Књижевне новине

REMSRE NOCI I DANIL

(Nastavak iz prošlog broja)

Idemo, zatim, kući pomenutog novinara, koja je u ulici gde stanuju Englezi, i slikai, i koja ima, terassu, na kući, Nad nama je sad Pinčo sav u steni. Nad našim glavama, visi,

Ja onda, slučajno, spominjem špansku rečenicu, .koju sam već spomenuo, da je život san i to izaziva diskusiju, » snu i stvarnosti. Moj prijatelj, novinar, zastupa mišljenje, da treba smisao tražiti u religiji. Oficiri smatraju da je talijanska Renesansa najviši stepen, do kojeg ljudska prosveće=

nost može doći i, vele, smisao života se nalazi u . iđeji uživanja, onako, kako to kažu Lorenzo Medici i D'Annunzio. Kći pretsednika vlade zastupa mišljenje, da je ljudska sreća u ljubavi muža i žene i porodici, Žena moga prijatelja, Albanka, zna se da je Marksist i kaže da su sve te iđeje o prolaznosti, snu, melanholiji, u starosti, posledice biolob»ških promena kod muškaraca. Da to nema naučne yrednosti. Odgovor na tajnu života treba tražiti u mater;jjalističkoj filozofiji. ;

Ja se onda branim, da je ta misao, da je život san, prisutna u celoj istoriji sveta i čovečanstva. Shakespeare kaže da je naš život „od sna satkan“. San, kažu, nemački filosofi. San, kažu i grčki filosofi. San, kaže i Sokrat, taj najčestitiji čovek Atine, — koji je najveća uteha, bar meni. San, kažu i kineske Taoiste, San, kažu i na Tahitiju. Syud to kažu, gde ljudska noga kroči. i

Albanka onda kaže da su to, zastareli, idealistički, pojmovi. ; ?

Ja se onda branim, da to nije nikakva idealistička filosofija, nego, prosto, moja impresija i misao, koja me ne napušta, I da mi se čini da je, pri. kraju života, kod svih ljudi, opšta, A podvlačim da svakako nije patološka pojava, kao verska bigotenija, Smrt, san.

Kći pretsednika vlade na to počinje da ciči ı preklinje nas da prestanemo, Ona hoće kući. Boji se, da joj oca nisu ubili.

„Sobarica naše domaćice, međutim, — koja nam je spuštala leda u čaše, — obilazi nas i glasno grdi. Veli, njeni. zemljaci u Sabinskim brdima, seljaci, kal se nepiju, potuku se. A gospođa u Rimu, yeli, brbljaju što niko živi ne može razumeti.

: .

Odlazoeći kući ja onda razmišljam, i dalje, o toj žudnji, da se nekud ode, i odanđe gde smo najsretniji. Uyek sam imao tu želju da nestanem u daljini. Da otputujem, da napustim, da ostavim. „Ne valja to“, — kažem samom sebi.

„A Što da ne valja?“ — javlja se neki glas u meni. Mogao bih i u Danskoj, i u Švedskoj, i u Norveškoj, da živim. Pa i na. Ajslandu. Svud ima dobrih ljudi.

Jedan drugi glas u meni, na to, dovikuje mi, da se varam. I, da sreće nema van onog muoesgsta, gde smo proveli detinjstvo i gde smo se rodili.

Eto, ja sad živim u Rimu, a nisam, u styari, u Rimu prisutan. Nalazio sam se danas na jednom Congressu frizera u Aalborghu, u Danskoj. Ućčestvovao sam čak i u delenju nagrada. Istina, to je bilo pre tri godine, ali ja sam, de facto, tamo proveo ovaj dan, — u sećanju.

Sutra ću da iđem i sedim na bregu, iznad Univetziteta, u Upsali, a prekosutra u pozorištu, u Bergenu, kod Bjoernsona, koji je bio veliki prijatelj naroda kome pripađam. Tamo ću biti veseo... U poslednje vreme zaboravio sam, da se smejem.

