Књижевне новине

od Anselma. A zatim dobija poziv đa ide u Pariz za nastavnika na Školi za koju se tolko nwodina,borjo, Tađa počinje vrtoglav uspon... Broj učenika raste, a slava i novac sve više se dižu oko njega. Ali tađa stupa na scenu ii jedna žena, Heloisa.

Bilo je to 1118. Abelaru je bilo trideset i osam

godina. Heloisa je bila devojka od sedamnaest godina. Dolazila je na njegova predavanja u pratnji svoga ujaka Fulberta, kanonika iz obližnje katedrale. U „Pismu jednom prijatelju“ Abelar kaže: „Bila je u Parizu jedna devojka po imenu Heloisa. Bila je nećaka jednog kanonika, Pulberta, čija nežnost prema njoj nije propuštala ništa što bi joj pomoglo da dobije najbolje i najpotpunije vaspitanje. Njena lepota nije bila obična, a dubina njenih znanja je bila izvanredna... Videvši da poseđuje sve kvalitete koje obično traže ljubavnici, pomislio sam da stupim s njom u ljubavne odnose, što mi nije izgledalo teško ostvarljivo. Tolika je bila moja popularnost i tolika privlačnost mog mladalačkog izgleda da se nisam bojao da će me neka žena odbiti. Ova đevojka mi je izgledala utoliko pristupačnija što je njena ljubav za nauku i umetnost omogućavala da se dopisujemo, a u pismima se može biti smeliji nego u običnim razgovor:ma. ..“ _ Abelar je izgradio celu strategiju da se što više približi Heloisi, i uskoro ga vidimo u kući kanonika Fulberta. Fulberto je bio vrlo pohlepan za novcem, a hteo je i da mu nećaka napreduje u nauc) i umetnosti. Abelar koristi te dve njegove strasti i lako postiže ono što je hteo. Fulberto nije mogao da odoli želji da dođe do novca, a takođe ni želji da mu nećaka napreduje pođ Abelarovom rukom. Fulberto poverava vaspitanje devojke Abelaru dajući mu pravo da je viđa kad god hoće, bilo danju ili noću, pa čak dajući mu i pravo da je kazni ako bi bila nemarna... „Pod izgovorom da učimo — priča Abelar — pređavali smo se potpuno ljubavi. Daleko od svih pogleda, ljubav je vladala za vreme časova učenja. Čim bi otvorili knjigu više bi razgovarali o ljubavi nego o nauci, a broj poljubaca je bio već) od broja filozofskih misli. Više smo gledali jedno drugo nego što se gleđaju listovi jedne knjige. Da bih otklonio sumnju ja sam je čak i fizički kažnjavao, ali to su bi udarci iz milošte a ne iz ljutnje, iz nežnosti a ne iz mržnje, i hiljadu puta blaži nego svi melemi sveta. Šta još da kažem? U našem zanosu doživljavali smo sve faze i stupnjeve ljubavi, sve inicijative, i nismo propuštali nijednu rafiniranost. Produžavali bi do delirijuma ova uživanja tako nova za mas, i nikad se ne bismo umorili...“

Abelarovi učenici su počeli primećivati da im učitelj nije više onako dinamičan kao ranije. Počeo le da gubi sjaj velikog borca-dijalektičara, Piše erotične pesme i širi ih po gradu. Njegov interes ba filozofiju i predavanja slabi. ~

Takva ljubav nje mogla proči neprimećena. Svi so znali šta je u pitanju, sem ujaka Fulberta. On nife verovao onima koji su ga upozoravali jer je vevovao u Abelarovu čednost. Abelar dotad nije imao nikakvih veza sa ženama. Ali Fulberto je i račumao da će Abelara navesti da venča Helojsu. T jednog dana upada u Heloisinu sobu i zakče ih u najnežnijem zagrljaju. Abelar beži iz Fulbertove kuće. Heloisa je u drugom stanju ali neće da se venča, želi da njen Abelar, njen jedini, kako ga je zvala, bude slobodan da bi mogao da se posveti Tilozofiji. Ona odlazi u Bretanju kod njegove sestre B tamo mm rađa sina, Astrolabija, što znači čoveka koji je došao sa zvezda.

