Књижевне новине

Nešto Slično sam samjala detetom kad bih se danju načitala baj.ki: silan svet u nepoznatom a odnekud bliskom gradu, Arapi sa belim togama i čalmama i Crnci kovrđžave kose kao u njihovih an-

đela, crnačke vladarke u zlainim'

ogrlicama, grivnama, minđušama. Čitava reka crnih ljudi teče ulicom, kao da se iseljava iz svoje zemije, da je došla da živi među belimsa koji pozdravljaju dobrodošlicom, mašu i kliču. Čini ti se đa je Moskva primila u goste i poslednjeg stanovnika svih pet kontinenata. I nije u festivalskoj povorci omladine svih narođa sveta čudilo samo to što kao da je nestalo belaca, već što su sa dalekih nekih ostrva, jedva tačkicom obeleženih na mapi, dolazile crne žene tako graciozne, tako civilizovana izgleda, takva držanja, da ih nikad više neću moći zamisliti pod Krunama palmi ili u bambusovim čestama. Već ceo čas ide kmužnom stazom stadiona pod Lenjinskim gorama · svet na čijoj koži se sunčala svetlost. ugljeniše, pa Kinezi po čijem licu bi se reklo da su stari a po pokretima da su deca, pa Madagaskarci, Korejci, Brazilija, Uru= gvaj, Izrael, Borneo, Java, sva geografska karta pretvorena "u žive nasmejane ljude, a nikako još da se pojave Jugosloveni. Dok je povorka međunarodne omladine u festivalskom ruhu i raspoloženju išla i dok su uvek sa novog kraja stađiona zemljaci i navijači pojedinih omlađinskih četa koji su ostali van povorke besomučno plje Skali kao u gvoznici rodoljubivog i osećanja, strepela sam šta će biti 'kad naiđe četa mojih zemljaka, hoče li izdržati utakmicu u lepoti

i snazi ako ne u brojnosti, hoće li ·

loj pljeskati i ko će pljeskati.

— Jugosloveni! Prvo ih je ugleđala Olga Dmitrijevna, za koju sam ljedino u tom krugu nepoznatih lica oko mene i stranih jezika znala da će uz mene biti navijač za Uegoslovene. Do tog trema sam mislila da sam davno i davno prebolela romantičarska rodđoljubiva osećanja, ali se u moagnovenju sve ostalo, rasprštalo, ostala je u meni samo želja da Jugoslovene svi pozdrave, čak da ih pozdrave tonpliMe nego druge, da naši mladići i devojke bace u zasenak crnačke le potice i stasite ponosne severnjačke ljude. Čak mi se učinilo da je i bilo tako i mislim da sam stala, klicati, i svet oko mene je sa oduševljenjem prihvatio gledajući me blagonaklono. Na nekoliko krajeva stađiona takođe se digle ruke, rupci, zastavice. .

Olga Kutasova, već moja prijateljica i zbog svoje i zbog moje prirode, i zbog opšteg festivalskog prijateljskog raspoloženja, donela mi je sutradan po otvaranju festivala njegov Program, celu knjigu sa sto šezdeset stranica sa pitanjem kuda bih htela da idemo i šta da gledamo. A toga jednog jedinog drugog dana f{estivala ev šta je sve bilo na programi koji je počinjao već od devet časova ujutru: Otvaranje „međunarodnih umetničkih konkursa, filatelističke izžbožbe i izložbe fotografija. Susreti delegacija na šest raznih me sta i susreti delegacija sa omladinom Moskve i saveznih republika. Šasnaest nacionalnih koncerata, među kojima i dva jugoslovenska, jedan prepodnevni u filijali Malog pozorišta i drugi večernji u velikoj dvorani Konzervatorija posvećenog Čajkovskom. Četiri međunarodna koncerta gde su zajedno istupale, recimo, ovako kombinovane zemlje: Mongolija, Peru, Francuska i Čehoslovačka. Već u tri po podne bile su na tri mesta na estrađdnim pozornicama narodne pesme i igre raznih narođa. Na zatvorenim pozornicama dve ptretstave rumunskog lutkarskog pozorišta, pretstava studentskog poljskog satiričnog pozorišta „BimBam“, pretstava argentinskog dram skog pozorišta. Zatim uveče, sve u osam, šest cirkuskih pretstava raznih naroda. U isto to vreme otvatanje . međunarodnog studentskog kluba na Moskovskom univerzitetu posvećenom Lomonosovu. Usto dva deset i tri bioskopske pretstave koje u bioskopskim dvoranama koje na otvorenom polju. U toku celog dana posete školama, građevinama, preduzećima, muzejima, IZložbama, Zatim izleti u sovhoze i kolhoze, traktorske stanice i muzeje izvan Moskve. Naposletku pret stave i koncerti moskovskih kolektiva, osam na broju. Ovo suvopar10 nabrajanje bilo je neophodno, jer činjenice ipak najkraćim PUtem objasne vrstu i Woličinu stvati. Ovako bogat pwagram se pro" tezao u toku dve nedelje, a bilo ie dana još dvaput punijih nego OVaj. I šta sad gost da odgOVOTI domaćinu na pitanje izvađeno IZ neke đavne u detinjstvu pročitane bajke: .