Zar nije smešno — javlja se opet jedan glas u meni — ići na spavanje svojoj kući, a želeti odlazak u Bergen i neke hladne, severne, zemlje. I to iz Rima, gde je živeo Caesar. Sama pomisao da živim tamo, gde je živeo Caesar, trebala bi da me načini realnim, aktivnim, zađovoljnim. Mesto da sutra idem u pozorište, u Bergen, bolje bi bilo da

odem u Terme Dioklecijana i đa seđim pod crnim .

poprsjem Caesara. To je bio najiteligentniji, i najbrži, čovek svog vremena. Šta će mi Bjoernson?~

Međutim, taj nered u stvarnosti, i mislima, dok se svlačim i ležem u postelju, nije samo moj doživljaj i moja fantazmagorija. U trenutku, kad me hvata prvi san, ja se sećam, da su mi, u posleđnje vreme, o tome, pričali; i drugi, mnogi, moji poznanici. Osećaj stvarnosti počinje da iščezava i kod mnogih mojih prijatelja, koji mi pišu pisma, Kad mi pišu pismo, vele, nikad nisu sigurni iz kog će mesta pisati iduće, a nisu sigurni ni otkud će slati svoj odgovor. Menjaju se, ne samo naše adresse,

nego i mesta u kojima živimo, pa i kraljevstva gđe

smo se zatekli. Sećam se đa: mi je žena, pre polaska, rekla, da je umorna već od tog meprekidnog seljakanja i da je željna da fiksiramo naše prebivalište već jednom. Ona mi, sasvim ozbiljno, kaže, da bismo trebali da ođemo da živimo u jeđnoj kuli svetilji, u Bretagni, gde smo bili u mlađosti. Na ostrvu Ouessant, Veli, da se već smirimo jednom. Meni onda pada na pamet rečenica na Spamskom: da se smiruju samo mrtvi, — se quedan selo los muertos, Kao što je to običaj muževa, koji sebe smatraju uvek pametnijim od svojih: žena, ı Ja sam se smejao toj iđeji moje žene. Sad se ne smejem više. Ne valja ovako, kako živim, Trebalo bi tražiti spasa, iz te vrtoglavice sna. Trebalo bi pozvali ljude da stanu, đa se ne rastaju, da ne na– nose bola, da se opet sretnu.

Da, voleo bih da opet vidim te ljuđe, sa kojima sam razgovarao o ratu i nepravdi u svetu. Da vidim, kao neke Sestre, još jednom, i te žene, sa kojima sam igrao i pevao tamo, na Severu. Eto, neke među njima mi i sad još pišu. Jedna mi se jevija iz Arhusa, u Danskoj, dve iz Švedske, a

Bernar Bife: Riba,

KNJIŽEVNE NOVINE

jedna mi piše redovno'iz Salamanke, Jedna Amerikanka, iz Chicaga, javlja mi se o Novoj Godini, kablom, i, što je najlepše, sa zađocnjenjem od Četrnaest dana, jer nije zaboravila da ja slavim Novu Godinu po starom kalendaru. To je zato javlja se jedan glas u, meni — što sam je, sa njenom majkom, prokrijumčario na prijem kod Azanje | pretsednika republike Zamorre. To nije zaboravila. 5,

Miloš CRNJANSKI

Ali i ja pokušavam, katkad, đa sačuvam takve veze i mučio sam se dugo, iz Nemačke, da pošaljem, poštom, s vremena na vreme, malo burmuta, za dva ruđara, koje sam upoznao na' Spitzbergenu. Tako sam zavoleo neke ljude, koji me se inače ništa ne tiču, i u Švedskoj. Pa se pitam gde su sada? .

Zavoleo sam, na primer, bibliotekara u Nobe-

·lovoj Akademiji, koji se interesovao za Srbiju. Bio

je to čudan, mlađi, čovek. Kad se povela reč o ženama, rekao mi je da ne valja što za njima, po Svedskoj trčim. Veli, žene su kao tramvaj. One prolaze kao tramvaj. Kad jedna prode,.druga se već pojavljuje, treba samo malo pričekati. Sad se toga, — kad tramvaji u Rimu prolaze i škripe, često setim. „On je lud" — velim samom sebi.

Ali svi me ti moji mili i dragi uzalud čekaju sad. Eto, rat je, i ja imam da sedim tu u Rimu i da preko dan, u poslanstvu, radim. Sva ta putovanja čine mi se, sad, luda, Trebalo je ostati u svojoj zemlji. Ne treba ići dalje od svoga rodnog kraja.

Pri prelazu Tibra, kod kafane „Esperia“, koja je zatvorena, zamiriše i u noći, kafa. Nije daleko sad do moje postelje. Sedam kod jednog praznog stola, na ulici, pored ziđa, i posmatram žuti, mutni, Tibar. „Tiberis flavus* — kažem sebi, latinski, kao u detinjstvu.