Veljko PETROVIĆ

Posle nekoliko meseci bežanja od PFulberta, Abelar odluči da se nađe s njim i da mu predloži da se venča sa Heloisom, ali da venčanje bude tajno, jer to bi omogućilo Abelaru đa i dalje drži katedru filozofije i teologije Đ da mu eventualno omogući i neki visoki čin u crkvenoj hijerarhiji. U to vreme je crkva dozvoljavala ženjenim ljudima da postanu i biskupi, ali pod uslovom đa se rastave od bračne postelje. Fulberto je pristao da venčanje bude tajno, ali Heloisa nije odmah pristala. Abelar vrši na nju pritisak i na kraju je privoli na venčanje koje je obavljeno tajno jedne noći u maloj crkvici Sen Enjan u Parzu, Posle toga Abelar je noću obilazio oko Fulbertove kuće, ali ovaj im nije dozvoljavao da se sastaju. Jednog dana Abelaru uspe da Heloisu odvede u manastir u Aržantej, a Fulberto kuje osvetu... Uskoro zatim nekoliko maskiranih ljudi upada jedne noći u Abelarov stan i ostavljaju ga u krv, On o tomce piše u svojoj biografiji: „U toku noći jedan od mojih slugu, potkupljen, uvodi moje neprijatelje u sobu gde sam spavao i pređaje me njihovoj osveti, osveti tako jezivoj i podloj da je svet ostao zapanjen kad je čuo. Nož je odvojio od mog tela one delove kojima sam ja bio počinio greh zbog koga me optužuju. Moji dželati su odmah pobegli...“

Nekoliko dana posle, dvojica krivaca bili su kažnjeni. Na isti način kao i Abelaru, otsečeni su im isti! delovi tela, a zatim iskopanme oči. To je izvršeno javno, na jednom trgu Pariza.

Sta je dalje bilo sa Abelarom i Heloisom?

Ona je završila kao nastojnica manastira Para klit. Abelar je nastavio svoju borbu na polju filozofije. Zakaluđerio se. Osnovao je novu filozofsicu školu u kojoj je hteo teologiju da obogati filozofijom, ali je uskoro zbog toga iskusio bes crkvenih otaca.

Godine 1121 sastaje se koncilijum u Soasonu. Abelaru je tada četrdeset i jedna godina. Koncilijum osuđuje njegova učenja, a njega upućuje kao zatvorenika u jedan manastir. Abelar beži iz ma=nastira i ponovo vođi borbu, stvara nove učenike, i doživljava nove nedaće.

„Ne nalazeći nigde mira, pa ni krova nađ glavom, lutam od mesta do mesta prognan kao prokleti Kain“.

Iz tog perioda su i čuvena pisma između njega i Heloise. Ona mu piše:

„Sta se postiže izjavom o grehu ili kažnjavanjem tela, kad je um sklon grehu, a želja gori plamenom izgubljenih uživanja? Vrlo lako je priznati greh i mučćčiti telo kakvim spoljašnjim zadovoljstvom, ali je vrlo teško odvojiti dušu od velikih uživanja... Tako slatki su bili časovi provedeni s tobom da nikakav razlog ne postoji da bi ih brisala iz pamćenja... Čak i za vreme m“se, kad bi molitva morala biti najčistija, uspomene tako

. jako vežu moju dušu da su jače od molitve : jače

od svetosti mesta,.. I kad bih morala da jecam zbog počinjenih grehova, više bih uzdisala zbog izgubljenih uživanja“.

