Књижевне новине

Poruka Bumzmosti

,

Razuđene, i smirene i istrzane redove ovog romana, prepunog krvi lI krvarenja, diktirala je nepotkupljiva savjest kojoj je najviše bilo stalo do istine, pa makar ona bila i porazna, i najporaznija. Tamni, zamućeni otsjaj tog sučeljavanja, tog oštrog sudara savjesti sa ubilačkom stvarnošću, ostao je da lebdi nad ovim stranicama užasa koje prate Drugo svjetsko veliko klanje; đa grozomorno obasjava agoničnu klanicu hitlerovske Nemačke i njene soldateske koja je sijala kosti po svim bojištima Evrope i Afrike; da gnjevno ponire u tragični razvoj frontova koji su, kao kašu, mijesili zemlju i sve što je na njoj.

Hans Verner Rihter uzeo je za naslov svoy djela jednu biblisku zapovijest, petu od onih deset, „božjih”. (— „Erno”, rekao je pastor, „a sađa petu, Erno! Zar opet ne znaš?” „Ne ubij!”, rekla je, ali je onđa ponovo stala i pastor ju je štapom udario po rukama"), — a čitavo mu je djelo ispunjeno ubijanjima, i gotovo svi njegovi junaci su odaslani u smrt, sve težu od tež?, i svuda je u njoj prisutno ubijanje, sve dakle suprotno toj zapovijesti koje se niko ne pridržava u knjizi „Ne ubij”. Sa svim tim svojim ubijanjima i smrtima Rihter upravo dokazuje infernalnu svemoć života, i njegovo djelo, kolikogođ ono* govorilo o smrti i bilo prepunjeno njom, nasilnom, neprirodnom, jer za pet godina koje su vremenski zgusnute u ovom romanu nema ni pomena o nekoj smrti samoj po sebi, jer sve tu umire od metka, noža, bombe, vatre, — u krajnjem je samo poziv da joj se stane na put, da nje, nasilne, nestane.

„ „Rat. Rat je. Ustajte brzo. Rat je”. — Tim usplahirenim riječima nedozrelog Gerharda Lorenca, koje još nijesu nosile „miris karbola, krvi i znoja, prašine i blata i besmislene muškosti”, ·probuđena je iz sna, jednog vedrog avgustovskog jutra, porođica Lorencovih, nastanjenih u nekom građu na obali Baltičkog Mora. Od tog časa noestaće mira pod krovom te porodice, čiju će sudbinu raspređati pisac na više od tri stotine stranica svog romana. Porodica Lorencovih — rođitelji, tri sina i jedna kćer —, to je školjka u kojoj će odjekivati svi šumovi mora. Kroz odaje njihove kuće i kroz vrluđavu putanju tri Lorenca — Gerharda, Valtera i Petera prolamaće se.-kao kroz kakvo sočivo, sva vratolomna zbivanja Njemačke i njemačkog naroda u „tOtalnom ratu”. Valter je bio naci-

onalsocijalist, — poginuo je u prvim borbama u Francuskoj, Peter je bio antifašist, — „i moja je sud-

bina đa trčim preko minskih polja", — nestao je kao ludak u staljingrađskom paklu; Gerhard nije bio ni jedno ni drugo, ali će završiti gore nego oni.

Majka: „Gerharđe, nemoj ponovo ići na front. Ne mogu još i 'tebe izgubiti. Ostani ovdje, molim te”.

Gerhard: „Moram, majko. Ako ne ođem, strijeljaće me ovdje kao dezertera. Sasvim mi je svejedno stradam li ovdje ili tamo”.

Poslije Poljske i Sjeverne Francuske, poslije Kasina i Hirtgenvalda, poslije ranjavanja i dobijanja „Gvozđenog krsta drugo: reda”, pobjeći će sa fronta, vratiće se pod rodni krov đa se krije kod mnike (otac će biti mobilisan za posljednju odbranu hitlerizmay, ida doživi da tu vidi svoju kuću u plamenu, i sebc pred esesovcima koji će ga objesiti o granu nekog drveta :poređ druma koji, za njeqa, nikud više niie vodio.

Majka: „To je moj sin, odmah ga ostavite”.

