Књижевне новине

|. dino... kao neki polusan. 1

array

0 MORALNO-HLOZOFŠKOM NAPONU

JEDNOG MUZIČKOG DELA

Nema i ne može biti filozofije mmetnosti uopšte, pa ni filozofije nuzičke umetnosti napose, ako jeian određeni kompleks iđejnih starova o umetnosti (makar i samo o nuzičkoj umetnosti, bespojmovnoj, irabesknoj, „besmislenoj”) ne počira i nije izgrađen na čvrstom temelju nekih ili samo nekolikih osnovnih, polaznih, široko uopštenih :ormulbcija, koje umetnička praksa mnogobrojnih konkretnih slučajeva uvek samo potvrđuje i nikada ne demantuje. Estetika, psihologija muzičkog stvaranja i slušalačkog asimilovanja, posebna sociologija muzike nikađa ne napuštaju taj vrsti temelj „sistema”, osim onđa kađa u reči odenute misli o muzici nisu ni estetika, ni psihologija, ni sociologija, — a one to nisu i ne mogu biti bez jedinstvene i dosledne filozofske (recimo određenije: gnoseološke || 1og:čko-metodđološke)

uopštenosti. . Jedna od bazalnih formulacija muzičke estetike proizašla je iZ

misaono-posmatračkog iskustva ve-.

hoda, gibanja i razvitka muzike, dakle upravo E fhOBo E muzičke istorije, a jeđan zaslužni hrvatski O Bdkologi žrtva fašističkih nasilja u našoj zemlji, dr. Pavao Markovac, dao je tu formulaciju na . način koji sam ja već više puta imao prilike da citiram: „-- pojava novih društvenih snaga nalazi sva– ki put odraza u vokalnoj, pjevanoj muzici, jer treba plasirati novu iđeologiju, treba tek izgrađiti movč muzičke simbole u vezi s govorenom riječi, a ti će se simboli poslije osamostalši u. apsolutnoj muzici”, _ı : | Dijalektički način posmatranja pojava i mišljenja uvek pobeđuje, i uvek se potvrđuje, jednostavno zato što je naučno fundiran i ŠtO, kao takav, pogađa i otkriva objektivno stanje stvari u misaono poOsmatranim pojavama, pa se Ja stoga nimalo nisam ni začudio ni iznenadio, kađa sam u „Estetici savremene muzike” poznatog francuskog muzikologa Antoana Gole-a, i to upravo u ođeljku o italijanskom savremenom | 7Rkompozitoru Luiđi Dalapikoli (o čijem jednom delu i sam ovde želim dati nekoliko opaski), našao rečenicu, koja je — iako bez dijalektičko-materijalističkih intencija piščevih — U totalnoj saglasnosti sa već citiranom rečenicom dr. Markovca: muzika je uvek pokazivala svoje odlučujuće otskoke unapred, tumačenjima koja daju velika, remek dela opere, tumačenjima vidljivih bojeva čovekovih sa njegovom sudbinom”. (Podvukao P. St.) Savremeni italijanski kompozitor Luiđi Dalapikola, izvrsni majstor jednog muzičkog jezika koji specifično tonski ostvaruje i pokazuje najskrivenije i najintimnije misli, bitna i elementarna osećanja, Osnovna stremljenja i težnje evropskog čoveka ovog doba, našao Se. nedavno, (25 januara) na programu Woncerta hora i kamernog orkestra Radio-televizije Beograd, i, nasao Se tu svojim vokalno-instrumentalnim dslom „Pesme tamnovanja , delom pisanim u godinama 1959. 1940 i.1941, đakle, pred sam druqi svetski rat i na početku tog rata. Malo vremena 'pre OVvOg dela, 1037—539 god., Dalapikola je komponovao operu „Noćni let” (po slavnoj umetničkoj „reportaži” čuvenog francuskog avijatičara Antoan de Sen-Egziperia) a malo vremena zatim, 1944 god. nastalo je drugo Dalapikolino opersko delo, „Sužanj", muzičko-scenska tvorevin9 nadahnuta, kao i opera Gotfriđa fon Ajnema „Proces”, stravično-istinitim istoimenim romanom zlosrećnog jevrejskog genija Franca Kafke. „Pesme tamnovanja”. horsko-orkestarski ciklus sačinjen iz triju isto· riskih slika naše mnogovekovne CIvilizacije, strašna su i veličanstvena ispovest čovekova, o patnjama ı strađanjima, O prevazilaženju užasa aqzistencije “filozofsko-poetskom Ozarenošću (dakle, jednom mislilački ooškroplienom euforijom heroizma, oji se iavlja kađa čoveku nije dato

kovnog

ZRANTA

| — kao u polusnu, velim. Potez za potezom, i opet. Neka igra zadremala duha. Senka za senkom.

