Књижевне новине

PRTCEA

„KNJIŽEVNIH NOVINA

Monolog islednika Specijalne

| i, Deset godina mržnje učinile su ga Kkrvoločnim „kao deset godina presnog mesa. I ničeg krivotvorenog nije viđeo u svom pozivu prvog islednika Specijalne, ni napuklog u kaktuskući, u kojoj je sve transmisije stavljao u pokret znakom prsta ili grćem u zenicama: gordost i tvrdu ljubav prema poretku pročitao bi u njima ujutru, pred ogledalom, pre nego, što bi prislonio brijač na obraz, na mestu dokle mu dopiru zulufi. Uhvatila bi ga katkad malaksalost živaca, obično posle jalovih noći provedenih nad malim žrtvama u rukama-kleštima njegovih fizičkih izvršitelja: „Oh, govori, govori!“ .dopirao je do njega refren nečeg nestvarnog, ali behu to samo kratke senke tuđeg nespokojstva na njegovom mozgu, jer nigđe kao u ovom kupatilu, u prekancelariskom času, nije bio tako zađovoljan samim sobom, niti se osećao toliko pravičnim prema njima, malim. stradđalnicima „koji su dobijali ono što su zaslužili“, - Trenuci pribiranja, Tihi, nasapunjeni šaptavim rečima koje glasno ni samome sebi ne bi rekao. 7 - „Mnogi me smatraju divljom zveri. Nisam ja takav. Naprotiv, kholećiv sam po prirodi prema svakome i svačemu što mučno živi na ovome svetu. U detinjstvu, naprimer... stavljao sam šake na oči da ne vidim glistu presečenu ašovom, a ni danas ne mogu to da gledam a da se ne naježim, ni amale gole do pojasa kad iznose cement iz šlepova. Zabuna verovatno nastaje usled toga što ma svetu postoje kreature prema kojima nemam milosti: mrzim komuniste celim svojim bićem. Možđa samo stidajem okolnosti? Možđa m: moj Dosso policajca uliva taj izuzetni ottov u dušu? Ludački volim svoj poziv. Star je kao čovečanstvno i mlšd u neprestanom nadolaženju novih žetvi. To me održava na površini. _ Na dužnosti, u četiri oka sa žrtvicom, još svežom pre primene naših fizičkih metoda, ili neposredno posle toga, kađ je objekt već načet i olabavljenih, tenzija u mervnim cemtrima, ulažem veliki napor da zaboravim na vegetalni i životinjski svet koji me okružuje, na ono meko od trave i lišća, toplo od dlaka i perja, što u meni budi kolebmje i smeta mi pri obavljanju posla. Razoružavam se, dakle —d sebe po prirodi. Krv mi tada gori ođ mržnje. Postajem govorljiv i agresivan. Biljke, životinje i ljudi (oni jadnici koji gorko zarađuju svoj hleb) isparavaju iz mog subjekta — za mene postoji samo kreatura i moja meodđoljiva želja da je uništim. , ____ Bio sam ep i voleo sam svoje lice. Sećam se toga kao kroz sem o nekom izgubljenom raju. Devojke su mi pripadale bez cenjkanja. Prijatelji su se lepili za mene kao od šale, Damas, u četrdeset i devetoj godini života, nosim na licu policisku cediljku. Nosim je 1 onda kad nisam u svojoj zvaničnoj funkciji. To seje strah i navlači prezir. Obruč onih koji mi ne žele dobro zdravlje i dug život, širi se i steže oko mene. Ne vređi više ni da se otkupljujem postupcima s pečatom dobročinstva. Pitajte moju ženu. Partaje iz broja 27, gde stanujem, ne trpe me. Ni cela Strahimjića Bana. Ni ljudi iz ulica paraleMnnih i poprečnih. Ni oni čak koji nas snabhđevaju mlekom, povrćem i voćem. To mi, naravmo, teško pada, jer su u pitanju mahom ljudi čije su političke misli skrštene kao ruke mrtvaca ma odru — ljudi s kojima bih voleo da budem u dobrim odnosima. Ali, šta ćete... bez roptanja nosim svoj krst ma plećima — bez toga čovek ne bi bio čovek. .___ Komuniste otkrivam na svakom koraku. Ima ih mnogo. PoneRfađ moram đa zaposlim obe ruke. Ima dana kađ mi nasele celu glavu i prekrivaju celu površinu lica. Zaslepljuju me, Srećom, prirođa me.je obdarila zdravim „duhom u zdravom telu — izdržaću. Izdržaću jer svoj posao obavljam s velikom voljom. Dođe to nekako kao da. čistim svoje ruže ođ vašiju, uništavam peronosporu u svom

