Књижевне новине

Pobuna mladića u barku:

Pisati danas patriotsku poeziju podvig je i put svoje vrste. Patriotska pesma se, u relativno mirnodopskim uslovima, opire deklamaciji i proklamaciji, utilitarizmu, ne može da ima te i ne želi da ima direktnu, iskoristljivu · funkciju. Grbić, u svojoj poslednjoj Knjizi pesama („Spomenik u parku”, Nolitova. eđicija „Savremena poezija”) je to odlično shvatio i razumeo, i uspeo da svoje rodoljubive preokupacije rezimira jezikom i načinom kojim se malo ko pre njega poslužio„ Kameni mladić u parku, na moesečini ovđašnjoj, današnjoj i noćašnjoj, raskida parčad svog izmišljenog mesa, obraćajući se onima koji prolaze, onima koji dolaze, koji traju. Ljubav je u njemu neizmerna, godinama akumulirana, ljubav neostvarena, prekinuta jednim gluvim hicem na Kadinjači, na sremskom frontu, ili drugde. Ali i druga jedna ljubav, šira, naknadna, ljubav shvaćena kao smisao sveg života. Ljubav poklonjena onima koji danas mlađuju, tu oko njega, tu u parku, tu gde je on sam i gde ga samo pohodi „mesec sa vilicama od snega”. Pesnik nije ostao kod koncepcije, toliko puta ponavljane, prema 'kojoj je poginuli borac srečan što su njegovi ideali ostvareni. Naprotiv, Grbić se najmanje zadržava na ovakvoj platformi. On ponire u” nešto što je čvršće i trajnije od parole, u život sam. Mladić u parku zahvalan je živima zbog samoga života, zbog mjegovog mastavljenog toka, zbog sve njegove wporosti, grkosti, i povremenih vatrometa: sreće. U svih pet delova, ove jeđinstvene poeme, koju je mogao da bapiše samo čovek čiji je jedan đeo takođe ostao. u ratu, provejava. jedna istinitost, jedna gubedljivost, koja se retko gde sreće. Grbićev „Spomenik“ nije rapsodična romam tičarska himna. On je mnogo više ed toga: ponorna poetska reč rečena u pravo vreme i na pravi način. Grbić ne idealizira: mladost koja protiče pored kamenog mlađića'još je daleko od sreće i blaženstva, još su joj stopala ranjava, ali između drveća, u pozadini, u jedmnom bitnom kristalu vremena, zrači ono što je veliko, ono što je naše i današnje, Titovo. Razume se, ništa a nije naglašeno, ali je mogući put asocijacija prilično ocrtan. Tako se Grzbićev „Spomenik mladića u parku“ priključuje dvama-trima savwremenim patriotskim, „poemama koje. uspešno govore ovom vremeTio onome što ga: drži, što ga nosi, što ga pokreće („Čovekov čovek", „ŠSeva”, „Odbrana našeg grada”, i joššneke).

Valja reći đa se u Knjizi nalazi još jedan ciklus interesantnih patriotskih pesama, — „Nezaspali u

Lcornosti”, U toj se pesmi, nažalost, malo previše priča, Ali su omove njene vrednosti nmnikle iz konverzacionog tona. Pre svega, vizija starih i prastarih ratnika je vrlo jaka, a odgovarajuće manipulispnje specifičnim seljačko-ratnićkim jezikom i pojmovima preraslo je,u niz novih,.prođubljenih, trodiMenzionalnih metafora. -

Mg ovoj zbirci, međutim, Grbić se nije odrekao svojih starih i dragih bema, nije (mogao) da se odrekne avoje tuge i svojih svakodnevnih

neminiscencija. I te su mu pesmetakođe značajne partije knjige, samo nam se čini da je njegova patriobska poezija, „Spomenik, naročito, nešto što je za našu savreme– nu poeziju i novo i kvalitetno, iznad svega vredno pažnje. Ipak, mali mozaik tuge „Iz iste ulice” svakoge--Će „potmesti, mada su te pesme”

