Књижевне новине

| pr \

| moč, neumanjene,

MI

U nizu poruka velikih stvaralaca sveta, čoveku, domovini i umetnosti jedna od najsloženijih zacelo je poruka Gogoljeva. Njena veličina i nesputane, neugrožene time što je od smrti Nikolaja Vasiljeviča Gogolja proteklo bezmalo jedanaest decenija, dejstvuju kako na području proučavanja i tumačenja (povećavajući 'z godine u godinu ionako veoma obimnu literaturu o piscu „Mrtvih duša“, „Revizora“, „Šinjela“ i „Tarasa Buljbe“), tako i među milionskim čitalačkim masama širom celoga sveta. Ali iza te veličine, opštepriznate i trajno vitalne, ostaju još neodrešeni čvorovi mnogih proWMema čija je suština u veoma visokom stupnju kompleksnosti Gogoljeva viđenja života i čoveka.

Upravo složenošću Gogoljeva priKtupanja realnome — i realizmu može se donekle objasniti činjenica đa se i u današnjim ocenama opusa ovog genijalnog prozaika sukobljavaju najoprečnija mišljenja; naprimer, ona koja dolaze do izražaja u . Članku Viktora Erliha „Gogolj i Kafka" (objavljenom u jednom

zborniku, koji je neđavno izišao u SAD, a posvećen je američkom slavisti Romanu Jakobsonu) i u Knjizi sovjetskog naučnika profesora N. L. Stjepanova „N. V. Gogolj“. Dok Erlih, koji ne smatra Gogolji realistom, tvrdi da Kafkina proza ima mnogo dodirnih tačaka s opusom velikog ruskog pisca, Stjepanov ističe u prvi plan „surovi i trezveni Gogoljev realizam“. Ovo je samo jedan, doduše prilično ilustrativan primer iz područja međusobno suprotstavljenih sudova o đuhovnoj i umetničkoj poruci Gogoljeva dela. Nema sumnje, svaki veliki majstor umetničke reči — samim tim što je velik i što otkriva mnoštvo neiscrpno bogatih sadržaja — upućuje proučavaoce i čitaoce da na veoma različite načine doživljuju i tumače njegov opus, ali je zaista karakteristično da u đomenu vrhunskih ostvarenja ruske književnosti prošlog stoleća nijedan pisac sem Gogolja i Dostojevskog nije povukao za sobom tako duge i šarolike tragove nepodudarnih zaključaka. Ujednačeniji su, mirniji i međusobno povczaniji dosadašnji sudovi o Puškinu, Ljermontovu, Turgenjevu, Ostrovskom, Saltikovu — Ščerđinu, pa i o jednom tako osobenom, neobičnom piscu kao što je Ljeskov, nego o ovoj dvojici velikana ruske proze, od kojih je drugi umnogome baštinio prvoga, ali je, ogromnom snagom vlastitog zahvata iz sveta poniženih i uvređenih, razvio potresni realizam što prođire do najskrivenijih dubina patnji. Svaki ponaosob, Gogolj i Dostojevski potstakli su komplikovanom materijom svojih najznačajnijih đela, izuzetnim obiljem olizija i genijalno đatih likova, a i nizom oštrih prelaza na putevima vlastitog života i stvaralaštva, naročito Zustre Književne sporove koji nisu ni do danas okončani. U početnoj fazi Gogoljeve delatnosti, u vremenu kađ su sa slovoslagači smejali slažući „Večeri u zaselku kraj Dihanjke“ ciklus pripovedaka dvadesetdvogodišnjeg pisca, dotle skoro nepoznatog, nagoveštaji takvih sporova bili su jedva primetni. Štaviše, spor se t9s-

da svodio, u suštini, na sasvim uske

granice jedne još nerazvijene književne kritike u kojoj će nešto kasnije odjeknuti (i izazvati preobražaj) prodorna, snažna reč Bjelinskog. Sa dve knjige „Večeri“ Gogolj izlazi pređ rusku ili, tačnije petrogradsku i mioskovusku čitalačku publiku, 1851 i 1859 godine, kao mlad pripovedač kadar, prema Puškinovim rečima, da obraduje svakog čitaoca živim opisima naroda što peva i igra, svežim slikama ukrajinske prirode, veselošću dobroćudnom i lukavom u isti mah... Ali dok je Puškin, osećaiući da su „Večeri" samo jedan, i to ne najbitniji deo Gogoljevon sveta u razvoju i rašćenju, ipak pronicljivo uočio samoniklu privlačnost smeha koji lebdi nad likovima i pripovedačkim tkanjem ciklusa, dotle su se protiv Nikolaja Vasiljeviča čuli glasovi tvrđokornih branilaca „otmenosti“ i „Uzvišenog tona“ u literaturi. Gogoljev ciklus, koji obiluje naglascima romantizma, uspeo je da pomeri njegovo tematsko (a umnogome i izražajno) težište sa područja knji-