Esesovac: „Gubite se odavđe...”

Gerhard: „Svršite već" jednom,

dosta dugo sam zbog vas ležao u dreku”. ie

Biće to posljednje riječi onog Gerharđa koji je, onako naivno i usplahireno, na početku, obznanjivao svojima kako je rat stigao i KMbji će u završnim danima gvozdene meljave potvrđiti, samim sobom, svu besmislenost i bestijalnost tog” rata koji ih je sve survao u ambis. Jedan dječak će mu, već obješenom, skinuti čizme s nogu, — „za mene su još dobre”, — a Erna će ga, ne shvatajući njegovu smrt, kao ni sva zbivanja s njom i oko nje, skidati” sa grane, skidati tablu s njega, „Jer sam bio kukavica dđa branim žene i djecu, visim ovdje!', i sahraniti ga, i sama riljajući licem u hladnu crnicu,

U Rihterovom romanu rat je otslikavan u svim viđovima, Praćen je i na frontovima i u pozadini; među armijama i među pojeđincima; i na otvoremim poprištima, u zatvorenim zidovima. I nije toliko odvratno rušilačka ta slika koju Rihter daje sa bojišta, koliko je ona ubitačno razorna u dušama ljudi koje Rihter ustopice prati, u padu njihove ličnosti, u srozavanju morala uopšte. I najteži utisak koji ostavlja Rihterova knjiga upravo je taj sunovrat moralnog lika ljudi, to njihovo otuđenje od sebe, ta obamrlost njihove svijesti i savjesti, to poživinčenje njihovih osjećanja. To što se dešava između dva brata i dvije sestre, između Petera i Erne, žene njegovog poginulog brata Valtera, i Gerharda i Karle, Ernine sestre, ta poremećenost i izvitoperenost njihovih odnosa, taj svestrani slom njihovih snova, — sve to može i ljudski da pogađa, ali sve to je zapravo ono

do čega ih nijesu doveli toliko njihovi nagoni, ili strasti, koliko strava rata, „smrtni strah", grabljenje od života; sve to je ono što rat najrazornije donosi, da se ljuđi, kao recimo Peter, gade sami sebe, ili, kao Erna, besvjesno ruše sebe. To čega se pridržava, naprimjer, Karla, to animalno načelo: „Koristi rat, mir će biti strahovit” — upravo je najuđesniji krah ne samo Karle Nihagen nego svih njoj sličnih koje je pomeo rat sa uljudnih kolotečina života i bacio ih u vrtlog kala i ponora. Jedna topla, gotovo lirska ljubav između Helene Lorenc i Jirgena Šimana, — onog čudnog mlađića koji se pita kad prima gvozdeni krst: „Šta ću s tim?", i koji kaže da je bio kukavica u trenutku kad je zaslužio „viteško odličje”, đa nikad nije znao zašta se bori, — unijela je nešto svjetlosti u tu opštu pometnju i poremećenost, ali i ona će biti presječena u cvatu: Helena će ostati bez noge u bombarđovanom Berlinu, a Jirgen će biti. u tenku, raznijet od pogotka tenkovske granate u „koncertu Stalimovih orgulja”, na bregovima Poljske.

Sve se ovdje tragično završava. „Sve je bilo krivo”, rezonuje Gerhard, „sve je bilo pogrešho, sve Što smo učinili”. A Jirgen je razmišljao o tome kako rat ne poznaje milosti, i „koliko velika mora da je mržnja koju izazivaju, kađ se već i kurve bore protiv njih...” Neki podđoficir se tužakao: „Naoružani bordel, gdje ima nečeg sličnog — umjesto da ih stavimo u postelje, mi ih streljamo. Kakva glupost...” Svakog dana je, svuđa, „kroz Pontinijske močvare, had planinama. Kasina, i kroz gradove u pozadini”, prolazila smrt orgijajući bijesno. Kaplar Sajfert prezirno primjećuje: „Jedni rat gube u krevetu, a drugi na frontu. Svako na svoj način”. Kapetan Vogelsang je slao četu u prvu borbu: „Vojnici, ne treba hvatati zaroblje-

'lans Verner Rihter: »Ne ubij«

nike. Vodite ih iza grmija... No, vi znate šta mislim”. Od njega je ostao samo sivi, probušeni šlem; stopio se sa zemljom.

