Књижевне новине

|O OON LO

„Pozitivni“ junak (skara Daviča

Kađa bi,se neki naš savremeni

pisac setio da, makar i po ugledu na Malcolm Cowley-a, napiše prirodnu istoriju „jugoslovenskih pisaca, on bi, hteo ne hteo, mora da Objasni zašto izvesni današnji jugoslovenski pisci, i to uglavnom oni najbolji, rado daju izjave i članke čije teoriske i estetske postavke ne odgovaraju delima što ih ti pisci objavljuju. Morao bi, đakle, da objašnjava pojavu jednog fenomena koji prati literarne sudbine onih koji se, često bez potrebe, strasno uključuju u estetičke raspre, zastupajući „mišljenja koja docnije sami obaraju. Mihailo Lalić, naprimer, podleže toj i takvoj analizi, jer taj deklarativno dosledni realista piše savršeno mođernu 1 netrađicionalističku prozu i u svoja de la unosi mnoge elemente potsvesiioij i vizionarskog. Vladan Desnica, Dobrica Cosić i Još neki savremeni naši pisci nesklađom između svojih deklaracija i svojih dela đaju dovoljno materijala za jedno poglavlje o protivrečnostima u nenapisanoj prirodnoj istoriji jugoslovenskih pisaca, Toj analizi podleže, takođe, i Oskar Davičo, pisac u čijoj prozi će čitalac uzalud tražiti potvrđe mnogih (prihvatljivih ili ne, svejedno) teza izloženih u njegovim esejima, člancima i polemikama. __U svakom novom romanu Oskara Daviča ta protivrečnost je sve dublja i sve očiglednija. U „Pesmi“, prvom i van sumnje najboljem Davičovom proznom delu, koja je, kao jedno od vrhunskih đela naše novije književnosti, mnoge ođuševila i mnoge ohrabrila dajući im nadđe/ da če pojava „Daviča-romanopiscaj značiti za našu literaturu otprilike isto onoliko koliko u njoj znači prisustvo Daviča-pesnika, u toj „Pe smi“, kojoj su mnogi nalazili mane i stavljali zamerke, ali koju niko nije osporio, niti mogao da ospori, nesklad se gotovo nije ni primećivao. Pojava Vuka Rsavca, u romanu „Beton i svici“, delovala je već zbunjujuće: taj najidealniji junak naše savremene književnosti, taj tvrđokorni i tvrđoglavi čistunac koji je više bio otelovljeni moralni princip i simbol jedne plemenite pesničke ideje o junaku naših dana nego čovek od krvi i mesa, stajao je na staklenim nogama, ali je bilo dovoljno razloga da to Daviču buđe oprošteno. Sledeći jedan svoj pesnički san, nagovešten još u „Čovekovom čoveku“, Oskar Davičo je u „Betonu i svicima“ postavio jedan zanimljiv problem — problem moralnog duga živih prema Uuspomenama i neđosanjanim snovima poginulih. Otuda je taj roman i postao roman s tezom, u neku ruku propovednički, pa je i Vuk Rsavac, nosilac tih Davičovih moralističkih iđeja i preokupacija, bio više pesnička konstrukcija, više princip, uzor i spomenik, nego uverljiva i životna ličnost. I dok je kritika, s pravom, zamerala Daviču đa je otišao malo isuviše daleko, đok je, nasuprot tome, bilo i mišljenja da, zbog ozbiljnosti

| | |

problema o kome se u „Betonu i svicima“ govori, ne treba suviše ozbiljno uzimati neke literarne neistančanosti Davičove, kod mnogih je, često neizražen i, možđa, nedovoljno uobličen, ostao utisak da u Davičovoj prozi ima nešto nedavičovsko, nešto grubo i veštačko. Novi Davičov roman „Rad ni naslov beskraja“ potvrdio je Upravo te utiske i naterao mnoge da kažu jednu, za dobrog pisca neprijatnu reč — nažalost.