Bernar Bife: Žuta pozadina

I dok tako tu sedim, ili sanjam da sedim,

. sećam se da je tundra, na Spitzbergenu, kad cveta,

mnogo Ššarenjja, Dego Pinčo, koji preko Tibra vidim. U beskrajnom leđu i pustoš, tundra” je tamo bila tako dirljiva. Videću je dakle, i na svom samrtnom času, i, sa njom, i leđeni vrh ostrva Jan Majen. U magli, kad mi se to ostrvo bude javilo, proletaće skoro nevidljivi kormorani, koji tamo lete. o:

Sećam se kako mi je, pri rastanku, večeras, onaj novinar, moj prijatelj, prebacivao, što u Rimu nisam zadovoljan. Veli, ima informacije da. će Francuzi bombarđovati Rim i Italiju. A Italija je tako lepa (la povera bella). Tačno” je, veli, da je na Severu, po kućama, lepo ognjište, i vatra, ali su ljudi tamo tromi, a i žene. Italija je tako vedra. Rim ima najbolju odbranu od bombardovanja iz vazduha. To je, kaže, Papa. Nema čega da se bojim, a ta moja melanholija, to je znak starosti, zamor od života, — „taedium vitae", kaže latinski. STENI

Ja se trudim, i tako san, da mu protivrećim. Velim, neću da sutra ujuiru opet gledam tu sjrotinju kako drhti od zime. Sigurno je da je i Marinetti gleđa. Bolje da svratim noćas u Belimanov podrum, u starom kvartu Štokholma i da slušam violinu i pevam i pijem. Da dočekam zoru, tamo, između mostova yapit kao i drugi ljudi, ali veseo i sretan. A ne da sedim ovde u Rimu i da znam da mi vrhovi prstiju na nogama počinju da trunu. Rim, Roma locuta, ne može da pođe samnom, moram otići sam. Ovde će se Sunce rasprskavati nad Rimom, kao bomba, u hiljadu varnica, U hiljadu vrsta toplote, vrućine, žege. Ja ĆU, tamo, U Kjobenhafnu otsesti u hotel Angleterre i sići da kupim novine, kod onog starog Rusa, pred hatelom, koji tvrdi da je nekad bio general. Sećam sa da sam ga pitao da li zna ko je bio Sokrat. 1 da je dokazao da je čitao suđenje Sokratu. A živi od prodaje novina i ljubi u ruku svoju babu, kao da je carica. i

Imam ja tamo i drugih poznanika, Danaca ı Dankinja, ali možđa će me opet pomešati sa Cehoslovakom? Treba sutra da im se javim kartom, inače, kakvi su, mogu pomisliti da, u Pragu, umirem.

Imam, na primer, poznanijcu, igračicu Johanson. To je vrlo lepa dovojka, koja je još dan dva, pre toga, igrala u Barceloni, Sad igra samnom. Posle ručka mora da obilazi samnom

volim, jer je tamo dolazio i Andersen, Jgračica Johanson je poreklom Šveđanka i ima lepotu švedsku, snega, granita, i vatre. Sunce tamo do zore sija. Njena mi mati telefonira u hotel. Veli: „moja kći još spava, ali mi je rekla ,da je čekate, posle podne, u pet, kod konja“.

„Gde, da je čekam?“ .

„Kažem Vam. Kod konja!“

„Ja onda mislim da se sinoć valjda i baba bila napila, pa sad trabunja, Pričam to konzulu zemlje iz koje sam, a on mi kaže da je „konj“: spomenik Kralja Kristijana V., pred hotelom, d'Angleterre,

riblju pijacu, jer ja to mcsto'

·

. „la barcaccia“.

Kralj seđi na konju i Danci zovu spomenik prosto „konj“ („heste“), Spomenik je od wlova, i leti, kad Sunce upeče, konj ne može da izdrži kralja, nego se malo skljoka. |

Sedim dakle pred hotelom i čekam i posmatram kako opada lišće, koje na tom “trgu, pred tim hotelom, naročito lepo opada, u Danskoj. Ili možda ja to samo uobražavam ?

I ljudski rod je kao lišće, koje opada i koje vetar raznosi — kaže Omir.

