Књижевне новине

Li

Duboka je dolina Sutjeske, Iz nje se sniježni palci Maglića i, Vo lujaka, iako neprestano nadkvečeni nad njom, jedva vide. Divljina i prostranstvo bprašume Perućiee pritisla je sve do njenih okra= jaka, Tu je nepregledna tmina četinara i bukava iznad kojih izranjaju sniježne glave ovih haotičnih, vučjezubih planina, često Uubrađenih oblacima. Kroz usku dolinu između njih probija se Sutjeska poput kakvog bjegunačkog potoča — plaha, zelena i bistra kao oči u divokoza, da se tričetiri puškometa niže ulije i izgubi u Drinu.

Predvočerje je ocpvenilo gole planinske grede kada smo se spu štali u dolinu sa Mrkalj Klada,

. gore ispod Maglića. Kroz guste, stoljetnje šume survavali smo se u dubinu od preko hiljadu metara. Nigdje nijesam vidio tako debolih jela i bukava, koje u visinama, čini se, mrče nebo svojim razuđenim krošnjama. · Pojedino stablo, optočeno smolom i duboko izbrazdane kore, ne mogu trojica ošapiti. Poneko se opet prevalilo preko puteljka koji mili kao mrav lji trag, ko zna prije koliko godina, Njegova srž već je uveliko trula i odavno naseljena mravima. Suve grane, oštre kao bajoneti, strše na sve sirane. Jedva se putnik „usuče i pređe preko ovih debala. Bukve su vrlo stare, glatke, čvrste kao beton. U Pe toj olanzivi služile su kao odličan zaklon, ne može ih puška probili. Na njima čitamo urezana imena, datume, vojne jedinice. Ovuda je prohujalo ono što se zove Sutje-, ska, Partizani su se spuštali ka njoj da bi prešli u Zelen Goru, u Bosnu. Pod nogama mahovina i šušnje, Jedva se poznaju otražine kojima danas rijetko ko prolazi. Noga tone u bogate prirodne tepihe, prostrte nepregledno. Iznad glava zasvođeno, kao plivajuće gra nje, kroz koje se okeani nebo. Odmaramo se na čistini, uokvive=noj četinarima. Strma livada puna je gorocvijeća koje snažno miriše, Cvijetovi su ovdje zagasiti,

vujni, intenzivni. Zavaljujemo se u travu, u te mirise. U visinama kose se i razmotavaju orlovi, pot= sjećajući na kakve ogromne čobanske struke. Klize po prostoru ' u pravcu Maglića, kao da se sa njim natječu u visini, Tako bi se slatko zaspalo na čistoj travi, dok noge briđe od umora.

U šumama iznad Sutjeske svuđa su, još i sada, razbacane ljudske i konjske kosti, Bijele se u tra=vi, u šušnju. Čovjek ne može sjesti i odmoriti se od besputa i vrleti, a da ne podigne sa zemlje od kiša ispranu kost i postavi je s poštovanjem i bolom na neko ljepše, istaknutije mjesto. To je sve Što se može, za trenutak, učiniti za ostatke nekog partizan> skog borca i mučenika. Pa i pred konjskim kostima, ovdje čovjek ne može ostati ravnodušan.

— E, što su nama sve konji značili u Petoj ofanzivi, to se ne

može riječima iskazati, — kaže naš saputnik pukovnik, jedan od komandanata bataljona sa Sutjeske, — Ja mislim da bi trebalo podići spomenik partizanskim konjima! A ja dođajem da je takav spomenik podigao i Ivan Goran Kovačić svojom pjesmom „Kljuse“.

Dvojica vojhika donose nekoliko lobanja, zarđale ostatke oružja i pregršt čaurd, pronađene u žbunju blizu mjesta gdje smo napravili odmor. Jednu lobanju postavljaju među nas, Izgleda kao da se i ona odmara s nama. Na njoj se jezivo ističu jaki zubi, čitava grivhja. Bio je to, svakako, mlad čovjek koji bi još dugo živio. Možda je bio i naš poznanik, ko će znati. Lobanja je na gornjem dijelu Šuplja od kuršuma, Uzimamo je u ruke, kroz nju se vidi nebo. Dođje čovjeku i nehotice da razgovara sa ovom praznom ljudskom Rrgom: ·

— Odakle si, koga još imaš kod kuće, gdje su ti ostale noge. ruke,

grudi, kad je prestalo da kuca ' tvoje mlado srce? I čini se čovjeku da lobanja

kroz one jake zube odgovara:

— Nigdje nikoga više nemam, „sama sam na svijetu, postojbina mi -je Perućica i njeni vukovi i vjetrovi, njene mećave i snijegovi...