· kao lanjskog snega! Hajde, odgovori, mroino!“ Umro je taj anonimus u devetki. Nismo ga mnogo ni marisali. Dakle ? — prosto kao pasulj.

Oni koji to nisu radili teško će me razumeti: pravo je zadovoljstvo ebijžati tu ljudsku gamad i zatrpavati je za vjeki vjekov amim.

i Možda u tim trenucima. i volim svoje Žžrtvice. Tednom nečaiidvom ljubavlju, naravno. Inače me bih mogao da objasnim zašto toliko đuboko ponirem. u njihova.osećamja i njihove misli. Milimetar po milimetar uvlačim se u izuzetno tvrđokorne primerke. Truđim se da mapipam osetljive, membrane, slaba mesta koja će mi dozvoliti đe ih mabiram. Zađajem. im obično smrtonosne rane, ali takve koje dugo traju. Oh, znam ja i da se zaustavim! Znam za trenutke kad stepeni uživanja ne mogu biti prevaziđeni. Znojim se tada obilno. , Srećan sam. Nekoliko dama puštam žrtvu da se oporavlja u svojoj agoniji. Ušunja se u nju nešto kao neočekivano sunce, nežno i opasno wu isti mah, i obavlja svoje razorno bušenje. To je nada, moj najvemiji saveznik. Iskustvo me naučilo da ona rađa strah i dreši jezik. Milujući, ona urnisava otpornost volje, prodire u srce i ostavlja za sobom meku prugu pustoši. Žeđ za kapitulacijom postaje

AT

· Aleksandar VUČO

neizdržljiva. Objekt je wotov, ima da padme kao zrela voćka, priznanje se prosto tiska da izleti iz usta kao glava novorođenčeta iz vagine. Znam ja to. Gotovo kao da sam sve to lično preživeo. Ranije, kad sezona nije bila tako plodna, imao sam više vremena. Navraćao sam ujutnmo u ćelije da posmabram svoje žrtvice. Voleo sam to. Služio sam se divnim lukavstvom da nadražujem wu njima želju za životom. Činio sam to obećanjima, opisivao sam im slobodu lepše nego što su je sami sebi dočaravali, nutkao sam ih (na potrebnom otstojanju, naravno) onim na prvi pogled sitnim ali toliko sočnim zalogajima koji' se tope u ustima ljuđi sazdanih od kamenih pesnica.

Samo dva, tri slučaja uspela su da mi umaknu. Razbolevao sam se zbog toga. (Da li slučajna koinciđencija?) Prevrtao sam se u groznici triput po nedelju dama. Postoji za mene, u meni (to je nesumnjivo) uzročna veza između komuniste i nesreće, Uostalom, posmatrajte ga pažljivo. Za? ne bi bilo ludost požaliti ga? Ocenite, naprimer, njegov stav prema bogu, toliko celishodnom uzduž i popreko, i odozgo do dole prisutnom za sva vremena u miru i ratu. Ne, ne — komunista pripada tamnoj strani sveta, satana živi u njemu, i ne postoji mogućnost spora između mene i njega. On je bandit. Treba mu preseći put, prekimuti mu dah, slomiti mu kičmu.

