Књижевне новине

MKULTURNI ODNOSE

izmedu ugoslavije i Mtalije

Dvije pogranične zemlje, na istome moru, povezane trgovački i ekonomski, ne mogu da ostanu gluve na odjeke kulture i umjetnosti koji dopiru s druge obale, Među narodima Jugoslavije i Italije kulturne veze imaju vrlo staro korjenje. Kao što to obično biva, te su veze uvijek uslovljene raznim historijskim događajima i ekonomskim odnosima, i — u raznim vremenskim azdobljima — bile su manje ili više, intenzivne.

_ Na užem kulturnom polju, sjetimo se Renesanse, velikog naprednog pokreta, koji je gotovo istovremeno obasjao obje obale Jadrana To je bilo, nema sumnje, u čitavoi historiji naj inije ~ \ LCVOJ

i najpovoljnije vremensko razdoblje za kulturne razmjene među dvjema pograničnim zemljama. Ako su veliki talijanski majstori svojim umjetninama ukrasili Dubrovnik i druge gradove istočRog Jadrana, bilo je i slavenskia tmjetnika, koji su se preselili u Ttaliju, naročito iz dalmatinskih krajeva, i svojim djelima pridonijehH umjetničkom cvjetanju Remesanse, i ta su njihova. djela i danas sačuvana u mnogim talijanskim gradovima. Spomenut ćemo samo najkrupnija imena. Frančesko i Lučano Laurana i Andrija Međulić rečeni „Skiavone“ („Schiavone“ = stanovnik Schiavonie tj. Slavonije).

Bilo je i drugih slavenskih umjet nika (naročito književnika), koji su povremeno živjeli u Ttaliji i koji su po svome talentu i po djelima bili veoma cijenjeni. I tu će dostajati da spomenemo samo par imena »đ kojih je najznatnije ono Marina Držića, nemirnog ta! ta, izrazito tehesansnog duha, koji je dobar dio svoga Života proveo u Italiji, i Dinka Zlatarića, koji je, kako je poznato, nosio časti rektora univerze HM Padovi, pisao stihove na hrvatskom i italijanskom ieziku i bio povezan nježnim · „prijateljstvom s dubrovačkom pjesnikinjom Cvijetom Zuzorić, kojoj je i Torkvato Taso posvetio dva soneta.

Kasnije, u 18. stoljeću veliki astronom i matematik Rudjer Bošković preselio se iz svog rodnog građa Dubrovnika u Milano, gdje je preuzeo organizaciju Opservatorija Brere i gdje je izvršio niz naučnih radova. Još i danas jedna od glavnih ulica Milana nosi njegovo ime. avi

S druge pak strane poznato ie da je utjecaj talijanske kulture vidfjiv u djelima mnonih jugoslavenskih književnika 16. i 17. stoljeća i da su talijanski umjetnici dijelovali ne samo na jađranskoj obali, nego i u nekim unutrašnjim pokrajinama Jugoslavije, kao na primjer u Sloveniji, i đa su kontakti dviju kultura „često davali i s jedne i s druge strane znatnih plodova.

Te umjetničke razmjene među narođima imaju uvijek pozitivno obilježje, ukoliko se ne radi o nametnutoj prevlasti jedne kulture nad drugom , nego o spontanom đuhu saradnje, koji zbližava narode, potpomaže uzajamno razumijevanje te za oba narođa predstavlja faktor progresa i Širih horizonata. Eto na tome planu treba posmatrati naročito prijevođe Književnih i naučnih djela, koja, prebačena iz uskih granica jednoga jezika, prenose plodove ljudskoga đuha u jedno šire polje.

Talijanska je književnost našla među jugoslavenskim narođima mno ge i odlične prevodioce. Možemo reći da su gotovo svi talijanski klasici imali u Jugoslaviji bar jednog prevodioca. Često kao što je slučaj s Danteom, Petrarkom i Leopardijem, prijevođa je bilo nekoliko, katkada i velike umjetničke vrijednosti. Predugo bi trajalo nabrajanje

