Књижевне новине

+Te OMETNSWNOST 1

'D ič D ŠT.VE NA PI TA:

Godina IX. Nova serija, br. 59-60

POVODOM PEDESETOGODISNJICE SMRTI

ID

~

'OVEDĐACKA ET NOST

SIME MATAVULJA ·

Te, ustvari, spoljne, đa ne kažemo, slučajne, vremenske povođe treba vazda iskoristili da bi se poznijim naraštajima ukazalo: do kakve je produktivne snage i do kakvih je sve punih rezultata mogao dospeti jedan naš darovit čovek, i u skučenim prilikama od pre četrdeset i pedeset i više godina, i do kakvog savršenstva je mogao da razvije svoju ličnost, uprkos teškoćama i preprekama kakve danas ne stoje na putu, valjda ni naj-

«+ bednijoj siroti. A, ujedno, i kakvo im je sve bogato nasleđe palo u krilo, o čemu su malo njih i svesni, a na čemu su još manje njih zahvalni.

Sima Matavulj je, odđ početka svoje književničke karijere do smrti, uživao lep glas darovita pripovedača, među ljudima od knjige i u srpskohrvatskoj publici. Njegovo ugledno mesto u 'istoriji jugoslovenske književnosti ostalo je neosporeno i posle smrti, do danas. Među starijim ljuđima još uvek ima takvih koji ga, s vremena na vreme, ponovo prelistavaju, koji ga u razgovorima citiraju, koji ga vole. Ali, takvih je sve manje. Mlađe goneracije .ga ne Žitaju više, ne čitaju uopšte, zadovoljavaju se samo onim Što su u školi čuli o njemu. Jednom rečju, Matavulj nije nikada bio i postao popularan, kao što su ono nekoliko velikih naših pisaca: Njegoš, Branko, Zmaj, Đura, Laza Lazarević i Vojislav, Janko, Nušić i Rakić, · pa čak nije predmet ni neprestanog osporavanja i uzdizanja, kao Lukijan, Sterija, Jaša Ignjatović, Laza Ko-

Veljko PELROVIĆ

stić, Mileta Jakšić i Jovan Dučić. Mi imamo, posle rata, doktorskih teza i o nekim živim pesnicima, a Sime Matavulja sumnjamo da se iko poduhvatio.

Dakle, nije, u punom smislu, popularan ni u narodu, što se veli, ni među obrazovanima, među tim našim na svim stranama, i na' mno~

gim stranim jezicima, vaspitanim inteligentima,

Pošto su njegova dela, po svima mogućim, „razumnim, „razlozima,

kao stvorena da budu omiljena našem svetu, bez razlike klasa i učenosti, moramo se pitati: u čemu je uzrok što se Matavulj ne poznaje i ne ceni dovoljno, što se ne voli onoliko koliko zaslužuje?

Pre no što potražimo uzroke tome paradoksu treba da kažemo zašto su, po našem mišljenju, Matavuljeva dela kao određena za to đa buđu omiljena i popularna kod nas. Prvo, zbog predmeta i nosilaca njegovih priča i romana a drugo zbog same obrađe. Svi njegovi sižei i svi junaci njegovih pripovedaka i ro-

eni su iz našeg narodnog

o jest, ličnosti su snimane ntpox no iz naše sroeđine, seoske i malovaroške. A obrada je vazda neusiljeno, jednostavno pričanje, bez tehničkih bravura i rafinovanoga zapleta događaja i njihovoga vremena; svaka je priča mahom jednostavan referat posmatrača koji prikazuje kako se, da kažemo, nečiji čamac otisnuo tokom reke života, kako se probija i strađa kroz matice i sprudove, i kako se uđaljuje, ili sačuvan ili s razbijenim ostacima, beskrajnim tokom, do nevidljivoga uvira. Baš onako, uglavnom, kako i narođ prepričava izu-

Sima Maiavuli

zetne sudbine i doživljaje. kojim Matayulj priča, to je bolje reći prečišćeni narodni jezik, jezik, a ne pisanje, odmeren, ZVOnak, izrazit, simpatično samiodo-

slatni i samozadovoljni jezik, naših ,

južnjaka, onaj jezik kojim svaki put progude i naši \učeni „Hercegovci, Crnogorci, Dalmatinski Zagorci, Bokelji, Ličani, bosanski Krajišnici i Užičani, čim se navezu u noeku·svoju, iz svoga kraja, zanimljivu .aneqdotu, ili u opisivanje svojih zemljaka i svoga zavičaja. Kađa, na mah, zaborave sve što su ikada proŠtili, sve štampano i naše i tuđe, ka da im se izgube pred očima slike, slova, pisanih reči, tih istih koje sa slašću i po prastaroj nekoj melođici slažu, slušajuči samo sebe i samo zvuk sopstvenih reči, s Uuživanjem. odmeravaju samo njihove čujne i sadržajne vrednosti, onu pokretnu snagu reči i fraza koja događaje — u pričanju — potstiče i nosi.

