Књижевне новине

aaa ed 4

”.Z Ua

3

O NJ MMI ONJN

NEKA Mi SR(E RESTIGNE PTIG

| Jedan pogled na poeziju Vesne Parun

Teško je reći, koja je dosada knjiga Vesne Parun najbolja. Možda je to ipak prva — „Zore i vIhori“, Ali to je relativno: jer kao što se odvojene zbirke „Ti i nikad“, „Vidrama vjerna“, „Crna maslina“ i „Ropstvo“ međusobno srodne mogu sastaviti u jednu zajedničku knjigu, tako bi se i knjiga „Zore i vihori" mogla rastaviti, na svoje cikluse „Bila sam dječak“, „Rujan“, „Ivanja rijeka“, „Zemlja“, da djeluju samostalno poput odvojenih zbirki kakve su „Ti i nikad“, „Vidrama vjerna“, „Crna maslina* i „Ropstvo" — ili bi barem zajedno mogli u odvojenoj egzistenciji ostati „Bila sam dječak“ i „Rujan“, te „Ivanja rijeka" i „Zemlja“, a da ta četiri ci klusa iz „Zora i vihora* ne djeluju ništa manje samostalno nego četiri zbirke nastale poslije „Pjesama“. No, neki veliki jaz između onog što je stvoreno prije i poslije „Pjesama“, kako je to već ranije naglašeno — nikako ne postoji. Mnoge pjesme i zbirke „Vidrama vjerna“ srodne su pjesmama iz „Zora i vihora“, mnogi intimni motivi naznačeni su ranije, a tek poslije „Pjesama“ razvijeni u novijim zbirkama. Zivi kontinuitet motiva i sadržaja, etičkih, estetskih, i erotskih preokupacija u poeziji Vesne Parun nikako se ne prekida. No, društveni, patriotski, ratni i revolucionarni motivi iz „Zemlje“, kao i „Ivanje rijeke“ nigdje poslije nisu tako razvijeni, nigđje nadvišeni, nigdje onako dati, nigdje onako postignuti, kako su u „Zorama i.vihorima“. Nađopunjeni, međutim, jesu po drugim tonskim i problemskim ljestvicama samo u „Vidrama vjerna“. Neki motivi, međutim, kakvi se javljaju u „Crnoj maslini“ i „Ropstvu“ nigdje se takvi prije ne javljaju. A „Pjesme“? „Pjesme“ se odista izdvajaju od svih ostalih knjiga, jer je ta knjiga većim dijelom jeđna konstrukcija — racionalna konstrukcija u kojoj se očituje nastojanje, da se kroz aspekat opće, a ne svoje osobne svijesti razviju đalje motivi iz „Zemlje“, — ali ipak nije to sva. Jednim svojim dijelom, ona egzistira kao zasebno, uspjelo djelo poezije, u diskretnoj srodnostiis onim prije i poslije nje.

Knjiga „Zore i vihori“ ciklusom „Bila sam dječak“ i „Rujan“ prikazuje pjesnikinjino djetinjstvo i

· djevojaštvo u Dalmaciji, a „Ivanja rijeka“, to je nastavak djevojaštva, ali ne više u Dalmaciji, nego, u okolici Zagreba (Sesvete), ne više mirnođopsko, nego ratno. Ciklus „Zemlja“ uglavnom je sav estrađa, negdje sjajno, negdje slabije uspjela. Pjesmom „Trinaest tuga niz vodu Koranu“ prikazana je — ah, kako osebujno, inđividđualno (osebujno ·je tada slijepa kritika zvala formalizmom, a inđiviđualno, dekadentnim!) — okupacija naše zemlje i duša naše zemlje uopće; „Rapsodijom krša“ pređočen je ustanak r"\šeg seljaštva, morlačkih masa; tu su zatim pjesme o Prvom maju, o Republici (ali kako o Republici!) i druge. | /

Najbolje pjesme iz te knjige su „Tijelo i proljeće“, „Proljetne mržnje“, „Djevojke u „mauzoleju“, „Žalo“, „Balađa prevarenog cvijeća“, „Mati čovjekova“, „Konjanik“, „Trinaest tuga niz vodu Koranu“, „Rapsodija krša“, I. pjesma iz „Tri pjesme o Republici“...