KOMJI ŽENE NIO:V DE

Dragoslav Grbić: „Spomenik u parku“,

izdanje „Nolit“,

očigledan Grbićev predah, nikle na bazi eksperimentisanja. · Kudikamo su mu čvršći ciklusi „Pred odlazak u kajanje", „Prijateljstvo sa nepoznatim”, „Šest običnih dana”,i pesma „Prepoznavanje“, koja se može Uzeti kao razrešenje pomenuta tri ciklusa. Pesnik ne preza da spokojno, i bolno u tom spokoju, kaže samome sebi najproznije istine, nesamilosne i neumoljive istine, ali i one druge, one glasove nade, glasove plemenitosti. Između Grbićevih intimnih pesama i „Spomenika mlađića u parku” mogla bi se lako naznaćiti čitava skala sličnosti. I u jednom i u drugom slučaju govore dva mlađa, tiho pobunjena čoveka, kamenim rečima pokušavaju da ubede. da zavole, da privole na ljubav. 1 u jednom i u drugom slučaju oni energično. i bez buke skidaju odelo sa sebe, skidaju sve krpe i krpice, ı pokazuju golo, sasušeno meso, pokazuju svoje neutoljive oči i mesta gde su najkrvaviji i najprljaviji. Ipak, odjeci tih glasova se razilaze. Mladić u parku se obraća „drugima, pokazujući im istinu, i put, jer on ništa nema, ništa ne traži, on je sve dao, i može mu se verovati. Pesnik govori sebi, traži svoju crvenu zvozdu u naizmenično toploj i hladnoj krvi rođenog krvotoka, iznalazi mogućnosti sopstvene harmonije, sopstvenog života. Nikad samo sopstvenog, pa ni ovoga puta. Ne jednom ćemo u pesnikovoj samoironiji prepoznati sebe, ne jednom ćemo u pokušaju poetske transkripcije dana viđeti neki svoj trag, a u iznenadnom bljesku „Prepoznavanja” naći svoja harmonična stanja izrasla. na. ruševinama poraza i lu tanja.

Pesnik i Spomenik su se sastali u ciklusu „Mi koji dolazimo“. Njihove reči su se pomešale, ali je svako u njima nalazio svoje znače~

'možemo ublažiti

Beograd, 1957.

nje, svoje želje. To su proste, jednostavno pisane pesme. Njihova vrednost vam ove 'knjige, van inten-

cija ove zbirke, ne znamo da li bi

bila velika, No ovđe, one su srećno uklopljene, one su bodre i one bodre, ohrabruju. Ništa tu nije određeno, ne zna se tačno ko dolazi, ali

Čovek, kad ih pročita oseti neku

stvarnu radost u sebi, oseti priliv ne jasne nade, Te. su pesme poetski primenljive pesme:svaki svoju dile mu i neđoumicu, makakva ona bila, posle susreta sa ovim kratkim i jasnim stihovima.

Grbić nije pesnik koji otprve zapali čitaoca. Samo zbog toga nisu dovoljno uočene neke njegove ranije pesm». Jednim čitanjem će nam i „Spomenik u parku“ izgledati nemušt i škrt. Tek · kad zastanemo kođ svake metafore, na svakoj raskrsnici asocijacija i smislova, dokučićemo ozbiljne, značajne Kvalitete ovog srpskog pesnika. Grbić se lirikom služi samo kao sređstvom. On zna za neodoljivost reskog lirskog momenta, ali ga skoro ređovno prikrije spoljnom običnošću, pa i raspričanošću. ;

U samoj stvani, Grbić je jedan inadžija, ali jedan od onih zakulisnih, u sebe zatvorenih. Retko će on pesmi! prići kao trenutku čiste radosti. Njega pesma pakosno izažove, i on joj se odazove ravnom merom. Tako se ova poezija može uporediti sa „povremenim električnim pražnjenjima između pesnika i sveta, koji ga okružuje.

Ako je potreban zaključak, možemo ga zapisati: Grbićev „Spomenik” priključuje se onoj hiljadi pesnikovih dosađa aotštampanih stranica poezije i proze, s tim, što polovinu tih stranica moćno zasenjuje, a iz druge polovine izvlači nastavljajuće sokove.

