Књижевне новине

„[abopavljeni sm nov

"i

ij LL,

#49

Dušana Kostića

Zbirka „Zaboravljeni snjegovi" pokazuje nam Dušana „Kostića onakvog kakvog smo ga još i od ranije znali. Elegičan, stišan, pesnik se ispoveda u viđu meke, intimne lirske egzaltacije u kojoj reči svojom prigušenošću, svojom tamnom čistotom, svojim melanholičnim ritmom čine da pesma deluje kao jadikovka. Pesnik je zagledan u Ssebe, u pređene putanje života, u naslućene i nedoživljene momente, u svet neispunjenih želja i mrtvih čežnji koje on sada poetski evocira kao neka bića prošlosti u kojima intenzivno žive hesrećne uspomene. Kad Kostić napušta izvore svog subjektivizma, on postaje hladan, anegdotičan, narativan, „Njegova prava poetska ličnost je u subjektivnom, osećajnom lirizmu. U ovoj zbirci to su pesme: „Samoća“, „Ona planina“, „Dječak ma „kamenu“, „Ponoć planine“, „Zaboravljena humka“ i druge. Iz njih izbija tuga za detinjstvom, stalni nemir, traženje mira i spokojstva, bol diskretno kazam kroz štimung nostalgičnog dozivanja svega onoga što je minulo i što uzbuđuje tragikom svoje lepote i prolaznosti. Pesme „Zaboravljena humka“ i „Dječak na kamenu“ lepe su ljubavne elegije. „Snjegovi nepovjerljivi“, „Ponoć planine“, „Zaboravljene vođe“ su autentična poetska sećanja i vizije. „Obala podzemna“ i „Mukavica“ izgrađene su na snažnom metaforskom jeziku. Niz drugih pesama koje ne možemo swe nabrojiti, imaju snagu lirizma i iskrene pesničke lamentacije. I baš zbog toga što ova zbirka Dušana Kostića „Zaboravljeni snjegovi“ sa=drži pesme nesumnjivo autentične, odmah se uočavaju i one pesme koje to nisu. Kostićeva zbirka je nejednaka po vrednosti pojedinih ciklusa i pesama, Iz nesumnjivih lirskih poetskih uzbuđenja i temperatura pesnik prelazi u suvu registraciju objektivnih okolnosti, u rimovano pripovedanje. Dešava se i to da ista pesma ima poetske kvalitete u pretežnom svom delu i đa fh njena poenta oslabi i zamrzn». Tema pesme se razvija u anegdotskom vidu, kao neka mala fabula koja se narativno pokazuje. Zgusnuta emotivnost je, međutim, ono što je bitno u Kostićevoj poeziji. U svojim dobrim pesmama Dušan Kostić ne insistira na opisu i pričanju, nego na kondenzovanom uobličavanju intimnih, mahom bolnih raspoloženja. Zanos romantike tu sM'ži kao pogodan okvir za modorne strepnje i očajanja:

Voukov ratni roman „Pobuna na Kejnu“ izazvao je u svoje vreme živo interesovanje, ađaptiran je za pozorište i film, a samo kod nas doživeo je dva izdanja i đugo Vremena punio pozorišnu kuću koja je prikazivala njegovu dramatizaciju. Zato je i samo ime pisca bilo dovoljno da njegov novi roman „Mardžori Morningstar“, obima od blizu 70 stranica, postane „bestseler“ još pre nego što se na njemu osušila štamparska boja i pre, valjda, nego što je i pažljivo pročitan.

Uwpoređenja, i protiv volje, namem se na prvom koraku. U „Pobuni na Kejnu“ mogli smo ne prihvatiti izvesna shvatanja pisca, ne deliti njegove simpatije ili antipatije za ovu ili onu ličnost, zameriti mu ponegde na gotovo reporterskim pojednostavljenjima u prikazivanju događaja, ali je njegovo svedočanstvo bilo toliko doživljeno i uzbudđljivo đa se roman u celini nije mogao obezvrediti. „Mardžori Morning” star" u odnosu na priču o kapetanu Kvigu, uprkos bestselerskoj faml, pretstavlja neuspeh za pisca Voukovog talenta i, što je još teže, njegovo izlaženje iz sfere umetničkog u zabavno-popularnu literaturu Sasvim osrednjeg ranga. n | Roman ima svoj problem; život đevojke za uđaju iz srednjih krugova Amerike i Vouk celo vreme insistira na njegovoj literarnoJ vred nosti i nužnosti. Junakinja je Mardžori, lepa mlađa Jevrejka CIJI je otac izvoznik. Njen lik, uprkos tome što je na nekoliko stotina stranica u centru zbivanja, ostaje neodređen i tipski uopšten. Pisac Je izgleda i sam video ovaj neđostatak i pokušavao je da joj udahne VIše života komplikujući razne per! vetije kroz koje ona prolazi, ali to je doprinelo samo proširivanji rOmana ? tome đa nas njena sudbina