Ovdje se osjećanja smjenjuju. Čovjek ne zna da li da osjeća radost i gordost što je ostao Živ ili žalost za poginulim drugovima po čijim lobanjama mile bube,

*

Zaklopila je noć u Tjentištu gdje čkilji grozdić svjetiljki, Iznenadio nas je pristojan hotel i električno svijetlo. Tuda puhće i šumskai željeznica za Foču, Tjenti= šte je ranije bilo par koliba u samštini, izgorjelih i sravnjenih sa zemljom za vrijeme rata. Sada je. sve obnovljeno. U hotelu ukršta „se život čitavog ovog kraja.

Zafstolovimacrtne se grupice.

(Zapisi sa Sutjcske)

mještana i radnika iz, okoline. Vidi se da ovdje rijetko! banu gosti izdaleka, Čim smo došli, ljudi su ustali i počeli radoznalo da prilaze našem stolu, Naivni, Pprirodni izrazi lica, Zapitkuju više oni nas nego mi njih, Odmaramo se i krijepimo prvoklasnim jagnje ćim pečenjem, sječenim na panju i gustim kisjelim mlijekom, Planina je ovo, pašnjaci, ovčarski kra).

Među prisutnima zapaža se jedan žućkasti čovjek šezdesetih go-

dina, lako pogrbljen i blago, do-.

broćudno „nasmješen. Prišao- je našem stolu i obratio se jednome od olicira, vođi ekipe.

— Milo mi je što ste došli, Vi ste sigurno ovuda prolazili za Pete ofanzive. .

Pretstaviše ga više drugi nego on sam. Vasilije Jovović, kovač iz Pive, opravljao je i zatezao partizanske mostove. Sjede s, nama

sa još jednim drugom, ostali uok“ viriše dva: uglobljena stola. . ->— Vasilije, uzmi gusle, da čuju

GUSLE EI ROSTI PREP

kidajući i izvinjavajući se često što nije dobro pismen, Naročito je smiješno bilo kada je počeo da zapjeva boz gusala, Zamolismo ga da nam dade rukopis pa ćemo se sami u njemu snmlaziti, Pjesma o" Principu bila je ranije spjeva= na i nekima od drugova dobro poznata, I jedan i drugi guslar znali su porfektno pjesme napa= mes, /

+ ·

U Milin Kladama sve pokšeno | od bombardovanja, Ogromne jele |.

kao munjom rascijepljene do ko= rijena, Ovdje je Tito ranjen, samo se ne zna tačno na kom mjestu. Vojna ekipa Noja ima zadatak da obilježava „značajna mjosla iz Pe» te ofanzive, zastaje, pretražuje, nagađa, Trebalo je povesti nekoga iz Titove ondašnje pratnje.

— To zna najbolje Vlado Šegrt, — kaže jedan od drugova,

Tlustracija J. Milanovića

drugovi šcvo si spjevao o Savi Kovačeviću, — povikaše na njega.

— Ja sam neuk, bez škole, Sava je »zaslužio bolju pjesmu i boljega guslara, — branio se on.

— Hoćemo pjesmu, hoćemo... potsticali su ga iz okvira.

Vasilije je u ovom kraju poznat kao gtslar, Preselio se poslije rata iz Pive na Sutjesku sa ženom i sinovima. Pjesmu o Savi sam je sastavio. Pjevao je poletno, očito uzbuđen prisustvom tako iznenad nih gostiju, Gusle su ječale.i stapale se s njegovim glasom koji je toplo podrhtavao. Zagasito-lamni tonovi tolkovali su #pširno borbu na Sutjesci. Pjesma nije lišena, na mahove, ni književnih akcenata, najčešće je rimovana, što bi mogli biti i njeni nedostaci. Atmosfera Sutjeske je nagovještena. Svi su pažljivo slušali, Kada je završio i dobio pohvalu što u aplauzima, što u uzvicima „Aferim“ i „Alal ti vjera“, iskoči jedan stariji, crni čovjek, jadno obučen, obrati se Jovoviću za gusle i upilji oči u nas:.

