Књижевне новине

Nikola TRAJKOVIĆ

PRIČa „KNUIŽEVNIH NOV/Na”

Jutro poslovnog čoveka

Izišavši iz banke, Pavle Konstantinović jedva dočeka đa udahne sveži vazduh na trotoaru Terazija, uđe neveselo u kola i pošto se sruši na mekano sedište, viknu samo jedno kratko: — Dućan! Krivovrati kočijaš klimnu glavom, trgnu dizgine i konji, prema svojoj snazi isuviše obazrivo, obiđoše teraziske skverove sa prašnjavim Mvržljavim drvećem i niskom gvozdenom ogradom, i krenuše KMnez-Mihajlovom ulicom natrag ka Kalemegdanu. „Gumiradi“ se kotrljao sađa bez šuma po krupnoj kockastoj kaldrmi i otskakao pomalo”od tih širokih kamenih komada, da je to vibriranje uspavljivalo Pavla, iako nije voleo dremež duha. On je voleo ili zdravi, duboki, snokoini san ili krainiu bistrinu svesti. Zato se napreqnu malo da se iz tog dremeža otrgne i pogleđa oko sebe, Ijbrzo se osmehnu, jer je prolazio kroz Knez-Mihajlovu ulicu, ulicu koju je voleo i koja ga je najviše potsećala na neke prijatne ulice Beča. Šarena platna iznad lepih i bogato ispunjenih izloga davala su trotoarima sa mlađim, lepo ođevenim svetom, neki naročiti izgled i svojim senkama sekli ga na male i prijatne oaze pod već toplim suncem ranog proleća, . vj | To sve učini da se Pavle ponovo odobrovolji, ublaži malo svoje oštre crte lica, a pogled mu se razbistri, i baš zato on zaklopi oči i ne misleći više ništa, dok su se njeqova kola približavala njegovoj radnji u nekađanjoi Dubrovačkoj čaršiji. A to se naročito osetilo kađa je iz tesnog dela Knez-Mihajlove uliče njegov fijaker prokasao pobeđonosno u drugi deo te ulice, u onaj dvaput širi đeo, tamo od imanja Akademije nauka, koje se prazno kao izvađen zub, belilo svojim dugim i jednostavnim zidom od tašmajdanskoq Kkrečniaka između dve divne palate, dostojne Beča i Pešte. Evo šta je mislio tjazda Pavle kada su njegova kola prošla nečujno, kao ma Krilima, pored Deliske česme, priliubljene uza ziđ: Akađemijinoa imanja, i cko čijeg ugla je na svojim samarima čučalo desetak hamala. Svi oni, kađa opaziše Pavlova kola, kao na komanđu manuše se svojih poabanih i masnih kačketa, šubara ili šaikača, i pomeriše ih na svojim širokim i čvornovatim glavama. Čak niko ođ nih i ne opsova Pavla zbog njegova bogatstva, što je bio znak naročitoq poštovanja i uqleda koji je Pavle uživao među njima. Odatle, kao čarobnim štapićem aodnete, prestaiale su daalanteriske i pomođarske radmje sa blistavim izlozima ispod šarenih perđeta i nastajale su radnie mirnije na oko, ozhiljnije po izgledu, solidne po Rkamitalu, radnie plantarske i devojačke spreme, radnie sobnoa nameštaja, pa kožarskih prerađevina, rađnje starmske i kazaske robe, i sve takne neke robe koja se sama od sebe prođaie. i nije ioi potrebnm ni naročitn reklama ni nametana dopađlivost. Jednom rečju, đostnian prelazak ka njetovom Kraiu, čaršiil arosista, čaršiji velikih kanitalista. · 1 tako najizad kola zaokrenuše iz Knez-Mihajlove i sađa baš najviše živu i zaposlenu ulicu. | - a oc sa

