Ali stihovi kojima sad dajem većiti živof, Ne traže više ništa,

Njima je dovoljan ovaji šum bambusa Zanetih ćuvom proleca

I ništa više, —

Oni su večiti, večiti,

L NME E |

Ispovest pred nastavnikom

Egipatski žreci kao jedini intelekiualci u starom Egiptu imali su mnogc ispite:·i stupnjeve posvećenja. lako ie veoma feško prevesti termine od pre četiri i više hiljada godina, jedan takav ispit imao je, naprimer, naziv koji bi se približno mogao prevesti kao „Razgovor pređ hramom”, drugi kao „Razmišljanje u predvorju”, treći „Klanjanje na pragu”, četvrti „Sto“ janje sklopljenih očiju u išini”. Dalji ispit zvao se otprilike „Ponovno rođenje” i tek posle njega nasštajalo je ozbilino učenje matematike, geodezije, astronomije, međicine, filosofije i ostalih nauka. Poslednji i najviši od tih ispita sadržavao je i ovu „Ispovest.pređ

nastavnikoum”, Zanimljivo je kako ova kazivanja pokazuju vezu s poznijom religijom —O hrišćanstvom.

Neka ti je upućena najveća hvala, nastavniče i uputniče moj na putu iskustva! Zahvaljujem ti što si me ponovo rodio, ne crevima nego iz SVOg srca i glave.

Sad, kad sam rođen i odrastao, i kad si me okupao, srezao nokte i kosu, — tako čista od svega nepoirebnog, dovoljno sitog i napojenog, pogledaj me i preslišaj me još jednom, pre nego što mi dopustiš da sednem uz skut tvoj i desnicu tvoju.

Ne sećam se više da li sam sin seljaka, ni zanatlije, ni trgovca, ni pisara, ni služitelja faraonovog, ni bilo kojega čoveka Egipćčanina ili tuđinca, nego jedino znam da sam samo tvoj sin od đanas pa sve dok me Oziris ne pozove, : SZ

Prizivam Ozirisa, ali sam dugo ležao krijući u strahu svoje lice od lice bogova, dok me ti nisi podigao i obavestio da bogovi ustvari nemaju imena ni lika ljudskoga niti lika ikakvog drugog stvora, i da su njihovi kipovi i slike u hramovima samo ukrasi (simvoli) kroz koje se onima kojima nije dato da se po drugi put rode (prosvetle) kazuju istine, zakoni i naredbe, da bi ih što vernije i sa strahom primili u srca svoja.

Ispoveđam ti se i podnosim ti konačnu nauku kojoj si me naučio, da mi je potvrđiš i za uvek zapečatiš ušred duše moje: Postoji samo jedna istina, a to je boš koji je ustvari sve, koji sadrži vasionu i u njoj majku Nil, koja je rodila ovu zemlju K'pt (Egipat) s nama koji smo u njoj, i taj bog, kome su samo ukrasi likovi Ozirisa Seta, Amona Ra (navode se bogovi svih egipat skih gradova), ali koji je jedan obuhvatajući nebo sa svima zvezdama, zemlju i mora do dna, i sve što er vidi i ne vidi; bog u kome je prošlost, ovaj trenutak budućnost; bog života i sunca, smrti i meseca, bog večit i ravan samo.sebi jer drugog bezmernog i POMO nog kao što je on nema u kome bi se mogao OBU? jer sve je ostalo samo deo Njegov, a deo ne može nikađ biti jednak svemu niti sve dostupno aka i čka

I još ti se ispoveđam pružajući ti mozak VOJ pladnju utrobe svoje (srca): Bog može biti bez nBs, Pa mi ne možemo bez njega, pa da bi ga bili dostojni nc izlazimo pred njega prljavi, neočišćeni, sa gr OOROoPı sa mržnjom i zavišću, nego ljubimo bližnjega koliko i. sebe, vraćajmo dugove roditeljima, nahranimo SVAKOG ko ogladni, a robove svoje ne odvajajmo od ii kćeri svojih, jer Njegovo nevidljivo ali svuda · oko ne razlikuje bogate od siromaha ni moćne bih, Egipćana od tuđinaca. II ;

Na hraju ti obećavam, nastavniče, i kune tk Sti dajući ti u jemstvo sva moja saznanja, MOO Pa ovu tajnu o Gospodu Moji nema imena ni li i koji

rs)

B'.

| njati slovom koje se samo pred posvećenim može opominjati slovom k | označava beskonačnost svemira, sve dok ne dođo dan

opštega prosvetljenja; o Gospodu kome nisu potrebne

žrtve paljenice u krvi i plodovima, nego mu godi bez-

mirisna žrtva dobrih dela i misli; o Gospodu koji je u nama.a ne u kipovima i ukrasima, nema početka ni kraja, — Amin. (Prevodi sa francuskog .

~ USA MAME

o Gospodu koji |

ožidđara Kovačevića) |