Abelar je umro 1142, u šezdeset i trećoj godini života i sahranjen je u manastiru Paraklit gde je Heloisa bila opatica. Dvađeset i jednu godinu kasnije, u istoj godini života kad i Abelar, umrla je Heloisa. Po njenoj volji, njeno telo je sahranjeno pored Abelara. Godine 1817 njihove kosti su prenete na groblje Lašez u Parizu. Na njihovom grobu su dva imena: Abelar i Heloisa, i reči „uvek zajedno“, napisane na grčkom jeziku.

O bonte Ivu

Nastavak sa 1 strane

stali su u publici

negde, u neke tamne procepe SVOje potištene i gorde hajdučke duše.

apsolutni mir i

odmah je padalo u oči, da su, Već raspoređujući se, odavali naročitu pažnju j»dnome između sebe, Ivi Vojnoviću. Postavili su ga na čelo, u sam ugao skverovog šiljka, a sami su se povukli korak-dva. Tako je Gospar ostao odvojen, opkoljen prazninom, izložen pogledima sve one uza zgrade ipo pločniku zbijene svetine,

Pesnik se tu dobro osećao. Još je bio čio i rumen, u punačkoj snazi. Kao kakav romanski Brummel, elegantan, s krutim „žirardi“-šeširom od krupne slame, u tamno modrom sakou i s „krem“ pantalonama od finog flanela, u belim „antilop“ cipelicama i s kratkim, tankim „bambusom“ čija se zlatna gombica do nas presijavala. Osvrtao se na sve strane, kao da je, žmireći na svoj mačin, tražio među nama poznanike, — i smešio se. Imao ji3 pravo. Svi su se raspitival) za tu osobitu pojavu, a neznalicama su mnoai tumačili: o kome je to tamo reč, pa i ti informatori su se dobroćudno smešili.

Kađ je, dolazeći s Torlaka, pravcem sa Savinca u Grad, vojni određ pristizao, prethodio mu je čudan, potmuo šum. Kao da su i instrumenti sedmog i drugog puka bili uvijeni u pomrklu, prorešetanu svilu njihovih zastava, i „Hej trubaču...“ i „Marš...“ odjekivali su im dublie 2 kao iz voće daljine. Već od Dobrinjske ulice naovamo razaovetnije se čuo topot koraka, iako široki redovi naših rdtnika, u tome času, nisu udarali u paradni marš.

Kađ je naišla vojska, na čelu s Regentom i s njegovim Šštabom, moralo je svakako biti pozdrava, ali, ne saćam se nikakvo _proloma Tkakav bi svugde na svetu izbio u sličnim prilikama. Znao sam i drugih, mnogih Beograđana koji su isto ovako posmatrali taj Svečani čin, pa ni oni nisu upamtili nekakav bučniji doček i pljesak, ni 78 ono par minuta dok je pročelje trijumfalne povorke prolazilo. Sećam se samo da su jahači i konji . bili okićeni vencima peškirima. Valj-

da, nagla navala munjevitih, razn0orodnih osećanja i misli stiala je da nam zaglune pojimanje sluhom, ranije no što nam se vidom mašta prenula. A kad se, odmah, bez pre” kida, pojavila vojska, pešadiia, nosilac naše strepnje i slave, kad je ona 'spunila oči i beli vidokrug, na-

KoNyJaRŽAE.VoNIF, NWWCORWRWNRHF,

tajac.

Steglo me je u grlu i u prsima: toliko ćutanje ja fizički bolelo; sigurno, tu, u tom času, nisam bio nikakav izuzetak. Kao s proizvoljno probuđenom svešću gledao sam u prvu četu prvog bataljona, pa, uokolo, po zanemelm ljudima u gustoj, gotovo ukočenoj gomili.

Vojnici, svi, bili su ozbiljni, mrki, stisnutih vilica, gotovo namršteni. I gledali su, prolazeći, pred sebe, — ne zato što ih taj njihov svet ne dočekuje glasno i veselo, što se čak i cveće baca pred njih i u njihove nepomerene, stroge redove bez pozdrava, — već što i oni vide bleda lica, uzdrhtale ruke i usne, msavladljive suze·u očima uzbuđene mase.