kad bismo pokušali dati jednu historiju, ma i nepotpunu, tih prijevoda. Spomenut čemo neke najnovije: prekrasne prijevođe Dantea iz pera neprežaljenog Mihovila Kombola; lijepi i skladni prijevođ „Orlanda furioza“, koji nam je nedavno dao Danko Anpjelinović; „Život“ Čelinijev što ga je. nekoliko godina pred smrt dao Tin Ujević; najnovije prijevode ,Bokača, Kampanele, Goldonija, Buonarotija, Foskoja, Leopardija. > . Odlični prevodioci upoznali su jugoslavensku čitalačku publiku ı S novijim talijanskim piscima kao što su: Džovani Verga, Luiđi Kapuana, Luiđi Piranđelo, Korado Alvaro, Frančesko Jovine, i sa savremenicima, kao: Alberto Moravia, Elio Vitorini, Injacio Silone, Vasko Pratolini, Domeniko Rea i drugi. „Prijevodi talijanskih „književnih djela u Jugoslaviji nemaju do sada

jamnim kontaktom“. — A Domeniko Čampoli, književnik i propagator slavenske knjige definirao je Južne Slavene kao „mlađe narode, snažne i nesretne“ — ističući ujedno „Ogromno bogatstvo“ njihovih narodnih pjesama. „Čim su naučenjaci stali da proučavaju slavensko pjesništvo“, — pisao je Čampoli — „saslušavši najvećeg, niesnika — narod — pokazalo se, da je slavensko ple me, među ostalim evropskim plomenima, ono što je slavuj „među pticama“. ·

Ali ako od narodne poezije pređemo na djela književnika pojedinaca, odmah ćemo primiietiti kako ta djela oskudijevaju prijevodima, pa su, prema tome, ostala i nepoznata. Prve dobre prijevođe sresti ćemo tek početkom stoljeća. Godine 1910. u ediciji Ličiniia Kapeli štampa Đovani Kusar svoju zbirku „Kanti jugoslavi“ („Jugoslavenske

GABRIJEL STUPICA: AUTOPORT'RET

svoj odgovarajući brojčani pandan jugoslavenskih književnih djela u Italiji. Ali usprkos tome, bilo bi pogrešno utvrditi da jugoslavenska kultura i umjetnost nisu pobudile interesovanje u talijanskim kulturnim krugovima. Svakako, na tome polju moglo se je, a i moći će se, ubuduće, mnogo više uraditi. Ipak je dobro istaknuti da je poznavanje ponekih aspekata ·jugoslavenske umjetnosti među 'Talijanima, starijeg datuma.

U prošlom stoljeću, poznati pjesnik esejista i talijanski borac protiv austrijske okupacije Karlo Tenka, jedan od najeminentnijih ekspo nenata romantičnog pokreta u Italiji, ukazivao je na književnost Južnih Slavena tvrđeći da će ova knji-

ževnost otkriti Talijanima. jedan nepoznati svijet. „Danđanas“ — pisao je Tenka — „kniiževnosti ne

mogu da žive odvojeno, u ljubomornoj izolaciji, več moraju da idu skladno i uporedo koristeći se jedna đrugom i obogaćujući se uza

,

Momčilovske elegije

Četvrta pesma.

Tu, nema mene, putanja kojom sa To je moj prvi san, odavno, 0, Od njega ostaje Z Ne graditi sve iznovd, A hteti, imati sebe, to

ovog zaustavljam, nastaviJa! O OP igala naslućenje, viđenje. Ipak, trag

v je; blizu sam sećanja, i slušam,

a sadašnjost je akcija, prošlosti vidlji . mukli jek gusala, a to se gubi,

1 stići ću, jednom, bez toga, a raste u meni nova svetlost, pod zemlju, koja jeste to, gde ne volim, ali zato Rastojanja su odavno to danas, stalno, pret ne bežanje, ne poraž, Otići, jednostavno Je ostaće nalomljene senke glad smrti; i zato uzalu.

„ uporn d krik:

nema, ali je trag m hodao, i nebo od kristala, i glas.

i pogrešno: ei a pretnja žutih lobanja,

ostao, stope se poznaju,

je li zaboravljen, izgubljen?

rak slutnje, nastavak započetog. već produžiti, nače] je više od pola puta, rešenje sna.

cilj je označen.

ljam na buđućnost,

kao zaborav.

jer to nestaje i pađa;

da prošlo pokopa,

gde je viđim, gđe je,

ne gore svetiljke.

samo nemiri. BITI ! BITI, stavlja sigurnost, uspravan hod, ne nespokoj, a to je

kob, predznak zla.

za stopama, kao pratnja,

(5 IZGUBLJENI DUŠE, vrati se! Radđoslao VOJVODIĆ

LO u udapa aiu aaa veanradnain ena Pa BYR:aPTII

KNJIŽEVNE NOVINE

——————

pjesme“) prevedenmu u skladne talijanske stihove. Zbirka sadrži moeđu ostalim, pjesme Prešerna, Radičevića, Prerađovića, Gregorčiča, Šenoe, Kećtea, Zmaja, Vraza, Kaćanskog, Župančiča i drugih.