Ne bih voleo da neko misli da se me trudim «da hladno i objektivno ispitujem pobuđe i razloge koji navođe ljuđe da postamu banditi — slučajevi, dakle, mteresantni kao takvi. Rekao sam već: pravičan sam po prirodi i crveneo bih od stiđa ako tako ne bih postupao. Nažalost, zaključci do kojih dolazim ne jđu im u prilog. Opisaću to. Išao sam, tačnije, jurio sam kroz ne sećam se više koliko soba. Sve su bile iste: pisaći sto, pištolj nađohvat desne ruke (otkočen, nafavno), u desnoj fijoci rezervni (za svaki slučaj), dva telefona, rađio, ćiviluk, stolica na koju slučaj mora da sedne. I. moji koraci od prozora do stola, ođ stola do vrata i natrag. kad ostanem sam u sobi. Koračam brzo, nervomo, svaki moj korak postavlja mi pitanje: zašto? Za čije babe zdravlje se muče tolike kreature? Od krvi su i mesa. Mogli bi da prožive svoj kratki vek... ovako... obično... „Završi školu ili zamat, bilmezu!“" govorim im. „Otsluži vojsku! Gleđaj svoj posao! Oženi se! Rađaj decu! Sastavwljaj kraj s krajem!... Šta drugo može đa zaželi jedan čovek... običan? TI ade je ta sloboda ako joj daš svoje kosti? Gđe?..." Kao juče sećam se jedmog slučaja. Stajala je ovđe ta, tu, · tako... otvoren, noć boje mastila, Zapalio sam cigaretu. Na svetlosti upaliača viđeo sam jedmo neobično lice. Sve je na njemu bilo lepo baš zbog ih dubokih brazđa koje iskopa nada. Popustio sam. Počeo sam da filozofiram, što imače nije moj običaj. „Zašto, zašto djevojko?" Ćutala je prvo. Prskale su joj neke fine žilice u plućima ođ toq ćutanja i pljunula je malo blede krvi u matramicu. Onđa mi je rekla nešto kao da se bori za bolji život. „Čiji? — tvoj!“ dreknuo

sam. — „I moj“, rekla je. — „Pa ja ću te ubiti — bez života nema n; bolieg ni goreg." — „Onđa za druge“, pisnula je mrkosno. — „I njih ću pobiti ako misle kao ti...“ „Onda za njihovu decu, makar za

unučad!” vrisnula je oštrim zubima i jezikom koji je ličio na đavolčića. Naljutio sam se, ošamario je (ne volim inače to sam da radim), zapalio sam ponovo upaljač, oprljio joj trepavice i neke žučkeste maljice koje je imala na obrazu. Pokušala je da skloni glayu, nisam joj dao, stezao sam joj donju vilicu, osećao sam njene zubiće pod prstima... Došlo mi da ugasim cigaretu u njenom oku, ali nisam to urađio. Eh! zašto se tada ne setih da joj odgovorim kao enom profesoru 1942: „vi, komimisti“, rekao sam tom krezubom veteranti, „ne verujete u besmrtnost duše, u život čovekov ma nebu, ili bilo gde u nekoj majčinoj na onom drugom svetu. Pa šta te se onda

~ tiče šta”će biti ma" ovoj zemlji: kad nestaneš, kad te više”ne bude 2

žo TI tako je to trajalo sve do ovog leta, Brijem se i sada svakog jutra u kupatilu pre mego što pođem u kancelariju; ali malo pene od sapunice ostaje mi uvek iza ušiju. Tačno u osam sam pred vgradom. Žandarmi salutiraju, ulazim, penjem se liftom — ne znam samo zašto u poslednje vreme često pogrešim dugme i popnem se jeđam sprat više. Koračam i sada čim ostanem sam u sobi. Brzo i nervozno. Ali kao da nestajem u nekoj žutoj magli, mne ja ceo, samo moja glava. Prošlost? sadašnjost? buđućnost? ~ pitanja