Milovom Domojlić

„STUBOVI SMISLA

Andre Malro: „Nada“, izdanje „Nolit“, Beograd, 1957

Ako jedno vreme iz poznatih ili nepoznatih (ili nepriznatih) razloga bude opterećivano, a možđa već } opterećeno, određenom literarnom aromom za koju bi se bez reskirajuće odvažnosti moglo reći da pretstavlja uskogrudo, kabinetsko, veštački rođeno i veštačkim sredstvima forsirano okretanje u krugu oko apstraktnih kategorija koje svojom biti ne pretstavljaju ništa đrugo do samozavaravanje i samozaborav, pojava umetničkog dela, suprotno njoj, svojom prevashodnom preok1pacijom čovekom i njegovim odnosom prema svemu što ga okružuje i njegovim stavom prema svom odnosu, dakle pojava dela koje je sagrađeno iz, kreativnog odbljeska iskara ukresanih na suđaru čoveko've sudbine sa životom — znači događaj. U takvim okolnostima 1937 g. je u Francuskoj objavljen roman „Nada” Andre Malroa o čiji su se greben češala i otirala sva moguća shvatanja, kcncepcije, filozofska, estetska i etička merila — ne naudivši mu. U sličnim okolnostima rasprava, naklapanja, điskutovanja 1 naticanja oko, po rezultatima prilično problematičnih a po, vrednostima dosta prosečnih, literarnih realizacija, Malroova „Nađa“ i kod nas dolazi u knjižarske izloge i pred oči, osećanja i razum čitalaca da samosvojno vrši svoju misiju, za nju predodređenu svojim postoJanjem. No začudo, kod nas je objavljivanje „Nadđde” prošlo neuobičajeno tiho, skoro nezapaženo, što izgleda prilično simptomatično ako se misli na životne okolnosti naše društvene prošlosti i naše literaturne sađašnjosti.

Kađa nastupe izuzetni časovi totalnog haranja smrti čiji vrtlog zahvata ljude bez selekcije, i kađa je otklanjanje njenog prisustva nemoguče a trijumf iščeznuća nagovešten kao eventualna konstanta budućnosti, čoveku, zagrcnutom talasima apokaliptičkog ubijanja, ne ostaje ništa drugo osim opredeljenja u dile-mi kome i kako, U

MAČINIOVE UMETNOSTI

Šarl Bodler: „Odabrana proza“, izdanje „Nolit“, Beograd, 1957

uzimaju napisi o smehu i karikaturi. Na primeru Domijeovom Bodler

Prozni napisi Bodlerovi govore nam, više nego išta, o čoveku čije je poetsko stvaranje otvorilo nove vidike poeziji i pružilo dotle nepoznate sadržaje pesničkog sveta. Nije ni malo čudno da je 'baš Bodler otkrio čudesnu snagu Edgara Alana Poa. Između ta dva čoveka postojao je jedan realni privid ŽiVOta, jedna istovetna granica razdvajanja estetskog uživanja od doživljaja tragičnog osećanja propasti i nemoći ;

Al te đve životne komponente ovih pesnika neumoljivo su se pre .plitaie, „stvarajjući intimnu, subjektivmu i fantastičnu viziju lepote. Ta treba tražiti smisao Bodlevovog nesumnjivog uticaja na savremenu poeziju. Odatle bi, izgleda, trebalo poći alto bismo želeli da nešto saznamo o pravom ljudskom. postoja mju Šarla Bodlera. ai i

U Bodlerovom slučaju mije bilo praznog moralisanja, niti licemerT-

nog hvaljenja onog što se stvarno

ne ceni. Bodlerov primer više je nego poučan: reći kritičnu reč o umetnosti — znači doživeti SVOj smisao istine, odnosno doživeti sebe u jednom višem i idealnijem. obliku lepote. Tako nam Bodierova proza svedoči o novoj moralnoj dimenziji estetskog uživanja, o onoj tački prevazilaženja samog sebe kad se čovek poistovećuje sa snovima lepog. Bodler je pisao: „Ukoliko čovek više neguje umetnosti, utoliko se smanjuje u njemu životinjska želja“. .

Bodlerov odnos prema umetnosti protivi se buržoaskoj jedno“ stranosti, malograđanskoj sitničavosti i ćiftinskom neukusu., Zato je on sa oduševljenjem bpisao o Domijeu i njegovoj veličanstvenoj snazi društvene satire. Ali ono što je najviše cenio kod Domijea bilo je humano saosećanje sa patnjama drugih „ljudi, — sposobnost da |

.iza nakaznog izgleda karikatural-nog oblika otkrije delić

ljudskoj drame. a POGEUL ale Posebno mesto t-ovoj krnjisi"za~

je konstatovao tužnu čćinjen'cu prolaznosti, ali je u tome video herojski napor samoodricanja i ve= čite borbe za nove sadržaje lepog u čoveku. Bodler ismejava visokoparne izjave onih koji neoWaju smch. Smeh je potreban, po njemu, kao jedna od najdubljih afir= r-=cija čovekove vrednosti.

