Књижевне новине

Za VOB IZGUBLJENI SE TRAŽE

Jedan od doživljaja koji šu se najviše urezali u moju dušu je ri. Doživljaji su to zloslutni i zamagljeni, doživljaji puni bolnih pojedi= nosti i nespolojstava, ! kad hoću da izvučem neki radostan trenutak iz svoga detinjstva — ja taj trenutak ne mogu izvući, jer rat slaže gorke utiske, a ne radosna raspoloženja. Ko uostalom zna šta u ratu može biti utešno, ko zna gde se pojam lepog iznenađenja može poja= viti. Lepo iznenađenje? Za se u vatnom metežu može pronaći makar i mali vid spokojstva! Ne mo= ram da naprežem pamćenje pa da uvidim da su rat i ratne nevolja povređivali našu dušu i našu ljud-

sku reč. Rat? To je oživljavanje mutnih „uspomena, rat — to su čula „potopljena strahom i nevo=

ljom. Ni u mirnom životu sve stv&ri ne mogu da teku normalno i pod konac, akamoli u ratu. Uvel kađ dirnemo u opnu minulih dana, kad se nadnesemo nad složenošću ratnih trenutaka, mi smo vec uhvaćeni u zamke sete, Lice nam je mamršteno i treba učiniti veliki napor da budemo u stanju staloženosti. Izišli smo iz rata pomalo giubi — pomalo ili podosta, svejedno, izišli smo iz rata sa obilatim seća= njem na zao udes, boz obzira što i pri neznatnoj promeni temperatute tražimo lekarsku intervenciju. Istina, vredno je to Što smo ušli na normalni kolosek životne potrebe, što mislimo o frižideru marke „Philips“, što mislimo o štednjaku AEG sa dve ili tri ringle. Ali, u ızvesnom mestu može postojati mladić i devojka koji umesto električnih predmeta traže jednu vrlo ljudsku stvar — roditelja. I mi kupujemo štednjak onaj iz radnje ili onaj preko oglasa: polovan, a na nekoliko santimetara od oglasnog stubca tegobna vest: tražim sina! 1 zamislite kad se te dve potrebe paralelno udruže — špopet i sin, šporet sa rernom ·#štolike i tolike zapremine i sin — razdvojen ratom od roditeljske ruke i reči. 1 tako dva „predmeta“ traže „kupca“. Za jedan se plaća u dinarima, a drugi iščekivanjima i neizyesno= stima. Dani teku a sa njima.i tuga raste. Tuga teška i poražavajuća, Uteha gde je? Oglas je bez odziva. Nikakva „vest da dušu obraduja. Radost je takva da čoveka skoro uvek mimoiđe. Dva oglasa — dv: potrebe. Za cenu se interesujete? Odgovaram — krvna „roba“ cene nema, a šporet — šporet je sasvim druga stvar.

Dobro je to što prilikom izleia ovde ili onde navlačimo na ruke rukavice sa vatom, što smo umotali šal oko vrata da nam nazeb he bi došao u goste. Mi smo mnogo osetljivi, pa i tada kada ta osetljivost nema svoju razložnost. U vagonu smo i posmatramo pejzaž koji promiče vidikom. Mi smo, kažem, odveć osetljivi i zato posma-– tramo šumski pređeo, mi smo ogetljivi kad se tiče naše kože, pa no vine prevrćemo ovlaš i, takoreći, ravnodušno.

