Књижевне новине

EHO MALOG RAZGOVORA UTROJE

Slučajno sam se našao jednog đana sa dvojicom od onih pisaca koji su tako disciplinovano usvojili izvesne apriorne i dogmatske idejne stavove o našoj društvenoj stvarnosti, da im ni najplemenitija skromnost i samokritičnost ne mogu pomoći da shvate tokove, potstreke, strujanja, primarno ljudske pobude i neizbežne nedostatke naše savremene književnosti. Uostalom, iz onog o čemu smo se porazgovarali videće se u čemu je stvar.

Bejasmo govorljivi (možda od rađosti što smo u kamernom sastavu, prepušteni slobodi nevezane usmenosti, privatno), Jedan je, naravno, glavni — to po spontanoj selekciji uvek tako biva — on sa lakoćom nabacuje teme, drugi Uupadaju, čitava mala skladna galama raznovrsnosti, pa se svi glasovi lepo, temperamentno, iskreno, ispovednički mešaju. Tempo vivace. Sve više i jače, istupi poverava– nja dobijaju obličje tople samokritike: otknmavljene misli i osećanja neće biti objavljene, nigde. Onaj vodeći navodi svoj nedavni raz govor Šša jednim našincem, koji se već desetak godina otisnuo u inostranstvo, pa doputovao ovog leta na dalmatinsko sunce i prilikom susreta sa ovim „glavnim” zapitao: zašto nisi zapisivao razgovore sa pojedincima, sa piscima, sa nezađovoljnicima, sa rukovodiocima. Zbilja, m misli, i „glavni” misli, i mi svi mislimo, to bi bilo manje ukočeno, manje pretenciozno, manje „zastarelo” i manje „moderno", a bilo bi spontanije, autentičnije, neposrednije nego sva naša savremena literatura, sa oba svoja dva Krila navijačka, sa trađiciomalističkim, „pejzanskim”, tendenciozno linijskim s jedne strane, sa „modđernističkim”, intemacionalističkim, tj „francusko-engleskim, za dve-tri đecenije zakasnelo imitatorskim s druge strane. Onaj drugi je, na brzinu, iskolutao epizodu iz mata, iz borbe partizanske: najsnažniji je iz čete izgladnelih otisnuo se, plivajući na drugu Oobalu' Tare, ođanđe, pošto je preplivao brzu maticu, pita, dovikujući se, da li sme da otme manjerku s hranom tifusaru-samrtniku. Sa ove obale odgovor glasi: „možeš”, a onda onaj, iz zgrčenih, groznicom upaljenih ruku agoničara, kiđa šerpenju i zađihano lapće njen preostali, po svoj prilici in{icinan»> sadržaj-čorbuljak. _

Eto, teme, eto društveno=moral– nog pitanja, kažemo svi u jedan dlas. No, to je teška, bolna, kritična, ratna, revolucionarna prošlost. To je strahotno ljudska tema od pre nekih četrnaestak gođinica. Ima li savremenih tema, ima li pitanja koja nisu pregrmljena ni zaboravom ni sećanjem? Ima, naravno, i u tome smo saglasni. Ali, koji bi to izdavač imao smelosti da objavi privatne, usmene razgoVvo-

re, zanimljive, suštastvenije i is-

krenije od dijaloga u samokritičnoj, autocenzurisanoj literaturi? Moj ovornik, onaj kojem je savetovano da beleži svoje razgovore, obojio bi ovaj naš razgovor svojom emocionalnošću, životnofilozofskom klimom svojih iskusta va, Pdejnim stavovima na koje ga gura njegova sopstvena socijalna pozicija; ja bih iste činjenice „intonirao” rezultantom svih wvojih uslovljenosti. Mi svi prevazilazimo svaki svoju konkretnu životnu sltuaciju, činimo napore da se nad njom uzvisimo, ali proces tog umnog i osećajnog napora daje đruge rezulate drugu koji stanuje konfomo, a druge meni, koji u klozetu perem tanjire, pre i posle pisanja. prugi moj sagovornik, onaj koji bistro vidi moralne protiv rečnosti ratom ugrožene čovekove egzistencije, · mlađi je čovek, opravdano još ne pomišlja ma godl!me starosti, na život penzionera. Ja nisam imao srca da ga jadim pričom, recimo tragi-groteskom, o malom beleškaru koji je morao biti oglašen kao „nesposoban za rad”, da bi mogao postati — pisac,