| ne banke đo Uzun-Mirkove ulice, 54 obe strame. ari NOO A radnje „drosista“, naivećih u pređikumanovsko/j Srbiji. Bile su to radnie sa malim, potamnelim, qotovo neuolednim firmama, ali slavnim imenima beodtradskoq traeovačkoq esnafa : sa uskim zamemarenim izlozima, u kojima su bile samo nacgomilane trube platna, cica i štofa, kutiie sa galanteriskom robom, mirišliavim senunima ili kroiačkim oviborima: ali vato te su se rađnie Đro“užavale duboko imutra đo đruqe ulice, vele se na nornie smratove, često i do samoqa krova, pa su i same tavanice, kao i pDođrumi tih kuća, bili krcati robom, Ta roba se niie nikađa đuao zadržavala u tim rađnjama: dvaput mwodišnie, uproleće i ujesen, ona Je dolazila i ubrzo Do prijemu, za desetnk-neitnaest đana — Kkađa je sezona ona se rasmrođafa, tako i toliko da su ti đućani ostajali „wotovo DOotpomo prami: i morali su ostati orazni. jer le odmah zatim nastajalo novo puniemie, i sva veština osohfia tih radnji bila je u tome, da na što manie prostora stane Što više robe, ORONKIK io

1 šađa Baš. ovih Mana, dovršavalo 86 t6 vimjenioc robomi Dugi Yedovi kola. onih ravnih, prostranih, „šmeđiterskih“, sa smažnim konima, stajali su skoro ispred svake radnie i sa niih se istovarivale teške bale pamwln ili tekstilne robe. Sva ta roba dolazila ie većinom iz austroumarskih fabrika, pa se sa Železničke stanice, preko strme Varoške kaniie, đovlačila ovamo mnre, na areben Beodarada, i dok su se konji. zađihani ođ umora, mušili od znoia i mahali nervozmo TeDOvima, noenči su ietovarivali teške pakete i bale. bacali ih uz tresak pred radnje. odakle ih je osoblie inmosilo na naročitim gvozđenim kolicima u Mdućane, čiie su širom otvorene vratnice sađa ličile ma razjaplienu čeljust nekog nezasitoq božamstva. adda s

Na ulazim ud radnje staiali Su {Ti sami Vlasnici if niihovi zastuonici sa kačketima na wlavi i sa pisalikama u ruci, i beležili na duge hartiie one kabalističke znnke sa bala, drvenih sanduka ili paketa, koi su umošeni u radnie, To primanie robe bio je jedan od onih svečenmih tremutaka koje je svaki oravi traovac voleo. Pa i sam Pavle, viđeći to iz svojih kola, zažali što više nije onai mlađi ircovac iz vremena dok mu je otac bjo živ, kađ je i on mogao ovako da stoj pred rađniom i „prima“ robu. Uživao ić u tome poslu i sećao se njieaa, kao nekog velikog zađovolistva. Eto, i zato je pre“ zirao Svona brata, koji ni t tome niie nikada nalazio uživanja.

Brzim, iskusnim voqfeđom Pavle je već opazio mnoae stvari Koje su ga zanimale: čega je najviše poručila konkurentska firma Mesarovića i Pavlovića: od Roje fabrike. a to je znao po. načinu pakovania, Miša Polićević: koliko robe Praća Amar? Sve je to za, Pavla bilo od neobične važnosti i gotovo se osmehnu što je baš sada. ustvari nešto docnije no obično — zar ga brat nije zadržao u banci? — naišao t radniu, baš sađa kađa je gro robe bio pred radnjom nieaovih konkurenata. Imac je om svoje poverenike u nihovim rađniama, kao i oni verovatno ti njeqovoj., da mu za male pare javc

sve što ga imteresuje' ali nieaova krv, kao ono starog, sitnoq Tovač: . Rog psa, aonila aa je da i on sam „njušne“, ukrađe pooTeđom DOnešto od nilhovih taini. Bilo mu je to „nekako slatko, slađe no ni eam ne znm šta“, kako je sam aovorio, Zaista, trotoari su bili zakr: čeni, a mi kolovozi nisu bili slobodni ove inače vrlo široke ulice, nekađanie Puhrovačke čaršije, kako se i tih oodđina još uvek zvala. Nieaov kočiiaš morao je đa zaustavi fiinker qotovo na sredini ulice, jer je oređ nieaovom radniom bilo nekoliko koli prepimih robe.