*

Međutim, nisam ja, tako često, trčkarao u radi igračice Mohsnson. Išao sam ja u Dansku i radi jednog sata i njehih kula, svetiljaka.

Godinama, u svojoj mlađosti, pri skijanju, u

Sloveniji, na Pokljuki, mi smo tražili muziku za”

igru, noću, na radiju, sa stanice Kalundborg, u Danskoj. Toulouse i Kalundborg imali su tih godina, najlepšu muziku. za igru. A najlepše je odbijao ponoć sat Opštine u Kopenhagenu. To odbijanje slušao sam, godinama, sa uživanjem.

Kad sam bio u Nemačkoj, prvo mi je bilo, da preko noć otputujem u Kopenhagen, da čujem taj sat, iz bliza. Otseo sam u hotelu pored Opštine. Pred ponoć odveo sam kući igračicu Johanson i vratio se u svoj hotel,,da čujem sat, kako odbija, na Opštini, ponoć. š

Sat koji sam toliko voleo, odbijao je ne samo dvanaest, nego i tri četvrti, polovine i četvrti. Pucao je nad mojom glavom, kao prangije. Nisam mogao, od tog glupog topa, đa zaspim. ,

Pobegao sam brzo, zato, iz Kjobenhafna i počeo da obilazim kule, svetionike, i išao sam za njima u Fanoe. Esbjerg, a zatim, obalom, sve do Hirtshalsa i u Skagen.

Dabogme i u Skandinaviji ima sirotinje, koja zebe, i ja ne mislim da to treba da zataškavam. Ima i tamo nepravde, laži, zlobe, pakosti i podlaca, ali te kule svetiljke svetle tako lepo, u noći. Tamo ima Sumca, i noću, A onda, i vatra, kao što rekoh, tako je lepa tamo. Panjevi dime i bukte i u siromašnoj kući. Mirišu. Svaki tamo ustaje i leže u svetlosti vatre.

Sađ bilo kako bilo, ali sećam se, kad se vratih od tog stola kod kafane „Esperie“, na Tibru, pored svojih prozora, u mraku, vidim da kod mog komšije, Marinettia, još gori lampa. Njegovi su prozori otvoreni.

„Kod konja“ mu ja, sa ulice.

Niko se ne odziva. Ceo Rim već spava.

dovikujem

Ustvari, mene u Skandinaviju, me vuku ti, pitoreskni, đoživljaji iz prošlosti, Vuče me tamo plemenitost tog, severnog, tipa ljudi, U Rimu, moj je posao glup i ja hodam po zbilji, kao od voska. Tamo gore, na Severu, bio bih sav od krvi i mesa.

Da je Marinetti buđan, on bi mi sad dokazivao, da je i Italija lepa i da je kao doboš, truba, lanfara, lokomotiva. Podviknuo bi mi da su Apennini lepši od Lofota. „Mladi Alpi“ — zvao ih je Byron.

Stvarnost i san biće uvek, u životu ljudskom, pomešani, a kad čovek počinje da stari, stvarnost slabi, a san jača. Čovek, sa godinama, sve manje

·voli ono Što je blizu. Čak i tvrdice, koji skupljaju

dukate, uživaju u njima mnogo više u misli, nego kad ih mešaju u ruci. Neki španski lekari su Utvrdili, da kod tvrđica, u snu, misao na dukate, može da izazove poluciju.

Čovek koji manje živi, a više misli, postaje sve

hladniji i, kao neki kristal, tvrđi. Postaje irrealan. Propušta svetlost i ona se u njemu lomi kao u nekoj prizmi. x A po neki pesnik, od tog, poludi.

* e

Sutrađan se opet spremam na čaj.u „Babingtonu“, rano ujutru. Nema ničeg lepšeg, nego Rim, tada, u košulji, kad zahladi. Tađa dišu i vrtovi, a najlepše u Italiji, su stara drveta i vrtovi.

Idem dakle, opet, kod „Babingiona“, na Špansku Pjiazzu, sa mojom Knjižarom, sa bankom Barkley, sa kućama od crvene cigle i sa fontanom, koja tako lepo prska. Oko te fontane piljarice prodaju cveće. ;

U tople dane, te žene stalno prskaju svoje perunike, karanfile, ruže, dahlije, božure. Da bi se održali sveži (i: da bi imali cenu).