· normalna i na svom mestu koja sebi postavljam, ali odgovori su mi

natutkani besmislicama koje mi ranije mikađa nisu padale ma um. „Budućnost ima cmu ranu u grudima... „Lagumi straha hvataju se za moje nogavice... Nebo u dronjcima kreće se lagano prema meni, pipajući kao slepac... Pomrčina se znoji oko meme...“ Zatvaram

prozor, ne mor više da gledam ovi srpsku zemlju koja navire od

Prozor

Avale, Ni onu preko Dunava, koju vidim š drugog prozora. Vetar . udara u okna, kao u rukavici od perja. I to me dovodi do ludila. Rasklapam spiskove (kao i ranije), uvučem. dim, prekrstim se iznutra nekom svojom nevidljivom rukom, ali nisam više opijen. Ranije. da. Seći se dobro. Obuzimala me drhtavica. Bilo je to pravo uživanje zaokružiti plavom olovkom brojeve pored njihovih imena. Prebacivati ih na stranu smrti. Zašto? Zašto mi je to pričinjavalo toliko zadovoljstvo? Zar je bilo važno ovoliko ili onoliko njih svakog dana, sem neđeljom i praznikom? Padale su tada bombe na varoš, jedna od hiljadu kila gutala je deset puta više kilograma ljudi... Ali... da... trebalo je uništiti baš njih — njih, njih — da njih ne bude više, i to me je, verovatno, dovodilo do ekstaze. || Danas ne mislim sasvim tako. Ne pričinjava mi toliko zađovoljstvo da ih ubijam. Ustvari... ne, ne... Nikad to nisam ni činio. Nikog ja nisam ubio svojom rukom. Radili su to drugi. Kako? —d mojim pozajmljenim rukama, naravno. Sam to nikad ne bih mogao. Ne bih ni pristao. Ceo moj posao sastojao se u tome da zaokružujem brojeve pored imena beznadežnih, Nikad ih nisam ni tukao svojom rukom. Rekao sam već: razgovarao sam s njima. Razgovarao sam pre i posle primene naših fizičkih metođa. Posao fin, delikatan, akademski duel mišljenja, sondiranje psihe. I ne postoji slučaj, ne postoji kreatura koju ne bih pustio iz kaveza ako bi se uljudiia, pljumula sebi u lice i prihvatila moje savete, ' e, Umoran sam sađa. Kad bi samo prestala da rađi moja mata, kad ne bi tako šašavo trčala pred rudu sa svojim. strahotama krajnjeg ishoda. Kad bih samo mogao spavati — ništa „ne znati! Uzaludno. Neko mi je rekao, upravo samome sebi sam rekao, ili mi se samo pričinilo da sam to čuo od drugog ili od sebe, ne znam više... Tek osećam to, siguran sam u to, znam to bolje nego svi SS Gruppenfiihreri, bolje nego glavnokomandujući za Jugoistok ya u nezadržljivom smo padu. Iskovala se čitava jedna nacija bandita. Sa svojim vojnicima pod oružjem. Sa svojim teroristima. Sa svojim sudijama: Sa svojim političkim gospodarima. Kad je desetkuješ na jednom. sektoru, pojavljuje se, obnovljena, na drugom. Izvoti su neiscrpni! To je narod u svojoj famatičnoj rešenosti. Narod! Zašto onda dalje ubijati ovu sitnež, pitam se ja? Za čije babe zdravlje? Ja nisam prljav... 7 a Ima dana... Ima dana prethodnica drame, dana koji se teže podnose nego sama drama. Nešto me vreba iza leđa, okrenem se ništa. Ali tek što se vratim u svoje korito i reknem „nije to ništa“, a bno počinje ponovo da me muči. Šunja se oko mene, napađa me čas s desne, čas s leve strane, I, eto, od mene postaju dvojica: onaj prvi ja, koji je dotle bio onaj pravi, taj se raspađa i topi u onog drugog ja, koji je već u budućnosti, u oluji koja uzima maha. Taj drugi ja priprema otrov, crta