Naše su novine pune raznih oglasa — dirljivih i bolnih. Nečije oko zastane na njima, secne ga neki val tužne sudbe. I zašto da ne budoemo radosni ako pročitamo da se posle toliko godina ostvario neočekivani susret. To je pravo zadovoljstvo trenutka. Duša nam ije puna svetlosti i dobrote, Hteli bismo da sagledamo taj trenutak roditeljskog ushićenja, hteli bismo da vidimo to stanje kad se čovek posle mnoštva godina nađe opet sa svojim dragim blagom. Žar nije lepota tu kad se dete našlo ponovo U roditeljskom zagrljaju, a\i se pri tome mora neko optuživati. Pomalo oni koji preko vesti takve pređu brzo, a podosta ono lice u zelen3j uniformi koje je u jednom stručnom časopisu „objavila članak o humanizmu, a na strelištu se na”! da puca u nevine živote đaka kragujevačke gimnazije, Sećamo se puno čega, da sećamo se — mi ra– njavani po duši i telu, sećamo se tih prizora kad nečija drska ruka razdvoji dečje lice od roditeliske ruke i milovanja. Sećam se slučaja da je jedan Nemac po imenu Hainrih Kabel, čini mi se iz Hanovera, čovek koji je Getea znao napamet — mogao da puca u trogodišnjie dete u naručju uplašene i izbezum= ljene majke. Sećam se toga da je u mnogim mestima razdvojeno mnoštvo dece od svojih najbližih.. I sad se traže, Traži se roditelj i sin, iraži se brat i sestra, brat i brar. Toplo lice svog bližnjeg — pa to je nezamenjiya radost. Ali krv je krv, brate moj, krv je crtač najlepše prisnosti i voljenja, | ko da nam te odlike otme, ko?,.. Vest se javlja, Vest označena nonparelom, vest sićušna đa je naše oko jedva može primetiti, Pa i ako je tako za oko sitna, ta vest obeležava Ssvesrdnu pažnju da se srođimo sh tim traženjem i sa tim nalaženjermi dra-

gog i bliskog svog. Dirljivo je tG

6

da se na tom i tom peronu našlo dvoje braće koje je rat razdvojio, dirljivo je to da su oni od radosti bili nemi, I onda nam rat iskane pred očima, onda mi taj rat kunemo, kunemo ga zbog toga što nas je neštedimice onespokojavao.

Ne želim da budem pogrešno shvaćen pa da ovo insistiranje na raknim nevoljama bude propraćeno kao neki uobičajeni red, dnevna potPeba, Ja to govorim zbog toga što osećam nerazlučnu vezu sa ČOvekom kojen je rat desetkovao, To ne ogspoPnvam ni drugome, ali svak podjednako ne shvata jezive opsege rata.

Našli se dvoje izgubljenih. Radostan je to trenutak da se Uuhnosrčćeno lice povrati, da mu se vrati poverenje u život, Ranjena ruka pridržana je da ne padne, duša Je počela da diše punije i Rrećnije, spokojnije. Radosna suza onog mladića iz mesta N — to je i moja suza radogsnica, Evo vesti. Ppsmutram je. Uistinu to je ona. Citam jednu po jednu reč — vidim: duša je ukrašena svetlosnim zastorima, Idem kući i inspirisan trenutkom pišem pesmu. Pesmu gde je portret duše sasvim ispoljen.

sam. _ Žarko ĐUROVIĆ

Radostan

_SUSRETI,

MARITI PREGELJ:

AUTOPORTRET

Kilozofsii Rogagnes u Vemneeiljš

U nizu različitih festivala, izložbi i umetničkih i naučnih konferencija Venecija je ove godine u vremenu od 12 do 18 septembra bila mesto susreta još i oko hiljadu i četiri stotine filozofa raznih zemalja i kontinenata, koji su se u ovom le-

pom italijanskom gradu okupili na

svom Dvanaestom kongresu. Impozantan broj učesnika i činjenica da su posle duge pauze ovom kongresu prisustvovali i filozofi Sovjetskog Saveza (kojih je bilo oko trideset sa Mitinom na čelu) i drugih istočnih zemalja dali su ovom kongresu univerzalan karakter, Na kongresu je najveći broj govornika zastupao teze pozitivizma, fenomenologije, neotomizma i marksizma, tih danas nesumnjiyo najznačajnijih filczofsko-idejnih strujanja u svetu. Tako su istupanja učesnika iz istočnih zemalja bila ·sagsyim disparatna shvatanjima filozofa iz zapadnih ze= malja tako da se još uvek nije mogao naći zajednički teren za korisnu razmenu ideja i postignutih rezultata, ovaj susret je bar omogućio bolje međusobno upoznavanje, Što je pređusloy za popuštanje ideolo= šle zategnutosti u današnjem svetu. Na kongresu su uzeli učešća mnogi istaknuti filozofi današnjeg vremena, ali ne i oni najistaknutiji kap što su Rasel, Hajdeger, Jaspers, Sartr ili Merlo-Ponti. Za one koji u filozofiji viđe nauku ili specifičnu duhovnu aktivnost koja se nalazi negde između nauke i literature nije bila simpatična činjenica što je na kongresu znatan broj učesnika, pa i govornika, bio u svešteničkim odorama,

