Књижевне новине

SE

CANJE NA ISIDORU SEKULIĆ

aa 4.

Smrću Jsidore Sekulić otišla Je od nas jedna od najznačajnijih pretstavnica onog žanskog intelektualnog pokoljenja koje je smelo i beskompromisno, pre više od pedeset godina, stupilo u borbu za humanističke žšdeale društva i čovečanstva, boreći se isto tako protiv muške superiornosti i premoći na bilo kojem području. U toj „sifražetskoj“ borbi Isidora Sekulić nije uzimala učešća samo programski, već se njeno učešće manifestovalo radom, » to radom koji je obuhvatio razna područja, od beletrističkog stvaralaštva do kritike, eseja i filozofskog razmišljanja. Iza celokupnog dela Isidore Sekulić skriva se jaka volja i snaga njznog intelekta, udružena sa duboko osećajnim humanističkim srcem, koje sebe uvek smatra ravnopravnim stvaraocem sa muškarcima i koje samim tim ne zna za tzv. „ženski kompleks“, bar ne u smislu osećanja manje vrednosti pred muškarcima, što je, iz razumljivih razloga, bio motor za mnoge ženske ličnosti u poslednjih šezdeset godina, godina koje su dale Ađu Negri, Sigriđ Undset, Rozu Luksemburg, Klaru Cetkin, Veru Figner i mnoge druge. Iz svega Što je Isidora Sekulić napisala i

stvorila veje snažan čovečji in- ·

talekt s ogromnom erudicijom, i sopstvena stvaralačka moć s velikom emocionalnošću duha i srca, kao Što možda nije bio slučaj do sada ni sa jednom ženskom ličnošću od svih koje poznaje naša istorija, Ima, pri tome, još nošto što je KarakterisličĆno za nju: uprkos izvesnim njenim svojstvima, koja je poneko nazivao čuđaštvom, ili još i gore, ako je bio u sukobu s njom, jer je ona bila borben i polemičam duh, Isidora Sekulić nikađa nije bila ni sifražetkinja ni feministkinja, a to nije bila ni u početjeu svog Književnog puta, mađa je, istina, i kao čovek i književnik bila intelektualac-individu= alist. Od pomodnog sifražetstva i feminžzma evropske građanske žene ranijih dđacenija nju je pre svega očuvala njena neposredna veza sa svojim narodom, za koji je živela, stvarala i patila,

Da, | pati. I ta njena patnja bila je dvojaka, mada o onoj drugoj, najintimnijoj nije mnogo govorila, jer zbog elementarne brige za svoj narod D za čoveka najčešće nije ni đospevala da misli na tu svoju intimnu painju. Ali izvesna trpkost koja se katkadđa manifestovala u britkoj ironiji ipak je postojala ti. njoj, što međutim ni najmanje ne umanjuje njene ljudske vrednosti, jer i svak) veliki čovek ima svoj intimni viliki bol. Pitanje je dakle ne samo kako ona taj bol pobeđuje, nego šta s pobeđivanjem toga bola ona i ostvaruje, u Šta ona taj svoj najintimniji bol pretvara i šta iz njega stvara. Oton Župančič, čijom se poezijom pokojnica bavila, pišući skoro pre tri decenije o njegovom. „Cicibanu“ i o izboru njegove poezije, objavljenom tw Beogradu 1952 godine, na=

pisao je u svojoj „Dumi“z

„Na morskom dnu školjka se WIDE i razbolela, sav Svoj bol u biser je.

pretvorila. . .“

I Isidora Sekulić, Književnik i mislilac, čovek ličnog samopregora, mnogi svoj bol pretvorila je u biser koji će trajno svetliti u istoriji „jugoslovenskih književnosti. Možda nikada pre ona nije toliko intimnog rekla o sebi kao u tom poslednjem razgovoru, jer je već bila svesna da je taj razgovor poslednji, Intimno, bolno i potresno zvone reč) koje su tu zapisane: „Doneli ste mi cveće za rođendan.' Kad mi je trebalo donositi cveć2, u dvadesetpetoj godini, nije ga bilo...“ Odrekavši se svega, ona je živela jeđino u snovanju i u radu, ali, iako je živela u samoći, ona nije živela u veštački zatvorenom građu od slonovače svoga ja, već potpuno obrnuto: živela je u Ssamoći da bi svim svojim umom i svim Svojim srcem mogla što više biti s narođom, s čovekom.