A pomrčina je svakog trenutka bivala dublja. Moje su oči, postajale sve neosetljivije, izgubljene u nekom vrtlogu predmeta i vazduha koji je, Što

više treperio; A u ušima gluvoća, ona tupa nepokretnost, neosećanje šumova i zvukova, kao u mrtvih, valjda. po hartiji, tuđa, neki ruka beskrvna, bez svake snage, kreće beslovesno kao kazaljke na brojčaniku jednog

Borivoje , JEVTIG:

ovako: samom, sve lavi mi se mutilo, kovitlala

Bilo mi je tužno i dosadno,

mi je bilo nejasno; U g i su mi se kroz mozak

hanički; crtao sam, sam po hartiji ispred sebe ovlai kao mesečar — nešto mrak je već ulazio kroz pr

mirisa ranog proleća, zagušljiv sumi

osion osvajač, gutao,

pređaha, kao ! Čudno m: je bilo, ka

sobne uglove.

van trans pri i | nost, i ništa ne postoji takvo kakvo je, nema čiste jea 3.

linije, nijedna kontura nije U prostoru, Sve je U Da li sam sn 7 nekom mističnom talasanju. Nisam, gotovo, ni O50- mračan hodnik bez kraja, ćao kako mi prsti drže olovku; nisam čuo kako je iđem. Da bauljam,

povlačim po hartiji...

neka sećanja, crtao sam, nekako me-

čini mi se, neko lice. Pravio šne nevešte poteze, besmisleno, k ] ozore; težak od cvetnih rak koji je bez pobednički, sve o neki meditati-

kome se gubi svaki smisao za stvar-

sve je bilo nekako bešumno

đa živi banalno i prazno). Nekih desetak godina kasnije, već u ovoj, drugoj polovini tekućeg veka, Dalapikola je održao predavanje na Višoj trgovačkoj školi u Sent-Galenu (Svajcarska) sa temom „Moderna

muzika i njeni odnosi sa drugim.

umetnostima”, prilikom jednog internacionalnog sastanka po pitanju nailaska jednog novog aperspektivnog doba, a osnovna teza tog Dalapikolinog pređavanja bila je, da je unutarnja istinitost u umetničkom dalu važnija ođ lepote i da je nestašica „lepote” u savremenoj umetnosti zakonita posledica činjenice, da je osnovno osećanje savremenog čoveka — strah, „koji dolazi otuda što uvek izgleda da

se svet nalazi u predvečerju svog:

sloma”. Da je pak prevazilaženje tog „Straha” svojstvo heroja patnje, Dalapikola je, jednu dekadu ranije, jednim moralno-filozofskim stavom svojih „Pesama tamnova-– nja” tvrđio i ubedljivo .potvrđio pomoću tonova, u čiju su delimično dodekafonu sistematizaciju legla tri potresna ljudska dokumenta: pred-

„smrtne reči škotske (i francuske)

kraljice Marije · Stjuart, koja je 19 godina čamila u tamnici svoje srećnije suparnice, kraljice Jelisavete od Engleske, da bi najzad bila pogubljena, zatim, mali izvođ iz „Utešiteljstva filozofije”, poslednjeg, sužanjskog filozofsko-poetskog ı moralističkog teksta Boeciusovog, koga je ostrogotski kralj Teođorih pogubio zbog veleizdaje, u tamnici grada Pavije (524 god.), i najzad, gnjevni, buntovni, prkosni, psalamski kliktaj Hieronima Savonarolo iz Ferare, firentinskog Dominikanca i reformatora, askete i nepomirljivog protivnika raskošne vlađavine • Lorenca Mediči-a, a koji po presudi suda katoličke inkvizicije bi spaljen kao jeretik, 1498 god.