— Šta želite danas da vidite? Kuda biste hteli đa idete?

Gost je međutim odgovarao 0Ož-

KNHŽEVNE NOVINE

„SUSRETI

) SVET MOSKVI U GOSTIMA

bijno kao da je sasvim prirodno što je tako pitan:

i Želeo bih na susret omladine i delegacije, zatim na koncert Jugoslovena, pa na međunarodni jor dansko-špansko-korejsko-nemački, pa na sovjetski, zatim u Kineski cirkus.

— Ali, to se podudara!

Tako se stalno podudaralo. Jedno izabereš, a pamet ostane kod drugoga. Čoveku bi trebalo tri godine da prisustvuje svakoj stvari Ovog bogatog programa.

Među gostima Moskve na Šestom festivalu omladine puno je bilo i ljudi koji su u nju došli kao

ilja Rjepin:

u zavičaj svoje kulture, koji su već iz knjiga znali Kremlj i Ulicu Sretenjsku i Tversku, koji su napamet znali arhitekturu kuće Ro stovih u kojoj je sad Savez sovjetskih književnika, koje je sam Puškin već jednom zajedno sa Ev genijom Onjeginim uvodio u BaljŠoj teatr, koje su ruski klasici već vodili kroz plemićka imanja te su imali samo da se uvere da li je zbilja onako kako su sve to zamišljali. Zaporošce, predele uzburkanog mora, devete talase, istorijske bitke, nejednake brakove, već su viđali na slikarskim monografijama. Toliko puta sam se zato u Mo skvi setila Maršakovih reči da čovek u neku zemlju ne dolazi vozovima i lađama već putevima koje do te zemlje probijaju njeni ve l1iki pesnici i umetnici. Mnogi od moskovskih gostiju nisu putovali do nje samo onih pet, deset ili Jvađeset dana Huta, već davno, od gvoje mladosti, od časa kađ su ih ruski i sovjetski veliki pisci poveli u svoju zemlju.

Književnici, gosti festivala, imali su prilike da se sa sovjetskim knji ževnicima sretnu više puta: u slovenskom seminaru u Studentskom gradu, u odmaralištu sovjetskih književnika blizu Moskve, na brođu koji ih je vozio zajedno na izlet niz Kanal, u •Lenjingrađu gde su bili gosti sovjetskih književniKa. Zatv je mnoge lično pozivao omaj ili ovaj pisac, raniji lični prijatelj i peznxmik ili prijatelj zemlje iz koje si došao kao gost. Za hvaljujući tome što sam iz Jugoslavije, imala sam zadovoljstvo da budem dvaput u kući Vere Inber, Veronike Tušnove, Ide Radvoline, Soboljeva i Maršaka i da sa nekolicinom razaovaram u njihovim redakcijama ili u Savezu pisaca. Njihova naklonost prema nasoj zemlji neobično 'mi je godila, kao i njihova radoznalost za našu književnost i vest da su već puno naših knjiga preveli i da ih se isto toliko još prevodi. Mi, pripadnici brojno manjih narođa,”~ nekako smo bili svikli da se ne obraća mnogo pažnje na ono što mi u umetnosti stvaramo i svaki put kad bih se uverila da naše pisce tamo znaju i cene -i prevode, u meni se, pored osećanja rađosti javljalo i neko pričuvstvo nacionalnog ponosa: bila sam svesna da ugled Jugoslavije kao države čini da se vred-

nost naših pisaca pravilno oceni...