Nikada se nije gubila u sentimentalnostima, jer ju je od toga čuvao njen analštički um, kojim je sasvim na faustovski način kretala po smislu i besmislu života, ali se nikađa nije zađovoljavala samo analizom, samo onim. što jxste i O. nim što je našla, već je uvek tražila:· i sintezu, i to, koliko je god moguće, pozitivnu sintezu, jer je mnogo puta vlastitim traženjima i mučnim razmišljanjima dolazila već vrlo rano do uverenja da su čovek i život pozitivna vrednost, samo ih treba pozitivno razvijati, usmera~– vati i jsticati-njihove vrednosti. i baš zbog toga ona je i mogla naći po liniji Svoga mišljenja i gledanja put do nase revolucije i stvarnosti. Ni na jednu stvar ona nije ideđala samo . Sal osećajne

6

BOL I! BISF

Bratko KREET

strane. Čitavo njeno delo, a naroCcito eseji svdoče da je njen najpouzdaniji vodič bio razum, a faustovsko razmišljanje najomiljenije, neposredno strasno iživljavanje njenoga stvaralačkog intelekta. Zato nije nimalo čudno što ona toliko puta u svojim esejima spominje baš Fausta i Getea, isto tako kao što je karakteristično po nju to što je svojoj poslednjoj knjizi dala naslov „Mir i nemir“, jer i šta je drugo život jednog čoveka koji stalno razmišlja nego večito smenjivanje mira i nemira, koji mnogo

Jedna od poslednjih fotografija Isidore Sekulić

puta opstoje u čoveku kao paklena koegzistencija. JP) M.

I baš iz ty dijalektičke koegzistencije rodilo se ono što je najbolje styorila Isidora Sekulić. Odlika njenog fisanja je, pored dubokih misli, njen stil i jezik. Mađa raspravlja i piše katkađa o vrlo teškim i složenim problemima, ona se stara da uvek bude jasna i jednostavna, jer joj je stalo do toga da je razumeju i da nas uveri u ono o čemu govori. Nimalo manje ona nije težila da ono što nam kazuje bude i lepo, Mislim da je po tim svojstvima svojih eseja, svojstvima koja nisu samo formalna, baš u esejima ona mnogo vaća umetnica nego u svojoj prozi ili pesmi. Možemo se slagati ili ne slagati sa njenim formulacijama, ali ćemo uvek osetiti neku čar njene stilizacije, osetiti majstora jezika, majstora da napravi kompoziciju misli i melodije. Mnoge mislioce 0 pisce cerebralnost je zavela u aristokratizam i iracionalnost, đok kođ Isiđore Sekulić, i

pored njenog individualizma i in-.

telektualizma, to nigđe ne osećate, isto tako kao što nigđe kod nje nema žoržsandovske humanistićke sentimentalnosti, i to zato što ju je od toga čuvao njen humanistički razum, razum koji ju je vodio i onda kad je s duboko osetljivim

: srcem pisala svoje „Zapise o mo

me narodu“, koji nisu po nju n malo manje karakteristična knjiga pripovedanja i meditacija nego što je „Mir i nemir“, jer su tb dve knjige koje se međusobno neđdeljivo i logično vezuju.