Na plenarnim sednicama raspravljalo se o metafizičko-ontološkim („Čovek i priroda"), etičko-aksiolo= škim („Sloboda i vrednost“) i logičko-somantičkim problemima („Logika, jezik i komunikacija“). Na sastancima sekoiia govornici su pored ovih tretirali još i različita pitanja iz estetike, socijalne filozofije, filozofije istorije i kulture, isto= rije stare i nove filozofije. odnosa između filozofije Istoka i Zapada ı o pudovanskom aristotelizmu. Kao što se vidi problematika je bila opsežna i raznovrsna, a tri glavne teme tako široko postavljene da su dozvoljavale da se pođe sa najrazličitijih stanovišta, da se pitanja rešavaju na raznovrsne načine i da se đeđe do veoma disparatnih rešenja. Čovek se ne može oteti utisku da filozofi govore svojim posebnim jezicima i da se vrlo često ne razumeju. U takvoj situaciji pitanja

jezika i komunikacije dolaze na prvo mesto, jer ako je tačno da su ciljevi komunikacije, kao što je

istakao na završetku diskusije O trećoj glavnoj temi pretseđavajući Gaston Berže, saopštavanje, ubeđivanje i ujedinjavanje, onda se Syi moramo najpre brinuti o tome kako da se međusobno razumevamo. Glavni govornici o temi „čovek i priroda“ bili su: Filip Frank, nekadašnji istaknuti član „Bečkog kruga“, M. Mitin, šef ruske delegacije i Johanes LOoc, jedan 'od poznatih neotomista iz Pulaha kraj Minhena. Frank je zastupao tezu da su otkrića i dostignuća savremene prirodne nauke, a posebno Ajnštajnova teorija relativnosti i teorija

·kvanta, neutralna u odnosu na filo-

zofske interpretacije koje se od njih mogu načiniti. O ovoj Frankovoj tezi govorilo se više nego o bilo kojoj drugoj zastupanoj na ovom kongresu, ali ju je većina govornika odbacila. Veoma je karakteri stično za stanje duhova u današnjem uznemirenom svetu da ..je jedan ovakav stav doživeo napade sa raznih strana, a naročito sa strane katoličkog neotomizma. Ako je tačno da između nauke i filozofije postoji odnosno treba da DOstoji- prisnija povezanost nogo Što to Frank misli, ipak je čudno Što još i danas ima takvih ljudi Koj: se ozbiljno trude da dokažu da nova otkrića i nove prirodnonaučne teorije potvrđuju ono što je u starim filozofskim doktrinama, styorenim pre sedam vekova ili pre sto godina, već tobože anticipirano.

U Mitinovim izlaganjima „nismo čuli ništa što već odavno nismo znali, I za ostale referate sovjet= skih filozofa, kojih je bilo još sedam, može se reći da klize po površini, da insistiraju na opšte poznatim tezama marksizma i da ponekad stižu na opasnu ivicu ideološko-političkih diskusija, Izuzetak od ovoga preistavlja referat Kedrova, koji je na konkretan način

obradio pitanje kako otkriće poje-"

dinih zakona fizike i hemije utiče na definisanje odgovarajućih naučnih pojmova.

O temi „sloboda i vrednost“ glavne referate podneli su Miguel Reale iz San Paola, Alojz Dempf iz Minhena, Adolf Munjoz Alonzo iz Madrida i Ričapd Mak-Kin iz Cikaga. U ovim i drugim radovima kao i u diskusiji problemi slobode i vrednosti posmatrani su sa etičkog, aksiološkog, fenomenološkog, socijalno-ekonomskog, pa čak i sa pedagoškong stanovišta, Mnogi govornici su se složili u tome da su sloboda i vrednost nerazdvojni, da je sloboda uvek konkretna, zavisna od situacije i vremena, ali su u pitanju odnosa sudova o činjenicama i sudova vrednosti mišljenja bila .podeljena. F