Čim siđe na kamene kocke kaldrme, „Pavla zapahnu njemu dobro moznati miris „pretsezone“: snažni miris nove robe 1 Konjj ske balede. 73 LO

_— Da, to 16 tal miris, Koji ml oredviđe ovu žatađu! osmehnu se Pavle. — Eh, roba je moja krv, h zarađeni novac ~. moja snaqa! . | OC |

Pavle 86 jedva Đeovuče Iznieđu RKonjskih njuški, koje su jed“ nomi tukom uslužno sklaniali inače obesni kočijaši, dok su se drugom mrihvatal svojih šubara ili kačketa u znak pozdrava; zatimi nrođuži između velikih bala koje su bile istovarene na jvici trotoari. Tu ta dočeka Milovam, jedan od njegovih đugoaođišniih „putnika“, koji, pošto je ostareo, radi sada u radnji na primanju robe. I Om ga pozđravi i uslužno mu se ukloni & puta,

— Dobro jutro, gazđa Pavle! = J. UOMaa La

— Kakva je roba, Milovane? — imesto pozdravi zapita Pavle,

— Dobra, pazda Pavle! | OVA A.

~ Pazi na kvalitet! Ti si mi odgovoran! Da rekfamiramo ako treba! Oni iz Pešte vole da podđvaljuju..

— Ne brinite, qazdđa Pavle! n i |

— Otvarajte oči, pa škontirajte, škontirajte! Ne misfiš, valjda, đa Sve treba đa platimo? Znam da čekaš trinaestu platu! A odakle

ćemo, je li, Milovane, ođakle? Isterašte havariju bar za pet otsto! *

Vajđica je sve. moj Milovane, vajdica! O ia | — Ne brinite, oazđa Pavle, ne brinite! — I stari žmirkavi Milovan tankao je svojim teškim i bolesnim noaama oko aazđe, zađovoljan i melasknan što mu om. Pavle, poklania toliko vremena i reči. — Evo ova je bala oštećena, podqleđai! Da se ne dira... telefo-

nirzi odmah amentu Škoriću đa konstatuje! Ako takvu robu primamo, šta će biti od nas? O ORO. O INON | Čim je Pavle počeo da govori I pokazivao ns bale oko Sebe, svi su se zaustavili i uslužno slušali gazdine reči: Spiral: |_— Treba paziti kađ se roba prima! Roba je naša krv, skupo košes, ona se ne rasipa po kaldrmi; zanamtito ho. aaročito vi mlađi!

adila opija, _ NANA BLI

..

Dok je prema svima ostalima svojim potčinjenim bio osoran, grub i neumoljiv, prema osoblju svoje radnje izuzetno je bio blag, čak drug nekako, uvek prisan i kao brižan za njihovo dobro, Znao je da od njih zavisi uspeh čitavog posla, a i sva roba je bila u njihovim rukama.

— Na posao, đeco! stupi u svoju radnju.

Kako stade na prag svoje radnje, on ponovo oseti onu svoju snagu, sigurnost i spokojstvo „gazda“, dobro poznato osećanje koje mu je bilo prisno od đetinjstva, bilo gotovo prirodno stanje njegova duha, i pomisli da kada bi znao da se može đesiti đa to izgubi, on ne bi mogao živeti ni časa više. Biti „gazda“ bio je njegov život, suština njegova bića. O

Koraknu đalje i stupi između tezgi pretrpanih robom, iza kojih su stajali pomoćnici, mlađi probrani ljudi, lopo odeveni, „ga“ Tanteristi“. Tu je u prvom, prednjem delu radnje bila „galanteriska roba“ i „cugeher“, između koje ga đočeka jedan od mjegova, tri „ortaka“ Maša, mlađi sposobni čovek sa zlatnim cvikerom i crnini brčićima. | i bro A 1 LU