~ kod

ie što je MO6la majstorski a nalizirati ovog li on isca, pesnika ili muzičara, i StOpriti njegov portre, isto tako ona je umela osećati sa svojim narodom, mikliti o njemu i sa osećanjem velike odgovornosti književnika „predavati mu svoje misli i syoja otkrića. Zato je ona u zaključnim svojim formulacijama katkada tako lapidarna | aforistična, stoga što za nju izvesna definicija, nastala posle dugih i mučnih razm:šljanja, nije samo jedna estetska formulacija nego stvar uverenja, stvar karaktera. „Država je organizacija, otadžbina je biće. Država je zakom, red, vlast, dužnost, a otadžbina je iđeal“, To je ona zapisala kao duboki patriot u eseju i portretu Đure Jakšića. Tako je mislila 5 sama. Isto tako ona govori o sebi i kad u eseju „Mladi i star: Prom?b=tej“, govoreći o Geteu, piše: „Ono što će da postane umetnost mora izaći fz ličnog i karakterističnog, mora ući u neki opšti red prirode ili đuha, u tipično i trajno. Kraće rečeno: mora prestati biti slučaj, samo slučaj, pa ma kako interesantan, i mora postati istina“. I onda kad je „pravila portre“ ona je i tada upotrebljavala smele poetske slike: „Vojvodina ima pšenice i kukuruza i ječma; i balt pasulja tačkaša i pasulja trkljanca i akrobate hmelja; ma „drača i korova“, ima prašine duboke kao grob u kojoj umiru klice i rasadđe“, kao što piše u eseju o slikaru Konjoviću. U pesmi koju je u Knjizi „Zapisi o mome narođu“ objavila kao prolog ona kaže:

mora dok se ne sagori čovečanstvo podigne se...

Tako je sagorela sada i Isidora Sekulić.

„Goreti se

da mučno

*

Upornost, snaga i poezija duha Isidore Sekulić

„Ima svakojakih susreta na na= šim životnim putevima. Bezimeno magleni likovi što pored nas promiču kroz zadimljeno isparenje godina, i susreti koje slažemo u las nac asocijacija svog sećanja. Susreti nezaboravni. Takav je i jedam moj susret sa Isiđorom Sekulić.

Bilo je to jednog od njenih gor= kih dana, kada sam. stupio u sobu ispunjenu onim čudnim simbolima Ssvojstvenim razmišljanju: beleškama, knjigama, ekscertima. Jednostavne stvari koje na sebi nose noćni trag misli, dodira, oživljavanja. Soba njena puna napona i muka misaonog rada. Puna škrtog sna i ranog buđenja, budnih snova i dočekanih zora i gorčine pogrešnog shvatanja i Ssvesnog neshvatanja njene knjige o Njegošu.

Nisu to bile samo reči koje su me uzbudile kađ je rekla: „Drugi deo rukopisa Njegoša je za vatru“. Mnogo više je tome doprineo strogi osmeh patnje, taj bezvremeni osmeh koji se ne može definisati, osmeh koji je upozoravao na sve ruševine i razaranja vremena. Naime, ne razara se Samo oružjem nego i rečima.

Samo sam još jednom video takvo ovo lice. Kađa je ležala bolesna, skoro obnevidela. Možda umorna od tog blještavog sveta lažnih vrednosti i ocena, Činilo se kao da govori s anđelom tame. Tako je to, — pomislio sam — jedno lice može biti kao komad arhaične skulpture nađene na dnu mora, skulpture koju su dodirivale gorke soli večnih valova.

To je put jednog života koji je uvek shvaćen u nastajanju i stoga ne stari zbog izgubljenih snova, nevoljnih zaokreta i životnih strahovanja i koji ne zaviđi srećnoj mla đosti na njenim darovima. Ono što takvoj snazi i takvom delu vodi a to je nešto osobito i retko u našem prostoru bitisanja — jeste 5avesfiost u truđoljubivosti; . žilava, asketska odlučnost u traženju, saznavanju, mišljenju. Sistematičnost, duboki sopstveni odgoj, služba misli, srčanost u iskrenosti i spremnost da_se spoznaju „granice, da se pred njima ne klone đuhom već da se iza konvencionalnih reči i fasada naslute i nagoveste drhtave i skrivene tajne našeg Života, |

Ova upornost duha daje.onu Gs sno svežu i kristalnu oštrinu i sves tlosnu snagu takvoj misaonoj zgra= di, hoje 8. uzrastom ztu, No ipak,

·

O. BIHALJI-MERIN

bez sklapanja mira s vrlinama, i sigurnošću građanskog života. Ono beskompromisno oštro i stvaralaštvom nagorelo, misaono elastično i resko što prodire u suštinu i pozadinu stvari, oblikovalo je ovo lice koje pređ sobom vidim u ovom trenutku. Ono je zakopčano, skoro sasvim zatvoreno u svojoj usamljenosti, a ipak ozareno misaonošću, Vidim visoko izvijene obrve nad leđeno plavim očima, što su pomalo kao volom zastrte, a ipak prodorne iza rešetki naočara, možda čuđan izraz lakog negodovanja što nju neko unosi u Uuznemireno svetlo razgovora i ceremonije.