Ima umetnika sa visokim primanjima, platama — za vrlo udoban, sasvim umeren radni napor; ima ih sa mesečnom crkavicom — za svakodnevno, osmosatno, kancelarisko dirindženje. Svi su oni (oni i ovi) ravnopravni građani, no njihovi stvanalački uslovi su sasvim različiti. Pisac u penziji mora raditi, i sa poslednjim izdancima sna ge, ako hoće da očuva svet mašte u kojem je živeo. Kada će se on odmaztati, kađa će spokojno i bezbedno posmatrati nastavak stvaralačke trke u kojoj je i sam časno učestvovao, dok je bilo „radne sposobnosti”?

Gde je dom za ostarele, onemoćale, radno onesposobljene pisce? Nema ga? A zašto ga, molim lepo, nema? Zašto, izvolite odgovoriti, Dobro, reći ćete, tj nećete reći nego Ćete pomisliti, ja sam višdmanje sitnež. Ali, šta je i ko je veliki &tilist, enciklopeđist, esejist bez takmaca, Isidora Sekulić? Ona je tri decenije, puni zakomski rok, profesorisala., Književničku penziju ne uživa, nije ju tražila, ponosna i gorđa velika umetnica, nije ju htela, nije ju primila. U dubokoj je starosti a piše, radi, stvara, i to kako stvara, kako ozarava, kako teši, kako svojom finom mišlju

Pavle STEFANOVIĆ

i svojom mpreknasnom ljudskošću osećanja bodri i uzdiže! Da li je delegacija mladih pisaca, recimo onih iz uprave vašeg udruženja, otišla do njenog stana i za molila je da primi udobni, skromni ali lepi dom, iz kojeg će otposlati još nekoliko plememito-humanitarnih poruka svetu koji nastaje i koji, ako bude iole dobar i lep, biće to, nesumnjivo, i zaslugom njezinih zlatnih, ljudski gorućih, lučonosnih, odobravajućih reči? Kada se smiri, ode od mas, napusti nas zanavek, biće, znam sigurno, venaca, govorancjja, Gde su buketi proletnjeg Mi jesenjeg cveća u injenom domu, u njenom svetlo osunčanom stanu, na stolu zaokruženom policama prepunim kKnjigama, na stolu za kojim njen budni, cakćući, još uvek neumomi, svetli i lepi um proizvodi, proizvodi, proizvodi ? i : | Ali, kao panđan konkretnom pr:meru paradoksalne kompleksnosti društevno-morainih „pitanja koja iskrsavaju u strahotnim metežima rata, moj izabrani primer sa područja starosnih penzija u okviru visoko humanitarnog sistema socijalnog osiguranja sasvim je bled. Ostareli umetnik još je u povlašćenom položaju, u poređenju sa jadnim vegetiranjem trudbenika koji „uživaju”, minimalne penzije. No baš zato što je on, umetnik, onaj koji viđi, čuje, oseća svetlosti i senke svoje stvarnosti, onaj koji se misaono naginje nad njenim licima i naličjima, na njemu je da

plamene jezike vatre čovečnosti i .

nečovečnsoti života preobrazi. u mnoštvo konkretnih umetničkih slika, plemenito uzbudljivih njihovim stremljenjem istini, pravdi, dobroti i lepoti, iako on nikada neće, možda, pisati, slikati, komponovati, glumiti ili plesati na temu o socijalnom osiguranju, o stanbenoj krizi, o privrednom kriminalu itd. Celokupni košmar stvarnosti sliva se u njegovu misaonost i osećajnost, on sva svoja saznajna iskustva i emocionalne -doživljaje prerađuje u fcrme svojstvene izražajnim sredstvima svog umetničkog jezika, i zato pomenuta lica i naličja njegove ljudske stvarnosti odbleskuju, bruje, stenju i Kklikću u slikama koje on stvara. Ako" bi obezbeđivanje onemoćalih ljudi išlo odozdo (iz radnih masa), on je prvi koji, bi zadovoljno sačekao da i na njega stigne red, ali ako se skala bezbednosti gradi odozgo, ko će mu zameriti što je sposoban da unapred vidi svoju sopstvenu starost i da je razlikuje od „bolje i sretnije budućnosti”?