Za posljednjih nekoliko decenija prijevodi su učestali te se vežu uz imena renomiranih slavista. Tako, na primjer, neđavno preminuli talijanski pisac i poliglot evropskog gla sa Luiđi Salvini u svom zamašnom prevodđilačkom opusu ima mnogo djela iz jugoslavenske književnosti Njemu dugujemo antologije hrvatske i slovenačke lirike kao i prijevođ jedne zbirke pripovijedaka Iva Andrića, publicirane u izđanju Valeki u Firenci. Intenzivnim prevodilačkim radom bavi se i Umberto Urbani, profesor slavistike u Trstu. On prevodi sve: poeziju, prozu, teatar. Među njegovim brojnim prevođilačkim radovima spomenut ćemo „Nečistu krv“ Bore Stankovića, zatim lirske pjesme najvećih slovenačkih pjesnika. On je autor brojnih eseja, koje je napisao tokom svoga četrđesetqodišnjeg kulturnog rada o pojeđinim jugoslavenskim književnicima. Nemoguće je nabrajati i stvarati popis svih pojedinačnih prijevođa i članaka o jugoslavenskoj književnosti i umjet nosti, koji su se pojavili u Italiji, tokom posljednjih nekoliko decenija. Spomenuti ćemo još samo par imena među prevodiocima: to je čuveni slavista Karlo Verdiani, univerzitetski profesor u Firenci i Eros Sekvi, univerzitetski profesor u Beograđu, koji su za posljednjih nekoliko gođina publicirali nekoliko vrijednih prijevođa iz jugoslavenske književnosti. Napomenuti ćemo, najzad, i zbirku savremenih jugoslavenskih pjesnika, koja se ovih dana štampa u Padovi.

Posebno treba istači nekoliko hrvatskih pisaca, koji su bili tako dobri poznavaoci talijanskog jezika, da su svoja djela mogli prevoditi na talijanski jezik u stihu i prozi. Tako je, na primjer, Vlađimir Nazor pretočio u talijanske | stihove nekoliko svojih pjesama, a Ivo Vojnović i Milan Begović prevodili su sami svoja kazališna djelo

Na polju kulturne razmjene vrlo je široko polje rada te obuhvata i naučna djela (koja ne ulaze u temu ovog članka), likovne umjetnosti, muziku i najnoviju umjetnost: film. Ističemo, kako su se, za ovih posljednjih godina, intensificirale izložbe jugoslavenskih slikara i kipara, u Italiji, isto tako kao i gostovanja muzičkih ansambla. Jugoslavenske muzičke kompozicije izvode se s uspjehom u Italiji, dok talijanske opere nastavljaju, kao i ranije, da oduševljavaju jugoslavensku kazališnu publiku. Neđovolj no je u Italiji poznat jugoslavenski dramski teatar, pa bi bilo poželjno da se i te praznine popune. Prijevodi ponekih srpskohrvatskih kazališnih, tekstova već postoje. Talijan ska drama Narodnog kazališta u Rijeci izvela je, na primjer, tri Nušićeve komedije („Dr“, „Pokojnik“ i „Narodni poslanik“), Vojnovićev „Ekvinokcij“, a ove qodine i Božićevu „Ljuljašku u tužnoj vrbi“, do sada sve to u granicama Jugoslavije. Druga neka jugoslavenska kazališna djela bila su davana u Italiji, ali na slovenskom jeziku u Slovenskom gleđališču u Trstu. Jel nom #Hwgjelishodnom organizacijom priredaba izvan granica mogla bi ova dva kazališna ansambla narodnih manjina znatno pridonijeti uzajamnom upoznavanju kazališnih literatura obiju zemalja.