S vremena na vreme mi je ličilo na san i to Što Leonid Leonov ustaje i prilazi mi da nazdravi našoj književnosti ili da pozdra vi koga od naših pisaca, i to što seđim za istim stolom i sa njim 1! sa Vladimirom Lidinim, Ščipačovom, Aleksandrom Žarovim, sa izraelskim, crnačkim, korejskim, selandskim, čehoslovačkim piscima, što šetajući zatim stazama parka vodimo razgovore O umetnosti i le što se vozim pr! povratku u

ta j Sto ulazimo 4oskvu kraj Leonova, Što Ulaz ie pjugdv vrt obrastao u bujni do

·'dotu,

ramena visok floks gde u miru raStu sve biljke. sveta, što ga čujem gde govori đa breze u zalasku sun ca uživaju i gde se ljuti što ima ljudi koji mogu drvo da poseku. To je bio neki novi Leonov kakvog nisam u Jugoslaviji upoznala. I na vožnji po Kanalu upoznala sam mnoge u hnovoj, prisnijoj svetlosti: dečjeg pesnika Čukovskog kao mla dića seđe kose, strogog Surkova kao odličnog organizatora društvenih zabava, Jašina kao neobično

kritičnog kad je nazdravio „za manji broj naših knjiga i bolji kvalitet“, Veru Inber kao svetsku damu i ženu sa neobično razvijenim

Portret Lava Tolstoja

osećanjem gostoljublja koja nikako nije bila zadovoljna načinom kako. su nas na brođu gostili, iako je sve bilo u redu. Maršaka kao mudra čoveka, što ne znači da sam ranije smatrala pisce za decu nemudrima. Idu Radvolinu kao neuobičajeno živahnu.

Još uzbudljiviji bio je moj susret

~ sa književnicima kojih više nema.

Onako iz Jugoslavije kao da nisam uopšte mislila da su Gogolj i Čehov i Pet i Ljermontov i Tjutčev i Ostrovski mrtvi, da leže negde u svojim humkama. Tek kad sam do spela u „Devičji manastir“ i. viđela jednog do drugog u grob položene sve one čije knjige su nekad sačinjavale biblioteku moga oca,

Ova poezija ima nezavidnu sudbinu da stao živi između frenetičnih aplauza publike i uzdržljivog stava kritike i „akademskih znalaca književnosti”, Publika, ona najšira, u njoj je našla doživljaj, trenutak života, nešto od radosti i od bola svojih svakodnevnih sretanja s javom i sa smom, a oni koji vole da mnoge. jednostavne stvari života, pa i poeziju, zaogrću pla štom mistifikacije, u njoj su našli samo golo pođražavanje života, sentimentalni kič, kozersku anegpoeziju „dnevnih. potreba“ kojoj su strane „kosmičke širine“, „vizije svetova”, duboka poniranja“ i mnoga druga verbalna preimućstva koja pred njom zatvaraju vrata besmrtnosti. |

Izuzetna, u izvesnom smislu, među našim poetskim tokovima, ova, poezija, međutim, živi i bez tog” priznanja. Njen zagonetni fenomen mi nećemo znati da objasnimo, kao što ne znamo da objasnimo ni zagonetnu tajnu poetskog _govora. Za nepristrasnog posmatrača biće dovoljna činjenica njenog sugestivnog zračenja ma vrlo a krug ljudi, iz čega se može s laGRB 15061 zaključak u kolikoj meri su, često, sudovi profesionalnih estetičara i kritičara isključivi, lični, lišeni šireg posmatranja života, egocentrični u suštini, jer život, njegovu mnogostranu razuđenost, svođe na vrlo skučen broj

učnosti. JL ; BRZupnlijyo je da ovakvi koncepti poetskog stvaranja, subjektivni po svemu, nikada i nisu mogli da obuhvate sve one raznolike, univerzalne tokove kojima se poezija obznanjuje. U jednom trenutku, poneseni svojim ličnim sk'onostima, oni će se oduževiti za pcoziju jednog određenog poetskog žanra,

POLI ND BIC a

Desanka MAKSIMOVIĆ

učinilo mi se da tek tu, na moje oči umiru i da ih ja sahranjujem, da prisustvujem dizanju spomenika kojima je država obeležila njihove grobove i njihovu slavu.