Trenutno sam, razume se, izgubio iz vida našega Konte-Iva, Mora da je i njega zapanj'o taj zgusnuti tajac. Ali, onđa, (namah) trgosmo se od jednog sasvim čudno odvojeno usklika, malo postarijim, kao naipuklim neodređenim, tenor-baritonom a stranim naglaskom. — Živio, živio, živjeli, živjeli!...

Gospar je opet, nehotice, povu-–

kao na sebe pažnju svih nas na Terazijama. Očigledno, bio je van sebe od oduševljenja. Dizao se na prste, obrtao se desno-levo na vrhovima cipelica prema vojsci, dizao slamni šešir, mahao njime b3z prestanka i — sav zažaren u oblim obrazima — kliktao, kliktao: — Ž:vjeli junaci naši!... Živjeli pobje«nici naši!...

Neki su se u gomili snebivljivo zgledali, neki čak srdito nabirali obrve, tu u našoj blizini jedan se postariji Beograđanin nakašljao, ali samo taj jedan. No Konte nije ništa ni primetio, ni ovu napetu tišinu koju je oštro povredio, nije hteo da se liši bučnih izraza kojima se oslobađao od nagle i jake navale radosti i prkosa.

— Ma ko je onaj? Dosta više! gunđao je, valjda, onaj isti Beograđanin koji je maločas zastrugao grlom, u

Osvrnuo sam se da ga umirim. Ali je » taj zaćutao, pa sam i ja prećutao ovaj svoj komentar: ;

— Nemoj tako prijatelju! Dobro čin» takvi koji, u ovakvim prilikama, svojim jakim osećanjima pu štaju na volju, daju im određena, slobodna izliva, A ne drže se kmo mi što se gušimo u sebi; pntiskujemo i radost. i powtede duboko

A sve od neke stidljivosti, od straha da ne budemo smešni, da drugima snaga naših izvornih osećanja, naših proverenih ispovedanja i ubeđenja ne bi smetala, da ne bi ni pomislili kako im s» namećemo...

| A onda, vremenom, u životu, to sve u nama truli; zagorčava nam zadovoljstva, truje nam, svakom čoveku i svakom njegovom skupu urođenu ljubav prema sebi i prema sopstvenom načinu života. Tako postaju ljudi prema sebi suviše kritični, između sebe netrpeljivi i prema stranim plahi, popustljivi i podložni.

Dobrovoljni izgnanici

(Nastavak iz prošlog broja)

A odmah nakon svršetka Prvoga svjetskog rata čitava jedna generacija mladih američkih pisaca i umjetnika također je pošla u dobrovoljno izgnanstvo i udatila svoj glavni štab u Parizu, generacija koju je u jednom razgovoru Gertruda Stein mazvala izgubljenom. Osim uzroka, koji su ovdje opširnije izloženi a utjecal' su na predšasnike da pojedinačno, nezavisno jedan od „drugoga, odu u dobrovoljni egzil, u slučaju izgubljene generacije bitni su bili i mnogi drugi. "U prvom redu ta generacija izgubila je vjeru ne samo u američke vrednote, nego u Životne vrednote uopće. Njoj je obećano da će se nakon rata život promijeniti, da će nastupiti neko ljepše, bolje doba harmonije i čovječnosti i za to treba da se bori s oružjem u ruci, da uništi sile zla i spasi demokraciju — međutim, sve je ostalo po starom i bilo je gore nego prije, Kod kuće ih je čekala prohibicija i patriotska Dbrbljanja ljudi koji nisu učestvovalu ratu. Evropu, koju su njihovi očevi upoznavali kao riznicu kulture i antikviteta, oni su upoznali još i na bojištima — U krvi, blatu i razaranjima. I najednom su se našli bez ideala, razočarani, s nihilističkim osjećajem beznađa i umora. Vratili su se u Pariz, u izgnanstvo, da boemišu, piju i orgijaju, da osjete zasićenost i spleen, dosadu i propadanje. I naposlijetku da se jedan po jedan vrate u Ameriku, netko prije.a netko kasnije, i da pišu o tom svom životu u izgnanstvu, o „Amerikancima u Parizu“. Dos Passos,