CRTEŽI GRAPIČKOG KOLEKTIVA

Jedna vrlo uspela, živa i bogata antologija crteža obeležila je dese= togodišnjicu aktivnosti kolektiva. ::

Treba zaista odati priznanje on;ma koji su komponovali ovu izložbu. Svaki list vredno pretstavlja svog autora i doprinosi celini izložbe, tako da ona deluje srodnom onom koji proizvodi fina kamerna muzika. Toliko o celini, A pojedini lisiOvi, zaista će ostat u sećanju, bilo da izazivaju poštovanje, prijatno iznenađenje, da su potvrđa očekivanog ili da im pripada naklonost, Crtež ima moć više no i jedna druga vrsta likovnog stvaranja, moć intimnog, direktnog kontakta između gledaoca i umetnika. Treba li zato opravdanja ŠLO će neko odabrati monumentalnu jednostavnost Markovog crteža, finu senzibilnost Nikolajevićeve lirske varijacije, izvanredno bogatstvo Vozarevićevih arabeski ili sivo bele Lubardine ritmove? Mala je ova antologija puna podataka: kako o obilju mogućnosti govore crteži Aleksandra Šiverta i Mome Markovića, koliko pravog smisla za ritam donosi Sipova kompozicija, a koliko osećanja forme Wršićevi riteri. Ima intimnih zvukova na crtežu Božidara Džmerkovića, lirskih akcenata na Čumićevom pejzažu i tonske senzibilnosti na Andrejevićčevom dr veću. Ima i podataka o smislu za scenografiju na crtežu Dmitra CUdova i predispozicija za tapiseriju u kompoziciji Branislava Veljkovi= ća. Ni za jednom slikom ne zaostaje, po svojoj iđejnoj i formalnoj potpunosti, izvanredan crtež Ivana Tabakovića. Peđin plavi, Eo! — tretirali ga kao crtež ili ne, — najlepše je sažeta sinteza autorovih likovnih preokupacija. ı

U svojoj nameri da istaknu Uu-

ali ništa odre-

mračniji, sve

svakako. Su-

. KAMIŽEVNME MO VINE

Grafičkog ·

utiskom.

nešto meko i vlažno

Dalapikola je svoja tri stava nazvao: Molitva Marije Stjuart, Boeciusova prizivanja, Oproštaj Savonarolin. Tri varijante vazđdašnjih ljudskih muka i ljudskog stremijenja oslobođenja od muka tumačio je Dalapikola, na samom pragu drugog svetskog rata, transformacijom svog životno-filozofskog iskustva i svoje pesničke etike u tonske strukture, kojima je želeo da iskaže upravo savremeni, današnji idejnoemocionalni odnos i stav čovekov prema večnom problemu tiranije i slobode. Ne mireći se iz dubine svoje ljudskosti sa intolerancijom, Dalapikola je pronašao, u ovom svom delu, muzičko-jezički pandan i tragično-lirski komplement nekadašnjem grandioznom i monumentalno-epskom filmu Daviđa Grifita na istu temu, a trođelni muzički ciklus mogao bi se, naravno, lako proširiti primerima. iz prošlosti i sađašnjosti. Izražajna sredstva Dalapikoline zamisli đuboki su pogođak u samu srž zadatka: jedan mešoviti hor (u drugom odeljku čak samo ženski) i orkestar čiji zvučni potencijal i karakter omogućuju upravo onu prigušenu, kobnu, pođzemnu tutnjavu poruk: vekova, ono cvileće kapljanje večne kišice iz završnog refrena Šekspirove „Bogo.javljenske noći”, ono šaputanje, škrgutanje i jecanje čovekovo kroz sve vekove, da, sve ono Što huji, bruji, odzvanja „i odjekuje ovim geoidom, otkako se život bilja, zverinja ı napaćenog čovečanstva začeo na njemu. Nije velik taj orkestar: dva klavira, dve harfe, šest timpana, ksilofon, vibrafon i metalna, desetocevna zvonara (kampane). Velika je, međutim, Dalapikolina vizija, tonski realizavana muzičkim obrascima iz mođalnog, tonalnoq i; dodekafonog sistema, a razumljiva i jasna svakom 'ko pri