Značajan doprinos razmjenama kulturnih dobara dala je izdavača djelatnost talijanske manjine Rijeke i Istre tj. izđayačko poduzeće „EDIT“ te revija „Panorama“. Aii ima jedna činjenica od zamašnog značenja: za posijednjih nekoliko godina mnogi su talijanski umjetnički i književni časopisi posvetili pažnju jugoslavenskoj kniiževnosti i umjetnosti. Revija „Ponte“, koja izlazi u Firenci, posvetila je 1955 godine čitav jedan svoj broj Jugoslaviji. Nekoliko članaka o jugoslavenskom kazališnom životu izašlo je u najvećoj talijanskoj kazališnoj reviji „Sipario“ u Milanu. Raznorazni napisi o jugoslavenskoj kulturnoji djelatnosti pojavili su se u najraširenijem Književnom t}jedniku „La fiera letteraria“ u Rimu. Revija „Veltro“, također iz Rima 2bjavila je neđavno članak o kulturnim odnosima između Italije i Jugoslavije.. Jedan oveći izbor savremene jugoslavenske poezije izašao je ove qodine u „Giornale dei poeti“ u Rimu. Prijevodi pjesama i članci o kulturnim zbivanjima u Jugoslaviji štampani su, osim Do raznim dnevnicima, još i u književnim revijama „Ausonia“ u Sijeni, „Realta“ u Napulju, ! dramma“ u Torinu itd. itd.

Sudeći po ovome zamahu moglo bi se predvidjeti đa će kulturne raz mijene između dviju susjednih nacija biti iz dana u dan sve intenzivniie te da ono, što je već dosad učinjeno, predstavlia soliđnu bazu za buduću djelatnost.

Osvoalđo RAMU *

Novo delo Ignacia Silone-a

I ovim svojim delom Ignacio Silone nastavlja krstaški pohođ' za pobeđu istine i zaštitu lične slobođe svakog pojeđinca. Duboko zgađen nad pokvarenošću savremene poli-

»BERTKA.U

PRE

VODU

Salvatore Kyazimodo

BELEŠKA O PESNIKU

Salvatore Kvazimodo se rodio % avgusta 1901 u Sirakuzi na Siciliji. On nije samo najistaknutije ime savremene italijanske poezije već i jeđan od najvećih pesnika našeg vremena, koji se pominje pored MNorke, Pasternaka, Klijara, Albertija. Njegova poezija, svežinom i autentičnošću,

slobođom i sadržajnošću znatno ”

se razlikuje od svega što su mapisale pristalice »kvaliteta apsolutne reči« i »hermetičare«, čiji šef je on sam bio. Ona se ne bazira samo na vrednostima analogija, več u prvom ređu na vređnosti poetske reči čija suština i duboko značenje nisu podnosile ni aleksandrinizam ni bilo koju drugu literarnu kaligrafiju. Posle. objavljivanja njegove usamljeničke i tužne »Potopljene oboe« neki italijanski Kritičari ga napađaju da nije izvoran, đa se inspirisao Paskolijem, Gocanom, futuyistima. Međutim, on je jedini pored Alfonsa Gata čije je pesništvo još u samom početku toliko svoje da se otelo čak uticaju Ungaretija i Montalea, koji je primetan kod svih modđernih

italijanskih pesnika. Zbirke »Ži-

vot nije san«, »Lažno i pravo ze-

leno«, »Dan za đanom« donele su

mu svetsku slavu i internacional–

nu nagrađu za Književnost PrcPoznat je

mio Taormina. još i

kao odličan prevodilac Sofokla, Katula, Šekspira i Molijera na italijanski jezik. «

J. S.

%

Midđeni

Miloš Đerđ Nikola — u literaturi svoje zemlje poznat po pšseudonimu Miđeni — rođen je u Skadru 1911 godine. Po zanimanju učitelji (srednju školu je učio i završio u Bitolju!,, on se, usled mukotrpnog života, gonjen i maltretiran, rano razboleo od tuber-

*

njihovi oblici klize

u znak kajanja,

i viče u očaju:

šta, šta sam stvorio? — A čovek ne zna: je li on boga

Al vidi da je zalud misliti o idolu koji se ne odaziva.

Došlo je vreme u kom se ljudi slažu

preko godina i stoleća,

i sad se više ne zna ko je bog a ko čovek.

U mašti ljudskoj bog je kjonuo. ee Slepoočnice je sebi prstom probo

Blistava zora

Blista zora od okana pogaslih.