_Evo me, u mašti, sređ čiste, svetle sobe staračkog doma pisaca i umetnika. Nedđeljom i četvrtkom posećuje me moja udovica (jer, ja sam proizvodno mrtav), dolaze mi sve moje kćeri, svi moji sinovi.

je će me strpljivo sačekivati, poneke čak i nerasečene, na policama mog dobrog, ispršenog ormahma. Izvanredno selektivni, novi radioaparat, sa ugrađenim televizijskim uređajem, sličan onom koji je ovih dana predat na poklon Pretsedniku smestio sam uz samu fotelju. Zaisba mi je dobro. Kraj bivšeg pisca nalaze se i lako se daju prozvati, pokretom staračke ruke, svi koje volim, od kojih se ne rastajem, i novi, toliki novi sa kojima se sada upoznajem. Odlična 'je to stvar što su svi našli mesta ,u mom ličnom odeljenju staračkog Doma pisaca i umetnika.

Kada su posete završene — jedno blago, poluzvučno, neupadljivo zvono je taj sat dnevnog rastanka objavilo — ja se vraćam svojim navikama: listam časopise i knjige,

malo čitam, kašljucam, hvata me.

dremež. Dan se bliži svom smiraju. (On kao da peva, istiha, pesmu moje lične istorije i pesmu inđividualne istorije svih nas koji smo se ovde, u ovom zračnom i tihom domu, blago i pitomo skrasili). Sa zapadne strane još svetluca, iako više ne greje. Spušta se veče, Postoji Ććutljivo očekivanje zvona koje objavljuje ritual večere, obred sastanka i smotre odlazećih, u zaista vrlo lepoj i mirnoj tišini šaputavih uspomena. Uskoro, pašće i noć, vreme privremene nesanice, vreme evociranja uspomena, vreme mirenja i rukovanja sa neumitnošću. Ja se onda povlačim u sopstvenu, zagarantovanu, zakonski obezbeđenu „sobu sa jednim krevetom”, u ličnu pregradu hotela koji zaista nije skup, i otvanam svoj rađio aparat, podešavajući dinamiku zvuka da je meni dovoljna a mojim drugovima — “sobnim suseđima neagresivna. Slobođa, uvenčana dobrovoljnom obzirnošću iz čovekoljublja, ovde nenaoružamo vlada. Iz neke daleke Evrope struji polifona reka Bahovih ili Šostakovičevih glasova — zamisli. Ja se smešim. Noć naleže. San me hvata. Družino čovečanstva, doviđenja do idućeg jutra, i sutradan do sledećeg jutra, i sve đo onog dana kađa tihi Ađagio muzike iz rađio aparata, i muzike iz smisla sveta u kojem sam učestvovao, ne buđe moje poslednje učešće u pojanju i brujanju vascelog života kojom sam se odužio, svim svojim moćima, svim svojim velikim osrednjim ili, malim prilozima. Laku noć! i

'ZORIŠTI

Ovih dana jugoslovensko pozorište beleži u svoju istoriju lepu i retku svečanost tristotinitu pretstavu jednog komađa u istoj pozorišnoj kući Držićevog „Dunda Maroja" u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.

„Dundo Maroje” je izveden prvi put u prerađi dr. Marka Foteza, u kojoj sei danas daje, 1958 g. u Zagrebu. Tom prilikom komađ je režirao sam prerađivač. Ulogu Pometa je i tađa igrao Jozo Laurenčić. Komađ je imao veliki uspeh i izvođen je oko 140 puta. Od tada do danas „Dundo Maroje” je doživeo rekordan broj od preko 3.600 pretstava. Igralo ga je skoro svako naše pozorište. Komad je preveden

Nama je svima sada bolje: oni i- · |

maju kujnu (oslobođenu moju bivšu radnu sobu), ja imam mir i spokojstvo, zaklon od dnevne graje. Kađa ih ispraćam, gegucajući, oslanjajući se o štap, ja im kažem: „Dođite, mili moji, opet, uvek me razgalite, nadosno vas iščekujem”. Onda se vraćam svojoj sobi, dohvatam „časopise i nove knjige koje su mi doneli, i sav moj biyši svet defiluje mojom odajom, po mom ličnom izboru. Pravo govore-