IN ON Boka

DVE DOBRE IZLOŽBE

metnički kvalitet đela kao primarno i jedino merilo vrednosti, orga nizatori su ovakvim izborom eksponata zaista uspeli, Izložba ovako koncipirana uživanje je za ljubitelje, zadovoljstvo, za stručnjake, a plemeniti potstrek za najmlađe. * * *

SAMOSTALNA IZLOŽBA FERDE MAJERA

Dvadeset slika rađenih u poslednje četiri godine, kojima se mladi slovenački slikar Ferđo Majer pretstavio beogradskoj publici, prođu bljuju utiske i kontakte koje su nam neđavno donela njegova dva velika platna u okviru izložbe „Savremeni slovenački umetnici”.

Izloženi rađovi daju celovit portret svog autora. Reč je O vrlo obdarenom umetniku čak i onda kada su mladost i rađoznalost ponekad suviše nestrpljivi. Zato ćemo izostaviti iz ovog sklopa četiri poslednje slike iz 1959 g. koje pretstavljaju ogledanja u okviru tašizma, isuviše sveža da bi o njima trebalo donositi sud. Ostali radovi pretstavljaju Majera kao ekspresionistu, majstora boje, inspiracijom uvek vezanog za prirodu i ispunjenog njenim potsticajima. Svoju likovnu koncepciju razvija Majer dvojako a da time ne demantuje svoj osnovni stav: vernost doživljaju koji je potstakla stvarnost. U ranijim radovima on se objektima iz stvarnosti služi kao simbolima, deformišući ih slobodno da bi ih uklopio u jeđan doživljaj ili viziju („Rat”, „Žongleri” u kojima je ljudska ili životinjska figura samo polazni akcenat likovne misli. U većini radova, njegova se slikarska koncepcija odvija po onoj osetljivoj i krhkoj ali tako duboko istinitoj međi u kojoj se sustiču figurativno i nefigurativno, u kojoj transponovanje prirode, mađa vrlo slobod~

činilo mi se da slepim.

tišina bez konca i kraja, gamo mi je ruka podrhtavala dođatak moga bivšeg bića, patrljak koji se

evao? Tzgleđalo mi je da iđem kroz

bez cilja. Da moram da da čas uđarim O čas

da posrćem; kao o meso nekog leša;

# Reči — u slučaju kompozicije o

'nose gradacije svetlih tonova, i be-

slušanju muzike ne zaboravlja šta se sve čulo i viđelo za poslednje četiri decenije ovog vrlo, vrlo „lepog” veka i sveta.

kojoj se govori, tri istoriska, mučenička imena — evociraju vidljivu sliku, a visoki značaj Dalaikolinih „Pesama tamnovanja” ne samo da je u tome što ova muzika uzbudljivo kompenzira majstorski napisanu romansiranu biografiju ili psihološki prođubljene slikarske, vajarske portrete ovih martirerskih likova, nego je taj i takav veliki značaj ove muzičke tvorevine još i u tome što se krici, vapaji i potresni glasovi ozarenosti ljudske svesti u njoj uopštavaju do stupnja svečovečanskog vapijanja, do apstraktne uopštenosti jedne plemenite etike i jedne ekstatične filozofije humanizma. Ustvari, već i sama po sebi, ova Dalapikolina muzika ima svoj ·moralno-filozofski napon.

Hor i kamerni orkestar beogradske radio-televizije zaorali su duboku brazđu u našem muzičkom životu svojim uvek značajnim programima, pa je i na programu Ovog koncerta, slabo posećenog 'kao i Obično, Dalapikolino delo zamašan prilog pionirskog kulturnog poslovanja ovog muzičkog kolektiva, vođenog senzibilnom rukom njegovog dirigenta, Borivoja Simića. Međutim, jedna krupna senka pružila se ovog puta na izvrsni, znalački i temperamentni rad dirigenta Simića. On je u trečoj pesmi origi- | nalnu Dalapikolinu tonsku formaciju skratio za 56 taktova. Kada kažemo đa taj stav ima ukupno 99 taktova, rekli smo đa ga je više nego prepolovio. To je, po mom dubokom uverenju, potpuno neđopustiv postupak, postupak koji otvara načelno pitanje razgraničenja pojma autorstva ođ pojma izvođenja, đirigovanja, režiranja. Posle nedavnog slučaja U pozorištu „Atelje 212”, gđe je jeđan reditelj u Foknerovoj drami izostavio čitavu jeđ~

nu funkcionalno-dramaturški važnu

dam knjiga.