I da bi đao najcrnju sliku te pustošne stvarnosti, Rihter će, na kraju, pustiti svoju junakinju Ernu, poročnu i plačnu i podatnu, da pored ceste prosi hljeba, da je na tenk prihvate ruski vojnici — „Dođi, ženo”, — a ostaviće majku Lorenc, sa unukom, sinom Peterovim, nasred đruma, da pognuta gura kolica, sama pod užarenim nebom, pored ruskih pješaka koji štapovima tjeraju krave i dobacuju joj: „Matka, matka”.

Atmosfera bola i gorčine prekriva

Rihterov roman „Ne ubij”. Atmo-.

sfera svestranog i sveobuhvatnog sunovrata prožela je njegovo djelo,

utemeljeno na istini, na činjenicama koje on daje tako ubjedljivo da ne podležu nikakvoj sumnji. Njegova teza je, uprkos svemu, humana do krajnjih granica: ne ubij nikoga, da ne ubiješ čovjeka u sebi, tog pobjednika nad svim zlima. To je ujedno i njegova Vvrhovna poruka. Ne samo svojim sunarodnicima. Već svima. A najveća dobit, za njega kao pisca, je u tome, što on, ubjedljivošću svog kazivanja i prisnim tonom izlaganja, dovodi do toga da se saosjeća sa njegovim ličnostima, da se razumijevaju njihovi bolovi, da se žale njihovi padovi, da se, ipak, opravdavaju njihove opasne zablude. j

Rihter to nigdje izričito ne kaže, ali to je neotklonjivo prisutno, kao njegova i oporuka i želja, i — mi se nađamo: toga više ne smije, neće biti. I kada se, đanas, u njegovoj iz pepelišta prebrzo nabujaloj zemlji stvara opasno žarište novog velikog klanja, toj zemlji i njenim ljudima ništa bolje, ništa uvjerljivije ne može da pretstavi ishod svega toga od ovog najnjemačkijeg, najantiratnijeg ratnog Rihterovog romana.

Njegov roman je, uostalom, dovoljna pouka za sve.

Mihailo RAŽNATOVIĆ

Oi

Stojan Aralica: Pejzaž

SMISAO ISTORISKOG

ROMAN

Kao i uvek i ova knjiga Đerđa Lukača pruža bogat materijal za razmišljanje i raspravljanje O lite·rarnim i estetskim problemima. Držeći se davno poznatih i već PO-

malo oveštalih shema koje razvrstavaju „realizam” na JKEUGOSI „socijalistički”, „veliki” i „mall .,

Lukač se u svojim tezama uglavnom oslanja na književna ostvarenja prošlosti, zanemarujući stvaralaštvo našeg vremena. On majstorski analizira, naprimer, pojavu romana Valtera Skota, ali tom prilikom apsolutizuje, možda i nesvesno, pozitivne i negativne osobine znamenitog romansijera. Tačno i duhovito Lukač prikazuje društveno-istoriske uslove u kojima su Skotovi romani postali, no zaboravlja da baš zbog tih uslova oni ne

NA STRANI POEZŽ

Marsel Rejmon: »Od Bodlera do nadrealizma«

Danas, kađa još često čujemo diskusije o „modernom“ i „modđernizmu“ u poeziji i umetnosti uopšte,

i kađa su još uvek brojna. zđravo~-

razumska prosuđivanja Khjiževnih vrednosti sa stanovišta toga šta se „razume“ a šta se „ne razume“, knjige kao što je studija Marsel Rejmona „Od. Bodlera do nadrealizma“, pisane i kao apologija prave poezije — Više su nego potrebne. Poetska ekspresija izmiče, uvek, merilima nižerazumskih kategorizacija poetskih simbola, i ona u svom stalnom obnavljanju, poezija kao spoznaja života i.specifičan vid te spoznaje u svome stalnom trajanju i obnavljanju, — ostaje, jasno, otpor svakoj „crno-beloj“ šematičnosti, normi „zdravog razuma“ i svih oblika primitivizma, neznanja i apriorizma.

