Књижевне новине

· ke, treba da ostane

NAIĐE U MIMOCGREDU MISTER VITIJEMS

(Opomene rastu uokolo)

/

Progonjeni vlastitom neutralnošću pred temom „trenutka“, · mi „smo nekako skloni da ključ spoznaja ne stavljamo u njene brave. Mi bismo hteli da se došaptavamo sa maglinom usamljenosti, a Uuzročne niti koje iziskuju psihološku promenu i življa oscilirania zahteva i pažnje, — đa što više mimoilazimo. Mi smo — eto često pri odlici da se pozivamo na iskustvo, na pokretnost . ži* votnih motiva, a kadđ se nađemo pred belim listom hartije — počlnjemo da se utapamo m sferu bezličnih lirskih horizontala. I kad nam se uputi prigovor na tu našu pratilačku slabost, na taj naš ne< osnovani način poetskog ispoljavanja ieme, odgovor se nađe u tamonekom nepojmljivom predelu rezona gde balansira simbol i apsurd. Simbol bi trebalo po svim pravilima da se uhvati u koštac sa razrešenjem punije pojmovnosti sveta i zvuka, ali se u traganju za njim ide tako daleko đa se određena radnja ili momenat svodi na nulinu Kategorizaciju životne slike. Simbol kođ nas počesto ima svečano uho intelektualnog i emotivnog „ugušenja smisla, pa pravi lik ove ili ond stvari, ovog ili onog raspoloženja biva. posve ogoljen inefunkciona=

. Jan..;

A td.je i đobrivbrat Apsurd koji Treditira naše povezivanje sa Ukrštenim zracim# apstrakcije i ta= ko ukršten biva udaljen od opsesija koje mas mw koraku prate, koje nas iz dana u dan iz svojih busija dočekuju, Te opsesije mogu da poteknu od vožnje gradskim tramvajima, od premale kvadđrature stana (na toj „skučenoj kvadđraturi živi nemi i po nekoliko dece!) ođ mavika o kojima je tako lepo baš u ovom listu pisao Pavić Stefanović u članku „Mi pišemo — goni, kradu“, od mnogo čega drugog što nije u srodstvu sa ovim vremenom koje slučajno nismo mazvali socijalističkim. U tome Sklopu, a tim prostornim uglovima gde se odigravaju zanimljive drame, u svetu koji je naš i po krvi i po mesu, dakle u ovom svetu gde postoji Vlaja iz Glibovca, Milosav iz Pinosšave, mi se u našim „prepodobnim liferarnim tekstovima „zanimamo nekim mister Vilijemsom, sa nekim umesto doviđenja ili zdravo — „Good bye“, „How do You do" — misleći zasigurno da Smo time spasli Hristov grob od mevernika,

Mi pišemo, da — mi pišemo i pripremamo se za večni put u raj civilizacije, a ovaj naš „golja“ kome je peLtovekovna kama mraka zabadala oštricu u trbuh i tu navina nekom zanemarenom. proplanku gde misaona i etička preobraženja misu moguća! T tako mi mođerni, mi sa vremeni nećemo uskoro — možda -—— izgovarati nijednu srpsku reč, jer će se ona uzeti — shodno sve cu i tnoparu — kao predmet neoprostive primitivnosti, kao nešto na čemu se ne može izgrađivati sa= vremena struktura simbola. Koriste ći prisustvo gospodina _ Vilijemsa, mi pribavljamo nova i sveža iskustva u otsuštvu smisla za sađašnjost, pribavljamo alat da ovog našeg čoveka preturimo na

drugi plato, a on je za ovu „košuljicu Srbije“ i dušom i telom

. prirastao, ona mu je postala (io~

ga se ne stidimo) i majka i sestra i Brat.. Trudimo se ,da u svakoj prilici zađemo u kosmičke relacije, dđa' strancu sa sijaset turističkih. prospekata pod miškom objasnimo svaki detalj na kalemegdan skoj tvrđavi ili nekom drugom nsšem izletištu, a onom čoveku bez noge, onom čoveku iz Kruševca ili Pirota kome je ovaj grad. nepoznat a koji je opet njegov, (borio se za njega: pročitajte mu. tn, mister Vilijemse, po štakama!), niemu nećemo da iziđemo u SsUusvet da mu kažemo gde je Republička invalidska komisija, „njemu nećemo „pružiti nijednu prisnu reč jer je on u sirotinjskom kožUhUu., .