Čini mi se uopšte da se retko. gde kult velikih ljudi tako neguje kao u SSSR-u, Sve mogućnosti što ih pruža civilizacija iskorišćene su, U muzeju Majakovskog možete videti velikog pesnika u filmu u kome je sam igrao, zatim čuti njegov glas uhvaćen u času kad je recitovao svoju pesmu. I upravo od ove činjenice da se može sačuvati i glas, i lik, i pokret, čak celo čovečje obličje, kao što je sa čuvano Lenjinovo u Mauzoleju, činilo me krajnje bespomoćnom pred smrću i njen čin mi se nekako uveličavao. Gotovo ne volim što sam videla Lenjinovo telo balsamovano, Što sam videla njegovu stisnutu pesnicu, onako kako ju je valjna stegao u času smrti, Nisam*imala srca ni očiju da mu viđim i crno iza nokta kao ona engleska pesnikinja. Jedva sam čekala da se vratim onom Lenjinu znanom iz njegovih misli i dela.

Nekoliko sam puta u životu surovo osetila „koliko stvari mogu biti večnije od ljuđi, i ovo osećanje mi se stalno osvežavalo dok sam prolazila kroz odaje Lenjina, Tolstoja, Puškina u Lenjingradu, Petfa Velikog, dok sam posmatrala zdele iz kojih su jeli, postelje na kojima su spavali, držalje kojima su pisali. „Na toj klupi je Tolstoj sedeo, umoran od hoda. Sa tog kladđenca je pio vođu. Te bre„zove šume okolo sam je svojom ru kom zasadio“. Kao da sam se smirila kad smo došli do Tolstojevog groba: malena uska humka obrasla svežom travom usred jelove šufnice na obronku, Ako bi u grobu moglo biti dobro, Tolstoju je zacelo bilo dobro u toj šumi koju je sam zasadio, u zemlji obronka gde je često sedeo. Osvrnula sam se oko sebe. Isto tako su zamišljeno ćutali Amerikanci, Crnci, Kinezi, Holanđani, poklonici Tolstojevi.

Svima gostima, svih kontinenata ukazivana je za vreme festivala svaka pažnja, ali se još izuzetnija, čini mi se, ukazivala Jugoslovenima: samo su našu delegaciju, posle posete Mauzoleju, odveli u Lenjinov stan u Kremlju i podrob no o svakoj stvarčici i svakom događaju iz velikih dana Revolucije ispričali. U muzej Gorkog, kao jugoslovenski pisac, bila sam naročito pozvana gđe Su me sa ponosom poveli do jugoslovenskog Kuta u kome stoje velike, na zidu obešene, fotografije nekolicine naših književnika koji su o Gorkom pisali ili posetili njegov muzej. Tu sam sa radošću srela Veljka Petrovića, Andrića, Čopdća, Potrča, Kaleba i još neke. 1I tu i mnogo puta i pre i posle, pomislila sam: lepo je biti književnik u narođu

«LL

u našim današnjim književnim prilikama, naprimer, za onu u kojoj preovlađuje cerebralni karakter, da bi se, svom strašću koja ne poznaje trpeljivost i toleranciju, okomili na sve ono što izlazi iz tih okvira,

Nije potrebno ulagati suviše napora da bi se dokazala jednostavna logika ove zablude, ni u Kkolikoj meri može ovaj nesporazum da bude štetan za poeziju uopšte. Samim tim što proizlazi iz nerazumevanja stvarnoga života, njegove univerzalne suštine, on vodi osiromašenju poezije, jer je obezličuje, unificira, lišavajući je jedne od njenih najhumanijih vrlina: neiscrpne moći raznolikog izražavanja. Isto tako kao što bi nam se čovek, kađ bismo njegove osobine sveli na jednu jeđinu „metaforu, javio kao neko monstruozno biće, tako bismo i poeziju, lišimo li je njene suštine — da se izražava u svim životnim raznolikostima, osudili na najveće poniženje, tj. da služi dehumanizaciji čoveka, umesto uzvišenom cilju traženja univerzalne suštine kroz poetsko izražavanje pojedinačnog, razno

Potpuno je razumljivo da mffo i moći jednog pesnika đa svojom po ezijom iscrpi sve ove mogućnosti, ali je izvesno da se originalnost i autentičnost u poeziji ispoljava u raznolikosti izraza i sadržine, ili, da upotrebimo popularni termin, poetskih žanrova. Stoga se vrednost i mesto koje pojedini pesnici zauzimaju ne određuje po tome koliko jedan liči na drugoga, već obrnuto, koliko se jeđan od drugoga razlikuje.