Treća tema „logika, jezik i komu– nikaoija“ obrađena je pre svega u padovima Š. Perelmana iz Brisla,

·A. Ejera iz Londona i E. Poresta

iz Monneljea. U diskusiji ie najviše reči bilo o semsnt'ci, koia izbegava da ispituje značenja rečj, Rego ra-

dije usretsređuje svoju pažnju na njihovu upotrebu. |

Između pojedinih učesnika”iz Sjedinjenih Država i Sovjetskog Savyeza došlo je u jednom momentu do prepirke oko toga gde ima više demokratije — na Istoku ili na Zapadu. To je bila vrlo neprijatna situacija, kada je postojala opasnost da rađ kongresa skrene u vode ideološko-političkih razračunavanja. To se srećom ipak nije dogodilo, jer većina učesnika nije bila spremna da govornicu ovog velikog filozofskog skupa prepusti onima koji hoće da vode nefilozofske sporove. Međutim u pojedinim sekcijama filozofske diskusije između učesnika iz Istočne Nemačke i onih iz Zapadne Nemačke često i lako su ispadale iz svog akademskog toka i pretvarale se u čisto političke sukobe i međusobna optuživanja.

Ipak, i pored tih žalosnih epizoda, sedmodnevno trajanje kongresa omogućilo je mnoge i verovatno plodne lične susrete i poznanstva, koji ubrzavaju cirkulaciju različitih iđeja i shvatanja. Ti lični kontakti su ponekad značajniji ođ slušanja zvaničnih govora i izlaganja na pet jezika, izlaganja koja nije: ni bilo moguće pratiti u celini, jer su se, bar u sekcijama, istovremeno odr= žavala u jedanaest sala. Stoga će puni značaj kongresa moći biti oce= njen tek kađ učesnici budu dobili štampane radove i diskusije govornika. Na ovom dvanaestom . međuna= rodnom kongresu učestvovao je iz naše zemlje veći broj filozofa nego što je to bio slučaj na ranijim kongresima. Saopštenja su u pojedinim gekcijama čitali: Đuro Kurepa („Neki filozofski aspekti teorije skupova“), Mihajlo Marković („Faktička i logička istina“), Mihajlo Popović („Uslovi ljudske slobođe“) i Dragan Jeremić („Problem estetičke vrednosti u odnosu .na slobodu u umetnosti“). Ova saopštenja izazvala su interesovanje kođ učesnika kongresa. Da su naše pripreme za ovaj kongres bile bolje organizovane mislim da je jugoslovenska filozofija mogla biti potpunije repre= zentovana,

Po završetku rada kongresa održana su i dva simpoziuma, jedan estetički sa temom o estetičkom sudu, drugi (simpozium) humanističkih stuđija sa temom o odnosu između humanizma i simbolizma. Osim toga zasedala je i Međunarođna feđeracija filozofskih društava kao i Kantovo društvo,

Organizatori kongresa su se trudili da učesnicima boravak u Vene= ciji učine ugodnim, pa su ostavili, slobodno vreme za posetu XXIX Bijenala, za prikazivanje japanskog filma „Rikša“ mnagpađenog prvom nagradom na filmskom festivalu u Veneciji, za festival savremene mu-– zike, za kraće izlete u okolinu Venecije i za veće ekskurzije po Italiji posle završetka kongresa.