KNJIŽEVNE NO VINS

DUŠAN KOSTIĆ

||

Ponoć Je. Slutim sebi ispod grana: busija srca muklo mene stiže

dok jezđim ludo, kroz divlji vrtlog: tmine kraj glečera Što strasno zvijezde . liže i blago na me spušta suze njine...

i

Ali u ovoj Kostićevoi zbirci nalaze se pesme koje nemaju ni kondenzovanosti u izrazu ni emotivnog lirizma, kao što su „Jutro“, „Kalemegđan u podne“ i još neke. U njima motiv izlazi iz sfere subjektivne „stvaralačke obrade i stoji kao nešto objektivno, spoljnje, dekorativno. U celini zbirka pesama Dušana Kostića „Zaboravljeni snjegovi“ sadrži ipak elemente prave ppoetsle vrednosti; zamerke koje su joj Ovom prilikom izrečene, upućene Su, prvenstveno, načinu izbora pesama, nedovoljnoj samokritičnosti i rigoroznosti u komponovanju ciklusa i čitave zbirke. Senzualni melanholik Dušan Kostić voli da opeva svoje tamne trenutke, svoje egzaltirane trenutke, njegov šapat je mek, topao, nežam, zagrcnut od nemira, strastan od uzbuđenja.

Pavle ZORIČ

OGNJEVI I MRAK NAD KASABAMA

Dušan 'BARANIN: „Dvojnik“, roman

Novi roman Dušana Baranina „Dvojnik“ nosi. već dobro :poznate karakteristike ovog pisca: .strogo realistički tretman materije, zanimljivost fabule, svež i jedar. jezik, lak stil i sposobnost plastičnog vajanja likova. Upoređen sa „Đavolom u manastiru“, koji je. patio od opširnosti i obilja istoriskih · činjenica, što je smanjivalo umetničku tenziju romana i odvlačilo u hroničarsko registrovanje, „„Dvojnik“ označava uspon Ovog pisca i otkriva jednu zrelu kreativnu snagu ozbiljnih mo„gućnosti. Baraninu je strana svaka artificijelnost. On skoro nema interesa za literarno eksperimentisanje.

On nije misionar koji luta po ne- ·

ispitanim putanjama, tražeći nove mogućnosti izražavanja, nove tOonove i nove vibracije umetničkog teksta, on ubacuje viziju svog nemirnog sveta u stare dobre kalupe romansijerske tehnike. On je ŽiV, ubedljiv i zanimljiv. On stvara roman pun životnih sokova. Snažna i uverljiva realnost njegove fabule do prinosi da tekst na momente buđe nerafiniran i grub, ali zato uvek gust i svež. Heroii njegovog romana su grube i snažne ličnosti nemirne zbog neprestanog kretanja podvodnih reka, prođublienih nagona i instinkata, oni su uvek u zanosu punog živlienja i u grču pražnjenja svojih efekata. Oni su duboko u

NOVE SVETLOSTI

U DEČCJOJ POEZI!

7 e ; NAM i . „Šareni most“, pesme za decu Voje Carića, lustracije Lazar: Vozarević

Ova zbirka pesama je zanimljiv pokušaj poznatog pesnika Voje Carića da razbije uobičajene i unapred „poznate rekvizite dečjeg sveta u poeziji. Umesto potočića, maca, zeka i đavolaka bez repova, on u đekor stavlja sunčane konje, šareni most, mornara u građu, ružu i maslačak... I sve to, majstorski ukomponovano u stih koji ne robuje osmercu.

Imponovaće deci ovi stihovi. Pridobiće njihovo poverenje, brzo, i ne za trenutke, što nije bez male važnosti kad se radi o jednoj ovakvoj knjizi koja je pokušaj da se pobegne od „neveno-zmajevskih” osećanja, rezona i jezika. Treba istaći nekolike pesme u kojima se eksperimenat isplatio: „Šareni most”, „Svetli prozor” i još neke.