Ći, ja sada čitam znatno više, no u

godinama kada sam pisao. S tim sam uostalom i računao, kupujući u godinama rađa tolike knjige, ko-

Mira Stupica i

'_._ Tri stotine 'pretstava Držićevog »Dunda Maroja

; Ernest Robert Kurcius

(0 iramenskom

H'dpHRBABHRHH

ERNBST ROBBRT KURCIUS nemački kritičar, * " rođen 1886, studirao u Strazburgu, Berlinu i Hajdelbergu: držao je katedru francuske književnosti na univerzitetima u Marbutrgu, Hajdelbergu i Bonu gde je i sađa aktivan. Objavio je brojne eseje, naročito iz područja francuske književnosti i kulture. Jeđan je od istaknutih i. tananih požznava-

laca evropskog duha. i Narodi se kao i pojedinci razlikuju svojom obdđarenoščću. Već u 12 veku Francuska je snabdevala čitavu Evropu romanima u stihovima i pripoveđačkom materijom. U 19 veku, koji za Francusku počinje 1789 godine, nadmašuje ona druge narode na tri polja: u slikarstvu, romanu, revoluciji. Od Davida (1748—1825) do Sezana (18501906) francusko slikarstvo vodi kao što je itali-

jansko vodilo u Renesansi a špansko u baroku. Ne.

radi se tu o privremenom izbijanju genijalne obdarenosti nego o mnoštvu prvorazrednih majstora okupljenih na uskom prostoru; oni se smenjuju, obrazuju škole, nalaze formule i objavljuju parole za čitavu Evropu. Ko hoće da nauči slikanje mora da ga nauči u Francuskoj, Revolucije 1789, 1850, 1848 i 1871 gođine prividno nemaju nikakve veze sa slikarstvom i književnošću; ustvari još koliko. „Velika Revolucija“ koju je dovršio „Napoleon postala je francuski mit 19 veka. Kasnije revolucije je podražavaju, prihvataju njene motive i yode načije ka stalno obnavljanom razmišljanju o fenomenu društva. Francuska Ansjen Režima bila je staleška država u kojoj treći stalež (građanski) nije ništa značio. Posle 1789 to se izmenilo: i to ne objavljivanjem čovekovih prava već konfiskacijom crkvenih dobara procenjenih na tri milijarđe. Država ih je proglasila narodnom imovinom koju je zatim prodala najpovoljnijem ponuđaču. Među kupcima bilo je imućnih građana, no i seljaka, zanatlija i nadničara. Rezultat je bio ne gamo ogromno pomeranje imetka nego i velik broj novih vlasništva čije je posedovanje bilo zaštićeno zakonom. Pojam privatnog vlasništva sa neograničenim pravom raspolaganja tekovina je Francuske revolucije. Kupci narodnih đobara postadoše tako najsigurniji oslonac novog režima. Pre_slojavanje poseđa značilo je ujedno i preslojavanje društva. -

Tako je društvo kao istoriska potencija i određujući faktor istupilo na nov način. Nije to više bilo kruto staleško telo nego je ono usleđ novca postalo pokretljivo. Industriska revolucija koja se iz Engleske' širila na kontinent ubrzala je taj proces. Društvo je sa svojim oblicima kretanja i svojim zakonima bilo otkriveno kao životna snaga i odraženo u romanu u Francuskoj između 1800 i 1848. Nemačka nauka reagovala je na to „Istori-

jom socijalnog pokreta u Francuskoj od 1789 do .

naših đana“ (1850). „Pokret“ — ta reč je bila prvi put primenjena u Trancuskoj posle 1850 za označavanje političko-socijalnih zbivanja. Razlikovali su stranku „pokreta“ i stranku „otpora“. Od tog vremena govorimo o đuhovnim umetničkim i verskim „pokretima“ i tako se služimo načinom izražavanja iz doba francuskih revolucija. Prenošenje političkih pojmova u umetinost i kniiževnost ie forma mišljenja francuskog 19 veka. Viktor Igo je 1827 godine preporučivao romantiku kao „liberalizam u književnosti“, a Emil Zola je verovao da posle 1871 može da prorokuje: „Republika će biti

| čarskog pokreta.