Vođa kropi pacove

u tmini među rastinjem iz kvrgi bukve,

cureći nesvesno;

sada su godine važne, jer gori nalet poslednji, taj grabež naslada.

Ni u tebi se neću smiriti, napuštena u snu od skore slasti.

Uzalud raspaljujem zagrljaj. |

Prevela sa italijanskog Jugana Stojanovič

kuloze i umro u svojoj 27 godini.

Miđeni je nosilac i tvorac nOVe, socijalne poezije u albanskoj literaturi između dva rata. Tek posle smrti njegove pesme su Sakupljene u zbirku »Slobodni stihovi«, iz koje su uzete ove dve pesme.

Predgovor bredgovora

Svakodnevno zalaze bogovi,

ili je bog njega stvorio?

I sad se ne zna više ko je bog a ko čovek.

da Vavilonsku kulu izgrade,

i na vrhu kule, na samom vrhu trona

ispeće se čovek i viknuti: ' Bože! Gde si?

*

Pesme neisbevane

Duboko u mehi spavaju pesme neispevane koje još patnja ni radost ne razmaha,

što spavaju čekajuć druge, srećnije dane

da probiju, đa se pevaju bez muke i bez straha.

tičke igre, Silone ima ljubavi baš z4 , najveće žrtve takve politike, proste i naivne ljuđe. Junak njegovog Tro-

Duboko u meni pesme moje ostaju... a ja sam vulkan što utišan spije, e: al dan kadđ dođe svaka će da izbije

mana seljak Luka vrača se u svoje rodno selo posle izdržane dvađesetogodišnje robije zbog ubistva koje on nije ustvari učinio. Njegov povratak znači za selo samo neprijatnosti jer svi osećaju grižu savesti zbog njegovih patnji na robiji. Svi znaju da je Luka nevin, ali zbog svoje lične komocije i straha od veće bruke, oni su na čelu sa pretsednikom opštine i parohom dozvolili đa on strađa. U selo se istoga dama sa robijašem vraća iz rata i partizan Andreo, kome selo priređuje „svečani „doček iako je za vreme rata celo selo izuzev OVOE partizana bilo na strani fašista, To je za Silone-a još jeđam đokaz Koliko su ljudi zaboravili na one Kvalitete koji ih i čine ljuđima i pođređili ih ropski svemoćnoj savremenoj državi. Pa i niegovog glavnog junaka Luku, ta ista država je nevinog oterala na robiju samo zato što je on bio đovolino hrabar da svoju intimnu fajnu ne poveri slepoj javnosti, đa bi đokazao da je nevin za ubistvo. Luka je voleo jeđnu uđatu ženu i u vreme ubistva je bio kođ nje, tako đa bi otkrivanje ove činjenice bilo đovolino da ga spase. Ali Luka je bio dovoljno čovek da po cenu Sslobođe sačuva ono što mu je bilo najđragocenije: pravo na liči Život i,intimnost ww koju niko nema prava da zavlači, makar i službeno0, nos,

hiljadama prekrasnih boja što večito traju.

O, da li će doći vreme pesme da se probude? TI se to vekovi možđa ponovo s nama šale? Ne! Ne! Jer dani slobode počinju da rude, već čujem Sunca (alegoričnog) vale.

O pesme što spavate, relikvije moje,

što još ne gahuste srce nijednog siraka samo se ja s vama ko dete rađujem,

ja — kolevka vaša, možda — vaša raka.

(Preveo sa šiptarskog Esad Mekufli)

To je osnovna tema romana i Kkako je i sam Silone izjavio krajnje je vreme da se preduzme nešto pro» tiv skrnavljenja najsvetijih čovekovih prava od strane savremene države i njenog aparata. Ljudi kao Luka iz njegovog romana su istina Veoma retki i obično su Zrtve svoje hrabrosti đa istraju u odbrani jedno od potvrdi svoje ljudske ličnosti w savremenim prilikama. Ali oni nisu samo žrtve, Oni su i pobednici, jer

su bez obzira na telesne patnje istrajali i sačuvali samopoštovanje i neđirnuiu slobođu svojih osećanja. Zbog toga Silone ima veliko poštovanje za te naivne ljude koji prosto instinktom osećaju pravđu i istinu. Aleksandar KOSTIĆ,

IGNACIO SILONE

S