TPOVCDOM 1

ževnosti odnegovane pod pokroviteljstvom ji u duhu povlašćene, plemićke klase — ka'širokim masama, ka narodu i narodnom životu. Posmatran izvan relacije ruske književnosti tridesetih godina prošlog veka, koju upravo Puškin, Goaolj i Ljermontov uvode među velike svetske literature, značaj prvog Gogoljevog ciklusa je veoma krupan, iako on, naravno, još ne znači potpuno zrelo i najdublje stvaraočevo otkriće, Mladić rođen pre 150 aodina. 1 aprila 1809 u malom ukrajinskom mestu Soročincima, vaspitanik gimnazije u Nježinu, ne-

znatni petrogradski činovničić, od-.

jednom se pojavljuje sa osam pripovedaka koje jemče da će njihov autor. brzo postati veliki „prozaik. Ovo jemstvo, sadržano u pripovedanju koje se zasnivalo na ukrajinskom f#folkloru, ali i na piščevom dečačkom i mladićkom doživljavanju životne atmosfere rodnog kraja, pokazalo se potpuno realno već posle tri>četiri godine. I ne samo to. Motiv stapanja radosti i tuge, gašenja smeha u gorčini i suzama, iščezavanja vedrih i sočnih boja pod hladnim okom stvarnosti, tako poetično razvijen u završnim redovima pripovetke „Soročinski sajam“ — prvog dela iz ciklusa „Večeri u

zaselku kraj Dikanjke“ — postaje jedan ·od osnovnih motiva GogoljevoJ zreloy stvaranja, njegovih najsavr:enijih dela.

Ve:ik;: udeo toga motiva u opusu Gogolja pripisuje se sa raz.oyom i njeqovim slabim, preosetljivim živcima, čestim kolebanjima između ekstaze i klonulosti, gustom spletu psih:čkih protivrečnosti u jednom gen:jalnom, ali bolesnom biću. (Se·'tmo se Turgenjevljeve opaske o Gonolju: „Ala si ti neko mudro, i čudno, i bolesno biće!“) Međutim, Gogoljev „smeh kroz suze“ ili, drukčije kazano. tragična nota Gogolievog realizma i satire ne može se protumačiti samo izolovano posmatranom psihologijom ovog stvaraoca. Kod Gogolja, u samom jezgru njegovog realizma, u zvučanju i tonu njegovog sve oporijeg smeha, tragično je niklo veoma velikim delom iz stvaraočevih sudara sa određenom, izuzetno duboko sagledanom, strahovito teškom društve-

nom stvarnošću. Gogoli je umeo da, polazeći od sasvim konkretnih vidova stvarmosti, izgradi trajna, široka umetnička uopštenja, istinita i uverljiva, data na nivou pristunmčnmom samo najgenijalnijim majstorima proze.

N. V. GOGOLJ

50-GODIŠNJICE ROĐENJA

Dikanjke“, preko ciklusa „Mirgorod“,

Od „Večeri u zaselku' Kraj

„Reyizora“, „Ženidbe“, petrogradskih “pripovedaka, pa do završnih

stranica prvog toma „Mrtvih duša“ bio je to put uspona jednoa od najvećih svetskih prozaika prošlog veka, ali put veoma kratak. On je

vremenski obeležen razmakom |] među 1829, kad je nepoznati Ukrajinac pristupio rađu na „Večerima“, i 1842 godine, kad su izišli prvi tom najobimnijeg Gogoljevog dela i druga, konačna ređakcija „Tarasa Buljbe*, u kojoj se prisno i blistavo uđružuju elementi epskog pripovedanja, širokog lirizma i humora, kako bi veličanje podviga i herojskih likova iz kozačke prošlosti po» stalo neka vrsta književnikova odgovora njegovom tmurnom i opakom vremenu.

