Књижевне новине

- ostao što sam bio (

MIRNO I NESPOKOJNO

,

Zvonimir Golob: „Glas koji odjekuje. hodnicima“ — Mladost 1957

Golob pripada „onim poslijerat• nim pjesnicima u Hrvatskoj, koji su prvi pošli novim putem u savlađivanju modernog poetskog izraza, ali koji su i osjećali povozanost s pjesničkom maticom naše prošlosti. O tome govori i razvoj ovog pjesnika, iako između njegove prve zbirke i knjige „Nema sna" postoje velike razlike. No ono što tu razliku karakterizira jest rad na izgradnji i kulturi stiha. Golob se pred viđenjima i pojavama nije zadovoljio „prenošenjem njihove faktične realnosti, već tra-

žio jednu novu realnost. A ta ni-.

je toliko iznikla iz deformacije oblika, koliko iz želje da se nađe značaj univerzalnog.

Već je Boro Pavlović primjetio, da se pri pristupanju ovoj poe'ziji, faktor iracionalnog treba isključiti i uvijek operirati racionalnim ključem, jer se iz Golobovih stihova emitira jedan stvaran svijet, ali i udaljeni svijet, koji je nikao iz posebnog psihološkog stanja ravnodušne zabrinutosti. Njegova metafora je pretežno funkcionalna. Ona ne daje jasniju sliku predmeta, već je usmjerena đa stvori „Ssliku” osjećajnog · stanja,

pa će Golob zaobilaznim putem, iznoseći sporedno, doći na Kraju pjesme do kreacije bitnog. Tako

je pjesnik postupio i u ovoj svojoj .

četvrtoj zbirci pjesama, koja domnekle predstavlja izbor i iz ranijeg njegovog stvaranja. U pjesmi „Pepeo bivših stvari” bilo je potTrebno iznijeti sve ome „sporedne” slike, da se osjeti u punoj mjeri centralna Konstatacija:

~.i sad sve io

uistinu zamorno -

otkida dio po dio povjerenja

u zajednićku stvar .

Srca”,

Stravičnost, koju je želio Golob izazvati, postigao je mirnim vođenjem slika ispod kojih se nalazi udar bila mnespokojstva. Otklonio je svaku patetiku, prestrašen pokret i krik, Ta tišina Golobovih pjesama ispunjava u potpunmosti čovjeka zebnjom u završnoj strofi omeđenoj slikom „noć se zatvara (gorka .vodđa tamjana) pepeo biv~

· Ših stvari koji se taloži” —o i za-

vršnom konstatacijom „bio sam i pukotina ...sa svojim prostorom) i svojom. ogtađom na kraju“, i

Golob doživljava život, a većem dijelu svojih pjesama, kao .da se svijet nalazi zatvoren u okviru ži, votne mehaničke okrutnosti, I takvo gledanje nije produkt forsiranog intelektualističkog razmišljanja, ono je izniklo i nastalo u svijesti njegovog djetinjstva, kako nam o tome govori pjesnik u pogovoru, pa po tome izgleda da racionalna komponenta ne djeluje toliko u njegovoj poeziji, koliko su to recenzenti isticali. Racionalno, čini mi se, dolazi kao nužno u trenutku artističke izgradnje emocije. Možda je Golobova najbolia pjesma „Glas koji odjekuje hodnicima”. To je pjesma o onim nerođenim, o onima koji nisu postojali („tragično je biti pepeo koji nikad nije. bio vatra”), ali i riječ o onima koji jesu — te osjećaju proticanje vremena u svojoj krvi i mesu, odlazak tog divnog života s točno određenom spoznajom, da postoji trenu vremena, sat, minuta, sekunđa, koja ga nesmiljeno zaustavlja („Nema glasa koji nikad ne stari”),

No iako se ta oezija prepuna slika stanja i | 06 JU svijetljene naročitim ”svijetlom”, usprkos kontrole ponekad verbalno razlije, ima u njoj želje da se koncizno aforistički izrazi. Takve stihove valja prvenstveno potražiti u nekim manjim pjesmama (na pr. u pjesmi „Ono što osta-

je”), pa u njegovim najboljim o-

ot oran

stvarenjima („Pepeo bivših stvari”, „Dio malog sunca”, „Glas koji odjekuje hodnicima“), i od njih bih istaknuo stih „..nema putova koje ne poznaje čovjek” — da nas on prebaci na drugu obalu Golobove poezije. Dok ove nabrojene pjesme pričaju o suzama nad djetinjstvom, o čovjeku kome ništa ne preostaje do jednoličnosti plakanja, pjesme „Znam geografiju zemlje”, „Trst”, „Ode jednom sli-

karu” govore o jednoj tihoj ekstazi radosti izazvane zbog toga, što je pjesnik uspio da se kao

čovjek poistovjeti sa životom ljudi i da kroz sve kataklize ipak doživi ljepotu života, optimizam i slobodu. Pjesnik ova dane ne bi zamijenio drugim danima, a taj nujni humanizam nije ovdje slučajan, jer ga nalazimo i u ranije objavljenim poemama „Anatomski atlas“ i „Afrika“.