Sledeći internacionalni filozofski kongres održaće se 1965 nođine u Meksiku. |

Miodrag CEKIĆ

Muzici je još do nedavno složno osporavana nadležnost da svojim potencijalnim sadržajima, svojim misaonim klimatom, svim onim što je čini tonsko-slikovitim, nediskurzivnim panđanom filozofskog napor ra ljudskog duha, zalazi u predele preko granica klasicističkih i TOmantičarskih njenih domena i osVOjenja, Kao što je jeđan tako dubokoumni umetnik kakav je Miroslav Krleža osporavao likovnoj Umetnosti moć da se „likovno pozžabavi Kantovim · apriorizmom, na primjer, kao tematikom slikarstva , tako se i muzici odriče mogućnost da se plete, recimo, u apstraktnu sferu Lajbnicove monadologije, 5pinozine „Etike“, Peanove ili Raselove logistike, Ja pak mislim da u DpOmenutim i drugim nepomenutin filozofskim sistemima ima pesnickog napona, jednog primarnog mislilačkog elana — zanosa, pato8a, vizionarstva i, na kraju konstruktjvističke igre duha, igre iz koje konstruisana monumentalna građevina sistema vremenom prelazi u stanje ruševina a onaj lucidni, vizionarski napon (koren i pogon konstrukcije) ostaje da blista, kao prometejski, makar i uzaludni, makar i promašeni elan ljudskog duha. Baš dva naest Kantovih kategorija predmet su divljenja i za nas koji zaista nismo usvojili sistematizovanu konstrukciju filozofskog idealizma (kriticizma). Divim se ja, dakle, Kantu, kao i Bahovim fugama, „slaganju i razlaganju tonova“ u poznim delima Igora Stravinskog, neoklasicističkom „formalizmu“ Paula Hindemita, dvanaestostepenom sistemu temperiranih polutonova u serijama Arnolda Šenberga. Malo po mal, muzika se emancipovala od svoje tradicionalne nadležnosti đa zabavlja igrama i pesmama, ukovitla se u pasakaljama i fugama, proputovala je kroz kompleksni svet sonatne forme, traga za jednom „svojom, specifičnom, mogućom jezičkom sistematizacijom i u samoj „konkvetnoj muzici“ Pjera Šefera i drugih, a uostalom, još u hudoj posmrtnoj zaostavštini knjiga kraj Betovenove samrtne postelje izrekla se da je žudela i bludela za Kant-Laplasovom teorijom neba.

Muzika se već poodavna stala mešati u sve, samo joj to nismo priznavali, malo ko je njene latentno misaone tenzije zapažao, izgledalo je zbilja, toliko puta, da se čovekov duh kroz nju i njen jezik samo igra i poigrava, bez pozadine strave od zagonetnosti sveta, bez pozadine likovanja zbog naslućene zakonitosti i neslučajnosti sveta. Ali, i dan-danas, mi joj najvelikodušnije priznajemo pravo da se meša u našu sopstvenu, društvenu istoriju, pa nam je zato kao ma dlanu najjasnija programska muzika, ona koja se poštapa o literaturu, naslanja na istorisku dokumentaciju i legendarnu, mitološku priču, priziva oevrkut ptica, kreketanje žaba, romor jesenje kiše, iznenadno pražnjenje atmosferske elektrine u vidu mnogotimpan= skog udara groma.

Eto, zbog tog osporavanja i priznanja, ja ću se sad kratko osvrnuti na dva poslednja beogradska koncerta, od kojih prvi sadrži primer „legalne“ akcije muzike u svetu, a drugi primer njene neočevidne nadležnosti.

1. Muzika o istoriskom događa

Na prvom pretplatnom koncertu Beogradske filharmonije izvedena je, — pored Vivalđievog Koncerta za fagot (solist: Turšić) i svite iz Gostuški-evog baleta „Remi“ (jednog konglomerata iz kompozitoro= vog sećanja na Debisi-a, Pučini-a, Štrausa, čak i Gotovca, koje om, recimo, voli) 11: simfonija D. Sostakoviča, enormno razvučena i razgranata simfonijska obrada nekolicine revolucionarnih pesama iz

Rusije 1905 godine i nekih tema |

iz autorovog ciklusa „Deset hor= skih pesama na tekstove revolucionarnih pesnika“. Razume se, Šostakovič je veliki majstor u evokaciji ledene strave, ukočenosti, bezizlazne muke čovekove, pa je zato poetska atmosfera koralne teme i kobno neljudskih timpana u prvom stavu ove njegove simfonije — tonska slika sa čijom se ubedljivošću malo koja programsa muzika može meriti po snazi i silini. Ali sad, đalje, kroz četiri đuža stava simfonije, on je morao „raspravljati* o istoriskoj ulozi „buržoaske revolucije“ 1905, godine a trebalo je, valjđa, i da „objasni“ zašto ova revolucija nije uspela, pretstavljajući jedino „generalnu probu“ za veliku i uspelu revoluciju ruskog proletarijata u oktobru 1917 godine.