Isiđora Sekulić je velika umetnica ne. samo u našim okvirima. Treba li to da se naglasi? Posle Virdžinije Vulf nije bilo književnice ovog formata. Ali, nije potrebno meriti je samo veličmom do koje su se uzdigle znamenite Književnice.

U svakoj zemlji i svakom narodu upornost i dubina njenog duha izazivale bi divljenje i zahvalnost.

Što da joj poručim na kraju, kako da se oprostim od čoveka i Umetnika koji je na svom životnom putu uvek ostao isti —o ne bojeći se kritike a osmehujući se aplauzu; koji je na kraju svoga puta smrti gledao mirno i sabrano u oči; koji je spalio zabeleške koje nisu definitimo bile „ukomponovane u plan životnog đela,

Možda to — da je najvrednije stvoriti takvu merazdvojnu sintezu dela i života, morala i poezije. Jer, oni koji tako stvaraju ne umiru, nikada nisu pokopani u tmini jame, jer oni zrače u predelu vremena koja dolaze.

Veliki pravedni i uporni duh Isidore Sekulić samo jednom nam je učinio nažao: onda kađa nas je zauvek napustio,

„gd A {77 Ona va 0

KOV

ŠPA Š i BR (0

COS < — – NM: đe Se S Čin ala 23 SCC

sidora

u

COT e aekevacai

Sekulić

današnjem svetu

Dr. Dušan NEDELJKOV IĆ

U onome ktugu književnika i pesnika mislilaca našega vremenc» koji je valjda počinjao Unamunom i Rilkeom a ne zalvara se ni SOTirom ni Kemijem, javila se i minulct i Isidora Sekulić ostavivši za SO“ bom, svojim Sapuinicima, Pismim“c iz Norveške, Palanačkim grobljima i tolikim svojim ustreptalim ogledima utončemo i rečito svedočemstvo o tome šia je sve čovek našeg vremena imao u sebi i drugima dc 8a– vlada i kakva je on mučnq i jezovite: dremce sam sobom bio kad io nije poslizao. Takva drama, icj i takav democšnji čovek, iqkva Isidore Sekulić ostali su u njenim delima virtuoznim jezikom i izrazom zGPIsemi i možda do dna odrcženi.

Kroz sebe samu svemu prilazeći, ona je u svemu očekivolc, istraživalc i oikrivale samo dremu, scmo nerešivo klupče od stoline protivurečnosti i u svim proivurečnostima samu onu ncgGjjezovitiju protiyurečnost bića i nebića, postojomjet i ništavila, živola i smrlii, Tako je ona pristupcla ne samo Rilkeu i Puškinu, Hristu i Pirondelu, Gešteu i Petru Kočiću, Njegošu i Moaksimu Gorkom, već i svim filozofima od Ploatonc i Plotina, preko Fronje Rsiškog i Kremoninija, do Spinoze, Konia ili Mičea. Ona sama je io mnogo pula ponovila, a naročito oisečno je to istakla prvom rečenicom svoga ogleda o Anatolu Fremsu, pišući o samom svom meiodskom principu pristupomja jednom književnom liku i pojavi: »Tamo gde se u čoveku harmonišu ili suzbijaju suprotne crte korakiera, ili talenta, tu ga treba ispilivali, tu je i njegova lajna i njegov ključ« (str. XI).

A je li značajni naš pisac cmolitičar, Isidora Sekulić, kao Rilkeo, Pirondelco Milena Rakića i tolike druge, i samu sebe ispitala i rekla iojnu i ključ svoje sopsivene o=snovne prolivurečnosii?