Mučna, morbidna stvarnost Rusije, epohe Nikolaja Prvog, proganja-

'la je Gogolja tokom tih trinaest

godina ,opkoljavajući ga mnoštvom tamnih „nakaradnih ·fizionomija. Kao sitni zlođusi kružili su pored njim kukavni i hvalisavi Hljestakov, okoreli mitoprimac SkvoznjikDmuhanovski, kočoperni kicoš Kovaljov što jednog dana ostađe bez vlastitog nosa, medvedoliki Sobakevič, grozna tvrđica Pljuškin, otužni parazit Manilov, kupac dokumenata o umrlim seljacima — „mrtvim dušama“ Pavle Ivanovič Čičikov, dame vične spletkama i mnoštvo drugih „junaka“ i „junakinja“ trivijalnosti, duhovne bede, sebičnosti.,

Oličenja. svega što je mučilo, ali i potsticalo Gogolja na najvišem stupnju njegova stvaralaštva, omi su priželjkivali pobedu nad tim velikim i teško opterećenim duhom. Doživeli su poraz, o čemu sveđoči neprolazna lepota dela koja je Gogolj izneo iz svoje borbe i koja su, naravno, ' znatno bogatija nego Što pokazuje letimično nabrajanje nekolikih Gogoljevih tipova.

Tema malog, neprimetnog, nezaštićenog čoveka, kojoj je već bio

prišao Puškin u pripoveci „Upravnik stanice“ dobija pod Gogoljevim perom smisao i snagu velike ljudske i umetničke poruke književnosti, književnicima, čovečanstvu. I

neuništiva reč razutva na stranicama

„Šinjela“, tog remekdđela pripovedne proze, tog prostorno talog Ši ie sadržaju neizmerno velikog te u Ima raznih mišljenja o tome 7)

joj je meri pripovetka O jad ot nespretnom, tihom Akakiju · O: jeviču Bašmačkinu, glavno, DO: sti „Šinjela“, pripremljena ranijim Gogoljevim stvaralaštvom. Ces a :e ukazuje da su neđaće običnih i jad — a ne „velikih junaka“ Zani Gogolja još na početku njegove, a latnosti, a neosporno je da Ppripo

postaje svetla, mevanja i brats

vetka „Vij“, i pored svog gusto ič bijenta, na O fantastičnog ambijent a

način postavlja i umetnički temu SRL malog čoveka sa groznom, uništavajućom silom, sa ču-

duvištem Vijem.

Ali Gogoljev tragični Poli7eTTu stotinama „niti genij ODO realizam sa

satire, taj obuhvatni ! ž njemu podređenim elementima tantastike, nalazi najprodubljenija rešenja malog čoveka tek u dvema petrogradskim pripovetkama o u „Zapisima jednog luđaka“, i, narOčito, u „Šinjelu". Koliko je daleko čovečna i tanana Gogoljeva zamisao od tvrđenja jednog komentatora „Šinjela“ da je središna ličnost tog dela — čovek sa psihologijom roba! U zbunjenosti Akakija Akakijeviča, u bezbojnosti i kratkoći njegovih replika, u čitavom · njegovom bolu i jađu nema ničega što bi delovalo kao piščevo insistiranje na ropskoj prirodi. Bašmačkin cseća neizmerno dublje i toplije nego njegov Okrutni „pretpostavljeni“, I tokovima Bašmačkinova osećanja struji velika humana misao Gogoljeva.

U poslednjoj, najsumornijoj deceniji književnikova života podlegla je ta misao (dotle. pobednička uprkos svim sumnjama, kolebanjima, i krizama) navali podmuklih, lukavih mračnjaka. Umnogome pod njihovim neposrednim uticajem nastala su Gogoljeva „Izabrana mesta iz prepiske s prijateljima“, koja su izazvala borbeni protest Bjelinskog, nenadmašnog tumača Gogoljevih vrhunskih ostvarenja. Pisac „Mrtvih duša" postao je žrtva ljuđi čije „mrtve duše“ nisu htele ni stvaralaštvo, ni istinu, ni čovečnost. Bila! je to odmazda nazadnjaštva i misticizma ranijem Gogolju, odmazda svirepa i tarifski licemerna, ali ipak nemoćna da otme svetu geni-

jalnog pisca i njegov opus.

Lav ZAHAROV

PROSPIR

Trancuski pisac Prosper Merime (1803—1870), autor nekoliko izvrsnih novela (Holomba, Karmen i dr.), pokazivao je živo interesovanje za književnost slovenskih naroda. Zanimanje za srpske narodne pesme dokazao je svojom čuvenom zbirkom mistifikovanih ilirskih pesama Gusle (1827 E.), u kojoj je ugledanjem na dalmatinske marodne pesme ispevao sam mno= ge pesme u duhu srpskih narodnih pesama.

Merime je takođe pokazivao veliko interesovanje za rusku književnost, osobito za Gogolja, osnivača kritičkog realizma kod Rusa. O Gogolju je napisao i jedan opširan članak, u kome je dao svoji sudđ o njemu kao piscu uopšte, a zatim ocenu njegovih glavnih književnih dela: romana Taras Buljba i Mrtve duše i komedije Revizor.