— Dobro jutro, gazda Pavlei — još izdaleka viknu Maša i umesto đa mu pritrči, kao uvek kad bi se ovako izjutra sreo s njim, da ga obavesti čega ima novog U radnji, ovoga puta on se naglo

završi ubrzo Pavle i dostojanstveno

'izgubi nekud iza stubova radnje. To Pavle primeti, ali ipak ne pris

dade neku naročitu važnost tome Mašinom bekstvu. |

U ovoj radnji — kao i u svima svojim velikim pođuhvatima Pavle je imao svoje „ortake“, koji nisu ulagali novac U posao, ali su ulagali svoje znanje, svoje sposobnosti i rađili ustvari kođ njega „na procenat“. | Mi. EO 9

— Vi ćete se kod mene Oobogatit!! — govorio je on. — AH morate da radite do poslednjeg dđaha! Kuđa bi bez kapitala, bez kredita? Kod mene imnte sve to, i šta vam treba više? ri

Mušterija nije sada bilo mnogo u dućanu, a ukoliko ih je i bilo, oni su mogli kupovati samo sa druge strane radnje, između drugih tezgi, jer ovde se sada primala roba i nije se poslovalo sa mušterijama. Na tu stranu, preko tezqi, između stubova ma sredini radnje oko kojih su bili rafovi sa Kkrojačkim sitnicama. iglama i kređom, Pavle manu dvatri puta glavom na pozdrave mušterija Dpalančana. To su sada bili samo oni koji su došli da pazare jeftino, ono što je ostalo od stare, jesenašnje, prošlogodišnje robe. Nova se još nije prodavala, niena će prođaja početi tek za petnaestak dana, đok sva stigne, obračuna se, pregleda i sređi.'

Iza jednoq stuba, kao da qa je vrebao, priđe mu jeđan od tih mušterija, đebeli trqovac iz provincije, sa opakim zelenaškim očima. Taj će susret on đuqo da prepričava u palanačkoji dokolici u naj« sitnijim detalilma, a još i đa dodaje prilično. -

— Gazda Pavle, đozvoli mu đa te pozdravi Jađar! — mumlao e tai ne mnoao stari, ali neobično teški čovek. — Eto, đošnao sam da pokupim ono što je ostalo za boljim gazdama od mene. Za moju „stočicu“ dobro je i ovo! Dela naređi, gazda Pavle, 'leba ti. da mi oni tvoji „askeri“ škontiraju malo više od prođajne cene. Kupujem za gotovo! Ja sam sigurno jedina buđala koja plača u gotovu, a daje na veresiju..,.

— Znam te. gazda Živko, znam te; Ne rađiš ti na štetu, & umeš i đa steqneš qde treba! — reče Pavle smešeći se, ali u isto vreme đajiući na znanje da on to samo sa njim govori što je takav red, inače ne mora, i da mu nije mnogo stalo ni do takvih mušterija koje kupuju prilično robe. :

— Oqovara me konkurencija, gazđa Pavle! — nastavljao je ovaj đebeljko, opažajući taj nehat Pavla prema njemu, ali zaviđeći mu u isto vreme što on može 1 njega da bagateliše, — Šta ćeš, ja radim bo. onoj narodnoj „kakva stoka — iakva paša!“

Pavle mu pruži ruku, koju ovaj odmah zgrabi gotovo sa obe

_ svoje ručerde i poklopi je kao lopatama.

— Dajte našem gazda Živku pet od sto škonta preko uobičajenog rabata, razume se, ako je za gotovo!

— Ama, gazđa Pavle, đeset, đeset!.. Pa bar — osam!.. zavapi Živko i svojim opakim očima pogleđa bolećivo u Pavla.

— Ne može!! Doviđenja! — preseče Pavle naglo promenivši ton i ne okrenuvši se više ode đalje u dubinu radnje.

— Luko, pobratime, čuo si šta je kazao gazđa Pavle! Zato đaj sve što je ostalo ođ mirišljavih sapuna. Neka to ide za onih pet ođ sto!l.. Prođaću ja to mojim snašama! He, he, he...