Međutim, radi se i o tome đa genezu moderne poetske reči mnogi naš čitalac nije upoznao, isto kao što su brojni oni koji se bave literaturom u profesionalnom znače-

nju te reči, a nisu upoznali suštinu geneze moderne poetske reči, što znači, u svojim konsekvencama, apstrahovanje spoznajne uloge poezije danas, njene viđovitosti i uloge tumača mnoge emocionalne ambivalentnosti našeg vremena i mnogog uznemirenog traganja za auten

· STIHOVI ZA TAMARU

Pođešavam prema tebi oblike koje izmišljam prazan vid i viđovitu slepoću iznutra Crnom linijom idem do tebe i natrag

Moj dan je iza tvoga dana

Trežim te praznom glavom praznim srcem izvan oka iza poslednje vidljivosti

kađa rastem prema prazhini

i zemlju dođirujem samo stopalima

Tvoja se praznina igra mojim ključevima otvara nove praznine srce mastionice

sve reči koje znam da te dozovem

kađa se pamćenje pomeša sa tuđim danom

*

Ko đa ukroti tu biljku

što raste suprotna vetru

iz moje glave iz moje senke . iz mojih pomešanih misli

*

Ni ta ipak konvenćionalna biljka

0 ruža izrasla iz čula

stabljika očarana prazninom i usklikom

ljubav ništa me ne može približiti

| ___ _-—-_— ———-—- - — 17 - —

. Glasom se kroz Celo sam svoje

Da te volim

Dan njegova večnost cvet njegov dan Slepoočnice njihov vid Govorim da progovorim

šumu probijam istrošio

Svce izgubio pevajući Umem da te prepoznam Da ti vratim sve što sam ti oduzeo

Da te u mislima svlačim đok ti srce ne ugledam Da samo na tebe mislim đok me lažna smrt muči Dok mi krv slika užase u glavi

Dok me šume zaobilaze pevajući

Dok dan raste od zađobijenih raha

To je san koji te potvrđuje To je ptica koja te dokazuje

To je cvet koji

ti lice otvara

To je pesma koja počinje

Postajem vidljiv

Ali niko ne može da vidi Onoga što u meni peva Pa ne znam je li stvaran

Pređeo kroz koji prolazim

Branko MILJKOVIĆ

O | - ——_— — —-—___—__— ——-——_—__ _— "—

tičnom poetskom interpretacijom našeg vremena.

Kako otkriti puteve razvoja moderne:poetske reči? Da li je dovoljno čitati samo dela pesnika? Ili, pret hodno, postati načisto sa sobom o tome koji su katalizatori između nas i poetske reči ovovremehe? Marsel Rejmon ne bez razloga navođi da „Pol Klođel nam je kazao da je Malarme pred stvarima postavljao samo jedno pitanje: „Šta znači ovo?“ Radi se uvek o tome da pomognemo stvaranje siika, da se vratimo tokom analogija do najdaljeg svetlo-tamnog predela, kao da u tim tajnama može da se pojavi istiniti lik univerzuma“. Ali, tajna stvaranja večito obnavljajućeg poetskog iskustva u svojoj genezi od Bodlera i razvitku do nadrealizma, to neumitno traganje za izuzetnim slikama i poetskim stanjima, — nosila je, kao tajna, u sebi implicirane i date oznake romantičnog traganja za apsolutnom, gotovo alhemiskom idealnošću ap solutnolirskog rešenja čoveka u našim vremenima. To je, dakle, iskušenje koje ističe studija Marsel Rejmona kao sve što se može simbolizirati Bodlerovom rečju o tome da će u jednom trenutku osvojiti raj.

