Књижевне новине

SVETLOST .

KOJA SE RASTAPA —

BORA ĆOSIĆ: »KUĆA LOPOVA«, IZDANJE »NOLIT«, BEOGRAD

Ako je uopšte mogućno jedndm slikom ili metaforom saopštiti utisak koji je na nas ostavilo izvesno književno delo, onda bi se to, kad je u pitanju roman Bore Ćosića „Kuća lopova", moglo iskazati ovim rečima: — svetlost koja se topi. Priznajući sve neodređenost i #ž\inestvarnost te predodžbe, ja doista ne nalazim drugi način da definišem „Čosićev roman: to je prostor zaslepljujuče beline, beo do usijanja, kojim još krstare, kojim se razlivaju meke, prozračne difuzne svetlosti, belo-žuti snopovi zrakova, žuto-beli, srebrni mačevi nepostojećih reflektora, oštre, svirepe, nečujne bele munje koje se potom rastvaraju, tope, rasplinjavaju u tome neuhvatljivom, bezgraničnom moru belog, iza koga se, daleko, naslućuju senke i meki drugi, tamni, mračni, zagonetni prostori. Ali belo nadmoćno vlada: belo boja nemoći i strepnje,

O apstrakcijama „se ne može govoriti drukčije nego — octo apstraktno: jer roman Bore Čosića je apstraktna arabeska; bez sađtžaja i celovitih ličnosti; motiv mu je dovoljan za pesmu, ili pesmu u prozi, ali ne i za širine i dubine romana. „Kuća lopova" je zlegorija o aprilskim danima 1941 gođine: atmosfere „straha, rata, TĐombarđovanja, najezde, terora i ubistava u jednoj kući koju nastanjuju pomalo čudni, „mneobični

Njudi, pretstavljaju jedini materijal kojim je pisac gradio svoju Fomansijersku građevinu; a sav taj materijal pripremila je njegova imaginacija. Ili, laički rečeno, pisac je svoj roman „izmislio“,

Svemoć imaginacije

|| Ne jedanput utvrđeno je da je Imaginacija jedan od bitnih elemenata umetnikovog stvaralačkog dejstva; da je, štaviše, najbitn:;ja pokretačka sila;.da piščev imagimativni, intujtivni prođor u realmost čoveka i sveta donosi merodavnije i dragocenije istine o toj realnosti nego što je golo poznavanje činjenica i podataka o njoj. Ali imaginacija nije neki izolovani, carobnjački, volšebni vakuum: nje na podloga, njen koren mora da buđe duboko u stvarnosti, inače i ena postaje blistava, suvišna, bitoreskna svetlost koja se rastapa i nestaje. Potrebno je, međutim, dodati. da reč o neizbežnoj povezanosti imaginacije i realnosti nije nikakva nova (a ni stara) pravovema državotvoma Književna tiYada, miti bajata „realistička“ ili „Socrealistička“ priča: ona je stara koliko i literatura, umetnost uopšte. Imaginacija pretpostavlja poznavanje života, životno iskustvo: „Imaginacija nam je potrebna da zamislimo šta znamo“, zabeležio je P. B. Šeli. Drugi jedan pis sac kazao Je da je imaginacija Krajnji realizam duha. „U đevi-= čanskoj utrobi imaginacije reč je postala telo", napisao je Džems 3 U Đomanu „Mlađost umetnita": aKG ikome, njemu, _ mislim, možemo. (i moramo) verovati! Ww mnogim delima takozvane mo= demističke literature imaginacija {e samo „na glumi posla“, kako je ?ekao jedan pesnik, — sama je sebi ćilj i svrha, i, takya, uvek nad ogliavim asmbisom apstrakcija

svu nedovoljnost,

·koje joj mnogo dobra ne mogu do-

neti. „Kuća lopova“ Bore Čosića otkriva izvanrednu imaginaciju koja se rasipa u traženju sitnica, nijansi, detalja, u osluškivanju ; dokučivanju tajnih, „neprimetnih životnih damara i pokreta, ali sam život nije dostignut, nije viđen, nije sagledan: bilo zato što je pi~