Nomoa se čini da je upavo io celim svojim delom podrobno i dosledno razvijala i kazivala; a priacdom svoga oscamdesetog rođen= danc našoj javnosi, čak i izrikorn iestomentorno posle smrti zovešicla. Rekla je da je iz »gospodske sirotinje« poniklc, tako živela i tako želi i da umre. ·

I zaisic od Bronka Radičevića do Isidore Sekulić qgrađomski sloj je s one sirone Save i Dunava, pod svojim specifičnim uslovima relalivno romijeg razvitke i između moć nih odjeka Periske Komune i već prve Ruske i Poljske revolucije 1905, osetio efememu prolaznost svoje »gospodske siroinje, kako se lo govorilo. Upravo io biti i ne biti, ta prolaznosi »gospodske sirotinje« jesle onc itreperava ljudskct droma koja je od prvog do poslednjeg retka nadahnula značajno delo našega pisca koji iz te drome nikad nije ni prstom provirio i osicjao, iko njom okrenut prošlosti i

mistici, reclniji i napredniji od mnogih. Ta drame je n gGSoapuinicime i

Pismima iz Norveške ono što je za-.

prepastlilo i kao skemdal i sablazem ozlojedilo mladu buržoeziju Srbije počeikom ovog veka, ali u perspekiivi iste te drome je Isidore Sekulić mogla u predgovoru novom sizdenju Pisama iz Norveške 1951 godine bolno i gorko likovati nad ieškom uvredom Skerlićevom.

O ioj dremi biti i siromah, te za= to večito buntovem čak i protivu provilnosti Kruga, i gospoisiven, te zato proilivnik svih buntova i mete že, i neoiklonjivo prolezem, te biti i me biti, one je u svom ogledu Problem siromaštva pokušcler i svo= ju više nego teoriju, uproyo prcvu pravcalu metaliziku ovim i ovakvim lirskim rečime: »Neumoren je buni čoveka proliv siremešivc, i neumornc je pobede siromošiva ned svim buntovime. Čovek sa sekirom u ruci juriša ma siromešivo i udara, a siromešivo je besmrino, Ne vidi čovek da je siromešivo problem koji hvata u dva syeta, ovaj i oncj, avet meterije i duho; i ne vidi čovek, joden ne bio, da je on u srži biće svog jedna prolanjena siros linjska meterija, inače ne bi mogao prelaziti u duhovno, Siromoešivo je problem zemlje i neba, ne samo problem druživeni, Jeste siromošivo u mnogo slučojevar posledica stycri, ali je u doleko više slučajeve stvor po sebis (nolitički trenutci, knj, 1, sb, 1),

Tako se dromolično, meticlizički gospolsko siromaštvo u nebo pro» jektuje i empsolulizuje, i potresno eve čini da one some večnost bu> de; i zolo se svet u sve semu irc clonelnu i bolnu slučajnoši pretva= ro, Te Isidora Sekulić zoedihmmo i polnički piše: »Život i rad su hc» zemrane ira i gubici, epshe i ko» lastrole; bilo da se čovek igra sq živolom, bilo da se život igra sa

čovekom, paeopmt i kidoju se mi~

sli i osećenja, živci, koža i meso, pa i kosti, stvaraju se uglovi, zare» zotine, Čvorovi, ožiljci (Milan, Wa= kić, sir. 5). A povodom Piremdelove filozofije, bolno i iracioncino je ong opet islo io još jedanput pisclga: „Slučaj nema ni pameti, ni svesli, ni milosti, i on je doisiq s&m po sebi stalna dromc ludila u živolue (Analitički trenutci, knj. TI, str. 196);

Ali u takvoj perspektivi biće se u nebiće preobraća, i život u smrt, ie se Isidora Sekulić u svom ogledu o poeziji Milema Raekićc laća sicroga Plctone i piše: »Platon je us čio de filozofija nije drugo do spres memje za smrt. Poezija u ncšem klis matu možda je još više to. Ceo žis

vot čovekov, uostalom, lo jee (str. 20). · Svuda, pa i u Gotridu Keleru

irežeći mudrost života, Isidora Se+ kulić je ustvari nclazila uvek SG mo mudrost smrli, i ne slučajno boš cristokralske i buržujske smrii, »Aristokrctski mirmm i ujedno buržujski pragmcedtličem, i u polrio« lizmu, i u religiji, i u umetnosti; pisalo je ora, Keler je živolom i delom podvlačio ovo: sve dešava nje u svelu detalj je jedne icko ogromne i dubokomislene celine, da nište ne može biti, ili ber ne sme ostati, ni koatastrofceilno ni pres ieremo bolno; život je težcrk, ali čos vek mu mora biti gospodar i u< meinik; smrti, na Kktaju nije onda drugo do 'zavlačenje umornog čos veka u zemlju, kao u postelju'; (Str. XVIII). 1 upravo to je (str. XX); ona pročitala u Kelerovim stihovi» me o Žživalu tj. ustvori o nesreći, o smrti: .