Kađa je, međutim, reč o ovoj poeziji, u svetlosti ovih konstatacila, izgledaju gotovo apsurdne. pri

LLERLYKA U

Završetak Drugog svetskog rata i prve gođine koje su mu sledile doveli su do buđenja „italijanskog seljačkog Juga iz vekovnog sna. Počeo je seljački pokret — teška, uporna, ogorčena i krvava borba za zemlju, hleb i pravo ma Život, Skotelaro je sin ovog prvi put probuđenmog narođa wu čijoj herojskoj borbi doživljava svoj sopstveni mlađi. život; njegova poezija, potresno lepa i originalna, ođraz je njegovog doživljava-

među lavovima.

Ne jaučite u mene Ne duvajte mi u srce

Ispijmo zajednički

Stiša naš vetar očaja.

Još uvek osvanjavaju nabijene na

PREVODU 4

čašu prebunu Neka se u veseloi večeri

- ROKO SKOTBLARO

mja, njegovog aklivnog wučeŠća u toj nejednakoj borbi. Samonikao, shvativši „stvarnost i istinu, Skotelaro pronalazi sam sebe i formu sVOS poeiskog svela; on je, neposredan, topao; on je pesnik probuđenog Juga, njegova du Ša, njegov „najlepši odraz. Pojavio se kao meteor, zablistao „veličanstvenim · „sjajem, ostavio za sobom divnu zbirku pesama »Svanuio je« i nestao zajedno sa opađanjem prvih seljačkih ođuševljenja.

PROSJACI

Lepo je biti prosjak na Božić jer su toga dana bogataši dobri; lepe su i božićne jasle

jer skrivaju jagnje

VAZDA JE NOVA ZORA

Vaš topli dah, o seljaci.

vina!

kočeve

GHdave razbojnika, a pećina, Zelena oaza tužne nade, Skriva čisto kameno uzglavlje.

No na stazama nema povratka matrag.

Druga će ·'krila uzleteti,

Sa slame · legla,

Jer u propađanju vrem.cna Zora je nova, vazda nova.

(Preveo Svetolik SŠtefomović)

koji književnost stavlja u najviše vrednosti Zivota i isto tako lepo književnik naroda koji je u svetu cenjen tako kao Jugosloveni. Mislim da su kustosi i vodiči kroz muzeje jedva dočekali da gosti odu; jer se niko nije zamarao tako kao oni. Strpljenje, usrdnost, sprema tih žena i đevojaka bili su zađivljujući. Da sam mogla da upamtim sve ono što sam od njih čula po muzejima u Moskvi, Lenjingradu i okolini, bio bi mi mozak sad sličan leksikonu. — Kolikim vremenom žete? pitale bi vas. obično. Ako biste slučajno i rekli da žurile, nisu one preskakale manje važne stvari, nego su samo ubrzavale govor, želeći kao kakvi starinski učitelji. da vam i poslednju kaplju znanja i tajni predađu. Mislim da nikad u životu nisam čula bržeg govora nego u Moskvi u njih, Jedna od tih žena čija je Strast bila psihološki izraz na portretima, dugo će mi ostati u pam ćenju jer je sve tako umetnički povezivala sa psihologijom ruskih pisaca klasika, tako je uživala u svom znanju i našem „čuđenju, a tako je vešto, nadmoćno, prelazila i preko jednog i drugog, da mi je ličila na kakvu rasnu glumicu.

raspola-

Već polazeći mw SSSR razmišljala sam šta li će me tamo o našoj zemlji pitati. I, kako sam pretpostav

ljala, razgovora o književnosti 1 poeziji bilo je ponajviše: koji je mladi pesnik u mođi, kakvi su pravci u slikarstvu i muzici, šta piše Krleža, šta radi Radovan Zogović, koji je najitaknutiji kritičar, koji je časopis najpopularniji: a na železničkim stanicama prilikom dolaska i odlaska iskupljeni narod je pitao za letinu, kli mat naše zomlje, za sistem školiovanja, za ratne i posleratne teškoeće, izražavajući želju :da otsad Uuvek živimo u pnijateljstvu, kao bratski narodi. Pritom su nas u znak dobrodošlice kitili značkama posvećenim miru i festivalu,