Veoma čulne pjesme „Žalo“, „Tižednim od bola" („Proljetne mržnje“, „Djevojka u mauzoleju" dokumenat su mladenačkog života della Vita Nuova — pjesnikinje Vesne Parun, kakve možda više nika~

da, uslijed izmijenjenih bioloških uvjeta, ne će moći napisati, to su pjesme bolne, rađosne žudnje, smijućeg tijela, slasne seksualne slutnje, djevojačkog straha, gcvjetno, mirisno, svježe, proljetno razdoblje u poeziji jedne pjesnikinje, u koJem je tijelo u proljetnom nemiru, spremno na krik — „o vrisnut ću, žednim od bola“ („Proljetne. mržnje“). Tu su karakteristični i ovi stihovi nastali u dodiru smrti, starosti, povijesti i — života, zdravlja, mlada organizma: |

Tko bi izbrojio tihe godine mauzoleja ?

“Mi smo crne, razgolićene

ušle smo u hladni oval grobnice

vitke gušterice, koje muči ljubav.

I šapćemo: mramore stari

jesmo li lijepe?

Ne pričajte nam više o čudnom Dioklecijanu Strah muti naše oči

(„Djevojke u mauzoleju“)

„Mati čovjekova“ i „Balada prevarendg uevijeća" dvije su krasne balađe, dva potresna i nezaboravna krika pjesnikinjinog antiratnog protesta, a „Trinaest tuga“, „Rapsođija krša“ i „IL. pjesma o Republic:", tri su najsnažnija infra-–spektakkla napisani „a these", u kojima je rat i poslijeratno zbivanje ove nacije našlo svojeg rapsoda, svojeg Edipa. „Trinaest tuga niz vođu Koranu“ svojevrsni su pandan Kaštelanovim „Tifusarima“,

„Konjanik“, je nešto usamljeno u cijeloj knjizi „Zore i vihori*, usamljeno kako su uvijek to velike umjetnine, to je pjesma „U se zatvo2rena“ pjesma o čudnom, zagonetnom putu i putniku, o neobjašnjivoj tuzi i melanholiji života, snazi uporme žudnje, sva „nijema | stroga“, sva „trudna“, beskrajno puna „herečenih iskara riječi“, „pjesma zatočena“, što „rasipa. mrku že4, nepresušnu i nježnu“.

Knjiga „Pjesme“ sastavljena je od tri poeme, svaka s nizom od po četiri katrena — koje se zovu: „Knžiga o domovini“, „Zlatne tvuke“ i „O srcu i o radosti“.

„Knjiga o domovini“ ima — kao i ostale dvije poeme mnogo neuspjelih pjesama, ali manje ili više dobre su ipak: „Tko može živ svu izreći crninu“, „Kiša žetvena", „Blaga ratarska kišo“, „Gdje je Bab:no Selo, u kojoj brdskoj škulji?“, „Čarolijo jutra, oblaci šetači“, „Oblaci, grimiz večernjih pojzaža“, „Danas mi srce mira nije dalo", „Bundeve su polegle na polja pokošena", „Na postelji mojoj dim svijeće je sja?“, „Masline stare poput starih žena“,