Reč možda i neđostojnu dobrog pisca, ali reč zasluženu. Iđealni heroj i pravednik, otelovljeni princiP, uzor junak i javni spomenik što kao svetionik stoji na raskršćima, još i može da se podnese (sve teže) u delima koja nisu pisana sa namerama isključivo umetničkim, već nekako apostolsko-propovednički — „da bi se izložile određene teze. Može da se podnese pogotovu ako je u njemu otelovljen bar jedan izdvojen vid čovečnosti, ako je on, u svojoj snazi ili slabosti, u svom aktivitetu, ma kakav bio, nosilac nečega ljudskog. Takav je Mića iz „Pesme“, takav je, U izvesnom smislu, i Vuk Rsavac i ma koliko oba ta Davičova junaka u pojedinim svojim postupcima bili neuverljivi, pa čak i neođržiVi, o opravđava jeđan dublji smisa0. a ka Vasića, junaka romana pRo ni naslov beskraja“, ne može, me 0 tim, da opravda nikakav „dub a. smisao“, jednostavno „stoga LHB nikakav đublji smisao njega ne ini ređuje i što u romanu, kao O SKO nema ničega tako ozbiljnog ! Go dubokog što bi Vasić moga? _ pretstavlja. Glavna ličnost tOgR 10 mana je gola piščeva konstru“ i 2 beživotna i neuverljiva, bež ije? o stamene misli koju bi 75EO eb upamtiti. Opsednut svojim aJegb dvojnikom Kostom, koji a OCalćeznači otprilike isto što i Za ida") vog Nika Doselića (iz „Ras aaa

znači Minja Zatarić, Vasić 5e

KNJUMEVNE NGVINE

Oskar Davičo: „Radni naslov beskraja“

na prema njemu, proverava se da {i bi, u određenoj situaciji, tako postupio njegov patron, uzor, njegov moralni alter ego, uzima na sebe neke obaveze koje bi, da je ostao u životu, izvršavao njegov poginuli kriterij. Vasić sanja đa napiše pravu reportažu, đa napravi

pravi film o „novom čoveku“ i on

kao dolazi do nekih istina koje su van opticaja. Svetački zanesen, on traži Svog heroja po svetu, a iz čistunstva i skromnosti ne vidi da Je pisac upravo njemu poverio tu odgovornu i časnu dužnost đa bude „novi čovek“. Jer, Vasić je istinoljubiv, čovekoljubac, blag i pun razumevanja prema drugima, strog i preterano samokritičan prema sebi, tih i nenametljiv, zamišljen nad sobom i nad sudbinama drugih, samarićanin i altruista, čiste savesti i čista srca, mirotočiv i uzoran, maltene kao neki socijalistički božji čovek u kome su sjeđinjeni svi epiteti koji su ikađa upotrebljeni u partiskim karakteristikama.

partizanku zato što je davala oduška svojoj krvi i svojoj mlađosti, a koji su, posle rata, okrenuli taj čistunski ćurak naopako provodeći se sa prestoničkim balerinama; treći motiv je čudna mladost lepuškaste Gage, sestre Vukovog alter ego (Koste), koju je Vuk izvukao iz lopovske družine i, zbog svoje Visokomoralne nespretnosti, prdpustio u dva-tri vrela zagrljaja đa bi, docnije, imao zašto da muči i sebe i nju upravo patološkom ljubomorom koju, naravno, odbacuje kor= čaginski da bi s tom istom Gagom, na divnoj beloj Iađi, zaplovio u vedru buđućnost. Posebnim tokom Davičo prati Baksa, udđarnika, jeđnog od onih koji „krljaju lignit“, radnika koji propija sindikalnu nagrađu, kupuje spavaću sobu od orahovine i ne spava u njoj da je ne bi pokvario, koji vaspitava svoje dete na uđarničkim privilegijama, koji, u stilu litjejščika Ivana Kozirova iz pesme Majakovskog, jedini uživa prave tekovine revolucije,