ličnost, problem kastriranja i ka-

sapljenja autorove koncepcije i: realizacije — postaje društveno=moralni problem prvog ređa.

Pavle STEFANOVIČ

Iz novo-arabske boezije

egipatski pesnik. Rođen je u rime i metra pokazuje veliku jeziku blizak je neoklasicima.

HALIL MATRAN (1871—1949), Balbeku (Sirija). U pogledu forme, raznovrsnost. Po kristalno čistom

PIRAMIDE, SIMBOL TIRANIJE FARAONA

Građio je, dizao i učvršćivaoO,

ni radi neba ni radi sebe; za neprijatelja koji mu je, a.sutra će mu, Tamo sam viđeo mnogo peska koji je bio spreman da oplakuje njegovo bledo lice i oznojeno čelo kao suva trava orošena jutrom, okrenuvši se, bešumno kao mraV, što puzi pokoran i Skupljeni su kao more, razgranati kao reke

u njegovo vreme, porobio narod, možđa, porobiti potomke.

naklonjen kamenu.

što će ispariti,

da li će već sutra strađati svi ti ljudi što za prolaznost grade večne grobove?

ABAS MAHMUD AL-AKAD (rođen 1880) ubraja se u vodeće O egipatske liričare. Poznat je naročito po deskriptivnim pesmama U kojima dominira opis prirode. _

ZIMA U ASUANU

Veselo bleska sunčani đan

objavljuje pojavu onog Asuana

što sija i cveta kad ostalo zelenilo vene. I gle — svuda se u vazđuhu prelamaju šareni zraci,

veliki i mali, utapaju se u prirođu, ništa se njenom suncu ne skriva

sem nerazumnog razvigorca

koji osvežava, slatko kao hladna voda. Šta je galenska. medicina | upoređena sa asuanskim zrakom!

ABD AR-RAHMAN ŠUKRI je rođen 1886 u Port Saiđu. Stuđirao je u Aleksandriji i Kairu, a zatim u Engleskoj (u Šefildu). Objavio je nekoliko psiholoških romana (»Ispovesie, »Propoveđ đavola«, »Plodovi« itd.). U poeziji je poznat po »Divanu« u se

VEO

Manite se svadbe dok je on ne vidi, dok ne vidi gde se njena ljubav skriva. Umesto da gledate njen miraz gledajte njena polja, njene puteve, Kako đa voli neviđenu lepoticu

čiju mu je mladost opisao svet? Kada si otkrio mnogu lepotu otkrio si u njoj i tajnu

i oko ti se odriče već viđenog i tvoja duša traži novo iza slepila i vela.

AHMAD ZAKI ABU ŠADI (1892—1955) ostavio je obimno Kknjiževno delo poznato u njegovoj domovini — Egiptu i u svim arap-

skim zemljama. Najuspelija mu je zbirka »Plačna obzorja«, poznata

no, nosi u svom postupku tragove, jedne nestvarne vizije koji ne brišu slutnju predmeta preko kojih se misao slikareva ipak vezuje . za stvarnost. · Treba biti stvaralac pa Ha sačuvati homoyenost ovako konci-

piranoj slici i dati joj ubedljivost

života i vitalnost istine, kao što je

Majer u svojim najboljim platnima („Prođavci ćilima”,. „Sveti Marko u Veneciji“) dokazao đa jeste.