Ljubaznost domaćina se protegla i izvan granica SSSR-a. Na sta nici u Budimpešti tri.mlada bića, od kojih je jedno govorilo ruski, iskrsla sm pređa me sa pitanjem treba li mi što,

„Koliko li festival staje vremena i novca!“ pomislila sam po ko zna koji put i setila se reči direk tora Tolstojevog muzeja: da sav festival ne staje ipak 'koliko samo jedan dan rata,

ZANI.,

medbe akademskih aocenjivača da je — ukoliko želi da obezbedi skromno mesto na našem „besmrtnom Parnasu“, i onom „realističkom“, i onom „modernističkom“ potrebno da se oslobodi izvesnih svojih suštinskih osobina po kojima je i stekla popularnost i svoju izuzetnost, osobina, kao što su anegdota, fabula, jednostavan ritam, sentiment. Ako bismo, naprimer, lišilbi dramu dijaloga, mi bismo je potpuno detronirali, Isto tako je i s ovom poezijom. Ođuzimajući joj ove njene osobine, njena sredstva govora i delovanja, mi bismo je lišili njene suštine, upravo onoga svojstva po čemu se razlikuje od drugih rođova poezije. | Izgleda da su u svetu ovi pojmovi već odavno postali očigledne istine, pa nikome i ne pada na pamet da jednom Preveru ili Sandbergu, koji su wu takozvanom „lakom žanru“ postigli veliku popu~

'larnošt, osporava mesto pod siun-

cem poezije, čak ni da prave takva meobična upoređenja kao što su dileme: Prever ili Mišo, Sandberg ili Eliot? Isto tako, danas niko i ne pokušava da čini slične primedbe ' na račun naše narodne. poezije (lirske), koja je, u trenut= ku kada je nastajala, imala slične motive a služila se, to možemo da utvrđimo prostim logičkim SRBI gijama, sličnim izražajnim sred

stvima. Razlika je samo u vremenu i prostoru. Narodni pevač je opevao motive iz svakodnevnog života svojih savremenika, upravo kao i ovaj pesnik, s tom razlikom što je ovaj prilagodio svoj izraz atmosferi jednog sasvim drugog, kvalitativno novog podneblja. Ali,

'isto tako kao što narodna poe~

zija, baveći se dnevnim motivima,

Risto TOŠOVIĆ ·

nije lišena univerzalnosti i velikih istina života, ni ova poezija, bez obzira što se prividno kreće površinom, nije nesposobna đa se, u ovom našem trenutku, vine do sve opštih problema čovekovog prisu= stva u svemiru. Ostaje, Međutim, otvoreno pitanje u kolikoj je meri ovaj pesnik ovladao instrumentacijom ovog žanra poezije, ali je njegovo dejstvo na publiku, bez obzira u kolikoj meri je to često nepouzdan dokaz, nesumnjiva činjenica koja govori đa je na dobrom putu.

Ma. koliko se činilo đa je lako objasniti razloge koji pojedinim pesnicima lako utiru puteve do široke publike, to je ipak vrlo složen problem i možda zagonetan isto tako koliko i sam čin poetskog stvaralaštva. Međutim, jedno jež izgleda, neospotno: takav pesnik uspeva, na sebi svojstven način, da. postavi neka od pitanja koja svakodnevno lebde na usnama njego-. vih savremenika. Oni se, svaki u svom životu, kreću ulicama Sveopšteg života, a pesnik je senka koja ih prati, došaptavajući im iluzije snova kao utehu ili kao pre: kor. I dovoljna je jedna blaga reč. ili duhovita dosetka na račun nji- · hovih želja, pa je pesnik već ot-j krio tajnu kako se u očima ili na” „licu onih koji ga slušaju ili čitaju bude suze ili osmesi. Sposobna da' insistira na «traženom detalju, spremna da zabavi, razveseli ili rasplače, ispriča ili ritmom dočara atmosferu, ova poezija poseduje tu

.. jednostavnu moć.

(Iz predgovora

knjizi Mila Stankovića

„Hiljadu osmeha i

jedna suza" koja uskoro izlazi” u izdanju sarajevske „Narodne prosvjete“) |

5