Kod nas se često poetska Ssugestija zasniva. na uspostavljanju takvog lirskog sistema koji postoji izvan nas, a ne Mr nama. MlatUmo uz pomoć mist:r Vilijemsa praznu slamu na gumnu tuđe kulture | uzvikujemo kako iz klasja ispadaju krupna i zrela zrna integralnog sagledavanja čoveka. Dosta o takvoj integralnosti, o takvim izvornim~ čulnostima, kada smo svoju ludu ,jurnjavu. po ne-

KNJIŽEVNE NOVINE

Krsto Hegeđušić: Zgarište ateljea (iz Jugoslovenskog paviljona na Bijenalu u Veneciji)

NOOB yayag ara Alea Kg Oucıuppaoaaaaaa—

ravnoj površini života okončali sa prizivom i pozivom na mit, na apsurd, na simbol... Mit? Ruđarska institucija, zar, ne? Samo iskop rude ne znam kakav je. I drugo — kome če da koristi to naše aorivo, ta naša pronađena energija. Kupac se — kažete — javio. Gde je? To smo opet mi, mi proizvođači mita, tog našeg zlatnog Štita, te naše gaze od koje

Su se stvorile maze..„ Sve sama otkrića na području literarnog teksta, a sumorno se ponavlja

igra koja je i vrapcima postala dosadna i smešna, E

Uostalom manimo. se ćorava posla. Valjda „narcisoidna „ogledala ne počivaju u džepovima naših čitalačkih navika. Ako ko stvara neđoumice — znamo čija je to crv... Sasvim smo lepo govorili o literaturi, o Brehtu, o Kafki, o Pokneru, o podizanju „vaspilnog ranga literature (tom prilikom smo potrošili mnogo reči i oko huma= nizma!), a onog Čoveka koji je stajao na papučici vozila (išao je posle rada na kućno odmorište), gurnuli smo iz čistog inata na opaku ćud asfalta, da bi se potom čuđili što je taj nama nepoznati čovek zaboravio u tome trenutku na prelomljenu nogu, već je uporno tražio da mu se pronađe iz-

gubljena cipela, Smejali smo se tada — čini mi se, mnogo, taj udes nam je pomogao da pronađemo mogućnost za proveru jednog detalja iz „Procesa“, a čovek je ležao na pločniku! Ironija koju smo na njegov račuh uputili bila je utoliko svirepija što nam je saopštio visinu mu, eto, nije dozvoljavala mogućnost izjednačenja sa nama... O, mite, ti u dćijim rukama rajska jabuka počiva, podari je nama da ne bismo bili neoprostivo primitivni! Ovde nije kraj opomene. One donose i drame i iznenađenja. Svaka ima svoj oblik i svoje nehumano: poreklo. U jednoj opštini — neka to bude jedna opština na jugozapadu naše zemlje — vršio se izbor pretsednika. Uz ovu napome nu dodajem da se još uvek na mla de gleda sa nepoverenjem. Kao da se zamena neće nikad odigrati, kao da se staro pravilo trojno o kretanjima napred neće nikad razumeti!. Stariji su uporni da instrumente svoga istupa naštimuju tako kako bi se arija samo posredstvom „njihovih · socijalističkih prstiju mogla otsvirati, A da mladi ne dolaze u obzir! Da se na njih ne računa jer su mladi, a sa mladošću i neiskusni. lako je

ČUDESNA DETI

„še MeeHSeiqne point, Je rYaconte".

Montaigne

Ništa ne nastaje tek i jasno put uobličavanja ideje,tako. Ponekad se ne vidi dovoljno

piran ciljem do koga je tai možda zato što je čovek preoku-~

nije važan. Znam da je počeloput doveo, možda, jer put uopšte šao onaj drugi, sa dugmićima, 54 Čovekom s loptom; posle je do-

primera, Tako je nastao zapis

Na našim ulicama sretal Ste,

uz niz više ili manje opsedajučih o detinjstvu odraslih.

neke tamne praznine, dočaravajući

'možda, čoveka s loptom”? Ponekad njima neki teško zamišljiv, njemu

bi mu dečuri/ja izbila loptu koju je

stezao na grudima i on bi se očaj- '

ničk' bacao za njom. Svet bi se zaustavljao u svom mirnom. prolaženju i očima koje su lagano gubile potsmešljivost, pratio čudnu pantomimu,. Sve ono Što se za ostale

ljude nalazilo rasturano u beskraj- ·

nom predelu njihovih želja i tt malom svetu dos»gnutog, bilo je za ovog jadnika svedeno na volumen i jedino njemu znanu sadržinu stare izgubljene lopte.