One, razuzureno, sede na fontani, Ta fontana ima oblik mramorne barke i svet je prosto zove:

I ako ja iđem da seđim kođ „Babingtona“, a te piljarice moraju da sede kod fontane, mi se

znamo i pozdravljamo, već godinama. Na nas oboje

silaze stepenice Trinite dei Monti, sa neba, kao cascade.

Piljarice mi, kad kod njih kupim malo cveća, kažu: „hvala gospodine grofe“. U Italiji se kaže „hvala grofe“, a samo posluga kaže: „gospodine grofe“, Uzalud ja tim piljaricama dokazujem, da u mojoj zemlji nema qgrofova, one me i dalje zovu tako (da bi cveće moglo da bude skuplje). Dok mi vraćaju kusur, one su, tobože, zauzete, svojom decom i vrište: „Pina! Corrado! Gigi!“ (zatim, melanholično, vraćaju~kusur).

Kad pođem, one dodaju, ljubazno: „Mađamo se da su Vaša zemlja, i Italija, sad, najzad, prijatelji“? \

U svojoj sirotinji, one ne zaboravljaju talijansku gentilezzu. Mi se posle toga, rastajemo, kao da smo na pozornici, u milanskoj Scali, Ja iđem da sedim kod „Babingtona“, a one ostaju da seđe kod Berninija. ·

U pomenutoj engleskoj slastičari, ne moram više da poručujem, zna se, Donose mi moj čaj, u zemljanom sudu, zelenkasto ern, a ja ga pijem natenane, kao otrov od zove. Satima tako, kao pušač opjuma, ili morfinist, — što nisam, — udijšem miris tog bilja iz dalekih, azijskih zemalja.

Međutim, ima dana, kad svraćam u jednu krčmu kočijaša, ne daleko od „Babingtona“, na čašu olevana, u to neobično doba. Kočijaši oko mene bili su nekad mladi, snažni, garavi, veseli, govorljivi, Sad sede i ćute i svaki ih se kloni, Ne ide im posao, |

Uske ulice Rima pune su taksia, kojima ·je, od neđavna, zabranjeno da trube, pa udaraju šakom o svoja kola, đa se svet sklanja. , e

Možđa će se čitaocu učiniti čudno, da neko može, tako, u Rimu, da se stalno vraća, i sedi' na istom mestu. Za one koji samo prođu Kkmoz Rim,

· Dansku, ni radi tog konja, ni radi tog lišća, ni

·

Zorž Ruo: Buket

teško je shvatljivo, da. svaki ima u Rimu samo jedno, svoje, mesto. Za njih je Rim, velika, živa, varoš. Jedna fantastična uspomena za posetioca.

Za onoga, međutim, ko godinama živi u Rimu, večni grad se rastvara, kao neka utroba, kao neka provalija, u kojoj se nalazi mira samo na jednom mestu. Postoje nekoliko Rimova, da se tako izrazim i svi su oni naslagani kao geološki slojevi, jedno preko drugoga, u utrobi zemlje. Ti slojevi se raspoznaju, po fosilima, kao kad se silazi u neki rudnik. Za one koji žive u Rimu, ima ih nekoliko,

Naslagani su u Rimu, narodi, stoleća, varvari, skulpture, razni stilovi arhitekture, proiaznost svega. Ne mogu 'se svi ti Rimovi znati, ni voleti. Obično svaki zavoli, na kraju krajeva, jedan.

Neki zavole antički Rim, drugi Katakombe, treći samo Rim Michelangela. Postoji i Rim Papa, Rim Napoleona, Rim Romantizma, Rim Ujedinjenja, i nedavni Rim kralja Umberta 1. Što se mene tiče, ja sam proučavao, i voleo, Rim Tiberija (ali to je specijalna manija).

Svak: od tih Rimova, nije samo čitavo brdo naslaga, arhitekture, kamonja, istorije, tragedija, nego i mrtvih, i bivših ideja. Kad se sa lica Rima, skine maska, varoš je strašna. A zna se da je i lice u svakog čoveka, maska. 1 lice Tiberija.

Ljudska ograničenost je takva da su, u Rimu, i najveći, i najčuveniji, ljudi voleli samo jeđan deo, kvart, kutak, Rima. Ne mičući se odatle lako, kao što u ostalom i priliči senkama. Caesar, koji je bio, kao što rekoh, najbrži čovek svoga doba, provodio je ovđe dan između dva reda čempresa, Car Avgust, uvek u istoj bašti. Ciceron je išao uvek u istu vilu u brdima. Neron, na svoju terassu. A u jednoj, mokroj, mračnoj, uličici, i sađ još gori lukijernar apostola Pavla.