Scott-Fitzgerald, „Faulkner, Hemingvey, Cummings i svi ostal\, svi su se vratili i zatekli u novom

svijetu isto što su ostavili u starom: orgijanja. Ali uz wrgijanja, samo surovija i primitivnija, joŠ i ekspanziju, poslovnu groznicu, Dposlijeratni boom, parolu, „pile u svakom loncu, automobil u svakoj garaži“.

To je bio Povratak izgnanika, koji opisuje Malcolm Cowley u svo joj knjizi, opisuje znalački, proživljeno, duhovito i zanimljivo da se čita kao kakav pustolovni roman, dajući sociološki presjek ondašnjeg društva, analizu prilika, ljudi i događaja. Kao na filmskoj vrpci odvija se pred nama to.đoba i znaku četiri P. (Prohibicija, puritanizam, patriotizam i prosperitet), kako se duhovito izrazio neki esejista, Ali to je bila samo fasada, iza koje su stajale tajne krčme, Kkrijumčari pića, gangsteri ı racketeri, otmičari djece i obračuni između Krijumčarskih bandi, droge, kriminal i trka za senzacijama. Bilo je to eksplozivno i žazdražljivo vrijeme trijumfalnog pohoda jazza i opsesije njime, ekspanzije filmske industrije, poslovnih uspjeha i žeđi za uživanjem, vrijeme nervozno i neuravnoteženo. Nakon Wilsona — Harđing pa Coolidge i najposlije Hoover garantirali su „vječnost prosperiteta, a iluzije Briand-MKellogovog” antiratnog pakta i Liga naroda obećavali vječni mir na svijetu. Pisci i umjetnici su razgolićavali stvarnost. Između Glavne ulice Smclaire Louisa (1920.,) i Zvuka i bijesa Williama „Faulknera (1929.)

proteklo je devet uzbudljivih, čudnovatih godina koje su ukazale na mnoge neuralgične točke amoričkog društva, na

njegove klasne

suprotnosti, na negativne strane, na njegove psihoze i neuroze. To je vrijeme štrajkolomaca najmljenih od policije i ugušivanja radničkog pokreta, Sacco i Vanzettija, oživljavanja linča i Ku Klux Klana, pet hiljada govornika sa sapunskih sanduka u New York Čityu, „Babbitta“ i „Cijene slave“. Obožavanje filmskih zvijezda i zločina. Mary Pickford u „Pollyanni“, Douglas Pairbanks u „Bagđadskom lopovu“, Charlie Chaplin u „Kidu“. Vrijeme Rudolfa Valentina i šlagera, modnih ludorija i sifražetkinja, Bilo je nečega neurotičnog, bolesnog, umornog u atmosferi, nečega histeričnog, neiživljenog u psihozi toga vremena. Svi su nošto čekali pa čak i Babbitti, I dok su to čekanje nečega, a možda i ničega kod onih Amerikanaca koji su ostali u Evropi ili otišli u nju u dobrovoljno privremeno izgnanstvo opisali i bezizlazno, i pomalo cinički, s romantičkim osmijehom i tthom rezignacijom PFitzgerald u „Blaga je noć“ i Hemingway u „Sunce se ponovo rađa“, dotle su i oni sami (Scott Fitzqerald u „Velikom Gatsbyu“ i Hemingway Uu novelama), a i drugi iz njihove generacije kadđ su se vratili opisali isto to čekanje, napetost i neurozu u samoj Americi (Dos Passos Manhattan Transfer i U. S. A. Cummings Golemi prostor). Ali i pisci iz starijih generacija govorili su o tom vremenu, doduše iz drugačijih aspekata, i drugačije ga umjetnički oblikovali kao Sinclaire Louis (Glavna ulica, Babbitt), Theo dor Dre'ser „Američka tragedija“, T. S. Eliot u poemi „Pusta zemlja“ i drugi. "1