sac, prepustivši se svojim artističkim ćudima, igcti imaginacije, sav svoj napor usredsredio u

pravcu literarnog eksperimentisanja, ili zato Što nije imao jačih, upečatljivijih 'doživljaja, ili prosti je: jer nije imao šta da kaže. To bi za njega bilo fatalno. Uostalom, i u romanu je spomenuta otuđenost „od 'jave milionima ·neprohodnih kilometara...“ Ako je to jedan od poetskih simbola u „Kući: lopova“, onda je to isto tako i jedna od grubih ali nedvosmislenih istina o „Kući lopova“. Tu se ništa ne „događa, niko ne dolazi, niko ne odlazi, ali to (za razliku od Beketove drame „Čekajući Godoa“) ne sugerira stravu i užas: to je juriš u prazno.

Kobne slatke varke modernizma.

Time je Bora Cosić platio ne mali danak Književnom eksperimentisanju i loše, pogrešno shvaćenom „modernizmu“. Razume se da ćemo ovde sasvim izostaviti banalnu pridiku i jadikovku o piscu na stranputici, o talentu u zabludi, o izgubljenom vremenu. Ni reči o tome! Jer pred nama je jedan svojevrstan talenat koji se ne može i ne sme nipodaštavati: dovoljno je pogledati scenu ljutitog razgovora Gornjeg i Donjeg starca, ostvarenu u briljantnom neorealističkom stilu, i zaključiti da Bora Ćosić ipak poseduje osećanje stvarnog, „tekućeg“. neposrednog života kojim svi živimo; ili Laletova večera i potom preplašeno čučanje u kupatilu zbog „ukrađenih pantalona. To su zaista majstorski izrađene epizode. Postoji, „zatim, niz uspelih eksperimentalnih, asocijativnih i disocijativnih rečeni-

ca; ima i ovakvih lirskih kaprisa 1 .

vizija, belih, prozračnih, penušavih i virtuoznih kao čipka: . „Sve ruke đa su ptice, sav svet đa je letenje, svi dečaci da su Ikari, hrabri, besmrtni- Ikari, bez smrti u talasima, da lete neprestano po suncu i oko njega, da se ne boje, dole su talasi bezbedn:, talasi mirmi, bonaca vatrogasnih čaršava, nema smrti, postoji samo let, koji je lepota neba i mora i zemlje i kraj svake umrtvljenosti. Svi prsti da su Krila, bela krila naših nađanja, slobodna kri=la naših nežnosti, da su krila“, Tu ima skoro besprekornog stila, to je neosporno lepo, to je suptilno, prefinjeno, istančano, ali — to još nije dovoljno! Nemoguć-. mo je ugušiti glas koji opominje

đa je „Kuća lopova“ kabinetska, alhemijska literatura, mnađahnuta lektirom; rutinirano, „čak veoma

darovito pravljena, ali bez uzbuđljivih, bolnih, životvormih napona i sokova; rečenice su nlatke, lakovane, vazđušaste; u literaturi pak koja donosi autentično viđenje sveta reči su upile i ponovo vratile ljudima smeh, krv i suze života. O piscima-apstraktistima rekao je svoju reč i Vilijem Fokner:

NNJHFEV.NE NOVINE

„Njegovi, bolovi ne odboluju do stži, ne ostavljaju ožiljke. On ne piše o srcu, već o žlezđama“. To se, međutim, ovog puta ne odnosi samo na Boru Čosića, nego i osim pojedinih izuzetaka — na niz mlađih proznih pisaca koji.su se, izvojevavši zajedno sa starijim svojim kolegama apsolutnu slobodu Književnog izraza i ekspoerimenta, time zadovoljili, nastrano zloupotrebljavajući slečene prednosti i ne koristeći ih za ono Što je ustvari najbitnije i radi čega je počela bitka za modernizam . oko modernizma: za neulepšano, stvarno, istinsko, Kvitičko umetničko pronalaženje prave reči o našem savremenom dobu i životu. Kad je imao dvadeset i dve gođine, Alberto Moravija napisao .je svoje najbolje đelo — roman „Rav nodušni ljudi“. Naši mlađi ,(a ni stariji) pisci nisu pronašli svoje ravnodušne, niti neravnodušne ljude i junake: ako su (ne)ravno= dušni, nisu ljudi; ako su ljudi, nisu iz ovog vremena i prostora, Nerazumevanje i ravnodušnost o gleda se i u nečem drugom: naša mlađe generacije (ne samo pisci, umetnici) nisu osetile đuboko životnu tragiku ı lepotu Džem-.sa Dina: ni njega kao ličnost, ni kao filmskog umetnika. Mogli bismo da se oko toga i oko daleko važnijih stvari prepiremo i dalje, ali — gde je izlaz i gde željeni put?