— Sad ću ja jednu o Gavrilu Principu. Vi ste junaci, Sava je junak, Princip je ravan vama. .— Jeste, vala, — povikaše Pprisutni, spremni da saslušaju ovoga negdje u duši poyrijeđenog i zapostavljenog čovjeka. Guslao je takođe sa velikim elanom, možda ne kao Vasilije, ali dobro i zanimljivo. Principova herojika prirodno se slivala i povezivala sa Savom, ·partizanskom legendom. 1 jedan i drugi pali su u borbi pro tiv tuđinskog zavojevača, za slobodu i čistotu svojih planina. GUu-

by :.O04: : •

slar je pojedina mjesta jako akcentovao, Oči su mu zvijerale po prisutnima, kao da ispituju kakav utisak proizvodi na njih njegova pjesma, | e. Na kraju zamolismo Vasilija da pročita svoju pjesmu, da bismo je bolje čuli i razumjeli, Vasilije ustade i sa nekih masnih. izlizanih hartija poče da čita pjesmu O Sa vi, zamuckujući i zapjevajući, :pre

Ovuda je negdje poginuo i narodni heroj Vako Đurović. Kroz po lomljene “ proerijeđene četinae ukazuje se kamena čeljust Treskavca, koji potsjeća na iskeženog nilskog konja, čiji zubi prijete sun cu. Ovuda je, sa Titom, prošla engleska vojna misija kod Vrhovnog štaba. Englezi su se dobro držali, jedan od njih je poginuo u blizini Tita. ;

— Zašto se ne predajete, — Pitali su Englezi, — Vojska koja je adsvakud opkoljena, mora da se predaje, i

— Pitajte borce Prve proleter= ske. Ako oni hoće da se predadu, predaću se i ja, — odgovorio je Tito mirno. Tu je poginuo i nje= gov pas Luks, Stajao je neposredno uz Tita kada ga je pogodio geler u glavu... .

Malo naprijed, ispređ jedne kolibe, vojnik donosi dno bombe koju je seljak upotrijebio za pojenje stoke. Ogromna je, duboka, dva vola mogu iz nje da se napiju kad dobro ožedne,

Janko ĐONOVIĆ

A. Huter: Sutjeska

. Ćutljiva i mrka,

velike

*

Dušan KOSTIĆ .

... Iz Bume se približavala patrola sa Volfom, Nosili su ranjenika, Ali to ne uzbuni logor, samo se oko ranjenog 'sjatiše bolni= čari i odvedoše ga na pvevijanje, vrteći “usput

| glavom; izgubio je dosta k”vi, Vođa patrole, onaj

u naočarima, ode da raportira komandantu CajJepu o nesrećnom slučaju koji:im je spriječio dalje traganje za „banditima“, budući da je Volfov pratilac, Dežmekasti, nepažnjom nastradao — a bez njega pas-iragač ne bi bio tako siguran, Cajfer samo raširi ruke:

„Šta možemo, to je.rat! Hajde, odmorite se, Miler! Sjutra polazimo, napuštamo najzad ovo zimsko gnijezdo — rano idemo, odmorite se!"

Postepeno je zalazilo sunce, tamnonarandžasto, kao od rđe, Vjetar odnekud banu i tromo zaljulja granje, zaBkakolji ga, poigra 56; pod njim zahuja

klisura jedva čujno, kao nejasna daleka huka, kao dalek lajanstven šapat nečiji, polako ošyiS okoviše za”