puteve munje. Ali misam lud. Neću skrstiti ruke, Učinim li to ostaće od mene zgaženi vampir, Još odlazim svakog dama na svoju dužnost. Kuća je puna ljudi. Posao teče normalno. Saslušavamo ih, mučimo i šaljemo t Banjički logor na streljanje. Ali sve se to sada dešava iz inercije. Zahuktalo se i ne može da se zaustavi. Još i sada koračam kad ostanem sam u sobi. Brže i nervoznije nego ikada. Ideje koje mi proleću kroz glavu nisu više šašave — strašne su. „Otvori sva vrata: marš! marš! bitange! Slobodni ste”. Plašim se sebe. Treba biti lud pa na to pomisliti. Zar ja! — prvi islednik Specijalne da gojim vojsku kreatura! Ne, ne — to nikako! Ipak... Ko za kako će se ovo svršiti. Usluge se pamte. Pred zoru, kad još svi spavaju, da li to ja obilazim ćelije i skupne sobe? Prazne su. Odaje pevaju od vazduha. Smetaju mi samo dronjci zaboravljeni u brzini i krvave mrlje na zidovima. Ništa, Naređujem žandarmima da spale te tralje, operu krv i istružu belege od noktiju. Ima ih na daskama patose. Na betonu. Puno. Čudno kako nokti ojačaju u očajanju. Treba isterati i onaj smrad zatočenih ljudskih tela. Sanjam miris vinograda u cvetu. miris mojih leghornki, rano ujutru kad im bacam žito. _ Ne brijem se sađ više svakog dana. Zbog neizvesnosti u kojoj živimo. Možda grešim što sve primam tragično. Usluge se pamte... Uvek se nađe poneko da i u najcrnjem času kaže reč koja zadrži glavu na ramenima. U pravom času, na pravom mestu, prava reč, Odustao sam konačno od bezumne ideje da ih pustim Kkućame; Beznadežne slučajeve likviđiramo ubrzanim tempom. Rat žuri. Događaji nam stoje za vratom. Po nekoliko stotina zaokružujem svakog dana. Ali s lakšim slučajevima postajem sve obazriviji. Juče sam pustio Dragana M. Saslušanje nije trajalo ni pola sata. „Sta ti je to trebalo, Dragane?" Uplašio se, Mislio je da ga pitam zbog Šlj= vićevog slučaja. „Ne, brate — znam da nisi umešan. Uostalom gde bi ti!... Naprotiv, hteo sam samo da kažem: šta ti je trebalo da te ovi moji kreteni ponovo petljaju. Izgubio si tri puna meseca! Žao mi je. Ali, ko zna... Bar ovđe ti se ništa ozbiljno nije mogla dogoditi, — Kako su postupali s tobom? — Eto, viđiš — nismo mi " baš tako strašni. Zavisi — kako prema kome. Ti nisi od onih orto= doksnih. Nema potrebe da me ubeđuješ, pratim te ja još od oktobra 1941. Tvoje su ideje... kako bih to rekao... u duhu Francuske revolucije“. Čutao je kao mula, ali mi nije izmaklo: reči moje nisu mu prijale. Prišao sam prozoru. Pljuštalo je. Avala se njje viđela. Ni Dunav, s drugog prozora. Osećao sam se nekako sigurnijim, Kao iza gvozdenih roletni. Bes se peo u meni. Dolazilo mi je da se okrenem, da mu priđem, da ga izubijam rukama i nogama i oteram u logor, Medva sam se uzdržao. Okrenuo sam se. Nisam smeo da ga pogledam u lice. „Ako te vratim u logor — ubiće te“, rekao sam mu. „I čemu to! Jedan manje ili više... U zemlji besni revolucija... Idi... Zavuci se negđe, presamiti se nekoliko puta i čučni t meki budžak. Čuti i čekaj. Ovo neće dugo trajati... „ . Pošao je, Na vratima sam ga zaustavio: „Zapamti ove. Mistim, maš ... „Zapamtiću“, rekao je.“ (Odlomak iz neobjavljenog romana MRTVE JAVKE)

zahvatila tolko welkih narođa u sama sebi tako — zar to nije baš

EVROPA TRAZI SVOJE MESTO...