A onda je došao glasoviti „plavi ponedeljak“ 29 oktobra 1929., kad je nastupio krah na njujorškoj berzi i s njim čitavo jedno doba otišlo u nepovrat. I kako kaže jedan kritičar: „Panika koja je poslije toga nastupila rastrijeznila je pijanu generaciju; to je bio period trežnjenja poslije velike pijanke. Ludaštvo u koje se strmoglavila ta decenija najednom je presje= čeno“. | _ Nastupilo je đoba | „mekonomske krize, najveće u povijesti Amerike, velikih socijalnih potresa i „New Deala“. Ali o tome više ne govori iscrpnije knjiga Malcolma .Cowleya — ona govori o generaciji dvadesetih godina, o vremenu i ljudima, njihovom povratku iz dobrovoljnog izgnanstva, O atmosferi u kojoj su bili i onoj koju su nakon povratka zatekli, O onome što je ona značila i još danas znači za razvoj američke književnosti, njenim zaslugama za nju — o tome da je ona zapravo probila provincijalne okvire i osigurala joj mjesto u kolu velikih književnosti svijeta.

Danas se sve manje ta generacija naziva „izgubljenom“ već se o njoj govori kao generaciji dvadesetih godina, iako je ona bila ipak donekle izgubljena u svijetu kojega nije sama stvarala. Zato Hayđen Carruth 1955, pišući o novoj amoričkoj poeziji i kaže: „Nije bilo uopće „izgubljene generacije“. Točno je bio poznat put povratka, Nitko nije ostao, a najzad Pariz je uđaljen 6 dana plovidbe do New

Yorka, dok su stare veze morala,”

religije i kulture bile još bliže... Pisci su bili otišli iz domovine, da žive u stronim zemljama slobodno i nevezano, odrekavši se svih moralnih i formalnih „ograničenja...

Borde. Bonović: Ulica Jug-Bogdanoxva,

Novak SIMIĆ

Kađ Su se vratili, pokušali su da svoja kasnija ostvarenja prilagođe domaćoj klimi, To im često nije uspijevalo“.

Međutim, prvo izdanje knjige „Povratak izgnanika“ izašlo je 19534., dakle dvađeset godina prije. Istina, u kasnijim izdanjima učinjene su izvjesne prerađe i nadopune. Nakon ovog rata, kad je naročito poraslo zanimanje za ovu gemeraciju i došlo do ponovnog otkrivanja već zaboravljenog Scott Fitzgeralda i njegovog Uuzdizanja u najbolje američke pisce, djelo je Malcolma Cowleya do“ živjelo mnoga. nova: izdanja.

Malcolm Cowley rođen jc 1699. godine u Belsanu, u državi Pennsylvania (U. S. A.) a odrastao u Pittsburgu. Bavi se esejistikom i književnom kritikom a piše i pje= sme, Uz Alfreda Kazina, Edmunde Wilsona i Philipha Rahva smatra se jednim od najznačajnijih suvremenih američkih kritičara, On je književni sociolog, pisce koje Šbrađuje uvijek razmatra u vezi s vremenom u kome žive i društvenim prilikama i tome posvećuje posebnu pažnju. „Uređivao je mnoge književne časopise. Prvo uredničko mjesto bilo mu je u američkim časopisima „Broom“ i „Seccesion“ koji su izlazili u Evropi početkom dvadesetih godina. Nakon povratka u domovinu (Cowley je i sam pripadao „izgubljenoj generaciji“) bio je dvadeset godina član uredništva časopisa „Nova republika u kome je uređivao književni dio od 19501940. „Povratak izgnanika“ je prva Cowleyeva prozna Mmnmjiga, prije toga je izdao zbirku pjesama „Plava Juniata“ (1929.), zatim slijede od važnijih djela „Knjiga koja je izmijenila naše mišljenje“ (1959.), „Suha sezona“ (pjesme 1941.), te „Priručni Faulkner“, njegova antologija Faulknerovih djela u kojoj je on s dubokim poznavanjem iznio jedinstvo Faulknerovog stvaralaštva » razvoj piščevog zrelog genija.