Dakle, iz ovih par reči koje mogu samo šturo đa nagoveste smisao sadržaja studije Marsel Rejmona, izbija, neponovljivo, istina da svakim trenom komplikovanije i složenije odnose života svih modernih, nisu mogle da izraze svojim stepenom manje složene, manje sebi analoge forme poetskog kazivanja. Zatočenici težnje za poetskim obuhvatom opštosti, kao Rembro, koji je imao vizionarski uvid u buduća vremena (u tome uviđu bio i sagoreo i u njemu sažeo gotovo empiričku realističnost svoje poetske analitike), kao Malarme sa otkrićima čuđesnih osmišljavanja reči, kao Bodler, gigant uzastopnih i stal nih otpora oveštalim viđovima romantičarskog (ne romantičnog!) patosa, sentimehnta i rečitosti, pa zato i pionir svakog novog romantizma u kome racionalitet za sebe usvaja i viđovitost nekonvencionalnih etičkih odredbi poetskog čina u SVOjoj suštinskoj izolovanosti, — 3dakle, ti pesnici, za Marsela Rejmona jesu ravnopravni i u istom redu „kao tri svetionika“ u bodlerovskom smislu te reči, čije se zrake kreću po đevičanskim krajevima u koje su drugi posle njih stupili“.

Geneza mođerne poetske reči, naravno, u svome najvišem značenju, kao što sam već to zabeležio, uviđa se čitaniem pesnika ali i čitanjem studiia koje, kao ova Rejmofmova,

mogu da potvrđe Svoju rezervisa-

nost u odnosu na eventualne optužbe o pristrasnosti: „Ako. me neko optuži da sam bio pristrasan u SVOjim sudovima, reći ću u svoju od"branu da'Sam pokušao, u svakoj prilici, da budem na strani poezije“. Meni se, kađa smo već kod ovih reči, čini da je neophodno kazati i to da se ovđe nipošto ne radi o primeni jedne jalove formalne objektivističke metođe koja bi, u odnosu na poetsko-misaonu materiju studije mogla da se razume kao izraz autorove ravnodušnosti koju ilustruje težnja ka objektivizmu i apsolutnoj „nezainteresovanosti“, ma koliko treba đa se prikaže i kao uslov naučnosti. Stuđija Marsela Rej mona, zato, nije đavala portrete pesnika već je panorama onih najkarakterističnijih uslova razvoja poetskog doživljaja mođernog sveta.

Ova knjiga nerazdvojno u vezi sa interpretacijom i životnih sudbina pesnika o kojima• je pisao Rejmon — u nama može i sumnje đa utvrđi, one sumhje koje su već postojale, naprimer, o sekunđarnosti oslobođenja pravih značenja reči i o primarnosti, naprimer u slučaju Apolinera t. zv. poetske viđovitosti koja nikada nije bila niti je mogla biti goli, sam po sebi izolovan smeli eksperiment što dokazuju, naprimer, ovi Apolinerovi stihovi:

Mais perdre vraiment

Pour laisser place š la itrouva-

ille...“

I ukoliko ovi redovi đati kao neka vrsta saveta čitaocu, u prikazu jedne knjige i ne bili ođveć simpatični, — ostaje kao istina to da je potrebno pročitati studiju Marsel Rejmona „Od Bodlera do nadrealizma“ jer ona, ne sugerirajući svoje stavove, može da objasni autentične znamenove poetskih raspoloženja od Bodlera do nadrealizma o kome je Rejmon pisao: „Ako nadrealizam treba đa bude savlađan. prevaziđen, kao što ja verujem, to može da bude samo u smislu poezije koja bi bila ono što je u svim vremenima bila najličnija poezija“. Zar ovaj Rejmonov stav u nama ne budi izWvesne asocijacije na neke ·misli Marka Ristića o subjektivitetu lirskog iznetog u briljantom eseju „Moralni i socijalni smisao poezije“? Prevođilac stuđije na naš jezik, Milenko Vidaković, i Izdavačko pređuzeće „Veselin Masleža“, u znatnoj meri ovim izdanjem zadužuju one kojima je neophodno upoznavanje istraživačke uloge i vitalnosti svih pustolovnih traganja na novim putevima saznanja obrisa realnosti modernog života, te realnosti 'snova i produbljivanja, nas samih u našim svetovima...

Branko PEIČ

Povodom studije Đerđa Lukača

»istoriski roman« mogu služiti kao uzor savremenim stvaraocima.

Držeći se Lukačevih postavki i analiza, možemo doći do zaključka da su svi veliki društveni romani bili u isto vreme dela istoriskog karaktera, i obrnuto, Što je van svake sumnje tačno, ali što nikako ne odgovara osnovnim i uvodnim tezama Lukačeve rasprave. Jer On, pre svega, želi da određi bitne karakteristike „istotiskog romana” u 'bukvalnom smislu te reči, odnosno da precizno klasifikuje tu vrstu književnosti.