Nastavak sa 1 strane

tove svetskih razmera. U razmaku od samo nekoliko godina njena pozicija u svetu, dotle čvrsto po&tavljena, bila je silno uzdrmana. I sada se pitanje postavlja: Šta pretstavlja Evropu u očima drugih kontinenata, ne na plamu istorije, već današnjice? Da bi se moglo odgovoriti, treba se vratiti na njenu ulogu na početku ovoga veka, Njena uloga. bila je tada vođeća. Evropa je još imala izgled pilota, ne samo na duhovnom, intelektusinom, poljtičkom polju, već · sa ekonomske tačke gledišta, bez obzira ·'ma nespokojstvo koje &u stvarali tada već zasenjujući napreci Sjedinjemih Država. a; Žž Ali gledajući stvari izbliza, n na posalje: bila je i tada manje solidna mego kako je izgleđalo. Ona je zauzimala u svetu ogromne sektore. Izvesno je da je njeno kolonizatorsko delo bilo ipo mnogim tačkama gledišta značajno, JPF. je ona vodila po čitavim Potita organizovanje njihovog ekonomskog života, a naročito civilizac!Je, koju im je stvarala. U isto vreme, % je podvrgavala pod svoju usku minaciju bezbrojne narođe, pr 7 tendujući čak da vrši kontrolu oti pokrajinama, nekiput Oogro dai koje su ostajale teoriski nezav. sne. Širemje Evrope na -prekomoi” Ske teritorije, koje je često ia izgleđ epopeje, bilo je uda! mučnim stazama kolonizacije, : Nastupiše dva rata, i oni se 28” Vršiše HMBRoenoa situacijom Pro. pe na političkom i vojničkom Pp a: nu, dok je ta ista Evropa n mnogim ekonomskim 5 la prestignuta , drugim. globusa,

KNJIŽEVNE NOV.bbBK .

delovima

ektorima bi- .

Pa šta je bilo sa njenomi tlogom u đuhovnom životu?

Njena misao ostala je aktivna i snažna, jako je bila „ometana rasparčanošću, deljenjem komtinen ta na sektore, unutrašnjim raspravljanjima koji &u ne samo ustremljivali jeđnu polovinu Evrope na drugu, već su uplivisali duboko i na njen zapadni deo, |

Viđena spolja, Evropa može davati izgled površnim duhovima da je obuzeta anarhijom. Na «maloj površini ona pruža izvanrednu. političku, lmgvističku i etničku raznovrsnost, sa svima &vojim izvorima intelektualnog bogaćenja, ali isto tako i sa svima smetnjama koje nosi u sebi. S

Pol River ispričao je sleđeću 'anegđotu. Dok je bio direktor Muzeja o čoveku — koga je i Osnovao, — šetso se sa jednim svojim prijateljem Amerikancem po terasi Palate Šajo. Pokazujući gostu divni gradski pejsaž, koji se pružao ispred njihovih mnogu, on izjavi svoju bojazan đa bi Pariz mogao biti wništen za samo nekoliko trenutaka atomskim bombardovanjem. Njegov američki posetilac, prvo uzbuđen tom! mišlju, odgovori zatim: — Pa mi ćemo ga vrlo brzo ponovo izgraditi! — Anegdota je puna značaja. Izvesno je da sadašnja tehnika omogućava. ponovno podizanje gradova, makoliko da su prostrani, za rekordno kratko vreme, ako se to tiče gradova koji nemaju svoju trađiciju, svoju prošlost. Ali, bo ika e