·„Nekad, u jasne večeri djetinjstva“,

„Okupaj rosom oči snene“, „Udine vini dane, u moju radosnu kuću“, „Ako mi srce ne prestigne ptice" i to je sve: trinaest pjesama od preko njih stotinu, ali i nivo ovdje najboljih, osim dvije, tri, daleko je niži od nivoa boljih pjesama iz drugih zbirki, Knjiga „Pjesme“ invenclozna je, rutinirana, ali sva ipak samo isprođucirana, bez dovoljne poetske uvjerljivosti, a mnoge pjesme bi bile bolje da ih ne kvare efemerne ' miting-parole kao poente. Knjiga ipak, jer ju je napisala Vesna Parun, superiorno djeluje, ali ipak ne dovoljno super:= orno da joj povjerujemo. Nažalost je tako. Ali knjiga ipak nije uzaludna. Razvila je Vesnine versifikatorske sposobnosti, vježba je to bila uistinu dobra: ispjevati preko 400 katrena, što znači preko tisuću i šest stotina stihova — i đati i nekoliko dobrih pjesama, među kojima su najbolje: „Nekad u jasne večeri djetinjstva“, „Okupaj rosom oči snene“, „Ako mi srce ne prestigne ptice“; dakle knjiga je dala nekoliko đesetaka „dobrih progra matskih stihova o „djetinjstvu, o ljubavi, u sasvim drugom adspekiu — Što je važno naglasiti — negoli

su stihovi iz „Zora i vihora“, a i

kasnijih zbirki,

„Crna maslina“ od 44 pjesme sadrži 28 ljubavnih, đakle točno preko dvije trećine pjesama su ljubavne i to je, dakle, ljubavna zbirka.

Najveća vrijednost knjige je pjesma „Ti koja imaš nevinije ruke", koja je možđa najbolja pjesma Vesne Parun i đa nijedna druga pjesma iz te zbirke nema nikakve vrijednosti knjiga je imala svoj raison d'čtre — ali tu, međutim, nalazimo i takve pjesme kao što je pjesma

„Djevičahstvo“, „„Usnuli miađić“, „Rijeka i more", „Maslinov gaj“, „Da si blizu“, „Otvorena vrata“,

„Ađam i Eva“, a to su sve veoma vrijedne pjesme, naročito „Usnuli mladić“, koje su veoma dobre i izvrsne, naročito „Djevičanstvo", a još više „Usnuli mladić“. .

(Iz predgovora nove knjige V. Parun »Ti i nikad« koja uskoro izlazi u

naklađi »Lykosa«).

Među napisima koji se u naše dane programski zalažu za nove metode u prilaženju umetničkim delima, ne znam ni jedan približne vrednosti kao nedavnu studiju francuskog istoričara „umetnosti Rene Uiga: „U susret jednoj psihclogiji umetnosti“!), Dva kvaliteta je odlikuju: volika erudicija pisca i smelost njegovih ideja.

U ovom eseju Uig je iscrpno da pregled razvoja istorije umetnosti. lako vrlo mlada, ona već ima svoOju istoriju. Dobu pisanih izvora prethodila je era usmenog kazivanja: tako je istorija umetnosti zamenila svoju „preistoriju“. U „istoriskom" delu prvo su došle hronike (Vazari), a zatim drugi period vezanosti za čistu istoriju. Tek docnije, iz Ecole des Chartes, koja je osnovala francusku istorisku metodu, nikla je posebna naučna disciplina koja je pošla od vizuelnih izvora. Njen najviši domet bio je Ipoiit Ten. U odnosu na umetničko delo prvo je, dakle, utvrđena gođina njegovog postanka, kasnije izvršen kataloški opis, zatim atribu~

“06 rafa Sa biča Ola

Otiču gluho godine i krune se a vreme tiho gazi,

pa još tiše

sve tragove briše,

pa je preda mnom čist i ravan put

i sklonit dovenjavanja kut.

đani,

zar sam tome kriv što mi je kao u seocu

kućica skrivena u docu? Ali kadđa bi me upitao neko zašto gasnem u osoju, planini pod skutom,

ja bih u prkosu

ljutom

pokazao brezu na obronku, potok što o moru bunca,

prisnosti, ·

Lajone! TRILING::

Ht (JP BB

i khmjiževmost

Ako već ne možemo usvojiti niti Frojdovu koncepciju o položaju umjetnosti u životu, niti njegovu primjemu analitičkog: metođa, čime on onda doprinosi našem razumijevanju imjetnosti i njene prakse? Po mom mišljenju ono što nam an u tom smislu pruža, preteže nad njegovim pogreškama. lako je to pojava od najveće važnosti, ne nalazi se ni u jednoj od njegovih konkretnih tvrdnji o

ti, nego je više sadržana u čitavoj njegovoj koncepciji uma.