O jednoj epizodi iz okyira iste tematike, o pobuni mornara na krstarici „Poćomkin“, Sergej Ejzenštajn je, još 1925 aođine načinio bnsnoslovni film, o kojem je Ado Kyrou visao, da se „nikad pre

„Poćomkina“ mije shvatilo da i film može dati isti utisak kao kad se sam čovek umeša u pobunjeni narod i 5 njim zajedno učestvuja u „ogslobođilačkim poduhvatima". Sad, posle Šostakovičeve 11. simfonije, jasno je đa i muzika može dati isti utisak. „Montaža atrakcija" poslužila je Ejzenštajnu za „nove emotivne šokove“, montaža tamničkih pesama političkih osuđe= nika iz 1905-te poslužila je Šostakoviču za jednu džinovsku, simfo» nijsku fresku O jađu, bolu, stra= danju pobunjenog čoveka,

2. Muzika o imaginarnom prostoru

| Radio Beograd je pozvao nekoliko desetina građana, od muzičke struke i bliskih njoj, da saslušaju koncert Kamernog ansambla Radio Beograda, trinaestorice gudača iz Pilharmonije i Oporskog orkestra, Sem dveju minijatura poznog Ssrpskog romantičara Milojevića, na programu sve samo SUVO zlato baroka: Vivaldi, Hendel, Bah. igor Ozim i Rajko Dojčinović, priđodati ansamblu kao solisti, začinili sU, kao individualno različiti a podjed= nako tanani violinisti, jedan tihi sastanak bez diskusije, sa temama i kristalno čistim tonskim misli ma — van diskusije. Zbilja, mu zika baroka danas je takva plemenita tišina, otmeno intelektualna zabava, produhovljena elegancija pokreta i jedno veliko, iako neprimetno i nenametljivo čišćenje od svih glavobolja svakidašnjice, Malenom grupom odabranih svirača rukovodi poznati beogradski violinist Branko Pajević, još nevičan štednji u dirigentskoj akciji gestovima, nepotrebno izdašan u manu= elnim indikacijama jednom orke=stru koji sva ta zalaganja ne pre> obražava potpuno u zvuk, Ali. ne mari to ništa, kada je na programu i Bahova koralna predigra za orgulje, koju je D. Skovran tran= skribovao za guđački ansambl. Jer, sva ta stara muzika sa programa ove čiste i plemenito uravnotežene muzičke večeri, razume se, izvrsna je, skupocena je muzika, ali koralna predigra Johana Sebastijana Baha još je i nešto više, Ona je svojevrsni obred, čija je ozdravljujuća sila neizreciva, ona odvodi u imaginarni prostor s one strane svakog dobra i zla, ona vam

za malo minuta svog imajanja Ot=.

krije svu smešnu beznačajnost vaših dnevnih nevolja i briga, ona briše sve lude kavge oko „važnih“ sitnica, ona seje mudri, distancirani, nepovređivi mir, demaskira licemerstva, razgolićuje pritvorstva, oslobađa vas od jevtine graje, od svih „bura u čaši vode“. Bah to je smerna priča o unutarnjoj tišini u svetu imaginarnog prosiora čovekova, svakidašnje trudbe= ničko ispovedanje jedne moralne filozofije koja se nije dala opseniti prolaznim perturbacijama epohe, ostajući privržena trajnim i elementarnim istinama, zakonima sveta. Hvala budi svakome za svaku trunčicu Bahove izdvojenosti iz Magbetove „buke i besa“, pa zato i Radio Beogradu za besmrtnu svetlost koralne predigre na ovom skromnom a retko čistom koncetrtnom večeru.

___Pavle STEFANOVIĆ

Sa jednog pločnika govorim

Ja više nemam ničeg zajedničkog sa oblacima.

Kiša je oblake rasterala, moje su misli nestale.

Kažem vam . ja više nemam ničega zajedničkog sa oblacima, Aleksandar ALEKSIĆ

ALMRSANDAR ALEKSIĆ: DEVOJKA SA GITAROM

KNJIŽEVNE, NOVINE

SVE SE ONA. STALA MESATI!