Krsto Špoljar

Sabahađin Hodž

ı U luci

a — ____—

SABRANA DELA | ALEKSE ŠANTICA |

„Svjetlost“, Sarajevo, 1957 ) J

Nastavljajući sistematsko objavljivanje bilo sabranih bilo izabranih dela bosanskih i hercegovačkih pisaca, sarajevska „Svjetlost“ je neđavno, U. svojoj. ediciji „Pisci Bosne i Hercegovine“, objavila i tri knjige „Sabranih djela“ Alekse Šantića, u redđakc:ji d-ra Vojislava Đurića. Već samu pojavu izdavanja sabranih dela naših pisaca treba, u današnjim izdavačkim prilikama, pozdraviti: zaista, krajnje je vreme bilo da se naša izdavačka preduzeća odvaže i za ovakve korake, koji su samo na prvi pogled možda ner:zntabilni i riskantni. — Ovo nije prviput da se objavljuju sabrana dela značajnog mostarskog pesnika, ali je prviput kako se objavljuju njegova sabrana dela u naše vreme, kada je za ista sagledđan sav značaj Šantićev, kada je pesnikovo delo razmotreno bez priklanjanja i ođavanja poča-

ZAMIŠLJENO |I TUŽNO DETINJSTVO

Mirko Petrović: „Svirač u dvorištu“ — „Svjetlost“ Sarajevo, 1957

Detinjstvo i uvek sveže slike iz tog doba imaju trajnu moć obnavljanja. One kasnije postaju čoveku nešto posebno, nešto odvojeno od svakog iskustva, neki kutak nestvar ne istine koji se više nigđe ne na-

Grigor VITEZ

· ledan susret s Beogradom

Jedva sam mogao sagleđati tvoje čelo uzdignuto u suncu Kad sam došao da te vidim poslije teških teških dana. Samo sam osjećao topao dodir tvojih dlanova.

Bolno s? se nasmiješio pokazujući mi svoje rane

i rekao: Izdržao sam ave stojeći!

Poveo si me zatim ulicama

Da mi ažeš Nekoliko mojih mlađih dana Zatrpanih u ruševinama.

A ja sam pio tvoj? riječi s ponosom i poboznošću djeteta Slušao tebe starca koji noge namačeš u dvije rijeke

1 znaš bezbroj god:na napamet Kao pjesme i priče iz davnina. Ja volim tvoje riječi

Mirne i široke kao Dunav

i

Kad me povedeš na Kalemegdan gdje je mnogo krvi palo | Po zidinama, po travi koje više nema i koja je svakoga proljeća. nova. Da čujem kako huji godina za godinom. od, davnina.

Sretnu se s ovim našim očima Izađu na sunce Motre prsko vođa i daljina

I zajedno s nama gledaju šta će biti sutra I šume nad glavama u granama od lipa

Tako blizu

Kao da gledamo njihovu krv Kako teče u svoje daleko more... Ili zagledam u oglađala izloga Da opet sretnem lice mladića

koji je tražio

Neke buduće dane na tvojim pločnicima

Među tvojim stuđentima koje razgone žandari

U tvojim zvijezđama upisanim na tvom svodu

U đerdanima svjeti!jaka spuštenih na dno rijeke pod mostom U pjesmi tvojih koraka koje sam nosio po cestama i šumam:i U tvom pogledu na sve čet:ri strane svijeta

U slici koju si mi darovao na rastanku za uspomenu

1 koju nosim kao amajliju oko srca... .

Ja volim tvoje rijeći mirne i široke kao Dumav 1 tvoj pogled na sve četiri strane svijeta.