Gazđa Pavle ulazio je dublje u radnju, Već je zašao u srednji deo, pod stakleni krov. Sa desne strane bile su duge staklene pregrade — kancelarije, a sa leve lepe široke stepenice, koje su vođile samo za njegov kabinet, koji ie bio na spratu,

Uvek bi zastao na ovom mestu. Tu je bila sređina „njegovog carstva“, kako je govorio u sobi. Voleo je to mesto, jer bi tu nekako odahnuo, duboko ođahnuo u svoja široka pluća, osetio onaj dućanski vazduh koji je imao svoj miris, svoje „zaprške“, kako je govorio sam u sebi. Još kao dete u statoj radnji svoga oca — koju je on

|

|

a

v

a)

Thlustracija Slavoljuba Bogojevića

obe, dućanske prašine, i kada je to Jednom slučajno rekao svome ocu, i ne sluteći koliko će ga time obrađovati, stari Kosta ga je zadovoljno potapšao po plećima. „E sad .si, sinko, pravi trgovac! Sve ovo do sada nije ništa! Ni tvoja trgovačka škola, ni putovanje po „gornjim“ mestima, ni dobri poslovi koje već praviš, sve to nije ništa prema ovome! Zavoleo si miris radnje, dućan, tezgu; Golema je to stvar, sinko! Sad si pravi trgovac, sad mogu mirmo da umrem, imam na kome firmu đa ostavim;“ Pavle se uvek sećao tih reči kad

| bi se našao na ovom mestu, u tom tesnom prolazu iz prednjeg dela

u zadnji deo radnje. Napred je bila dvospratna stara zgrada; dole „galanterija“ i „cugeher“, a gore gordost njegove radnje — Štolovi, najbolji štofovi u Srbiji, i koji su se odražavali u završnom godđišnjem bilansu čak sa petocifrenom sumom da mu se uvek osmeh pojavljivao na njegovom inače škrtom licu za osmehe, kad bi na tu sumu pomislio. Pozađi je bila nova zgrada na tri sprata u obliku galerije — minijaturna kopija bečkih trgovačkih kuća — zidana naročito za trgovinu, sa širokim plattormama da je mnogo robe moglo stati: platno, vuna i njene prerađevine. Dok je u prvom đelu uvek bila gurnmjava mušterija masitno, prašina i neđovoljno vazduha od silna sveta, a osećao se i znoj publike i pomoćnika, u drugom delu bila je tišina, prava atmosfera ozbiljnih radnji naveliko, malo mus šterija, ali koje „odvajaju“ espap za krupne sume, miris sveže robe, vume, farbe, jeftinih mirisa, tutkala, štampane hartije, pokvašene i „stanjene“ prašine — jednom rečju, miris trgovine koja dobro ide. Pavle je javno govorio: „volim taj miris više no miris borića u mome vinograđu na Topčidđerskom brđu!" Seti se da je jednom, kad sec zbog neke lake bolesti svoje žene morao duže zadržati u Badenu kod Beča, ostavio iznenada i bolesnu ženu i divne aleje bađenskog parka, ona ogromna stogodišnja drveta sa teškim mirisom svežine Vinervalda, i odjurio železnicom u Đeč, samo da uđe u velike trgovine — 1. one beskrajne galerije krcate robom — u Kerinerštrase i da. udahne taj svoj.omiljeni dućanski, trgovački miris, bez koga nije mogao .višeyuđabnuo ga dva tri puta, smirio se kao strastan pušač, pa se spokojno vratio u Bađen, kao čovek koji je zađovoljic svoju veliku životnu strast, jedini smisao svoga života!