U njima je od prevashodne snage autentičnost sveta, i to ne jedino po činjenicama, već i u atmosferi. Posebno je zanimljiv jezik; rečnik nije oskudan i sveden na mali, od duge upotrebe već izlizani i u frazu pretopljeni žargon koji se već više nije mogao slušati, Ilustracija Lazara Vozarevića, za razliku od mnogih prethodnih radenika na tom poslu, nisu odvojene od teksta i smisla knjige. Duboko su vezane za svaku pesmu i delovaće na shvatanja i razumeva– nja. U nekim slikama, što je pokušaj koji ohrabruje, vidi se želja da se zaboravi obavezno bradato ilustrovanje u kojem dečija mašta ne nalazi ni trenutno prividna zadovoljenja.

i : Herman Vouk u vodama lipičnog

„Mardžori Morningstar*, roman

često i upadljivo potseti na popularni strip o Juliji Džons i njenim nesrećnim ljubavima. Još jednom se pokazalo, ovoga puta na drugoj strani okeana, da „tipični junaci“ moraju ispoljiti svoju papirnatu suštinu. Jer možda je i tačno ono što kaže pisac da u Americi postoji problem devojaka kakva je njegova Mardžori, ali taj se problem nikako ne može obrađiti ako mu se pristupi površno i uopšteno kako je to on učinio.

Vouk ne ostavlja po strani ni iz-

vesne društvene probleme iz sredine o kojoj piše, ali oni su u ovom njegovom romanu blago lakirani tako da sve ostaje u granicama dobronamernog i pomalo zabranjivanog štiva za učenice kakvog devojačkog pansiona sa strogim režimom nastave i vaspitanja.

Osim mnogobrojnih opisa Mardžo-

TASA RUZMARIN: VINJETA,

rinih izlazaka sa njenim mnogobrojnim udvaračima, njene neuspele težnje da postane pozorišni star autor je svoju knjigu nakitio detaljnim reportažama sa porodičnih svečanosti, amaterskih pozorišnih pretstava, mondenih letovališta i skupih restorana. Vrhunac ie opis momenta kađa se Mardžeri sva pređaje voljenom čoveku, negde posle polovine knjige i posle dugih meseci ljubavi koja je pretežno nesretna, jedne noći baš u času pomračenja meseca. Taj mladić, Noel, posle beži u Pariz, arađ koji je u romanu opisan pomalo kao strašilo s ciljem, valjda, đa se vaspitno deluje na avanturistički „nastrojene mlađe Amerikance. Ali Mardžori je uporna, pronalazi svoga Noela u Parizu, i najzađ doživi đugo očekivanu ponudu braka. Iznenada, ona qa odbija i udaje se na poslednjih dvadesetak stranica za jednog pravnika. Lik Noela, pomalo boema, a pomalo lenštine i bonvivana, može biti đa je i tipičan za američko društvo, ali kod Vouka u ovom romanu taj lik je primer slabog psihološkog nijansiranja, tako da deluje konfuzno i prazno. Da nije likova teče Samson-Arona i.nekih američkih poslov-

nih liuđi, očiqledno đdoživlienih, veliki broj „tipičnih“ majki, kćeri, braće. oceva, ljubavnika, mladih

ljudi našeg doba, obezvređio bi pctpuno ovaj roman. Vouk i ovđe piše dosta tečno, dijalozi su mu pretežno reporterski, tu i tamo sa DO kojom iskricom, ali sve se beznađežno rasplinjava iz stranice u stranicu do kraja koji se ne može više ni čitati.

Voukov roman prikazuje jedan svet o kome pisac naizgled ne zauzima nikakav stav, svet osredn„osti u kome se pogrebi, venčanja,

Slike uz pesmu „Mesec”, „Prvi snovi”, „Plava Ptica”, „Prepelica” i „Voz u snegu” pretstavljaju i mali domet u, okviru ilustrovanja za decu. Te ilustracije đozvoljavaju širenje kruga dđečačkih interesovanja, potstiču zanose bez kojih pravih prostiranja u detinjstvu nema.

Voja Carić i Lazar Vozarević napravili su, ovom knjigom, kao zanimljivim pokušajem bežanja od uobičajenosti, prodor i ukazali na nove' mogućnosti koje stoje pred literaturom za decu. Taj njihov posao treba da naiđe pre svega na podršku u prosvetnim krugovima koji bi mogli da pomognu širenje ove knjige, da pomognu novi rast dečije književnosti.