Pa, opet, pa, ipak. Teško je to razumeti, teško je, zbog toga, i protumačiti. Skerlić, kao što ga je bog dao, racionalan, ravno i pravo prodoran i kategoričan duh, bez volje za analizu i za niansu, tvrđeći da je Matavulj bio „najobrazovaniji, najknjiževniji među našim pripovedačima, on je u isti mah bio i najmanje knjiški”, završava svoj sud ovako: „lako vrlo cenjen za života i dosta čitan, on kođ velike publike nije mogao da nađe onaj odziv koji su našli drugi pisci, slabije inteligencije i prostijeg talenta, jer velika publika nikađa ne može da se zagreje za pisce koji na svet gledaju bez iluzija i koji pišu bez fraza”. „Skerlić je, nema razgovora, tim rečima problem Matavuljeve po lovne popularnosti „dohvatio, ali ga nije obuhvatio. NJegovo tvrđenje i tumačenje svelo bi se na to: da naša široka publika, kao,ni „druga široka publika u takvoj prilici uOpšte, nije mogla đa se zagreje za takvu pripovedačku umetnost, jer je ona, ta umetnost, lišena svega idealizatorskog i romantičnog i jer Matavuljev stil namerno nije ukrasan niti je ,retorički nametljiv. Ne znam kako bi, posle te tvrdnje, naš daroviti · Skerlić mogao da rastumači veliku popularnost engleskoq Tekerija i ruskog Tolstoja, i „ kod

Ređakcija „Književnih novina“ smatra za potrebno da obavesti čitaoce i prijatelje o situaciji u kojoj se list sada nalazi. Moglo se

i ijalnih sredstava, „Književne , cere dO dogoditi da se, zbog nedostatka materijalnih sre J Vi.%oahi80d apaVavo ŠIN: BBdpi

novine“ 'ovog puta'ne pojave u javnosti. Nastojeći ipak da održi kontinuitet izlaženja, redakcija izdaje ovaj dvobroj nadajući se da će u međuvremenu poboljšati situaciju i naići na razumeyanje i potporu onih faktora čija je pomoć neophodna i nasušna da bi list mogao da nastavi sa redovnim izlaženjem.

njihove domaće široke i kod Široke publike celoga sveta.

Matavuljev problem, po ' našem mišljenju, samo je delimično opšteg karaktera; „uglavnom, on je specifično naš, jugoslovenski, srpski. Istina je da su romantičari imali više odjeka u širokoj publici od strogih realista, da je uspeh naturalista tumačen tako što je i naturalizam shvaćen kao jedan oblik, sredstvo romantike. Ali to je samo donekle tako, i ne može da se proglasi pravilom. Mi moramo da pomislimo na apsolutni uspeh Laze Lazarevića, kada je reč o Matavulju, Lazarevića, koji se u pogledu na obuhvat, na život i plodnost, ne može uporediti s Matavuljem. I tu moramo da tražimo ključ da bi mogli otvoriti bravu zađatoga pitanja.

Apsolutni uspeh Laze Lazarevića može da se zahvali samo i jedino dvema pojavama: on je bio Beograđanin osamdesetih godina i njegov tealizam je sav prozaren' sentimentalnošću. U njegovo vreme Beograd je postao i književno središte za sve, Srbe; naročito je Beograd u to vreme definitivno uzeo u ruke~kritiku, :književno postedništvo | pro+ pagandu, a Srbija je udahnula, sugerisala, naturala celom narodu, i van njenih granica, svoj moralni

prestiz; prirodno i neosetno navela”

(Nastavak na 5 strani)