Oskar Davičo

Svi njegovi gresi su namerne greške bona fide; čak i kada piše dostavljačka pisma o nedoličnom ponašanju svojih ratnih đrugova ili kada zatvara svoju buđuću dragu u kućni zatvor da bi proverio njenu ljubav, on to čini zato što ili hoće da žigoše zlo ili da prevaspita. U njegovoj glavi nema zle misli, već samo neka blaga svetačka dobrota i jurođiva praznina zrače iz njega. Po svojoj neodlučnosti i neočekivanim, pomalo sumanutim postupcima Vasić, ponegde, potseća na Miću, ali dok je Mića pažljivo građen književni lik, životan i opipljiv, nekako topao od nerva i krvi u sebi, Vasić lebdi kao karikatura isečena od hartije. Oko njega se pletu tuđe sudbine, on uleće u tuđe živote s misijom pravednika i uglavnom služi kao statista, mađa bi se ocekivalo da on, obzirom na to koliko je truda autor uložio u njega, bude nosilac nekog svog sveta, đa donosi jedan nov humani stav ili bar neki novi, istiniti životni aspekt. On, strogo uzevši nije nosilac ni radnje ni ideja u romanu, on ne pretstavlja nikoga i ništa — sem, razume se, dosta čudne ideje samoga pisca o pozitivnom junaku naše literature. Prazan više no konfuzan, Vasić svojom slatkastom dobrodđušnošću ne pretstavlja nikakvu antitezu životu koji dosta surovo 1 dosta neslavno teče oko njega na njegov užas. On je samo brižno i nezgrapno mezimče piščevo, moralni čistunac koji je, u oshoui, razvodnjena, intelektualna ~ varijanta robustnog svog imenjaka Rsavca, i po mnogim svojim osobinama iđealnog „pozitivnog“ junaka on bi bio sasvim dostojan seriskog filma o hovom čoveku (nrodukcije mosfilm). Po svojoj happy-end sudbini nesrećnog ljubavnika koji biva utešen, njemu bi moglo da se nađe takmaca u ganutljivim romanima, sa socijalnom notom i otvorenom (bračnom) perspektivom u znaku ljubeznog i slatkog i — posle — svega — sreća.

Neuporedivo, upravo neshvatljivo bolji u detalju nego U celini, Davičo je u romanu razvijao uporedo četiri motiva. U dobri čas, jer bi bez nekih snažnih fragmenata roman bio prebolno ogoljen. Jednim tokom teče sudbina tog davičovskog Pečorina Vuka Vasića, koji bi, kađ se sve sabere, trebalo da buđe uzorak od vrednosti, a koji nije drugo do Ššablonski lik odavno već neodrživog „pozitivnog” heroja. Dru gim tokom odvijaju se sudbine Vasićevih ratnih drugova, koji su u ratu bili spremni da ubiju devojku-

mađa nekako na svoj način i koji, uprkos svemu, ili, bolje rečeno, baš zahvaljujući svemu, pretstavlja najveću lepotu romana „Radni naslov beskraja“, jer uspeva da sačuva inače poljuljani Davičov ugled i svojom uverljivošću, plastičnošću i

istinitošću daje izvesno opravdanje čitavom romanu. Na nekim mestima, naročito gde se rađilo o Baksu, Davičo je dao punu meru svog talenta i može se reći da neki fragmenti ovog, t celini inače promašenog romana, mogu đa se smatraju retko lepim stranicama naše novije književnosti. Pojedini pasaži, neke digresije, detalji koji Daviču, po svemu suđeći, odgovaraju daleko više nego široki zahvati, ne koliki likovi, dati u dva-tri poteza, sigurnom rukom iskusnog umetnika, đovođe čitaoca u pomalo glupu situaciju da žali što Oskar Davičo, umesto ogromnog romana od oko pet stotina stranica petita (oh, koliko reči!) nije đao nekoliko pripovedaka uz koje doista nikakvom nažalost ne bi bilo mesta.