M. JEVTIČ

rođenja pa čak i prijateljstva i rođački odnosi dele na klase; prema visini uloga na čekovnoj jiži Ali taj prikaz sve do kraja romana ostaje površan,

Miloš BJELIĆ

svom vremenu, uverljivi i plastični, uvek: progonjeni erotskim. vizijama. Proza Dušana:' Baranina je.sva u sočnom koloru realnog sveta, sva U, naporu transponovanja, realnih životnih tokova, skoro. bez ikakvih tendencija- ka. izvlačenju filozofskih nijansi svoga vremena. Možda u tome leži ona granica koiu Baranin treba. da prođe da bi potpuno iskoristio svoj emotivni i kreativni potencijal i upotrebio na stvaranje proze visokih umetničkih kvaliteta. Baranin na mahove pokušava da iz ličnosti izvuče neke filozofske sentence, ali je u tim trenucima prilično neuverljiv. 4

U tamnom pejzažu istoriskih zbivanja tridesetih godina prošloga veka, u vremenu sarajevske bune bosanskih Turaka protiv reforme sultana, Baranin pronalazi građu za svoj romansijerski tekst i snažno 'dočarava atmosferu tađašnje Boshe, građeći jednu mračnu viziju · tog 'sveta, punu oghnjeva, pljačke, ubistava i silovanja, kroz koju promiču janičari, ubojice, siledžiie, age, begovi i ugnjetena raja. Odvija se na mračnoj pozadini skrivena drama bosanskih kasaba puna ne!zivljenih strasti, nasilja i ljubavi, puna erotskih viziia tih tamnih i gustih zvukova nečiste krvi jednog Orijenta. Zaplet romana je zasnovan na frapantnoj sličnosti glavnog junaka harambaše Mića Gluščevića i Turčina — siledžije Mujage Fočaka. Ujesen Mićo napušta hajduke, ubija Mujagu, oblači njegovo ođelo i luta po turskim varošicama i hanovima. To daje izvrsne mogućnosti piscu za psihološko nijansiranje ličnosti i dočaravanje atmosfere nemirnog trenutka naše istorije.

Baranin ima izvanredari osećaj '

za detalj koji mu omogućava da ubedljivo dočarava atmosferu u ko= joj se odvija njegova fabula, on ra spolaže sposobnošću za plastično oživljavanje sporednih likova. on je stvorio galeriju plastičnih likova koji promiču pred čitaocem: pop Ga vrilo, vlađika, harambaša Marinko, Arslan Šujica, rafinirani lik Huseinkapetana, plemenitog mladića koji ustaje protiv diktature suitana i čudno oduđara od stihije izgladnelih Turaka. Nešto finije obrađeni ženski likovi đopunjuju ovu impozantnu galeriju. To su dve ljubavni= ce harambaše Mića: Fatima, nežna, suptilna i meka sanjarka, koja izgara u tišini soba i Jerina, sva od krvi i mesa, psihološki opravdana i živa.

Lik Mića Gluščevića donosi nove akcente u tretiranju tađašnjih ličnosti. Taj hrabri harambaša je više avanturista i sanjar koji se protivi ubijanju iz plemenitih ciljeva („jedino je večna ljubav“, kaže on), Taj nemirni skitnica čudno odudara od grube stvarnosti svoga doba, verovatno zbog piščeve jasne tenđencije đa ga prikaže u najboljem svetlu, da mu đa filozofsku dubinu i zbog toga deluje mestimično neubedljivo i knjiški. Pojedini đramski čvorovi romana nisu najsrećnije rešeni i motivisani (prvi susret Mića i Fatime, rešenje sukoba Mićo-Marinko).

Baranin priča brzo, zanimljivo, skoro grcajući i dopušta da mu stil mestimično bude neđorađen, rogoObatan i pomalo banalan.. Posebnu vrednost knjige pretstavlja gust i svež izvorni jezik, možđa mestimično suviše lokalno obojen.