Jer, od svih mentalnih sistema Frojdova psihologija je jeđini po kojemu je poezija urođena samoj Kkonstituciji uma. Um je zaista, kako ga Frojd posmatra, najvećim dijelom svoje tendđencije, upravo organ koji tvori poeziju. Ovo je besumnje preoštra tvrđnja, buđući da u tom slučaju izgleđa kao da je djelovanje nesvjesnoga uma ekvivalentno samoj poeziji, zaboravljajući pri tome da između nesvjesnoga uma i završene pjesme posreduje društvena namjena i formalna kontrola svjesnoga uma. Pa ipak ova tvrđnja ima bar tu dobru stranu što služi kao protuteža vjerovanju, koje se često izražava ili podrazumijeva, đa je istina upravo suprotno, i đa je poezija neka vrsta dobrotvornog skretanja sa pravog puta uma.

Frojd nije samo dao poezij: pravo građanstva nego je kao pionir otkrio i njen status, shvativši je kao metođ mišljenja. Iako je vrlo često pokušavao da pokaže kako je ona kao metođ mišljenja nepouzdana i neefikasna za osvajanje realnosti, ipak je i sam bio prisiljen da se njom posluži kod oblikovanja svoje vlastite nauke, kao kad govori o topopgrafiji uma i kaže nam, uz pomalo prkosno izvinjenje, da su metafore koje upotrebljava za prostorne odnose posve netačne, jer um uopće i nije predmet prostora, ali ne postoji nikakav drugi način poimanja ove teške iđeje osim pomoću metafore. U osamnaestom vijeku Viko je govorio o metaforičkom, slikovnom jeziku ranih sštadija kulture. Projđu je ostalo da otkrije kako mi, u doba nauke, još uvijek osjećamo i mislimo u figurativnim oblicima i da stvori nauku tropa ih metafore i njenih varijanata, sinegdohe i metonimije, što psihoanaliza i jeste. E Ž

Frojd je također pokazao kako um, u jednom od svojih departmana može đa dejstvuje bez logike, ali ipak ne bez onog upravnog cilja, kontrole namjere, iz koje — možđa se može reći — logika izvire. Nesvjesni um funkcionira bez sintaktičkih veznika koji su suština logike. On ne priznaje ni~-

LAJONEL TRILING

kakvo JER, nikakvo ZATO i nikakvo ALI. Ideje sličnosti, suglasnosti i zajedničkog u snovima se izražavaju slikovito putem sabijanja svih tih ele menata u jednu cjelinu. U svojoj borbi sa svjesnim nesvjesni um se uvijek obraća od općeg ka konkretnom i bliža mu je opipljiva sitnica nego neka široka apstrakcija. Frojd je u samoj organizaciji uma otkrio one mehanizme pomoću, kojih umjetnost djeluje, kao što su kondenzovanje značenja i pomjeranje smisaonog naglaska.

Možđa je sve ovo dovoljno očito i, mada bih volio đa se ovđje više zadržim i zbog važnosti pitanja i zbog prostora kojega sam posvetio neslaganju sa Frojdom, ipak neću viće na ovom insi« stirati. Postoje naime dva druga elementa Frojdove misli koje bih, u zaključku, htio da navedem zbog njihovog velikog uticaja na umjetnost.

Jedan od njih je' specifična ideja Koju je w sređini svoje karijere (1920) Frojd iznio u eseju „Izvan principa užitka”. Sam esej pretstavlja spekulativni pokušaj rješavanja jednog zbunjujućeg problema u kliničkoj analizi, ali je neizbježno primjenjiv i na književnost, što je i sam Frojd uviđao, iako nije shvatio njegovu kritičku vrijednost u tolikoj mjeri da bi mogao reviđirati svoje ranije poglede na prirodu i funkciju umjetnosti. Ta iđeja se nalazi u Aristotelovskom pojmu katarze, koji djelomično nadopunjuje, a djelomično modificira.