' tovris s | Pa ad kata izgrađiti. „Ljuđski genije može iponovo izgraditi Čikago, Njujork, Sao Paolo ili Buenos Ajres, ali on nije sposoban da ponovo izgradi Rim, Atinu, Sevilju,

London, Pariz”, (Reč sa Komferencije na Međunarodnim razgovorima u Sao Paolu 1954). A · Ono što čini veličmu 1 tragičnost Evrope, to je što nju priti e mjeso robovanje istoriji, za koje ne znaju izvesne #69IJR koje Šo preskačući epohe, „mož su brzo došle na visoki nivo civiližacije, 3 ga” Mnogobrojni sui oni koji su danas skloni da pristanu na povlačemje, da ne kažemo ne abdikaciju Evrope. Taj stav, koji proizilazi iz očajanja, potiče iz različitih uzroka; diktiran je neki put plitkim, jednostranim raesuđivamjima, koja se donose ne ulazeći đublje u suštinu. Ali on je rezultat i aktuelne situacije u svetu, Posle dva rata, Evropa se našla u ruševinama. i istočene krvi. Ona koja je kroz svoju istoriju toliko dala, dobila je izgled prosjaka, i morala je ne samo da pristane na pomoć, već i da je traži. Doživela je pravo poniženje. Bila je možđa i suviše zasenjena neverovatnim bogatstvima prekomorskih zemalja, magomilanim blagodareći tehnici i ostvarenjima, kojima su baš njeni naučnici dobrim delom doprinefi. A zatim, osetila je veliko nespokojstvo i zbog poremećaja, proizašlih iz finansiske dominacije” SAD. Bila je možđa uvređena i popustljivošću, koja je neki put izvođena i suviše UoČIljivO. ea . Ali njeno jstvo, njeno stvarno slabljenje, proizilazi takođe i zbog rova, koji je deli na dva dela. | pored zmakova pop ja koji su se ponekiput „pojavljivali, odnosi ostaju teški između njih, što goni obe frakcije da traže tačke oslonca na drugim kontinentima.

druge, negovala

koje se mogu, polja, uplitati u njena poslovanja. Pa i to nije sve:

zvan dva evropska bloka koliko

anteagonizama postoji još, i koliko oni slabe naše pozicije u svetu?

, Osnovni pojam o Evropi doveden je. čak u pitanje. Gde se završava naš kontinent? Na Elbi? Il na Uralu? Nije li zapadni rt ogromni evroažiski blok? IH bolje, đa mi ne pripedamo Evroafrici, u kojoj bi Sređozemmo More bilo samo unutrašnje jezero? Sva ova pitanja obuhvataju „jedno poslednje: da nije Evropa osuđena đa izgubi svoju Hčnu fizionomiju?

Ustvari, treba odbaciti sva rešenja koja bi načinila od male Evrope skromam produžetak neke ogromne celine. Ali, u isto vreme, i primati đa deo SSSR, najvažniji ako ne svojim prostiranjem ono svojom ulogom, sačinjava njem deo.

Makakve da su njene sađanje teškoće, snaga rasprostiranja evrop ske cygivilizacije bila je i ostaje značajna. U toku &vog đugog i teškog rađamja, ona je stvarala jednu sintezu od grčko-rimskog nasleđa, priloga Germana i Slovena, i najzad hrišćanstva, koji ju je snažno obeležio svojim otiskom.

Zaista, druge civilizacije, često

1 starije, razvijale su se u svetu i .

imale jedinstven „sjaj. Neke od

rJih, zato što su bile suviše naklo~

njene kontemplacijama, spavale su se u toku vekova. Ali, čas njihovog. bwđenmja kucnuo je: mi ih vidimo danas da pružaju saradnju.

_ Evropska civilizacija, više nc sve je potražnju za znanjem radi znanja, radi nekoristoljubivih saznanja. Ona je znala

takođe i da ujeđini misao i akciju,

, plodnu je

toku vekova.