Baš u trenutku. kađ htede da stane svojom lakovanom cipelomi na prvi stepenik, on se okrete i baci poqledđ na staklenu prearadu, iza koje su bile kancelarije, Tamo je sedelo desetak činovnika jedini koji su u celoj radnji imali pravo da seđe — 1 oni su rađili pogrbijeni na svojim stolicama, Samo je jedan bio njemu okrenut, šef kancelarije, akuratni i strogi „kalkulator“, čovek sa veštačkim vilicama đa mu je sve u ustima škripalo čim bi progovorio, Ovaj čim opazi gazdu, poče odmah da maše glavom i da se ljubazno javlja. I Pavle se osmehnu na njega. Ma koliko da ga nije trpeo zbog te suvišne „austriske“ ljubaznosti — bio je „iz preka“, cenio ga je zbog njegove sposobnosti i smatrao ga za odličnog činovnika, Osim toga, taj čovek je jedini tačno zao zarađu i sve finansiske tajne čitave radnje. Znao je to bolje no svi Pavlovi ortaci. Taj sitni, tankonogi, slabi prečanin, bled i kašljucav, tankih crnih brčića na uvek bledom licu, podnosio je samo njemu mravi bilans čitavog poslovanja, čitko i tanko sitnim rukopisom nacifran,

— Kod ovog čoveka sve je nekako tanko i sitno! — pomisli

A ke je. au 5 oi di uo a =“ ina Ba Ak „AO;

Trud

docnije proširio i mođernije oziđao — zavoleo je taj miris radnje,

Pošto je film w prvom redu vizuelna umeinost, poipuno je razum= ljivo Šio su se njegovi ndajođušev= ljeniji Đobornici zalagali upravo za

iu specilično vizuelnu njegovu ka>,

rakteristiku. Spojeonje različitih bo kreitnih slika davalo je zbivomju ha filmu daleko veću dinomiku ho što se ona mogla postići u pozorištu, To znoči da je film koristio postu» pok izražavenja blizak romanu 3 epu, Montožu — toj nekada »ncjs speciličniji« oblik kinematogreaiskog izražavemje — film je, ustvari, pre= uzeo iz književnosti i somo je dale ko efekinije koristio, Neposredna slika jednog dela događaja bila je veoma pogodna za povezivemje sa slikom drugog dela zbivcmja kako bi se dobila potrebna celina, veza i nov smisao. U književnosti je toj postupak bio već odavno poznat, Dikensovi romemi prepuni su tokvih montožnih rešenja, koja je vrlo la ko preneti u filmske Slike. Evo kako je Dikens opisao klizomje gospo» dina Pikvike: »Zabavc je bila na vrhuncu, klizomje je dostiglo naj= veću brzinu, smejenje bejaše noj glesnije, koda se začuo sncžom i O» štor prasak. Svi brzo jumuše ka o> kali, gospođe su divljočki vriskale, « gospodin Tompcm je nešto vikao, Ogromem blok leda potonu i nestade. Voda se mehuršla iznad njega, a na njenoj površini plivali su Bešir, rukavice i meromica go» spodina Pikviko; to je bilo jedino što se od njega moglo videti. Užcs i strepnja su se ocriqvali nc svim licima; muškcrci su prebledeli, a

žene su padclie vw nesvesti...« Ovoj opis preistavlja izvomrednu selekciju spoljašnjih vidova jednog zbi= vonja, Dromatika je postignuta i audiitovno i slikovno, a noročito iz= dvajonjem bimog detoljeu u da=

fom ftenuiku. To je klasičom moniažni postupak koji je ko» ristio film, Krupni plam, i još

više, njegovo javljemje ne platnu u pravom momeniu, poslizavco je najveći efekat a Doanos se ovakva dromatika sve više zoposlavlja vw filmu, čak i u tzv, trileru. ~ ? Tojna montaže nemog i remog zvučnog filma bila je u tome što je reditelj formalno usmeravao- požnju gledalace ka određenim detaljima predmeta ili zbivomja i to brzinom koju je on smatrao celishodnom, U modemom filmu se, međutim, sve više pojednostavljuje tokva mon= tožna tehnika koja stvara spolja= Šnji ritom | šve se više teži ka o> vaploćenju unutarnjeg smisla zbi=vonja na filmskoj slici, — što ni= kako ne znači vraćoenje principa leatra, jer se faj unutarnji smisao objektivira na način koji je veoma dalek pozorištu, Zato su klasilfikacije montožnih principa kako su ih dali Pudovkin, Timošenko i Amhajm donos već poipuno izišli iz, praktičme upolrebe, Da bi se somi uverili koliko su ti principi stremi moder= nom filmskom izrazu, nocvešćemo klasifikaciju M, Timošenka koju je on 1928 godine izneo u svojoj knjizi »Ritem i kulminncija« rezlikujući pelnqesi oblika povezivanja

Pavle. — Ali, sposoban čovek, nema šta!