U susedstvu živi čovek koga po-

nekad viđam. Javlja se veoma U-

ljudno, predano gleđajući blagim ozbiljnim očima. Jednom, kada je kupovao komad mesa za svoju niačku, veoma je lepo pričao o prirod: životinja. Idući istim putem, progovorili smo još o ponekim stvarima; bio je od onih Što pr:padaju plemsn:toj rasi ljudskih bića, Nedavno mi rekoše da je sulud; toško je to bilo poverovati. Tada mi ispričaše priču o dugm'ćima. Kažu da: ga žena, već odavno, bezdušno vata, a usto ga i tiraniše, On je toliko slab da ne može bez nje. Počeo je da skuplja dugmiće. Mlas dići koji su dolazili u njegovu kuću da se tamo' zabavljaju, donosili su mu raznu dugmad. On siaže dugm:će po njihovoj boji, oblicima i sličnostima, ispunjavajući njima

neophodan svet.

Upoznala sam ženu (zbačenu iz svake ravnoteže. Bila je osuđena da rano oseti kako je poražena. Morala je da živi, a u tome su joj pomagali mal) duhovi detinjstva, Svakih mesec, mesec i po dana, jeđan čovek bivao je prinuđen da je poseti. Prezauzet i siromašan, nije imao smelosti da potraži ka'kvu privlačniju ženu. Pre no što bi otišao, morao je, jer je to red, da j> zagrli. Zbog tog trenutka esrsće, zbog tog zagrljaja, njmm Život je 'mao smisla. Ona u njoj što je znala istinu, pomagala je ovoj drugoj da veruje u iluziju. Toa, muške' ruke oko njenih ramena, jedanput mesečno, činile su da se oseća prisutnom u životu.

„Postoji jedna biljka koju seju i žanju ljudske želje. Za njen cvat potrebna je posebna klima. Katkadđ je biljka sama stvara, kao on: čudni tropski cvetovi što se održayaju isparanjima sopstvenog lišća. Tu biliku hrane sokovi + greju sunca dotinjstva. fb

Detinjstvo je misteriozno, puno čarol:ja; odrasli svet je smešan kad hoće da u njemu sve razume. De'tinjstvo poseduje izvesne snage koje prerastanjem u zrelija stanja, postaju nešto drugo, ustvari, n estaju, Tajna njihovih potreba

svoje plate, koja

takva pojava društyeno nekorisna, ona se poteže kao nemili Kkonopac. 'Slučaj} je hteo đa je izbor trebalo đa sledi na lice .koje je pre deset godina bilo pretsednik opštine (opština je tađa bila prostranija a ono je u međuvremenu završile fakultet), ali pri novom izboru konstatovalo se da je to lice koje ima 55 godina #dstvari premlado (!), mada je ono i ras nije uspešno rukovodilo dotičnoni opštinom. A mladi kađar, a mladi kadar...

Neki pisci kao da stoje nezainteresovani iza svega toga. Oni bi hteli đa buđu odvojeni od društva kao crkva od države, da mere kosmičke dimenzije rukama koje ne postoje, da traže raj u praznoj igri verbalistike i sadržanih praznina. Naiđe u mimogredu mister Vili= jems:. Ne: pozdravih “ga, ~ zida

Neki su mi\rekli da sam podetinjio, jer moram da mu ukažem poštovanje...

„Posle toga čitao sam „Maske“ i primetio da ih puno ima u našem životu, Otađa više ne idem u eirkUS. Klovnova ima bar dosta,

(Odlomak iz dnevnika) Žarko ĐUROVIĆ

NJSTVA

Nada MARINKOVIĆ

iščezava: neuhvatlijivo i neshvatljivo.

Veoma često, to dete se probudi i u čoveku, s jakim dđejstvovanjsm minuk'h sila, Razum tu nema određenog, junkcionalnog mesta. To su instinktivni imbperativi; nešto se u čoveku spasava, jedna, nevinost bori se protivu jednog mogućeg očajanja. Kažemo prosto: iluzije. Da se ne udubljujemo suviše u smisao ove reči ako smo prema mjoj 'ronični? Da je ne proveravamo? Možda će tada, nele za nas vrlo konkretne i dragocen> stvari, dobiti magličasti obiik ove nestvarne imenice. PBa ipak, misu TF. baš opasne igre najprivlačnije! Svest đa se može dobiti koliko i izgubiti, draži čoveka što na putu prolaznosti nosi svoj krst nade i pobune. - 7 en

Ostavimo po stran" čoveka S loptom i onog s dugmićima, uz sve druge ljuđe prejakih želja kojima ni jedno ispunjenje nije po meri, one koji o oblake kače svetove u kojima žive, i Ziva”u tim svetovima ne primećujući kako im je obitavalište neobično. i