Akcija i sećanje

Bora Ćosić u svome romanu nastoji da naglasi kako je potrebno istrgnuti se „iz ovog položenog životarenja“ i da „nije potreban mir, nije nikome potreban odmor,

D. Buktenica

neprestana aktivnost je neophodna, bez toga ne može da se Živi...“ Time je on svojoj koncepciji usporenog, umrtvljenog, beznadežnog života u očekivanju sloma i potpune neizvesnosti, ispoljenoj u „Kući lopova“, pokušao da protivstavi jedno delotvorno, aktivističko shvatanje. egzistencije, i to je dobro. Učinjene primedbe o .ČosiĆevom romanu neka budu — koliko je više moguće — shvaćeno dobronamerno. Moglo je možda da bude manje oštrih reči i više hvale, no čemu zavaravanja? Možda

Cveće

je trebalo življe dozvati u sećanje jedno brigadirsko „poznanstvo u leto pre osam godina, vazgovore · planove kraj logorske vatre, i.sve kasnije susrete i razilaženja? Danas su to još delovi lutajućih, uspomena, a već sutra (ko zna) život nam može okrenuti i svoje turobno, grubo, neprijatelisko lice, i mi ćemo ga gorko u sebi proklinjati, trudeći se da ostanemo u-

spravni i uzalud čeznući za nepovratno izgubljenim nekadašnjim tišinama.

Miloš 1. Bondić

(ya Busa a spa Poema o jednom izletu”

etra

MIĆA POPOVIĆ: »IZLET«, IZDANJE »KOSMOS«, BEOGRAD ~

Pre neku godinu Mića Popović je objavio knjigu „Sudari i harmonije“ koja je imala „vanredne stilske kvalitete i obećavala pisca koji se neće zađržati na slikarsko-putopisnoj iiteraturi. Naročito neki odlomci iz „Pariskog dnev nika“ označili su jednog intelektualca ovećenj formata,

Roman „Izlet“ liči na poemu i to na jednu od dugih ispovednih pesama koje se pišu u prvim gođinama pevanja i razmišljanja. i toj poemi ~ simbolu nazite se odlučno teza: pokušaj otrgnuća od civilizacije, od građskog asfalta — vrlo je riskantan i Qotovo sigurno neuspeh. Glavni junak Popovićevog romana ·(bezimen. da bi simbolika bila uočljivija) odlučuje se na robinzonijadu, na izlet na pusto ostrvo da bi se otrgao od kancelarije i maj čine nege, od sestrine gluposti i zetove nategnute đuhovitosti, đa bi pokazao ćoravom sviraču koji ga ·potstiče na bekstvo i začikava kako je to moguće, ostvarljivo. I đa bi radio kipove i maske ođ dr-

. počinje manir. Ali u.

· rogovima,

veta, da bi se posvetio svojoj stra sti. Ali već putovanje do ostrva pokazuje se kao zbirka velikih gadosti (kuvar sa pevcom — špar kasom ne propušta bilo kome da naplati šuplju riblju čorbu, do= sadna poštarka sa svojim poštenjem u službi, dVe starice sa ustima „od Sirokog, istruielog lastiša“ već pri kraju svoga praznog života i najzad tuča izazvana preteranom kuvarevom svemoči u kojoj jedan čovek gubi život — zatim brojne reminiscencije koje pomućuju avanturu jer vra= ćaju u prošlost, jer je teško odbaciti sve Što se ranije doživelo i uplivati u avanturu čedan i bez mrlje. Ovaj prvi deo romana ima ponajviše. lepih stilskih obrta, tač nih psiholoških zapažanja (koje nagone na pomisao da je ovo autobiografska proza, produhovljeno i funkcionamno faktografisa-

·nje) i izbiranih· metafora i pore=

đenja.