lina — sve primetnije ukoliko je sunce

padalo, | „Ode i ovaj dan!" uzdahnu KrBšikapa i kisjelo otpljunu ustranu, kao da 86 gadi nečeg. Pogleda u puke tužno: besposleno su ležale na krilu, pomodrele, sputane, Zar su postale suvišne i sasvim nepotrebne više u ovom pustom životu? Blagunjan' su sjedjeli okolo iščekujući zlehudu večeru zarobljeničku: malo iople &upe i tanku, vrlo tananu Wvišku hljeba, Pavlica je bio nervozan. „Mogli bi već da nam tu crkavicu i podijele,.. Pto ti njihov čuveni red, disciplina! More, više je to priča — kažem vam ja! . Kršikapa se osmijehnu: ! „Jest, biće... Sve bih rekao, Pavlice, đa ti to zbog svog stomaka. Treba ih, zbilja, na odgovornost, šta oni misle, ima ovdje i gladnih domačina — ne zna se ko je od koga gladniji!.,. „Neka ti, neka!“ reče Pavlica gotov na svađu. „Kao da ti prvi nećeš otrčati na kazan — sad sc tu praviš!"

“Taman Kršikapa htjede da mu odgovori ravnom

' mjerom, kad naiđe Glavati i zastade više njih,

„Čuste li, ljudi, gledno raspoložen.

Milun se pridiže:

„Kakvu pogibiju?.Ciju

za pogibiju?" upita ih, oči=

? jedva islisnu iz grla,

pomižšljajući da nisu gdje uhvatili njegovog Lijaća.

ujede četnik i po-

„Partizansku, čiju drugu?“ ı u A onda, da ih još

gleda likujući po Blagunjanima, više porazi, dodade: ı „Pogibe Sava Kovačević!

vima...“ | · . „Sava?“ izleti nečiji glas, zaprepašćen, drhtav. Glavati potvrdi glayom i spokojno poče da za-

vija duvan, gleđajući ispod oka u ispošćena po-

tamnjela lica, Znao je dobro koliko je Sava omiljen

i čuven u narodu, legendaran već kao junak i voj-

skovođa; znao je da će ih potresti i zaboljeti

njegova smrt i stoga je i požurio oyamo, čim mu je ispričao vijest Mata iz Banata — na taj način, bar, da im se osveti, „Poginuo je, poginuo*, ponov! on tobož ravnodušno, nezainteresovano, kao da Savina pogibija ne pogađa nikoga i da nema nekog osobitog značaja: bio, bože moj, pa nije!» Smžjuljeći se drsko, oholo, baš kao da je on sam došao

Onamo, na Kreko-

Čedomir MINDEROVIĆG .

AD

Odlomak iz omladinskog

romana „Sutjeska“

upravo sad iz bojišta na kome je podijelie megdari sa Savom ostavljajući ga mrtva gavranevima i vd+ ocima ~— Glavati je pušio i željenim mirisom duvanskim kadio Blagunjane; uživao je i u iome, ” Lažeš!" reče najednom Pero, Sav Be nako. striješivši put četnika, „Lažeš k'o pas! Bradonja se malo odmače. | - „Ćut', drtino božja!“ reče on 58 nipodaštavanjem, „Ako.ne vjeruješ, 8 ti SJSVOaa — pitaj nih! ednako dimeči. nara Pe Te prva istina?“ upita ćutljivi Milun. „Jok, ne vjerujem ja u 'tO... Neće puška nd Savi — toliko puta joj se dosad isturao pa nikad ništa, ni da ga okrzne!* uvjeravao je Peroš. Uvje« ravao i njega, i SVE ostale oko sebe, samog sebe,

' RO spusti litko iskopanu lj oprezno spusti granatu u p sopar

Saba preko nje“ naslaga suvog granja i nekoliko klada koje pokupiše u blizini. Ali to nije bilo dovoljno da vatra obasja što jače, kako bi ig | niemačkog logora, bila sigurno Uočena,

daleka, od njemačkog !0g br POO ioBeRi

anjevi razmješteni ( i | Leta Pm kao da. sjede ljuđi, partizani, tifusari stoga se Vi razmiljješe. po šumi da pokupe, drva,

iče „prilič isoka humka, oro nađ granatom nice prilično V nka, LA se prostirala malena zaravan, jedva 5d