ČESTITAMO | ZAHVALJUJEMO

naturalistička ili je neće biti”. Njegov pošleđnji, nezavršen ciklus romana navešćuje poruku spasenja jednog novog četvornog „jevanđelja“: plodnost, rađ, istina i pravičnost. . Prvi svezak ovog ciklusa, Plodnost, pojavio se 1899. Francusku je tada tresla groznića Draj+ fusove afere, tog građanskog rata bez oružja, Osnivanje „Lige francuske domovine“ (januara 1899) u kojoj je Moris Bares Uzeo učešća bio je simptom francuskog nacionalizma koji Se ponovo budio. Šarl Morfas ga je dalje razvio u rojalizam. Kao program to je značilo kontrarevoluciju. Tu promenu fronta jednog dela francuske inteliyen= cije pripremile su škole i pisci vrlo različitog po rekla i pravca, kojima je zajedničko bilo samo jedno: pridavanje vrednosti francuskoj tradiciji, I najveći romanopisac 19 veka bio je pozvan kao glavni svedok: Balzak je branio kraljevstvo i crkvu. Analiza njegovih političkih ideja pokazuje naravno đa je njegova osnovna misao bila politika „nacionalne energije“ iznad svih ·stranaka ideja i trađicija. Ali oko 1900 mogao 5e mjegov autoritet navođiti u borbi protiv „zabiuđa francuske roevo-

Jucije“. Reakcija je bekstvo o kuli od pesme velikog Beva. U njoj

na jaku politizaciju književnosti bilo iz politike u „čistu umetnost“. Parola slonove kosti potiče iz zaboravljene kritičara i osrednjeg pesnika Sentje on okarakterisao vođe romantiBorbenom Viktoru Igou suprot« stavio je Alfređa de Vinjia koji je oko 1826 važio kođ poznavalaca kao najveći pesnik tog kruga,

To bekstvo iz politike momo je uzeti različite oblike. Kođ Flobera je ono deo nihilizma vrednosti koji zahvata sva polja života sa jedinim izuzetkom umetnosti. U Sentimentalnom

vaspitanju (1860) baca on Kritičku svetlost

na revoluciju. od 1848. Preterani snovi njegove mlađosti razbili su se o stvarnost, On pretstavlja „razočaranog romantičara” koji dđemaskira idole (papagaj. stare služavke u Priprostom srću simboličan je). Drugi jeđan Normanđanin, Barbe d'Orviji, uzđiže još ma izmaku 19 veka, kroz sve promene književnih pravaca steg romantike; i to već larmadžiski bučne pozne romantike koja u katolicizmu vidi trošan balkon sa kog se može plju= vati na mođernu masu. Umetnost Vilije đe Il. Adama, čija je vrednost svakako veća, „ukazuje romantične, ali već i simboličke elemente, U svojim romanima đaje on analize amerikanizovanoy buđućeg sveta a u metafizičkoj drami slavi svetu stran i nadmoćan idealizam. On je unapređ osetio duševni teret doba masa, ali kaže da će za one koji zaslužuju samoća uvek postojati.

Usamljem, neshvaćen od savremenika + sa izuzetkom Balzaka — sazrevao je Stendal ka posmrtnoj slavi koju je sa sigurnim osećanjem prorekao za 1880 ili 1900. Niče je postao izvršilac te presuđe. Preko Ničea divili su se smelosti Stenđalove psihologije ili proračunatom naponu za moć njegovog Žilijena Sorela. Stenđa! je ukorenjen negde na izmaku 16 veka, no njegova kritička inteligencija otuđuje mu 19 vek. Usamljen Stendal međutim razumljiv je samo na pozadini istoriske pozornice koja je u tri sukcesivna čina pokazala , herojsku avanturu Napoleonovu, licemerstvb Restauracije i najzad plitkost građanske monarhije, Napoleon, Italija i opera bile su Stenđalove strasti, Italiju su mu — prema tome i operu — otkrili pohođi korzikanskog generala. Italija je za „njega jeđina zemlja u Kkojoi može đa se rascveta velika strast. Stenđalove italijanske novele svrstavaju ga u najranije otkrivače ·Renesanse. Italija je uieđno ime za sve što voli — pozitivan pandan Francuskoj koju mrzi. e