Život na ostrvu, pohlepa za radom «&šu početku, preko sto figura od drveta koje su odbeglog Uubeđivale u celishodnost posla, u lepotu stvaranja, pa onda malaksa

. lost, iscrpljivanje neurednim živo=

tom, sušom, kišama, lošom i jeds noličnom hranom — Popović je opisao sa mnogo detaljisanja, dovodeći svoju prozu do stepena gde ovom delu. postoje i prebogati opisi „maski koji deluju kao pesme u prozi. Evo opisa treće maske: ~ ;

„Zaravnio je cepanicu, skinuo bridove i uglačao teme. Kroz rupe ispod temena provukao je ,žilave račvaste grane, n

Vola : je wnakazila bolest rova.

čČvo-

Vlačili su mu pod kožu debelu Šuplju. iglu i štrcali otrov. Vo nije imao repa da se brani ni grla da rikne. Otrov je volu nagrizao me. so pod kožom. Vo nije imao repa, ni grla, ni očiju, trpeo je samo žilavim račvastim gtanama. ; j Otvori dva čvora za dva oka! Izaberi velike čvorove 'za velike oči vola! : Glava vola je zabođena u kolac

usred livađe. Velike tužne oči tek

progledale nis mogle da se načude samoći...“ : U Sve češće sećanje na građ, na stari život, iscrpljenost, zatim pismo od: majke i od ćoravog svirača, približavaju odbeglog žobali,' šlepu, povratku. Naročito svirače=

i Vola su ujedali crni obađi, TJ- ı

vo pismo: „Ako, si se uspentrao na zadovoljstvo „zaboravljahja i ako imaš mesta za obe noge 0ostani tu gde si! Ako si dokučio noć bez snova, odnegovan sopstve ni. park, zadovoljstvo organizatora drame, zadovoljstvo suflera, zadovoljstvo spuštene zavese. ostani tu gde si!" Samopouzdanja više nema, ıščileo je i poslednji prkos. Dolazi poraz posle toliko pobeda, rađa, zadovoljstva: povtratak. + Drugo putovanje šlepom,, natrag, nije se kompoziciski uklopi-

: ;

lo u roman. Događaj junakove bolesti i pažnja starice koja ga neguje (one iste starice sa kojom je doputovao do ostrva) — piščeva je konstatacija o ljudskoj dobroti, o jednostranosti junakova uverenja 'u ljudsku sebičnost. U ovoj poemi sve je doneseno butem sitnih, najprozaičnijih deta lja. Gleđajući na „Izlet“ Miće Popovića kao na realistički roman može se pomisliti da je to uspela deskripcija, ali bez virova, bez du bine. Međutim, M. Popović je bio na dobrom putu: ovakvi su najsugestivniji ako su postavljeni na čvrsto tle, ako imaju' uverljivu životnu podlogu. Samo što je kod našeg pisca sve dobilo šire razmere, što mu „je pričanje kojiput razvučeno, što teza nije tako dosledno (naravno đa to ne znači nametljivo) izbačena u prvi plan. Nekad vrlo uspeli delovi, naprimer, svaka pojava plave deyojke sa nesigurnim hodom, bivaju zapretani mnoštvom nepotrebnih opisa i obrta,

Mirko Miloradović ~

romani.

sa a

· UROBENIDKI - PSMIMMI

Pesme Milovana :.a

| Danojlića, izdanje | »Noliteć, Beograd

Lir{ka Danojlićeva dolazi nam tu

sluh izmešana sa voćem, 5a Vinom, sa pučinama. Oslobođe= na vatra koja bi gorela ' do kraja, ona nikad nije lišena smisla, nikad nije kukavno sastav“ ljanje kraja s krajem, nikad 'dečački muesečarski zvižduk “pređ .