Ta prolaznost društvenog i Život r.og momenta, naterala je Bodlera! .da izbegava svaki jednostrani ŠaM 'blon. Pišući mnogo o likovnoj Wmetnosti, on pokušava da i najme> nje sitnice sagleda. :z više aspekata. Na taj način otkrio "je ponešto dobro i kod manje vrednih umelmika. Međutim, u analizi velikih majstora likovne. umetnosti me 'propustio da ukaže na neke njbi 'hove slabe strane, kao, na pr, {woje i Leonarda, b ' Uostalom, tako se Bodler odmo'fo i prema samom životu. Treba bročitati eseje o vinu i hašišt

ledirao.je za humano razumeva=

: Tjudskih slabosti, tražeći lepos 'bi Čak i u životu izgubljenih ljudi.

„Ima u ovome i 'jetke ironije nađ

ynemoći čovekovoj, nad lepotom kosi ja je čovek doživeo kroz svoj pad.

Predrag. S. Perović

bezizlaznom stanju koje zahvata i obuhvata sve, jedina mogućnost odlučivanja odražava se u mogućnosti opredeljenja za jednu od suprotnosti između čijih polova poput Voltinog luka bukti strahoviti plamen neminovnosti.

Čovekom — smeštenim u žarište zapaljenog života i raspomamljene smrti — koji se u toj drastičnoj životnoj situaciji aktivno opredeljuje za izvestan vid borbe, bazirane na soliđarnosti sa drugim ljudima čije se odluke udružuju u određeno delovanje, zaokupljen je Malro u ovom svom delu, Taj čovek nalazi se u ratu (u Španskom građamskom ratu, toj nezarasloj rani na savesti čovečanstva). Ali rat, koji je u isto vreme i revolucija, dakle rat svesno organizovanih smernica, nije samo egzistencijalni, već i moralni problem, problem koji je okupirao ljude jer su bili postavljeni . prema ljudima i sticajem okomosti svoj stav prema tragičnom uđesu drugil i sebe zauzimali na osmovu etičkih ·Imperativa koje su nosili u sebi. Oformljen kao religiozne, nacionalno-patriotske, ntelektualističko-

metafizičke, nihilističke, aktuelnopolitičke ili internacionalističke norme, svejedno, taj raznorodni, na različitom tlu i u različitim sređinama mnasleđen, stečen ili uobličen moralni stav ljudi, uđružio Se, Opređeljen za borbu, u jednu motornu snagu ostajanja radi života, koji jako prividno apsurdam zbog nepreKddnog rađanja amrti, vrši samoproduženje w vidu humaenog očeličenja i nađe. Osnovni smisao zajed-

mičke akcije udruženih indiviđua

koji samim svojim postojanjem kao avesnih bića imaju prava na nezawisno odlučivanje, jeste baš u solidamosti koju su izlučili iz. sebe poput kohezione sile što ih je spo„jila u vehku bujicu revolucije, bez

obzira da li su svesno opredeljeni

za nju i za sve ono što ona sobom nosi, šli su sticajem okolnosti uklopYjeni u njen tok gde su,se moralna merila pojedinaca. sinhronizovala sa fdejnom 'sadržinom revolucije. .

Iz tog trenja ljuđi sa životom osipa se jedna sveobuhvatna atmobh. do do db db n db

' X | . ye ok ·

a a OAdziyić gla fedam maćčnr Slušam glas jedan noćni, i pticu noćnu, i samu,

Koja mi pesmu iskljucava ko jaje, ko svetlo, ko zvuk,

1 život mlad i mlohav ko pile drhtavo na grani, Tiho pomicanje voda, i tišme zov, i muk.

Slušam razumnu jednu jeku, ogromnu masu mraka” Koji mi u sluh lije govor što svetu šalje dub Kraj jednog zgranutog puta, nad kojim vetar stražari,

Kraj jedne stidljive šume, Čiji se belasa rub,

Slušam pohod jeđan noćni, nemir skriven u travi,. Milenje hiljada mrava i bubi bestelesni hod,

| 1 zvezdu hladnu, bez sjaja, ko ruke bez sna i žara, Pod šumnim bokorom granja, nad kojima sanjari svod,

|W JE :% Slušam ljubav jednu noćnu, tu pticu zvučnih krila Koja mi u mozak kljuje lelujavi zamamni guk, I dan dolazi vedar, ispiljen iz tela tame.