Zvezdan JOVIĆ

REČ I PROLAZNOSI

c_i _— Nastavak sa 1 strane

Ali tražiti spas i sigurnost uzaludno je. Ima u tome čak i neke prijatne i opasne pustolovine: prolaznost nas razdražuje, začikava, uzbuđuje; privlači nas i zove da se uhvatimo u koštac sa životom, sa sudbinom; i time daje našem življenju izvestan pravac, vrednost i smisao. Prolaznost je, veli Tomas Man, „duša postojanja“; pa dalje kaže: „Tamo gde nema prolaznosti, početka i kraja, rođenja i smrti, vreme se ukida, a, bezvremenosžt je neprekidno ništavilo... i u potpunosti lišeno svake zanimljivost.“. Ispitujućči nestvarne i stravične prostore prolaznosti i smrti mi ustvari tragamo za novim vidovima i mogućnostima života nastojeći da razmaknemo i produžimo njegove

granice. Kažemo li da je smrt uvek živa, a život smrtan — time još nismo

sasvim presudili životu. U tome njihovom uzajamnom praćenju i preplitanju ima nečega iskonskoq, neobuhvatljivog i demonskog,. sasvim neizvesnog. Kako da se u tom vrtlogu mraka i kobi snađe čovek? Usred beskrajno postavljanih i po-

' navljanih pitanja čini se ponekad

da je lakše naći rešenje nego ga objasniti. Svojom svakodnevnom upornom i neumornom delatnošću čovek se suprotstavlja prolaznosti pokušavajući da je nadvlada. Nije čak ni svestan toga! Neko to čini svojom ljubavlju prema porodici i deci; neko vrednim i predanim ra-

ANTON GOJMIR KOS: U ATELJEU

dom; neko željom za materijalnim udobnostima, sticanjem novca; neko donžuanstvom; neko potrebom za društvenim isticanjem i ugiodom; a neko prevarom, zločinort: i

tiranijom. Kako bilo, čovek teži za'*

vlastitim samopotvrđivanjem, delom, stvaranjem; hoće da se odupre stihiji; i da u ovom svetu, nasuprot brišućem i leđenom vetru prolaznosti, ostavi tragove i znamenja svoga postojanja.

Jedan delić tih bezbrojnih i bezimenih podviga ostao je sačuvan u književnoj i pesničkoj reči. Istorija ljudske patnje i veličine u đelima istaknutih pisaca je najverođostojnije sveđočanstvo čovekovog otimanja iz tvrđih kandži smrti i gnevnog prkošenja prolaznosti. Dba nije toga, haos i besmisao bio bi ispisan na rubovima neba koji se dodiruju sa budućnošću. Donoseći činjenice i razloge o neophodnosti življenja, aktivnog i stvaralačkog postojanja, književnost već samim tim postaje pobuna protiv prolaznosti, i ubedljiva potvrđa ljudske nade da sve ono Što se muko= trpnim radom i naporom postiže i osvaja nije predođređeno da besciljno nestane i propadne.

Nađa je sve, i nađa je ništa: i kad veruje u čoveka i njegovo vrhovno značenje u svetu, i kada ga baca u blato beznađa Književnost je na strani čoveka i njegove borbe za stvarnost i stalnost istine i svetlosti. Dovoljno je da nadahnute i srčane reči pesnika sačuvaju i osnaže čovekovu veru u samog sebe, pa da aveti prolaznosti i smrti buđu potisnute iz ljudske svesti. U suđaru smrti i reči smrt je trenutni pobednik koga reč ipak nadživljuje. Vlast smrti Je povremena i prolazna; reč pesnika neprekidna i večna. Stoga je Prustova vizija smrti pisca Bergota, čije su knjige u izlozima na dan pogreba bile nema potvrđa njegove trajne prisutnosti u svetu, jeđam od najlepših simbola o triumfu čovekovog stvaranja i dela nađ prolaznošću i smrću.

Te dve reči uvek će privlačiti pisce. Teme ljudske večnosti i pro= laznosti čine književnost „univerzalnom, opštečovečanskom. 'rajati, uprkos svemu, na opakoj vetrome= tini vremena, iščeznuti u tišini jednog blagog jesenjeg pređvečer» ja — to je radost, to je bol ra« zumljiv svim ljudima sveta. S pesnikovom podrškom, sa njegovom buntovnom, sažaljivom, melemnom reči utehe i ohrabrenja, taji definitivni odlazak dobija obrazloženje i postaje smireniji, lakši, bezbolniji. U ovom vremenu više nego možda ikađ ranije čovek treba da bude pripravan na sve: na sva nepređvidljiva iznenađenja, na sve provalije, u stavu vedrog i prezrivod očekivanja, bez uzđaha i drhtanja. Književna reč zna i za takve trenutke. Ima u tome inata, beskori-= Snog prkosa, ironije, ali — «zaštG da ne?! Svako neka odqovara za sebe. I ja već sad sa mutnim i mračnim zađovolistvom čekam čaš kadn će me konačno i nepovratno nestati, Miloš 1. BANDIČ

| 3