KNIIŽEVNE NOVINE

. trolisanih

'ti na nekoliko mesta,

lazi. Pa i kad pisci pristupe njegovim oblim, punim detalja i vedrim

·akvarelima izdvoji im se to ostva~

renje iz celokupnog opusa i baš ono najćešće najjasnije prikaže novinu koju u sebi donosi taj autor,

A. detinjstvu su prilazili mnogi — i kao početnici i već u zrelijim godinama, i u posebnim delima i U, manjim ili većim fragmentima. Mir-

' ko Petrović mu je prišao bez pret-.

hodnih literarnih iskustava, ali neposredno, sa talentom, sa svežinom doživljaja koja je uvek u stanju da uzbudi, Osećanje spoznanja prvi

· put — koje nosi u sebi čudo za

svaku stvar i pojavu j ostavlja ga

" kao začin celom životu bez obzira

na svu množinu naknadnih nekoncifara | ponavljanja Mirko Petrović je uspeo da uhvau nekoliko rečenica takvom istinskom | neposrednošću da ga čovek i nehotice

. posle čitanja nađe u svom sećanju,

TI tih nekoliko mesta je za mene dovoljno da bih osetio pravog pisca, jer — radi se o prvoj Knjizi. Uz to — ovo je knjiga za decu i zato još vredna pažnje kao poziti= van prilog: ovoj literaturi u masi povamp:irenih vodnjikavih bajki. Kroz dvadeset jednu pripovetkw iznosi Petrović jedno pomalo za~

mišljeno, pomalo tužno a uvek si<.

romašno detinjstvo pomešano sa Okupacijom i svakidašnjim brigama, širokim potezima, ne škrtareći u re= čima zaokrugljuje on svaku situaciju, dovršava svaku sliku i misao, održavajući sve pripovetke na približno istoj visini i izbegavajući svaku konstrukciju bilo kao rešenje ili kao most između raznih ·etapa u razvitku radnje. Tim postupkom postigao je stapanje izraza i teme što uvek deluje na čitaoca nenametljivo, svojim sopstvenim razumnim razlozima. .

Ali ni on nije izbegao sve mane

koje prate početnika. Obuzet svojim

zamislima nije bio siguran u odnosu na čitaoca. Hteo je da mu sve kaže da bi mu bilo jasnije, ili je

· sve smatrao jednako važnim. Kat-

kad imam utisak da je postupio kao krojač koji je skrojio preširoko, jer mu je bilo žao nejiskorišćenih

· otpadaka od finog materijala. A tw

mu je i najveći prigovor. Na primer pripovetka „Imperator” čija tema potresna, retka i jednostavna istovremeno, pruža mogućnost da se digne do simbola, opterećena je u tekstu i onim. što bi trebalo da oseti sam čitalac. Usto zamišljenost i tuga glavnog junaka ponegde prerasta u sentimentalnost što uvek oduzima od vrednosti pripovetke. No kada se pogleda knjiga u celini piscu možemo lako oprostiti sve ove mane, i kad ih primetimo, Ali potrebno mu je na njih skrenuti pažnju tim pre što ·ih je lako izbeći. Kad bi pređa mnom bilo svih pet stotina raznoraznih knjiga koje su

' prošle godine kod nas izdate za de-

cu, verujem da bih među prvima uzeo i ovu — i mirne savesti rekao. mlađom čitaocu: Pročitaj, ovo je vrlo dobra knjiga!

Voja Corić

sti Rakiću i Dučiću, u čijim je senkama Šantić vazda bio. Zato pojava Šantićevih „Sabranih djela“, posle nizd izdanja njegovih odabranih pesama, ima danas posebni značaj — ne kao nekakvo odocnelo priznanje pesniku koji je kod naše predratn» kritike loše prošao, nego kao logična posledica izmenjenog stava prema pesniko-

vom delu, kao posledica u osnovi.

izmenjenog poimanja i shvatanja značenja čitave pesnikove delat-

. nosti.

U odnosu na ranije Ćorovićevo izđanje Šantićevih dela („Celokupna dela Alekse Šantića“, B:blioteka srpskih pisaca) ovo izdanje, iako lišeno pretenzija da obuhvati sve što je pesnik napisao, znatno je potpunije. U novom izdanju objavljeno je znatno više pesama i prep3va, zahvaljujući tome što je ređaktor savesno pregledao razne listove i časopise :z onoga vremena, u kojima je našao dosta Santićevih „zaboravljenih „pesama i prepeva. No, i pored toga, još se sa sigurnošću ne,može tvrditi da su obuhvaćene sve Šantićeve pesme i svi njegovi prepevi, Možda će se do nekih novih rezultata u tom pogledu doći onda kada se sakupi, sredi i prouči pesnikova prepiska. — Raspored dela u ovom izđanju znatno je pogodniji i pr>gledniji, dđok su podaci navedeni u 'sadržajima potipuniji nego li u izđanju „Celokupnih dela“. Ređaktor je napisao i iscrpni komentar o pojedinim Šantićevim izmenama teksta u raznim izdanjima. Na kra

ju treće knjige štampan je i oma« nji rečnik turskih reči. Celishod= nije bi bilo da je u ovaj rečnik ušlo više reči. \ i „redaktorov