_ Frojd je naišao na neke činjenice koje se nisu mogle uskladiti sa njegovom ranijom teorijom snova. Prema toj teoriji svi snovi, pa i oni nepri> jatni, mogu se preko analize shvatit; kao đa sadrže

namjeru ispunjenja želje onoga koji sanja. Oni su ~

u službi onoga što Frojd naziva principom užitka, koji je u suprotnosti sa principom realnosti. I upravo ovakvo objašnjavanje snova uveliko je uslovilo Frojdđovu teoriju umjetnosti. Al; sada se on našao u položaju da mora nanovo razmotriti svoju teoriju snova, jer se utvrdilo da u slučajevima ratne

Ne vidi se odavde daleko, sve se utapa u zelenilo meko;

bistar potok uljuška neminovni nasušni jad,

pa kađ mi se osmehne mesec mlad,

svih tišina, svih daljina upije me sklad, pa. zavolim svojih dana uzaludan tok,

pa dokon gatam do kađ mi je rok. Ne vidi se odavđe đaleko,

do zvezda samo,

a ja i one poođavnho se znamo. Suseđi najbliži, slažemo se lepo,

a neka nam se niko ne naruga, strogo svoga držimo se kruga.

A ja zvezđe volim, o tako ih svojim, pa ih čak i brojim,

sve se bojim '

da se neka od njih nekuđ ne otšeta, S a za jednu što se zelenkastim sjajem smeši

uvek, uvek strepim . da put ne pogreši.

Pa šta mogu: ne vidi se odavde daleko...

skromno cveće što cveta bez sunca.

Pa i neka se ne vidi odavde daleko,

(Daljine smućuju, lutanja su bežanja bez cilja, a poučeni smernim tihim žarom bilja potišnjen; Prometeji raskovanih okova zagleđani u mrak sudbinskih tokova

držeći krvavo srce na svome dlanu, —

gluhi za svoj bol, slepi za svoju ranu vapiju da im orao kandže zarije

~ u Srca svetlu buktinju, da se, razlije i '

i žar i svetlost po svim tminama. . .)

ali se i ovđe đruguje s dubinama.

Ovđe hitr: potoci i reke prkosne ne umiru, nego se pritaje samo, samo poniru...

Otiču gluho gođine i krune se đani, a vreme tiho gazi, pa još tiše sve tragove briše, pa neka izbriše i ove reči, iz zaglušja, iz pokoja, u potkrilju Sarića Osoja. : Blagoje ŽIVKOVIĆ

q | &. |

MARINAMR JEDNOB PROBRAMMA

cija i stilska pripadnost, i na kraju je ono ogsvetljeno faktorima rase, sredine ı vremena.

Na idućem koraku istorija umetnosti zadržala se na samom delu, na njegovim formalnim osobinama, na autentičnim ritmovima koji se razvijaju po jednom unutrašnjem principu, neovisno od istoriskih događaja i uticaja mesta i yremena. „Život oblika“ od Anri Fosijona b:o. je jedan od najznačajnijih đatuma u istoriji umetnosti. Uporedo sa Fosijonom čitava jedna generacija estetičara i istoričara umetnosti bila je okupirana istim problemima. Fridrih Fišer („Estetski formalizam“), Maks Desoar („Morfologija lepog“), V. Deone („Zakoni i ritmovi umetnosti“), Luj Urtik („Život slika“), zatim Rože FPraj, Rigl i Veiflin bili su pretstavnici novog prilaženja umetničkim delima. Tako se pojavilo formalno gledište tj. formaini metod, ne da negira ili istisne istoriski, već da ga zameni i dopuni, kao što se iz istih potreba u naše dane pojavljuje najnoviji psihološki metod. Andre Malro prešao je prvi stepenik. Njegova „Psihologija umetnosti“ ima značaj „Života oblika“,