Kađa (ako), dakle, ovaj roman Oskara Daviča buđe čitan po drugi put, on će svakako biti čitan wu odlomcima. Ali, da bi bio ponovo čitan, roman treba da bude pročitan u celini i zato se, sada, ovđe o romanu „Radni naslov beskraja“ može da govori samo kao o celini. O celini koja je neuspela, uprkos tome što je pisana svežim i sočnim Davičovim stilom, savremenom, majstorski savladanom tehnikom, uz Davičovo već legendarno ačenje i mnoštvo suvišnih reči, čitavog beskraja reči koje čitaocu često prete da će ga potopiti. Nasuprot svojim estetičkim tezama koje vrlo često voli da izlaže javnosti zalažući se za jednu modemu umetnost i modernu literaturu, lišenu konstrukcije, pcavoliniskog razvijanja pozitivnog karaktera pozitivnog heroja i uzor junaka, nasuprot svome otporu protiv književne laži, izrečene sa namerom da obmane (ili bona f,ide, svejedno, laž je laž), nasuprot svojim antijermilovljevskim ogorčenjima u svojoj poštenoj borbi protiv državotvorne kvazi-~konstruktivističke, pseudovaspitne literarne noistine, nasuprot svome ismevanju sentimentalno-ganutljivih cvrkutanja, tugovan–ki i cukervaser srećnih završetaka u stilu dafneđimorijeovskih tričarija, uprkos svojoj lepoj poeziji, svojoj „Pesmi“, pa, donekle, i onom ozbiljnom moralnom problemu što ga je postavio:u „Betonu 'i svicima“, nasuprot samome sebi i svemu onome što on kao pisač i kao pojam u našoj literaturi pretstavlja, Oskar Davičo je napisao roman čija je najveća nesreća u tome što ga je napisao dobar pisac, pa, prema tome, mora biti ocenjen merilom za vrednost kara Davića7 || MG

——— Predrag PALAVESTRA

'ročito založio da obori

Citaoci Knjige o Balzaku, kojom se dr Milačić najviše istakao kod nas kao plodan esejista, naći će i m ovoj studiji njegove poznate osobine: osećanje za detalj i atmo sferu, sigurmost sudova i zaključaka, savesnost u sređivanju i proučavanju raznolikog i: obimnog materijala, mađa ne uvek budnu pažnju wu izbegavanju izvesnih stil skih neravnina, u ovom slučaju jeđine negativne posledice pravoliniske kompozicije i hronološkog metoda.

Proseđe je dr Milačiću najviše i najđuže smetao u prvom delu stuđije, gde je bio prinuđen da u jednom dahu prikaže, osvetli i oceni trideset i jedan roman, četiri drame, osam libreta, jednu knjigu pripoveđaka i nekoliko studija i članaka, dakle, celo ogromno Zolino delo. Ni umesnim ni zanimljivim poglavljem o Zolinom učešću u Drajfusovoj aferi, koja mu je donela najveću popularnost, dr Milačić nije uspeo đa izbegne monotoniju ovog dela studije i snabđe većinu romana potrebnom Kritičkom analizom. Zbog toga prilikom valorizacije „pojedinih dela on često koristi suđove ranijih Zolinih ocenjivača, koje rado suprotstavlja jedne drugima (Ponmarten i Peletje o Jednoj stranici ljubavi), ali se retko za koji od njih opređeljuje.

Dr Milačić je donekle uspostavio ravnotežu obradom Zolinih socijalnih romana Žerminal i Novac, a naročito Trovačnice, kojoj pridaje dvostruki značaj: kao „prvom romanu o narodu, prvom koji ne laže i koji miriše na narod“, a takođe i kao prekretnici u Zolinom rađu, Ovde se autor, inače hladan i objektivan, izuzetno zagreva bra neći Zolu od napada Flobera i republikanske štampe, koja je prebacivala piscu Trovačnice da kleveta radnike, a sam roman pro-

glasila „samoubistvom realizma“. „Neverovatno je — piše dr Milačić — kako su mogli optuživati

Zolu da je klevetao radnike, zaboravljajući da je on s najvećim ushićeniem slavio svaki ljudski rad koji uzdiže jedinku... Malo ima pisaca koji su s više ubeđenja i lirizma ispoljavali svoju veru u lepotu i vrlinu rada“.