Ovo izdanje ima 3 predgovor o Aleksi Šantiću. U predgovoru, istina, nema nekih

novih biografskih rasvetljenja, ali je autor nastojao da prikaže odnos pesnika „prema kritici, „posebno prema kritici Bogdana Popovića. Ako je Ćorović dao dosad najviš biografskih podataka o pesniku Mostara i kazivanja o tome kako je on stvarao, ako je Pero Slijepčević dao odličnu ocenu analizu Šantićeve poezije, Vojislav Đurić je definitivno rasvetlio' Šantićev odnos prema kritici Bogdana Popovića i ukazao kakve i kolike su bile posledice skoro uvek dosled=

no negatorskog i potcenjivačkog stava srpske Književne kritike prema pesmama Alekse Šantića.

Isto tako, Đurić jc ukazao i na kolebljivost i promene u Skerliće= vom stavu prama pesniku. Čitalac će u ovom predgovoru naići i na sjajnu analizu Šantićevog stvaralaštva, koja je obuhvat:la' sve glav nije motive njegove poezije. Svoje analize Šantićeve poezije Đurić je propratio i primerima iz svetske književnosti, što čitavom njegovom posmatranju daje naročito obeležje. Nema nikakve sumnje đa će ovaj predgovor odlično poslužiti ne samo stručnjacima nego i svakom onom koji se buđe intere= sovao za poeziju Aleks» Šantića. Raško Jovcmović:

PISMA „KNJIŽEVNIM NOVINAMA“

U želji đa ostvari što tešnji kontakt sa čitaocima, redakćija „Književnih novina“ poziva ih na neposrednu saradnju u listu. Ta saradnja trebalo bi da se razvija preko PISAMA UREDNIŠTVU. „Književne novine“ bi sa zadovoljstvom objavljivale pisma čitalaca u kojima bi oni saopštavali svoja mišljenja o pojedinim na> pisima u listu — i pozitivna i negativna -=<, davali primedbe i sugestije o čemu bi eventualno trebalo pisati, kritikovali i polemisali sa pojedinim autorima sa čijim se stavovima, iznesenint u „Književnim novinama“, ne slažu itd. Redakcija bi objavljivala ne samo pisma čitalaca već i književnika, slikara, novinara, po= litičkih i javnih radnika, smatrajući da je to daleko bolji načim sporazumevanja i kritike nego pasivni otpor izražavan raznim vi~. dovima netrpeljivosti i uvređenim ćutanjem. Stupci „Književnih novina“ Su, eto, svima otvoreni i slobodni!...

JEDNA POTREBNA ISPRAVKA

Toplo i znalački pisan članak »Dvađeset godina od smrti Momčila Nastasijevića«, koji je izišao u zadnjem (br, 65, Od 4, IV. 58, str, 7) vahtijeva jednu malu korekturu. Kovačević kaže: »Zbirku pripoveđaka »Hronika moje varoši« Nastasijević je kavršio godine 1936., ali joj Sve Bo smrti nije našao izdavača, kao »Goipođar Mlađenova kćic i »Kod ve tite slavine« i đanas čekaju SVoO~

Božiđara Kovačevića

broju »Književnih novina«

Mito i drame »Neđozvanie,

“e ređitelje i izđavače....

Sto se tiče zbirke movela »Hroıiika moje varoši to je točno, ta ibirka se pojavila tek posmrtno, »Gelokupnih delz Momčila, Nastasijevićae, koja su izišla u Beograđu nm devet knjiga, god. 1938. i 1939 8 pređe

kao četvrta Kknjiga

govorom Stanislava Vinavera,

kao izđavač je označeno »Izdanje prijatelja«. Ali, što se fiče' 5po· '

menutih drama, ne stoji činjenica da one i danas još »čekaju« neizvedene i neštampane. Dramu »Nedozvani« izvelo je »Akađemsko pozorište« na pozornici Manježa god. 1931., a dramu »Gospo dar Mlađenova Kkćer« izvela do jedna diletantska pozorišna gru pa na pozornici »Kolarčeve za» dužbine« god. 1933., o čemu «se tađa, i jednom i drugom prili> kom, i mnogo pisalo. Da li je i treća · đrama bila ikađ izveđena, nije mi poznato.

Ali, što se tiče štampanja sve tri drame činjenice stoje ovakor Drama »Nedozvani« prvo jc ob» javljena u cetinjskim »Zapisima« god. 13930., odakle je preštampansm, wu posebnu MKmjigu, a potom „e god. 1938, zajedno s druge dvije | spomenute drame wuvrštena „U“ a freću Knjigu „»Celokmpnih dela M. Nastasijevića,

Zvonimir Kulundžić

Bogdan Hršić: Udovica,