Najnovija Cowleyeva knjiga „Književna situacija“ izašla u oktobru 1954.* u izdanju „Viking Pressa“ u New Yorku u neku je ruku pandan „Povratku izgnanika“, jer se Cowley u njoj pretežno bavi generacijom četrdesetih godina, kao što se u prvoj bavio generacijom dvadesetih godina. Međutim Cowley ti

„Književnoj. situaciji“ ne razmatra.

samo tu generaciju, već je mnogo širi i sveobuhvatniji. Knjiga uz kritičke ocjene pisaca razmatra stanje suvremene američke Književnosti i prilika u njoj, daje amalizu gibanja i strujanja u njoj, zauzima stav prema pojedinim pojavama i događajima,

Opširniji dio „Književne situacije“ je sociološki presjek Kroz književnu današnjicu | Amerike. Cowley tu ispituje uslove pod kojima rade i stvaraju američki pisci: kako počinju, iz kojih druŠtvenih slojeva potiču, koliko zarađuju, kada i kako pišu, Rasvjeiljava njihov položaj u društvu i kako se društvo odnosi prema niima, zalazi i u pojedinosti te opisuje njihove sklonosti, navike i navade, način Žživljenia, kako se nose ı Što razgovaraju, kako se odnose prema javnosti, u kojem su položaju prema izdavačima itd, itd. Njegova udubljivanja mogu katkada ponekome izqledati previše sitničava i „američki djetinjasta“ — međutim to sve ima svoju svrhu, a to je da, osvijetlivši sa svih strana | američkog pisca i odnos društva. prema njemu — ustanovi da se njegov položaj u biti, od doba Edqara Allana Poea, koji je pušten da prije stotinu i više godina umre na cesti, nije niučemu izmijenio. Tako M. Cowley ovdje iznosi da je prosječni prihod američkog Nie u godini 1950. „bio mnogo iži od prosječnog prihođa nekvalificiranog industrijskog radnika na Jugu, a nikako viši od zarade berača pamuka“. I da malokoji pisac (ovdje se misli na ozbiljne književne trudbenike, pisce „literature“ a ne pisce po narudžbi pojedinih industrija iN financijskih moćnika, te standardnih kriminal nih i kolportažnih romaha) u Sjedinjenim Državama može živjeti od s\oga književnog rada. Tako od nekoliko tisuća američkih pisaca samo ih je dvadesetak profesionalaca, od kojih su samo dvojica pjesnici i to Ogden Nash i Robert

: Frost, jer — kako kaže Cowley · 1950. honorari su bili nešto viši od

onih u 1940. i daleko ispod onih iz 1910., a treba uzeti u obzir da Je vrijednost dolara već prema de-

| vetstočetrđesetoj za više od 50%

pala.

U drugom dijelu knjige Cowley prikazuje grupacije u suvremenoj američkoj književnosti i dijeli ih

| na neorealiste i moderniste ili, ka~

Nastavak. na 9 strani , * Valja istaći da u drugom izdanju Cowleyeve knjige iz marta

| 1955, kao i kasnijim manjkaju ne~

ki pasusi koji se odnose na socijalni položaji pisaca, koje je bit će Cowley pod pritiskom zvaničnih

krugova — izostavio. 3