Moralni lik Zolin dr Milačić nam ubedljivo iznosi ilustrujući svoja tvrđenja događajima koji su učinili da Zolino ime ponese atribut velikog borca za istinu i pravdu („Drajfusova afera“). Autor se namistifika- ciju po kojoj "je Zola neosetljiv za ljudske nevolje, grub i brutalan anatom društva, i tu ukazuje na sentimentalne elemente u menta litetu velikog romanopisca, ali ne smatra da je potrebno u unutrašnjem sukobu osećajnosti romantičara i beskompromisnosti „nauč-

KMunjisa o Zoli

Dušan Milačić: „Emil Zola“

nika videti izraz jedne kompleksne psihičke ličnosti. (U eseju „Umet“ nost i neuroza“ L. Trilmg piše da je posle svestranog psihijatriskog ispitivanja, kome se Zola bio dđobrovoljno podvrgao, ustanovljeno đa je on neurotik.)

Značajno je po novini koju za nas pretstavlja pisanje dr Milačića o Zoli kao verskom reforma= toru i o njegovom dramskom rađu, ali najvredniji deo studije pretstavlja ogled o estetici naturalističkog romana, romana čija je osnova. u eksperimentalnom metođu, posledici fetišističkog kuta nauke, u wopservaciji, „determinizmu, u shvatanju organskoa jedđinstva u prirođi i u društvu. Govoreći o zabludama ove estetike, koja je htela da u eksperimentalnom romanu vidi jedini mogući oblik savremene književnosti naučne ere, kao što su klasična i romantična literatura odgovarale potrebama duha u doba skolastike, „odnosno teologije, dr Milačić pored isticanja nejasnosti i neubedljivosti ovakve teorije postavlja pitanje đa li se naučni metođi mogu primeniti na književnost, i slaže se sa Frevilom da je paralelizam između umetničkog stvaranja i naučnog ogleđa proizvoljan i neodrživ. „U slabosti naturalističke doktrme — piše:.dr Milačić — spada i zađatak koji se postavlja romansijeru da snabdeva naučnike dokumentima (romansijer se ne obraća naučnicima nego publici); zatim, zanemarivanje društvenih uzroka i mehanizma, potreba savremenog društva, potpuno odbacivanje svakog „morala“, zbog odvratnosti prema jednom određenom moralu, i politike, zbog mržnje prema izvesnim političarima“,

Na poslednjim stranicama studije autor daje pregled kritike Zolinog đela, koju nam pretstavlja kao masu kkontradđiktornih i retko nepristrasnih sudova, ali najviše ceni Židovo i Barbisovo mišljenje o smelosti i visokom umetničkom moralu Zole, o značaju njegovih otkrića i njegovog uticaja na francuski i svetski roman.

Nova knjiga dr Milačića, i pored neznatnih učinjenih zamerki, nesum njivo pretstavlja krupan doprinos poznavanju velikog romanopisca i nači će svoju zahvalnu publiku među brojnim Zolinim čitaocima.

LŠ.

Bez ljubavi, smeha i strahote

Dragoslav Popović: „Strah“, roman

Dragoslav Popović stvara u početku svog romana „Strah“ psihološki zanimljive i napete situacije, ali ne uspeva da dramatični tempo održi do kraja. Posle nekoliko desetina stranica nama postaje jasno da autor ne može da pruži nikakvo rešenje za sve one probleme savesti koje je odmah bio postavio. Jedna od najvećih mana Ovog. rOmana jeste upravo to Što nijeđan konflikt nije izveđen do kraja, Što je sve ostalo na prvobitnom dramskom čvoru: otuđa i utisak monotonije, ponavljanja, insistiranja na istim efektima, nijansama, tumačenjima. Pisac je hteo da načini romansijerski tekst od gradiva pogodnog „za stvaranje psihološke drame, ali mu je za to nedostajala veća inventivnost. Sve što je imao da kaže, on je odmah i rekao i posle mu nije ostalo ništa drugo nego da razrađuje u đosta skučenim okvirima tematiku koja je Više Obećavala i koja se mogla razviti sa daleko više zanimljivosti i snage.