Okrenimo se onima kojima i sami pripadamo: ljudima koji, koračajući po tlu, znaju da su nebesa suviše daleko h da njihovo 'plavetnilo čine samo slojevi udaljenog vazduha. Vratimo se nama što mislimo da znamo gde nešto. „počinje i završava se“, nama što patimo od realnost" i od prisustva u danima koj: nas zasipaju i guše kao talasi. A

Nismo uvek u stanju đa do dna zagledamo u sebe, sopstveni okviri su tesni a i perspektiva je nedovoljna. Ali j=» zato skoro uvek mo= guće projektovat: ssbe negđe izvan, i ođande se zabavit' sobom

Nastavak na 8 strani

IZ SAVREMENE BRAZILIJANSKE POEZIJE

MAURO MOTA rođem je – i godine m Mesifew, Crednik je ·jednog dnevwmog lista i profešor istorije. Čuven je po svojim delikatnim sonetima koji svedđdoče o pesnikovoj skionosti a negovanju trađici-

| onalnih pesničkih formi,

Zaon Kabral de Melo Neto

- NOKTURNO

ŽAN: KABRAL DE MEYO NETO rođen je 19% u Resifeu, Pernambuko. ebjavio je četiri knjige stihova. Kao diplomat Živeo je u Barseloni i Londonu.

DANTAS MORTA rođen Je 1913 godine. Pesme mu se ođlikujm finom „muziWainošću, uzdržijivošću i elegičnošću.

/

More duva na zvona. Zvona stše cvetove Cvetovi behu glave svetaca

Sećanje mi je puno reči, Misli koje traže utvare, i Mere koje su uzmakle pred noćima

U zoru moje misli čiste lete kao telegrami A na prozorima osvetljenim čitave noći Slika umrle

Očajnički pokušava da iščezne,

PESMA

O parkovi bujni,

Misli, reči, čarolije

Pod mesečinom zamišljenom: Parkovi moje otsutnosti Ogromne i praiskonske

O parkovi neba jednog Porocima mastanjenog;

U čemu je najveća tajna Swumca, svetlosti, sreće;?,

ž PUTOVANJE

Ko je taj koji luta

Sve jutro neveseo

U odeći mojoj, izgubljem

S onu stranu sna i života? Odeća mi se nađula

Kao da u džepovima nosint Drage karte zemljopisne, misli S onu stranu sna i života,

Svakog trena „ Umire neko na vidiku širokem |. Sobe moje, a taj neko je: 0 Meta, firod, kontinent,

Neko mi šanu nočas Nešto glasom nečujnim, 7” i — Pričajmo o putovanjima, predložih, I neko mi pričaše o putovanjima.

Dantas Morta

PESMA

U godmi su meseca dva, Marija: Oktobar i mart; ostalo je tek Kiša, Marija, kiša i samo kiša.

Drugi meseci — ako i jesu meseci Sređeni su, vidim ih, i stegnuti

Kao brđa u suton krvavi,

A ako sem marta i oktobra još koji mešee Postoji, Marija, e pa to bi onda

Mogao biti samo decembar.

Pod čijom kobi leži

Humka moja divlja, vatrena, ogomna.

Jer da sam se nešto u martu rodio, Marija Sigurno bih umro u oktobru,

A ne kad mi vlasi kudrave . ' Osede prerano.

U godini su meseca dva, Marija: Oktobar i mart, ostalo je tek Kiša, Marija, kiša i samo

kiša,

Mauro Mota ELECIJA |

Gledam te mrtvu, Tvoje ruke

kionule, nemo nam nude

živosti pokreta, a strasne

usne reči koje si smišljala u

večeri daleke. Po osvorenim

veđama tvojim još nazifem

slike koje nosiš u pusštare

smrti. A ti osećaš

tu smrt, gluva na svaki naš zov! Mrtvu te gledam. Ali kosa ti je

živa, Još se lepršaju vlasi tvoje!

To liči na očajnički i uzaluđan pokušaj da se svakako kroz smeđe vlasi u život vratiš.

j.- (Prevela Jugona STOJANOVIĆ)

7

_-- --— TT _--–——_______________________________ _______

ISPRAVKA ~

|. A

_ U prikazu SŠelijeve pesme „Oda Zapadnom vetru", u 'prošlom broju našeg lista, ispuštena je u poslednjem pasusu rečenica koja glasi: Prevod je čitan u Udruženju prevodilaca, na Večeri strane poezije 1955 godine i na Rađio Beogradu 1956, --- U pesmi je promaklo nekoliko štamparskih grešaka: prenoseći — treba pronoseći, zašarena — zažarena, — Potpis na kraju treba da glasi: Prevela i prikaz napisala dr Ranka Kuič,