Međutim, baš njegov pokušaj pokazuje koliko je svaka klasifikacija problematična. Mnogi danas svrstavaju romane Valtera Skota u „zabavnu” lektiru, podvlačeći njihov pustolovni karakter, a, takođe, neki ih nazivaju „omlađinskom literaturom“. Činjenica je da te romahe danas uglavnom čitaju veoma mladi čitaoci. jer su za zrelije čitaoce izgubili svaku umetničku draž.

Ovde dolazimo do problema odnosa između opštedruštvenih čihjenica i psiholoških Karakteristika pojedinih ličnosti u literarnim delima. Banalna je istina da sva velika književna ostvarenja sadrže u sebi psihološki bogato izvajane karaktere, po čemu i prelaze granice svoga vremena. I baš ti likovi izražavaju protivurečnosti svoga doba, te stvaraju umetničku osnovu za dublje socijalne analize. To je i Lukač morao konstatovati govoreći o Tolstojevom „Ratu i miru”. Samo se on kod „Rata i mira” više zadržava na njegovoj „istoričnosti”, nego na umetničkoj snazi prikazi vanja protivurečnih i tragičnih ljudskih odnosa. što ustvari i čini veličinu ovoga dela.

93 tim u vezi interesantna su Lukačeva zapažanja o drami i njenom odnosu prema ostalim književnim rodovima. Ističući sažetost dramskog sadržaja i oblika, Lukač se zadržava na Šekspiru. On naglašava snažnu individualnost njegovih likova koji su najsažetiji izraz čitavog jednog doba.

Iz ovoga bi proizašlo đa su najveća dela, posle Balzaka i Stendala, problematične vrednosti, jer takva postaju usled neđostatka apstraktno-teoretskog stanovišta prema suvremenim istoriskim zbivanjima. Međutim, lako je utvrditi.da literatura, kao i svaka druga umethost, u toku svog razvoja, teži ka sve većoj sažetosti koja izbegava eksplicitno određivanje u! odnosu na društveno-istoriske đogađaje. Ako tražimo smisao „istoriskog romana”, ođnosno umetničke kvalitete, onda njegovu suštinu moramo ođdređivati istim onim merilima kojima podvrgavamo i „neistoriske” romane, pošto bitna razlika uopšte i ne postoji.

Predrag S. PEROVIČ

Obaveštenje redakcije

Zbog „odlaska „dosađašnjeB uređnika »Književnih novina« Miloša I. Bandđića na otsluženje vojnog roka, izvršena je famena u uredništvu, Novi urednik »Književnih nnovina« je Pređrag Palavestra.

Ređakcija ovim putem toplo zahvaljuje drugu Bandiću na pređanom rađu i dragocenoj saradnji oko uređivanja lista.

* * *

U jednom od sleđećih brojeva »Mnjiževne .novine« nameravaju đa počnu sa objavljivanjem jeđne nove edicije »Dođatka Književnih novina«

Prema &#Đzamisli uredništva »Dođatak Književnih novina« bio bi prvenstveno namenjen mlađim i najmlađim piscima i trebalo bi da unekoliko poDuni prazninu Koja postoji u našem Književnom životu otMao je prestao da izlazi i poslednji omlađinski književni časopis. U ĐDĐođatku bi se objavljivale pesme, pripovetke i članci najmlađih pisaca i književnih početnika. Posebnu pažnju Dođatak bi posvećivao izučavanju književnosti u sređ njim školama. |

Ovim putem ređakcija »Kunji ževnih novina« poziva sve 7ainteresovane grupe mlađih pi-

· Saca, članove literarnih đružina i pojeđince na saradnju.

Ređakcija takođe smatra đa

bi veoma đragocenu sarađnju

i sugestije mogli đa đajm na-

stavnici književnosti čiji Su

pređiozi i mišljenja uvek đobrođošli. »Dodafak Književnih novina« bi, u prvo vreme, izlazio jedanput mesečno ma četiri

stranice poluformata »MKnjiževnih novina«.

eee

KNJIŽEVNE NOVINE

%#