J Osetljiv znalac slikarske materije, Majer se izražava uvek Kroz fino prerađenu boju. Stavlja je u širokim površinama služeći se često špahtlom u sklopu sočne i vrlo senzibilne fakture. Dinamičan ritam je način kojim Majer saopštava svoj doživljaj. On bazira na principu kontrasta u tamnim slikama gde je ostvaren na tamno mrkoj tonski bogatoj osnovi, svetlim akcentima crvene, jasno plave, žute i naročito bele. Na slikama sa svetlom gamom slikar isti ritam traži principom ravnoteže bojenih odnosa. Ovakva rešenja kompozici- | je čine da svi elementi slike posta~ | ju aktivn; i da je celini postignuta | vitalnost („Prođavci ćilima”, Gondole u Veneciji”, „Milna na Braču”,

„Duet”).

Tamne slike, tople i bogate finim hromatskim akordima, homogenije su, plemenitije i intenzivnije kao likovni doživljaj. One svetlije do-

log, ističući strukturalnu „shemu slike.

Bilo da je Majerova likovna vizija potstaknuta idejnim preokupacijama ili zasnovana na vizuelnom doživljaju, postigao je on U obe varijante nekoliko kvalitetom tako ozbiljnih, autentičnih slikarskih rešenja, đa i ona, još jednom i to vrlo glasno, govore U prilog jugoslovenskih

mlalđe 'generacije umetnika. Dr Katarina AMBROZIĆ -

TT ________ _____________________--— —–- PF——

DEKA

se, opet, trgnem da bih, za đalji napor, udahnuo memljiv vazduh neke grobnice. Da i

I nikad kraja hodniku. Put i put, i nevidljive krivine, i usponi i padovi, i tako neprestano. Moju glavu kao da je neko uzeo u ruke, pa je niše kao metalnu kuglu. Ne boli, od same milošte. I nosi je sobom, nežno, kao da je u povoju. Možda majka. ' Da, majka, besumnje. Drago i užasno.

Odjednom. — svetlost. I sve vidljivo i jasno. Neko je uneo lampu u moju sobu. Čujem neki glas koji govori, ali ne razumem reči, I pomrčina odmah beži iz ovoga okuženog prostora sa svojim senkama i svojim utvarama. Nestaje ono što je bilo vizija, ili pomračenje svesti, ili jedno magnovanje zaborava u vasioni i večnosti, jer stvari dobivaju svoje briđove i svoje boje, a maja usamljenička ćelija svaje unakaženo obličje. |

po novim formama u arapskoj lirici. Pored poezije pisao je i novele i đrame u stihu.

JESENJE LIŠĆE *

Je li već prošla kroz život tvoja neobjavljena proza? Da li je bila još nešto sem simbola snova i đanas pala uvenula —a znak smrti crvenilom priča da je ono što te j» ubilo neposredni znak jeseni. Ispređ mene te oplakuiu tvoje ptice, a ti si oslobođeno prolaznosti. . Koliko je tvoja senka štitila moju surovu figuru. Oplakuje te hiljađu zrakova slatkih od strasti, : prelomljenih u nežnosti smaragda. (Preveli s arapskog Ivan ŠOP i Slavoljub ZINĐIĆ) ,

BRANKO OMČIKUS: LOŠINJ

Jedino još moja ruka se nije probudila, još sneva, još stvara. Ne usu» đujem se da pogledam, ali osećam: tO je nečija glava, velika, čupava i strašna. Tražio sam je, U polusnu, slepih, ali žednih očiju. I sa onom strašću koja se nikađ i ničim ne iscrpljava.

TI viđeh je odjednom, mada nisam hteo: u vučjim zubima drži pehar u kome tinja olovo; a usne crne i izgorele od ognja koji ih je sažizao. U očima strava, neki pogled, neuhvatljiv, neprestano bežećiv,

„kao da bi hteo đa se okrene nekud u stranu od lika smrti koja ga već ledi.

Ne smem đa se pokrenem. Čekam. Možda će mesec da grane kroz prozore, krupan i krvav, ovaj

učaravalac stvari: on će toj strašnoj glavi đa da, —

umesto strave i užasa, lik blag, i milostiv, i sveopraštajući. Čekam, luda ja, mađa uzalud, proklinjući sliku pod svojim prstima. Jer, ne smem da verujem: 'to je, moja draga, tvoja smrću unakažena glava, tvoje crne vitice koje su nostale pepeo, tvoje uža= snute oči koje sam toliko puta ljubio,

podrhtava na hartiji, još

{