Dragoslav Popović je razvijao fabulu u dva paraleIna toka: on je analizirao duševna stanja jednog policiskog agenta i jednog radnika, njihove strahove, teskobe i nemoći. Pisac je vođio uporedo ove dve linije radnje i one su do kraja ostale razdvojene u suštini, mada je autor nastojao đa ih poveže — Veštački i labavo. U tome leži kompoziciona slabost knjige „Strah“, Ako se još dođa ovome presušivanje bogatstva radnje koja je u početku bila dobro zamišljena, ponavljanje istih situacija, eksploatisanje jednog motiva po nekoliko puta, jednom rečju preopširnost, onđa se kompozicija dela prikazuje u još rđavijem svetlu.

Policiski agent želi da napusti okupatorsku voliciju (reč je o Beo~

građu za vreme rata), ali oseća strah kad treba da donese poslednju odluku; RKnjigovezački radnik je gladan, on pomišlja da potkaže jednog komunistu zbog nagrade, ali ne može ni on da se reši na presudni korak. Tako se njih obojica kolebaju tokom čitavog romana. Ukoliko đuševni sukobi bivaju uzbudljiviji, utoliko fabula postaje siromašnija i suvlja. Dinamičnosti nestaje — psihologiziranje i verbalizam izbijaju u prvi plan. Problem straha i neodlučnosti tražio je više unutrašnjih sokova i potstreka; autor je, međutim, veći deo romana ostvario na principima Vverbalne, pseudopsihološke, đekorativne konstrukcije.

Prikazivanje atmosfere okupacije ne obiluje nijednom originalnom i snažnom bojom. Pisac je išao konvencionalnim putem: pustoš, „mržnja, otuđenost, plašljivost; ljudi na granici čovečnosti i animalnosti. Nedostaje sok umetničkog pripovedanja, novo viđenje stvari, svežina i moć transponovanja. U roma-– nu Dragoslava Popovića oseča se u znatnoj meri artificijelnost. Ovo delo sadrži niz mana karakteristič-

nih za mnoge knjige naše proze: retoriku, knjiškost, dosadu, „konfuznost, mutne i beskrajne psihološke analize potsvesnih stanja uz pomoć lektire. Odmah se da uočiti da je Dragoslav Popović vrlo mnogo čitao Dostojevskoga.... Stalni i jaki strah gotovo je obeščovečio Nikolićeve junake. Njegov roman je slika postepenog propađanja svega ljudskog u čoveku. Jedna njegova ličnost mrzioca, koji ga je u detinjstvu oslepio udarcem biča; drugamajku. Nema ljubavi ni smeha ni đobrote. Umesto toga — halucinacije i opsesije. To nije samo tako u ovom romanu, već i u nekim drugim knjigama, naći ćete sličan tonž interesovanje za morbidne momen= te života. Ukazuje se na događaje koji ilustruju degrađaciju humanosti, a sve se đrugo zapostavlja i ne vidi. Tako se dobija osakaćena izvitoperena slika života, studija, manje-više hladna i veštačka, bolesne psihe. Ovaj posao se obavlja po uzoru na neke velike pisce. Podražavanje je najkarakterističnije i najinteresantnije,“ ono je nekiput toliko jako i očigledno da se bez ikakve sumnje može konstatovati otsustvo svake originalnosti i kreativnosti. | „Strah“ Dragoslava Popovića nije dobar roman. Pisan je stilom dosta glatkim i čvrstim, ali i bezbojnim i standardnim. Ni u jednom trenutku on ne zagreje i ne ponese. Dok prelistavamo stranice, stalno imamo utisak da smo to već negđe pročitali u neupoređivo sugestivnijem obliku. Izvestan stepen romansijerske pismenosti i rutine u stanju je da prosečnom merom ispuni jednu šabloniziranu formu, ali ne da je zađahne, oživi i đigne na nivo uspelog umetničkog ostvarenja.

Paule ZORIC

Anđeo iz Blagovesti (Morača)

3