~

Zoe Seneku, rimskog filosola i državnika, filosofiju nije „dokono ispredcmje sistema, ni raspredanje

stvari, u pojedinosti, ni suviše ita= ncme distinkcije onih filosola čija

nauka voži samo na kaledri i u,

školi, a. nikakva značaja nema za život pojedinaca i zojednice, i zato on odbcicuje bezvrednosne .igre tih »katedorskih ilosofa« · (ccrtedrocrii philosophi), kcko ih on zove (Diol, X.10,1), i traži da. Filosofija uči radu, alne sitnom raspravljemju: {acere docet philosophia, non dicere

nočelu, do?život ne “prolivreči rečima, nego da”u svojoj povežcinosli, »bez ! ikokve nešedlasnosti u radnjamc, . ima jedno lice«,(Ep. 20,2). Filosolija treba dq se smatra

kao lek (remedium), slastica 117,33). Ona »spectat simul agit-

BEOGRAD, 10 JANUAR 1958

Cena 30 din

O KRITICI STILA.

Svaka književna estetika uvek je imala i imaće jedno nezavršeno poglavlje. Pitanje stila pisca je, s kritičkog gledišta — nerešljivo. To i jeste: razlog što se hikad neće moči napisati udžbenik stilistike od univerzalne važnosti, Pravila u njemu bila bi efemerna, podložna zastarevanju, promenama i iznenađenjima. Možć naići pisac, može biti napisan tekst, koji će do temelja srušiti zakone stvorene na osnovu starih tekstova. Poplave piščevog jezika nikađa niko neće moći sprovesti u korito konačnih formula. Teorije o stilu su, stoga, kao neka otvorena rana: nikad ne mogu da zacele, nikad ne mogu da se zatvore flasterom estetskih. rešenja proglašenih svetima.

Jer šta je to stil, šta je to zapravo stil nekog pisca? Ništa drugo do individualni jezik, tačnije: sama ličnost, u mukama izražavanja. Klasična formula: „Le style est 'homme" — stil je čovek —v od iskona ukazuje na to. Misaona sadržina dela. njegova fabula, njegovi obrti možda nisu u potpunosti odraz čoveka — stil je uvek to, Tu nema prerušavanja, inkognita, skrivačice. Delo nije iskreno, shodno tome u njegovom postavljanju stvari, u njegovoj tenđenciji mogu da se skrivaju namere zaoštravanja ili zamagljivanja, ali jezik dela, jezik pisca uvek je sušta koncentrisana iskrenost. Vredđnost i potencijalna energija, zvučanje, vezivanje reči, stavlianje atributa, stvaranje metafora, sve je to unut ji konstrukcioni refleks koji se samo silom i samo privremeno može potisnuti. Mislim, naravno. na takve umetnike pera koji su dospeli na uzvišicu indiviđualnon stila koji, nezavisno od jezika u kome su se rodili, stvaraju sebi jezik na kome — pevaju.

Kritička ocena vrednosti stila — upravo usled te povezanosti — uvek. je relativna. Jezik nekog pisca može da mi se sviđa ili ne sviđa, može. mi

izgledati izvoštačen, razvodnjen, plastičan ili pretrpan, ali s pravom — nikad ne mogu tvrđiti da bi, ovo»ili. ono delo ftransponovano u miuzikalniji sti” biforsayPšenije. Jer. delo je moglo da na-

stane samo u spregu datog stila, boz njega ono bi u odnosu na pisca ostalo bezoblično, dakle uopšte se ne bi moglo izraziti. Kod stila kritičar ne može da se poziva ni na šta, kao naprimer prilikom ana-

Đorđe Krstić: Bababkaj (1907)

e ac==enasina na aa IN u nai ——~>

je ČOVBkU svetinja

Miloš N. ĐURIĆ

1 ne kao po(oblectomentum, Ep.

misli, prema

c« ona božoanskim stvarima. Ravnodušoan. premca .sirogoj strogo logičkom,

liziranja prikazivanja, kod koga može merilaeno da argumentiše sa iskustvenim činjenicama. On, recimo, može da konstatuje da je realizam iznad iđealizma, može da ukaže na to da bi neporočno polubogovi Viktora Igoa ili Mavra Jokaija bili ljudskiji da su pisci u njihove bezgrešne karaktere umešali čovečanskije materije, dok bi, naprotiv, Zolini na stepen poluživotinja đegradirani likovi sa nešto više moralnosti dobili u verodostojnosti.