Evropa ostaje živa; njena stvaralačka misao nastavlja svoje delo. Osećanje za slobođom, sa više snage no što igde može biti, potstrekava je u njenom delanju. Duh invencije još u njoj živi. Koliko li se tehničkih novina rađa iz opita njenih naučnika? Njena današnja

"uloga u muzici, slikarstvu, filoso-

fiji, i u mnogim drugim područjima, ostaje nenadmašena. Bezbrojni su njeni mislioci, naučnici, da Evropa nastavlja, ako mi se dozvoli ovaj izraz, da „izvozi” darežljivo i delie u ceo celcati svet.

Evropa, ma da oslabljena u političkom i „materijalnom „pogledu, čuva medirnute svoje stvaralačke snage; ona neprekidno nastavlja da daje svoj živi doprinos savremenoj civilizaciji.

Dokaz njene ihtelektualne i spirituame vitalnosti jeste čak i njeno nezadovoljstvo. Nikad ona nije bila zadovoljna onim što je učinila ili što čini: neprekidno je u potrazi za boljim, Zaista, to.svojstvo ona danas deli i sa drugim delovima sveta: ali, zar se i za to njoj ne duguje? Veliki brazilijanski sociolog Alceu Amorozo Lima — možđa je i preterao u svojoj misli — kazao je na Međunarodnim razgovorima u Sao Paolu 1954 godine da je „američka kultura doneta, đok je evropska kultura originalna”,

Zatim, naročito, Evropa je darovala svetu strast za slobođom!

Zaista, ta slobođa znala je za mno-.

ga pomračenja: ipak, naš kontinent &ačuvao je stanu «„mostalgiju za OOU prestanka borio se da

. Može se reći da je Evropa vrio često donosšila ostalom svetu i eksploataciju, ograničenje, surovu dominaciju. Istina je. Ali, u isto vreme, ona je otkrivala narođimu koji to nisu znali, potrebu i shva-

Evropa je tako umnožija puke, izbegavajući tako. letargiju koja je tanje alobode. Ona je pripremala

jedno od poglavlja njene slave? —5 mučna buđenja. Pokret koji je vo dio — avaj! usred strašnih potresa _— tolike narođe ka njihovom oslobođenju, nije li baš ona bila ta koja ga je izazvala svojim primerom i svojim poukama,?

Otuda, stečena nezavisnost, po. Što je prošlo oduševljenje koje oslobođenje donosi sobom, nijs smatrala za neophodno da prekine „pupčanu vrpcu — izraz je Amerikanca profesora Džordža Šuste= ra, — spojnicu metropole i njihove nekadašnje kolonije. Juče, Indija i Pakistan nisu odbacili s prezirom ostavljena im nasleđa od Engleske; danas, Tunis i Maroko izgleda da će učiniti isto.

Kada se govori o uticaju koji Evropa vrši u svetu, treba govori ti o značaju — a on je ogroman jedne doktrine, kojoj je” Evropa dala život: o marksizmu,. Prenet na Istok kontinenta, on je dobio nove oblike i novu snagu. Makakav sd zauzimao stav prema komunizmu, moraju se „konstatovati “fakta: primljen od velikih zemalja — dok ga druge, ne manje važne, ener, gično odbacuju on je grand izrasla na drvetu Evrope, i on je danas jedna od najsnažnijih mas nifestacija ekspanzije njene misli,

Samo se po sebi razume da ovaj naš sastanak nije organizovan zato da se izjavljuju apologije i pane= girici našem kontinentu. „Evropa „treba da prizna svoje slabosti, svoje pogreške, pa i poneke svoja zločine. Ona treba čak da ođa znške i svoga kajanja. Ali, ne treba da se podaje očajanju. Ona može da gleda sa gordošću no samo na ono što je dala svetu u toku istorije, već i na'ono što mu daje

danas. ; Antoni Babel

pretsednik Komiteta ' međunarodnih sastanaka

u Ženevi, 9