punim ili praznim trotoarima, iako izvesni boemski. stvažilovski” ia nisu nepoznati ovom mladuncu či~. i pesnički razvitak biva sve gušći, sve zvučniji, ako se sudi po „Urođeničkim psalmima“, ponosi tim. To je, uostalom, ono osnovno bogatstvo pesnikovo, puna dokumentacija njegovih kušanja i promašaja, nagoveštaja i slanih 187. vora, izričita i ponesena na jedam · istočnjački način. To su stihovi koje ne treba dugo pretresati da bi se zavgoleli čak i na onim mutnim, neujednačenim vodostajima. U ovim stihovima ima onih 'sila nemerljivih kojima nije dovolj= no.jedno nebo i utešna jedna jedina reč. Deranska, urođenička ma šta Milovana Danojlića silazi sa svežih brda kosmajskih, avalskih,

'bezimenih, silazi u teške semenke,

u pijana voća, u urnmebesna grOžđa, u jednu floru koju bi on rado ukrao za svoje cči, za svoja disanja, do kraja, do severa, do sredozemlja. Naravno da će prosečni, nemušti čitalac biti pomalo zbunjen pred gustim imenicama ove poezije, pred talasnim dužinama koje se vrtoglavo smenjuju iako ih ograđuje jedna naviknuta versifikacija, Milovanu Danojiiću treba dati ranac natrpan dragoce=nim običnostima i on će za tili ćas postati ono što iz dubine bića neprestano regrutuje: postaće utajući rapsod, usmeni pevač,.radosnik i madničar nežnosti, naš ' Karl Sandberg...

„Shvatite našu ljubav koja se'sliva U naše ruke urasle u rodnu gruđu

Kao blažena jesen sa pomodrelih šljiva

Ko ove prazne reči koje bi đa to ne buđu

Jer treba pozdraviti dolazak

novoga sveta ili ovoštanjenon i; gi Ta „stolu Crvenim slovom obeležiti rođenje nevinog cveta

Pa ga obesiti iza ulara nekom teglećem volu.“

Na žutoj trpezi

Slikarski raspoložen, zaljubljen u metafore, ovaj mladi pesnik je prvo zaplivao maticom simbola, a tek posle naučio da ih proziva i naziva, sreća je, naravno, u tome što je njegov siloviti dar išao iznad restoranskih uobraženja:· i, istočno od pakla svake literature zatrovane sobom samom. „Međutim, ako .se sada, u trenucima izvesne dokolice i familijarnog, tepanja najnovijem nekom · „izmu“,

ovaj dar zloupotrebi, onda će,biti..

poučno setiti se divnog lika Maksa Žakoba koji je gurao GVĆDRSJA kolica a nije ni pojma imao koliko je visoko pesnički ostvaren ,u onim nehajnim rukopisima, bačenim na dno sanduka za svoje si-

· romaško ođelo.

. Otkrivajuči se kao zanesena individualnost, Danojlić se nikako ne lišava jednog mlađićkog po-

· verenja prema budućnosti 'koja za:

njega ima svežinu alpiskog cveta.

· On, dođuše, ume za „sebe da. na-

slika jeđan pakao („Balađa 'mojih

· godina“, „Tajanstva", „Zimski pra

znik“) ali ne propađa u njemu pošto pakao reči nosi lukavu mogućnost potpunog razvedravanja 'i raz đdraganosti kao u pesmama „Severno more“ ili „Pesma plavih vinograđa“. Na ovih stotinu stranica đoista kipi mlađićka, neslučajna liri\a, natrpana u pejzaže, Bukulje, Pomoravlja, u poljupce, · večerinke, krvotoke, odžake, reke, lirike koja se regrutuje iz onih besanih drugovanja sa Tinom, sa (Rastko Petrović je takođe topla. senka ove knjige) da bi im stiza=' la đo ramena i obećala jednu vr-

stu zamene, potpuno aktivist'čki, shvaćene, neodoljive. Eto još jed-"

ne pesničke zbirke koja opravdava domaćinski divan napor. „Nolitove“ serije!

Milosav Mirković

i · Mia

O OJTU

37,

vl

Davičom .