~

ra TR ia er i a. iza O uzE—

ironije u šeretluk s blistavim vervom”. ,

„Sa izvamrednmim „·majstorstvom · igra Viktor Starčić. Malu ulogu zelenaša Sadija on pretvara u jednt od onih koje se najđuže pamte”. . „Karlo Bulić (Dundo Maroje) kao da je živ živcat izašao iz neke uličice Dubrovnika, bisera Dalmatinske obale”.

„Svi su glumci čuđesni. Režija Bojana Stupice je izvrsma u inge-

Jozo Laurenčić u »Dundu Maroju«

do sada na osam stranih jezika. Izvelo ga je· čuveno praško Divadlo; godine 1956 — Pariski radio; godine 1957 izvođen je skoro u svim gradovima Holandije, Sada su u toku pripreme u Budimpešti. Pozorište u Varšavi takođe namerava đa ga stavi na repertoar,

_ Jugoslovensko dramsko pozorište igralo je „Dunda Maroja” Širom zemlje. Ova pretstava proslavila je jugoslovensko pozorište 1954 g. na Međunarodnom dramskom festivalu u Parizu, na kome je po pisanju francuske štampe „najdivnija 'pretstava”, „veliko ot

kriće”, Godine 1956 Jugoslovensko dramsko „Dunđa Maroja”

pozorište je prikazalo sa ogromnim Uu-

spehom u Moskvi, Lenjingrađu, Kijevu, Gorkom, Budimpešti, bečkom Burgteatru. Kritike su svuda isticale interesantnost naše renoesansne komedije, istinitost, spontanost, žar, duhovitost, majstorstvo glumaca, njihovo zađovoljstvo ođ igre, inventivnost, darovitost, zamah režije, bogatstvo i oštroumnost režiskih dosetki, jedinstvenost ansambla.

„Jozo Laurenčić je izvrstan kao Pomet. On je lukav, dobro raspoložen, ima finese, bria. Kakav sluga na sceni!”

„Mira Stupica je neverovatna kao Petrunjela. Kao da joj tle gori pod nogama, ona prelazi od smeha na suze, iz koketerije u podvalu,

iz

nioznosti, u boji i pokretu. Čovek mora svima zajedno da čestita zahvaljujući im”. | Sa zadovoljstvom koristimo. prlliku đa ponovo naveđemo ove reči priznanja i ođuševljenja. | Držić je umro 1567 godine kada je Šekspir imao tri gođine, Zaista bi se veselio kađ bi viđeo da ono što je stvorio još živi i da se ljudi smeju njegovoj komediji i danas isto onako kako su se smejali njegovi savremenici pre više od 400 godina. 1958 godine pađa 450-n0o" dišnjica rođenja Marina Držića. Tri stotinita pretstava „Dunđa Maroja" je doista lepo sretanje Držićeve godine, blistavi uvođ u proslavu skoro pola milenija naše dramske umetnosti. Neda Depolo

Nose me bsi u srcu

Evo, ja sam ponovo pretvorem

U zlatnu smrt ponoći.

Padam na ulice ovog građa

U kaplji jesenje kiše

I slivam se niz bločnike,

Niz tragove celog sveta. · Ćć. Rumene vatre, predeli bez lica

Pevaju više mog uzglavlja.

Evo, ljudi me nose u suzi,

Biljke u cvetu, Psi u srcu.

Godine plove, drage sestre

Što odlaze na sever, Što odlaze na jug

I odnose pozdrave malih ruža

Dalekoj nekoj zemlji.

Evo, ja ponovo sam u tvom oku slika,

U tvojoj krvi plamen. Otvori vrata i slušaj Krvotoka svog pesmu.

Otvori vrata i gledaj

Kako prolaze žuti metali.

Debeli hlad u mesu diše 1! svetlost se niz cvet jabukov sliva.

Dragon Kolundžija

_-·“—r—-- | ___ -——

| KNJIŽEVNE NOVINE