Pređeni put ukazuje da sada, poŠto su ispitane istoriske likovne i formalne osobine umetničkog dela,

na istoriji umetnosti je ostalo da | pređe na „drugu stranu", u svest · gledaoca. Da ispita ne samo estet~ |

sku emociju, već i duševno stanje koje posfedstvom „umetničkog dela postaje kod gledaoca analogno duševnom stanju umetnika-stvaraoca. Psihologija, koja je produbila me~

hanizme koji mogu objasniti takve -

pojave, pružila bi svoja iskustva, kao što bi vrednost psiho-fizioloŠkih eksperimenata znatno pomoglo da prodremo u intiman svet stvaraoca. (Naprimer, crvena boja koja povećava genetična svojstva primitivnih životinja, kod slikara snažne vitalnosti, kao, recimo, kod Renoara ı Rubensa.) Kao zaključak svog vlastitog razvoja nova istorija umetnosti za koju pledira Uig trebalo bi da dopre do ncvih istina. Koliko će, međutim, tim biti ustvari obuhvaćena i iscrpljena suština samog umetničkog dela.

Kako su prolazni svi sudovi izrečeni o umetničkim delima! Zar Rene Uig ne dokazuje sam da sve što se piše ili qovori o lenom pripada svom vremenu, dokumenat je ukusa pojedinca i društva, Umet-

nička dela nadživljavala su u pro-

neobično je česta 2

šlosti i nadživliavaće uvek sud svake ocene.i kritike, jer u doživljaju lepog pored dela i mi učestvu-– jemo.

Kad tako ne bi bilo Ticijanove slike i Šekspirove drame ostale bi zajedno sa svojim tvorcima u svo.joj epohi kao što to redovno biva sa naučnim pronalascima, i najepohalnijim. Euklidov obrazac, Pitagorina teorema, Zakon o spojenim · sudovima ili „Životi“ od Vazaria, šta su drugo do beočuzi u lancu progresa. Ako se na njih osvrne sa nivoa današnje haučne misli: nuklearne fizike ili savremenih zaključaka istorije umetnosti, ne možemo negirati elemenat vremena i oteti se sentimentalnih osećanja sa kojima propraćamo svoj detinji rukopis, nevešte crteže i prve literarne ·napise. Ali Fidije i Praksitel, Ticijan i Mikelanđelo, Rubens i Rembrant, nisu

nikakvo detinjstvo umetnosti, niti”

Su neimar; lepog od juče manje od sađašnjih zato što su živeli ranije. (Kao što je to u nauci.) Umetnička dela su uvek podjednako i zrela i mlađa, samo se intenzitet njihovog zračenja menja prema ukusu vremena. Osamnaestom stoleću, veku Vikelmana i Dayiđa, klasičan svet bio je nedostižan uzor, jer su francuskom građaninu i iđejama Revo-

<

lucije antička republika i demokratija bile ne manji uzor. Sledećoj generaciji, Romantizmu, nije odgovarala klasična odmerenost: Deiakroa je pošao od Rembranta. U XVIII i XIN veku smenjuju se dve likovne koncepcije na isti način kao što je dva stoleća ranije Rokoko zamenio „klasicizam“ Pusena i Moljjera, Korneja i Rasina, '— Umetnost, se kreće između dve krajnosti, između klasike i.baroka, između uzdržanih osećanja i patetičnog nemira, između boje i svetlotamnog. 1 jedno i drugo pripada čoveku: prvim izražava odmerenost i vedrinu, drugim svoje nemire i strepnje.

Ništa ne gube niti dobijaju umetnička dela promenom naučnog metoda sa kojim im se prilazi. Mi dobijamo, jer prođubljujemo stare i otkrivamo nove izvore lepog, u delu, radi sebe. Psihološki. metod će svakako zameniti formalni. Ali, već sutra, novoj generaciji Andre Malro i program Rene Uiga biće nepotpun i nedovoljan. Jer, sve stari sem života i umetničkih dela.

Zoran MARKUŠ

1) U nešto izmenjenom obimu

„Ovaj esej štampan je u okviru zna=

menitog dela Uiga: „Dialogue avec le visible“, Flamarion, Pariz, 1958.

RADIVOJE SUBOTIČKI: REHABILITOVANI

KNJIŽEVNE NOWNAKE