otkrivajući BR ODE samo „e 'oz razrijeđena stabla, RL uo NOĆI rg RE reče zadovoljno „Vasilj, pošto 56 uvjeri da su drva naslagana kako trebšo „Ako nami DvoO zadkeukom — na konju 5mQ. . "E: CNN POO tal vatru s jednog kraja gomile, tako da sd ona postepeno poče da razbuktava. Računao je: kad vatra obuhvati čitavu hrpu granja i" kad se žar slegne — granata će tek tađa eksplodirat:. Njemoi će u noći primijetiti vatru i zaključiti tada vjetos vatno, da su oko nie tifusari koji su izgubili svaki smisao za opreznost — U sebično/ gramzivosti da se ogrhju i malo konjskog mesa bace na Žar: i poći će, brzopleti, da Ph pohvataju... granata „A sad, Ivelja, Jole, dječaci — naprijed! Ke mandova Vasilj, i šmugnu niz zaravan. Za hjim

otrčaše i ostali, MR Vr i i Uskoro iziđoše iz šume na valovit '96 prostoh i daleko zaobiđoše logor. Mrak ih je krio od nepris jateljskog pogleda, mrak u kome su zvijezde bilši preslabe = mjeseca još nije bilo, kasnio je, zadržan

valjđa negdje na putu. izbiše na drugi kraj logora, nasuprot onoj vatri, i zauzeše položaj u njegovoj neposrednoj blizini. i . E

„Sreće ako bude — biće veselo!“ prošapta J6l8 Dragiši. „Ko ti je tamo, među Njemce — otac?

„Ne!“ reče Dragiša. „Djed... PeroB...* N

„Koliko je tih vaših, odvedenih?“

„Pet-šest, toliko čini mi se.,.“

MA ja mislio —_ pola sela!" „Šta je s ostalima?“ |

„Ne mam, Većina sela je u zbjegu, žene... Aluge su ih posaikrivale...*

Kroz granje je, odonud, blag i rumen. Vasilj je opčinjen čas u logor, qorio od nemira Č Njemci pređuzeti. „Ako se neprijatelj ne pokrene“, —

nasmija se Jole,

Starel,

LJUDSKA SVETLOST

u Orahoveu, malom bosan» skom. selu na Drini, Stevan Jerković, puškomitra= ljezac Trećeg bataljona, bio je po SvOJIm kratkim, uvek smrtonosnim rafalma poznat celoj brigadi. Slavni rafal Stevana Jerkovića ozarili bi lica, svima borcima na položajima do kojih su dopirali | onda kada bi pomisao o neophodnom povlačanju sa položaja bila svakome jasna, neizbežna i Životno sudbonosna.

Do sada su ti rafali već nekoliko puta, u borbama u Sremu, U povlačenju preko Konjuha, u čestim sukobima sa grupama i odredima. četnika u Birču 'znenadno menjal: naizgled jedino mogući tok događaja. zip

Rasulo ili, u najmanju ruku, povlačenje bataljona, a katkada, u vezi & time, i pomeranje, povlačanje cele brigade, ti vafali često su pretvarali u pobpuno nepredviđeno nastupanje, u oduševljeni jumš ) — u pobedu, .

— Treba Btedeti municiju, iako nam je oni lifenuju prilično uredno, i bar do sada, u dovoljnim količinama —- govorio je, skoro bez osmeha,

Nekadašnji učitelj

| Stevan Jerković posle borbe,

TI zaćutao bi, i ponovo bi zamišljeno izvlačio dimove iz svoje večite cigarete,

Čekao je Ivanku godinama, ~

Jednoga dana udružili su &voje učiteljske oskudne, ali probrane biblioteke i otpočeli su zajedno opor, ali svžtao, na'zgled skoro mečujan ali topao, buram čudesan život bezimenih učesnika u podzemnoj borbi, i J

— Spremaj se, Ivanka, dolazi veliko vreme, treba se dobro potkovati! — govorio joj je često, vraćajući se 5 pošte sa tek prispelim novinama u ruci,

Ponavljao joj je te. reči mnogo pula. Osećala

je isto što i Om, | slušala ih"je uvek sa istom radošću, i ne razmišljajuć: više o njihovom zna čenju, i

Možda su to bili njeni najsrećniji trenuci!