Pisca umetnikom čine njegove misli, ali stvara– ocem njegove reči. Stil je zrcalo dva pokretača pera: strasti i duhovnosti. Stil je, dakle, onakav kakav jeste i ne može biti drugačiji. Zbog toga se kritika koja od pisca zahteva ovakav ili onakav stil bakće upoređivanjem raznorodnih vrednosti. U poslednje vreme kod nas je' bilo mnogo reči e ovim stvarima, postala je prosto mođa davati piscima tu i tamo lekcije iz stilistike i zahtevati od njih takozvanu „umetničku jednostavnost”.

Bilo je genija kroz čiju se avetima ispunjenu tekstovnu pomrčinu trebalo probijati svetitjkom, a bilo ih je koji su pretrpavanjem lepih reči, takozvanim gongorizmima od stila napravili muziku. Flober je izuzetan umetnik stila jer je njegov jezik gramatički korektan i kristalno jasan, a Bodler je isto tako izuzetan umetnik stila jer je — zapleten i zapanjujući. Ođ Homera i Eshila do Kitsa i Sekspira ima desetine i desetine đuhova čije stilove treba odgonetavati. Od dvojice velikih romanopisaca mađarske iiterature prošlog veka Jokai je pisao jednostavno, Kemenj, pak, rasplinuto, štaviše teško, čak skoro nerazumljivo. I nijedan od njih dvojice nije bio kriv za to.

Jednostavnost kao pređuslov, kao „conditio sine qua non” prosto je — groteskna. Pisac neka piše jednostavno ili komplikovano, kako zna i kako mu je dato da piše. Ako estetika ima pravo da postavi zahteve u pogledu stila, to može biti samo u jeđnom pravcu:\stil neka bude inđividualan, takav da se pisac može prepoznati već po deset njegovih redova. Kao što se prave veličine, koje smisao i žar ređovima daju sopstvenim unutrašnjim odiekom bile one jednostavne ili ne bile — stvarno i preoepoznaju. v 1 Jožef Debreceni

FILM

MIHOVIL PANSINI GOVORI

Beogradski časopis „Foto revija” br, 4/57 doneo je u rubrici „Za kinoamatere” intervju sa našim najistaknutijim amaterom — filmskim stvaraocem Mihovilom Pansinijem, U želji da se s njegovim odgovorima upozna širi krug čitalaca prenosimo ih u našem listu.

Čemu ili kome ima da zahvalite za svoj uspjeh na amaterskom filmu? Kakav je vaš stil rada i s ka= kvim pripremama prilazite realizaciji svojih filmova?

USPJEH Pitate me za uspjeh. A što da smatram uspjehom? Nagrađe na

festivalima? Kad sam pokazao najveće saosjećanje, u „Osuđenima”, film nije primljen radi „sadđizma, Drugom su prilikom nagrađena „Smirena predvečerja”, a nije pris mjećen „Život stvari”, koji je filmski interesantniji i emocionalno jači. U Beogradu su „Brodovi ne priStaju" prošli uz žiri nezapaženi. Na festival Unike poslan je „Zagorski cug”, protiv moje volje, film, koji malo ili nimalo ne vrijeđi. Nerazu(Nastavak na 10 strani)

dedukciji Ta-~

que«, ij. ono je: u isti mah i nauka i delo. Od filosoliskih pitomja Seneka je

pretežno negovao elička, isto više\

radi polsticonju na vrlinu nego radi ispitivomja u. čemu. se - sastoji suština vrline. On je poznavao i logička spomca pilemja, za koja su se mnogo interesovali rcmiji stoičori, ali*nije imao sklonosli da se njime podrobnije , bavi. Drukčije

stoji: stvor: sa, Fizikom, za. kojuvse” on, pod Posidonijevim ulicajem, vi="

še inleresovao,.jer je. u njoj nalozio osnovu svojoj teologiji, Ponekad mu je Fizika važnija od: Etike, jer-se.ova bavi samo ljudskim,

ščlonjavanju i dijolektičkom. cepidlačarstvu, on živo želi da utiče na volju čitalaca ij da ih jasnom. istinom svojih misli poistakne na izvesno delonje. Time on ističe praktičnu sirenu PFilosolije. To ogronmičavcnje . Filosolije na njen proktički zadatak' uslovljeno je celim duhom njegova vremena, koje je. tražilo. pravce i uputsiva. za

delcmje.

·'U svoim #“etičkim . shvatonjima Seneba je uglavnom stoičar, ali postupa i eklektički: svoje posla-

nice ukrašava on i zloinim zrncima iz Epikurove riznice; u važnim pi(Nastavak na: strani)

Mihoyvil Pamsima