Poznajem ie, nesrećo, Skroz i skroz,

Vidim svciki prsten na fivom lancu, Ti imoš razum, jasna si dc čuda,

Koo da mislilac te smišlja i sređuje, Svoje shvalcemje smrli upravo kao odgonetku života je Isidore Sekus,

lić, izgleda, najjasnije formulisala povodom smrli Puškinove pišući

»Roanjen je Puškin u irbuh i mučio se dva dana pri svesii. šta je bilo. u ioj svesti? Verovatno proste misli i reči: na prekrstu živoic i smrti, smrt je jača. Na ustima je ono ću=tonje koje sve u ovom svelu rćdzume i oprošic (Puškin, 1937, sir. 20),

A to ćuionje, koje je rozumevcmje i praštanje, jeste onaj Puškinov »testuamenai•« i »program«, onaj >plemeniti lek« zar koji ona u posled njoj rečenici oglede o Puškinu veli da je: »plemenit, blag, lekovit za onaj velik i dorovit narod ruski, kojem ipcik, kao svime nemcr Sloves nimc, Još treba blagosti i plemeni= tog leka (str. 22).

Ali, isko još uvek >»plemenitlat i gospoiska«, pagemskc je to i svetovna več kcja je. u nje nostale iek 1937 pod uticajem Gorkog i “Sovjetskog GSaveze; "a sasvim suprotnc onoj iz 1922, kad je Isidcra Sekulić u predgovoru Zjenjkovskijevih Ruskih mislilace i Evrope proricala: »Da će celo ovo nciče ve liko i slavno i zasluženo vreme pros slo odneti đavo, Baš kao što ruska misao već odavno oseća da će celu civilizaciju evropskog Zapada politiku, ekonomiju i moral — pro= sto odneti đavo« (sir. III), i kad je kao rešenje muesijonski očekivala boga i na kraju predgovora pisala: »Okrećemo se po belom svelu, i zalud, uzalud cavcj, trožimo onog čoveka pred kojim ćemo do ze mlje pognuti glavu. Nema čoveka! I nema nijednog qgradc u kome se može stanovati! Svaki je od nas u svojoj ćeliji s6ćm, i ne poznaje nikog do jednogc Boga! 'Moran atha! (Gospod će doći), — F4XDOzdrarvljali se stegi Sirci w vreme pravog hrišćemsivea, 'Meron ociha! — pozdravlja ruska misao kolturul Zapadne Evrepe« (str. V). Ali tu je bila reč o onoj misli ruske izbegličke mesijonmske mistike, koja je Isidoru Sekulić u io vreme opijala, zoamosilcr i tešile, ce ona je, mokor i iornaina se nešim vremenom i sve“

I kad je živofvorem dech Nerodne revolucije prošao našom zemljom i kod je rad uzeo vlasi u svoje ruke; Isidorino »gospotsko siromaštvo Vrlo smelo je nastupilo cr skupšti“ ni 1945, koje je obnavliela Moedicu srpsku, i pre svega postavilo: „Ve“ liko ustonova ireba da ime velik i otmen živol« (str, 21), i sasvim uzaludno gospoiski pred svojim ZG“ vičajem | postavilo: »I kae} budeš (zavičaju) zopovedio red, oblike, i zabremjenosti, ne zeborervi sqbreniti: samovolju, svađe, dekoracije, i rad koji hoće dea bude vlcst« (str; 22). Ali je, s druge streme, proiivu” TeCno i loačno sirolinjski osećelć, želelg i vqtreno o budućem kolek» livnom životu 19 1 OJI Ot ROB MM Sovorila; Za veki tvee (Mr 50 | i vreline kolet-

Nastavak na ? strani

KOKEIMALE. - NLOWR&AME