Montaža nekad i sad »

filmskih slika. To su: promena me= .Slg, promena rakursa, promenc „slike, uvođenje detoaljd, cmmolitičkc montaža, prošlost, akcija, porolelno

·zbivcmje, konircst, cmocijacija, kon=

.denzovenje, produžavemje, monodromska montaža, refren, montaža unular kadra. Naravno, sve ove mogućnosti povezivanja kadrova "koriste se još i domas u filmu, eli one nemaju ni blizu onaj očaj koji su nekada imale; ne Šitokom plotnu ti se principi uopšte me mogu koristiti i jedino se može reći Za »montoežu unutar kadra— da je prihvaćena i rozrađenc tu estetici modernog filme. Rudolf Arnhajm u svojoj knjizi »Film koo wmeinost< (1932) doje još detaljniju lcsihkaciju zakona filmske montoeže deleći ih u četiri velike qruper 1) principi tehnike reza, 2) objektivizacija vremena, 3) dočerevenje proslora, 4) jzrožavenje sedržine, Pudovkin je u svojoj knjizi »Tehnika filma« (1929) sveo zekone montaže na princip kontrasta (emti-, teze), poralelizmc (simuitemnosti), sličnosti (cemoelogije), sinhronizmc (podudaronja) i lajtmotiva (ponavljemja). Donas sivar stoji drukčije i filmska slika poseduje sve veću i dublju vrednost u samoj sebi, onc prvenstveno deluje svojom u nutrošnjosti po se zbog toga njeno trajmmje na pleinu sve više pro> dužuje, a njena veza sa osfalim kadrovima poslaje semo logična, Film tako prestaje' da bive »umet-

.nosj deialjigijčkog izražavonja« (M;

UNUTARNII SMISAO I SPOLJAŠNJI RITAM

Rom) već umelnost celovitog dočoaravonja slike stvarnosti iz koje spontemo izbija dah suštine. Ekrem sve memje ecmoalitički secka sivcr= nost, već joj se mimo približavc uveren u svoju maaičnu moć da odrazi ne semo spolicšnji njen izgled već, u prvom ređu. njen unu= tornji smisao i njenn biinost. Taj zaokret preme unutrošniosti života postoji i u modernoj literaturi. natročito kod pisaca ilic Džems Džojsa. Prusta, Kofke. Foknera, Kamija. Ako film uspe da izrazi some deo onoga Što ispunjavc stremice modernih pisaca, onde će to imati daleto veći značaj no niecov uspeh

sa kojim je često nadmoašivao vi —

zuelno-dincmično cnelizircmie događoja na dikensovski način. No, seme je činjenica moečaina Bio se film poduhvceriio dubljih i složenijih problema na koje u svojoj mla dosti nije mogao ni da pomišlja icko je već i tada koristio dele Dostojevskog i Šekspira,

'To wnuimnje pomercemje u siva: rima, ta fiksccijo psihe čovekove i nevidliivoq impulsa života i stvar» nosti korakteristična je za modernu književnost, Navešćemo finale Kol kinog »Procesa« u kome je opisa= no izvršenje smrine presude mod junakom romemar: »Pogled mu pade na posledni spret kuće kraj kas menoloma. Kao što svetlost sevne otvoriše se tomo krila jednog pros zora i pojavi se čovek ma toj das ljini i visini slabcček i mršev, des leko se nože pružajući još doeljs

(Nastavak na 10 strani)