I sudbina ljudi završavala se u Rimu, uvek na istom mestu. Na primer, na groblju Protestanata, ima dva groba, jedno poređ drugoga. Jedno je grob Goetheovog sina, a u drugom je sahranjen sin Geetheove Lote. Sudbina ih je dovela u Rim čudnjm putevima i tu ih zbližiJa. Rim je pun takvih: slučaja i otuda valjda pun sujeverja. Ovde ljudi upotrebljavaju i sada, dva prsta, mali prst i kažiprst, kao rogove, da se brane od zla pogleda. Niko ne prolazi kraj guravoga, a da ga me pomiluje, nežno, po leđima. Trastevere (deo varoši preko Tibra) i sad još veruje, da žena MOŽE da zatrudni od uroka.

Pa i oni, koji još veruju u Boga, sujeverni su, i te kako, celoga života. Svi ti Hrišćani imaju svoju, SVOJU, crkvu, svoga, SVOGA, sveca. Među crkvama, kojih u barokknom stilu ima 200, svaki ima JEDNU i u tu ide i on, i njegova porođica, i njegova ljubaznica, Među svetiteljima, najveći broj glasova imao je Sv. Filipo Neri.

Cak se i zalazak Sunca, u Rimu, posmatra uvek sa istog mesta, sa terase, ispod casine Valadiera, iznad Piazze Popolo. Tu se, u doba Umberta I. skupljala gospoština tačno u isti sat dana, U sVOjim staklenim karucama. Sad svet dolazi u malim autima i taj izlazak je, kod mnogih jedini dođir čistog vazduha. Ta nepokretnost Rimljana je, katkad, veličanstvena. Cardinal Gasparri, jedan od najvećih diplomata našeg vremena, šetao je, celog svog života, svaki dam, svega dva sata, u istoj aleji, svog vrta.

I ako Rim ima čitav niz čuvenih dvoraca, svaki, na kraju krajeva, pamti svega jedan, kao uspomenu iz svog života. Ili, jedan prozor na njima, Ili jednu piniju, iz njihovih. vrtova.

Najlepše, na tim dvorcima, su njihova, molis djozna, talijanska, imena. Ona, na tom lepomi jeziku, i u azbučnom redu, imaju sonornost jed= nog renesansnog sonetta: Aldobrandini, Altieri, Anguilara, Ballestra, Barberini, Bolognetti, Buo-i naparte, Brancaccio, Gaetani, Caferelli, Cesarini, Chiggi, Colonna, Coreini, Doria, Farnese, Gabrielli, Graziolli, Lancelotti, Lante, Macarani, Malatesta, Medici, Negroni, Orsini, Pamphili, Pianciani, Rus-< pol RRA, Serlupi, Simoneti, Sora, Spađa, Tri

unali.

. I među fontanama u Rimu, Svaki zna da jd jedna. „njegova“, Rimska sirotinja je u stanju da prepozna vođu svoje fontane zatvorenim očima; A Što se tiče drveća, ja sam imao u Rimu jednu, „svoju“, piniju, koju sam mogao da vidim i 58 svojih prozora. Ona stoji u vrtu, na Pinču, tačnd iznad poprsja Chateaubrianda, Nisam ja nju volec sa tog razloga, nego zato, što je i leti, i zimi, tako ZO da se iz daleka čini crna, Skoro svake nee : O ega a PROCI u taj park i idem da sedim Zapoboa Za Paa iingtona“, pre odlaska na posao.

Vi aplji, puste me unutra, a ta pinija me čeka i, pod njom, moji rukopisi iz Skandinavije, n Proplgujem u knjigu. Tu, na klupi, seđim,

T 80 da sam pred starom K.

u 'TroHdienu, p omandđdom mesta,

_ Kad se počng stariti, jedino miisao ljudska počinje da se čini uzvišena, Razmišljanja „postaju važnija i od ličnog uspeha, i od lične svojine, da ratko: pre nego što odem iz Rima, želeo bih Pro 10 :. šta je prava &reća ljudska i zašto je še atka. U svakom slučaju, znam već da Stvarnost nije mi malo jednostavna. Ona dolazi i

ispred, i iza, Sna, _„.

tako, '