_ Ko tiho pomicamje vod&ć,

zov, i muk.

i tišine S OOKT o i Tcomosije Mladenović |

iy i + e — Ce —- e ee it fibera ba Stav at ly ft ty flat ita ly dt iy

sfera. Iznad svega toga u. šta je čovek upleten, iznad zgrčenih tela živih i mrtvih, nad noćima izbušenim mitraljeskim rafalima i odjecima „Internacionale”, nađ eks= plozijama granata, nad urlanjem avionskih motora, oko krvi prosute 'iz slomljenih lobanja, iznad ulica građova, planinskih grebena o koje 'su se razmrskala trupla aviona, nađ putevima zakrčenim beguncima, iiznad sela — kovitla se teška koprena 'fatalnosti, ali fatalnmosti koja nije shvaćena kao suđbinska neđokučivost već kao jedno stanje koje je sastavni deo opšteg. Taj tmuran patetičan dah, što struji kroz svaku stranicu romana, nije bio paralizator niti nadsmisao ljudskog neumnog delovanja, nego stanje protivu koga je usmeren čovekov aktivan “čim dejstvovanja. Proizišao iz njegovog sudara sa životom, on biva objekat čovekovog iskonskog nastojanja da ili sam ili uđružen učimi nemoguć napor ka njegovom me“ njanju. I Osnovna formalna sredstva koji“ "ma je Malro iskazivao (direktno ili indirektno) svoju ideju jesu objek~

Se

Milica MNıibmikarı

Ciganka

tivno pružena slika događaja i čovekova subjektivna reagovanja, iznošena kroz dijalog.

Kroz ta zbivanja, drhtava, mrač« na, prepuna užasa koje sobom nosi rat, i naslikana začuđujućom konciznošću koja uprkos jednostavnosti obiluje plastičnošću potresnih sHka krcatih bogatim valerskim nijansa ma u tamnoj gami (što su kao ta= kve — već u literarnom delu ofor-: mljene — bile izvanredno pogodno autoru da dve godine iza objavljivanja „Nađe” realizuje istoimeno filmsko delo koje će po pojeđinim sekvencama ostati posebna stranica u francuskoj kinematografiji), kreće se čovek, tragičan u svojoj sud; bini, pa bio on radnik, intelektualsci — u ratu pilot, dinamiteros ili mis traljezac, — pa bio on milicioner, bolničar, profesionalan ratnik #i( zemljodelac. Ali ti Hjudi, nisu samoj uzvitlane čestice u jednom nom vihoru, čestiee koje niču,-hob+< de, tonu i nestaju, niti su samo aktivni borci čiji aktivni stav znaš jeđan viđ opšteg stanja; oni su pra venstveno raznorodni i raznoliki odbljesci emotivno-intelektuanog pojimanja stanja u kome se nalazi čovek kao pojam, te u izvesnomi smislu pretstavljaju azgranatu mrežu njenovih simbola koji iskazuju. I keo suprotnost fizičkoi aktivnosti koja je borba protivu poraza i inteqralne smrti, čovekovš reakcija na zbivanja manifestuje se "pored delanja i kroz njegovu reč, Neposređne psihičke reakcije na neposredne događaje nisu vidljive, ali se naslućuju kroz misli, iznete u izvanredno Kkorišćenoji formi di< jaloga tako da suptimo izdiferenci«s rana konverzacija pojedinaca nosi d Sebi deliče ogromnog nevjdljivog lanca koji je spona osnovnih pokretača liadske delatnosti i odraz zajedničkih stubova smisla. Stoga prava veličina moralnog čina koji je liude ujieđinio s ove strane barijere nije oličena samo u njihovoj tragičs noj aktivnosti, već prvenstveno d niihovoj misaonoj reakciji na svoj

Čin i na njegove posledice, Tako jd

osnovna autorova ideja ovđe iska-

zama kroz samon čovaka kome.sa 3

okrenute poruke ove umetnosti, Živojin Pevlović,

| 8