· Činilo joj se da nikada kao u tim trenucima nisu bili tako bliski, tako sjedinjeni, tako potpuno svoji, 3 da StevanOvo ljce, ozareno u tim tržnucima neobičnim sjajem onoga što je dolazilo, n:kađa nije bilo tako drago i tako jeđino, samo njeno. : ft

Odvodili su ga dva puta wu Srez, na saslušanj9,

. Neko je budno, i tačno, moto,

Ali podataka bilo je zaista malo, Učitelja je trebalo skleptati jednog dana tako da se krsti i čudi, Neka stvar još sazreva.

Vraćao se odmah, sutradan, iz sreza, umoran i nasmejan. e | i –

— hRadđoznao svet! Zamisli — čak pokušavaju, bar za sada, da buđu i učtivi! Ali — pameti malo, jako malo! i

Tako je prošla jedna .godina dana.

U-maju 1941, jedne noći, uz psovke i kunda-

“nogućnosti da išta od stvari, ni 78

čenja, bez no dete ponese, odvedena je.

tek rođano

Seljaci su, nagađajući, prenos:li qlasove da je, ·

u prvoj grupi sa Drine, oterana u Jasenovac. .

Da joj je, on» noć), kundakom, na dva mesta,

prebijena ruka.

Da je na-saslušanju prećutala sye — da UOpšte nije odgovarala kad su je u opštini ustaše ispitivali.

_I da joj je neki oficir oduzeo dete još te noći i dao ga Stoj, gluvonemoj nadničarki sa donjeđ kraja sela, koju su ustaše dovele tih dana u OPštinu da im pera rublje.

On je već bio u šumi, s puškom o ramenu = nije je ni predavao posle kapitulacije —o sa če” tvomom Orahovčana koji se takođe nisu vrati u selo. Jedini put kad je uspso da se probije do sela, do kuće — našao je već pustoš, razvaljena vrata i povađena okna, izgaženu slamu podu po slam: je čeprkala nečija velika prljava kokoš,

Menjali su boravište 'z noći u noć.

Pomerali su Se polako prema Roman'ji u kojoj,

govorilo 'se, iako nikađa sasvim određeno, VeĆ,

dejstvuje voaliki partizanski odred.

_ Bilo je čudno, i ničim to nije mogao sebi da objasni — u trenucima svoje neobične * samoće; makoliko Se upinjao da zamisli Ivankin lik, njene tihe, tople oči, njeno visoko, lspo čelo i njena uvek pomalo hladna, sveža usta devojčice — to nikad „nije potpuno, ni jednog trenutka, uspevao,

Veče jeć, ~ |

Ivanka. odjednom počinje da čita na glas: _ e. TTiltil prilazi da uzme pticu iz ruke de“ vojčice, Ona se nagonski' opre ta, koristeći 56 neodlučnošću njihovih pokreta, grlica umakne i odleti, Unuka očajno krikne: „Mama, odletela je!" Počne da jeca, Tiltil: „Ne mari ništa... Ne plaBi Uhvatiću je ja! Pristupi prednjem d:lu pezornice: „Ako je ko nađe, hoće lk nam je vtatiti? Potrebna nam je da docnije budemo srećni...“

Sklapa knjigu, 1 prekorno mu govori:

_— Znam, znam, ti ćeš opet da počneš o idejnoj Konfuzij' MeterImka, simbolizma — a meni 89, eto, priznajem, posle ovoga — plače. Zar nije strašno to što ljude moramo tešiti time da će biti srećni! Zašto ljuđi ne mogu da budu srećni odmah! Danas! Svuda!

Pretvaralo se sve u košmar.

_ Ono što js on, Čitavim svojim bićem, ošeća0o kao Ivanku — nekud su vukli, sve dalje i dalje od njega, u krvavu maglu ispregrađivanu crnim bodljikavim žicama. |

_ Ono što je on, svakim svojim damarom, znao dd je Ivanka — posrtalo je ' gubilo se, rasplinjavald se pred njim u vrelom, mutnom bespuću bez krajay sa_malim dragim bićem, tek rođenim iz njegovš M u naručju. i

_ Ono štd je on, svakim Meskrajnim trenutkomi svoga ćutanja dozivao u veliki, u Revlju č suncem obasjani, u jedini život — ležalo je pred nji ne3

'KNJIŽEVNE_ NOV.INE

dnim krajičkom | Utoliko će granata...

dopirao bljesak vatre = gledao čas u hju, iščekujući Šta 66 |