O Gogolju kao piscu uopšte Merime daje ovakav sud: »Vešt posmatrač do sitnica, sposoban da izazove smeh, drzak u izlaganju, sklon da vređa do bufonerije, Gogolj je pre svega satiričar bujne mašte. On nema sažaljenja prema budalama i nevaljalcima, ali zato ima jedno oružje — jroniju, koja, dok je s jedne strane vrlo oštra prema svemu što zaslužuje da bude ismejano, dotle je, naprotiv, vrio blaga prema pogreškama, na kojima se ona vrlo često baš najradije zadržava. Komika mu je gotovo uvek više šala, a njegova veselost ne da se lako opisati. Ako, pokatkad i nasmeje svoje čitaoce, u dubini njihove duše ostavlja im utiske pune gorčine i gneva; njegove satire, đakle, ne svete se društvu, one ga samo gneve, Kao slikar običaja, Gogolj se naročito odlikuje u porodičnim scenama. On ima u sebi dosta od Tenijevog i Kalovog duha. Čoveku se čini da je video njegove ličnosti i da je živeo s njima, jer nas on upoznaje s njihovim manirima, njihovim naravima i najma-– njim njihovim pokretima. Jedan vam vrska, drugi vam vređa uši govorom, treći opet šušketa, jer nema sve zube. Zanet, nažalost, ovim sitničarskim studiranjem detalja, Gogolj skoro sasvim zaboravi da ih veže za glavnu radnju. Upravo, može se reći, u njegovim delima nema plana, i, što je najčudnije, naročito kod pisca koga hvale zbog njegove prirodnosti, nikad unapred ne određuje kakav će mu biti razvoj glavnog plana. Scene, najfinije izvedene, vezuju se rđavo; one počnu, ali se brzo svrše, a više puta krajnja nebriga pisca za kompoziciju dela kao da ruši iluziju izazvanu istinitošću opisa i prirodnošću dijaloga«.

Ubrajajući Gogolja u »odlične učenike Rableove škole«, Merime ukazuje na izvor zajedničke mane i uči-

MERIME (O

telja i učenika: »Veština izbora među bezbrojnim · karakteristikama koje nam priroda nudi mnogo je teža nego što je pažljivo posmatranje i tačno uobličavanje njihovo.. Precizna radnja je znatna usluga, samo ako se upravi na glavne delove kompozicije. Ako je podjednako izvedena i

u sporednim radnjama, onda celo delo postane monotono... Satira je osobena „karakteristika Gogoljevog talenta. On ne gleda u lepom ni

stvari ni ljude. Ovim ne želimo da kažemo da on nije veran posmatrač, ali njegovo izučavanje običaja pokazuje izvesnu prevagu na ružnom i žalosnom. Svakako, ta dva elementa i postoje u prirodi u izobilju, ali baš naročito zato što ih tako često sretamo ne bi ih trebalo istraživati sa neodoljivom radoznalošću. Pogreška

SAVREMENA P

6060LJU

je svih satiričara što svuda vide samo divljač koju gone, i nije baš najpametnije verovati im odmah na reč«. Posle ove opšte ocene o Gogolju kao piscu, francuski kritičar prelazi na glavna njegova đela. Po njemu, Taras Buljba je »živa i tačna slika zaporoških običaja. Gogolj je svoje Zaporošce prikazao u slikama i sa briljantnim koloritom, koji še dopađa i zbog svoje čudnovatosti, ali se česio vrlo jasno vidi da ih nije sa prirođe kopirao. Osim toga, sve slike običaja uokvirene su u tako trivi-

· jalnu i čudđnovatu basnu da izgleđaju

vrlo jadno na tako rđavom mestu. I najprozaičnija legenđa vredela bi više nego ove melodramske scene, pune tužnih događaja, gladi, vešala itd, Ukratko, vidi se da se pisac nalazi na trošnom terenu. Ponašanje mu

RO

Za anđele nema mesta

je šuđnovato, a njegov stil sa nepre, stanom ironijom čini đa je još teže čitati ove žalosne priče«.

Govoreći o Mrtvim dušama, Merime kaže: »To je roman Koji je ogr, uspeh imao u Rusiji i koji je vrlo verna slika provinciskih običeja u ovoj zemlji... Bez obzira na to što je predmet odvratan, glavna je mana ovog Gogoljevog romana Što se jake greši o istinitost. Ja znam da će mi se reći da pisac nije sam izmislio, svoga Čičikova i da se već nekoliko, gođina čine špekulacije sa mrtvim dušama u tolikoj meri da su predu.

'zete zakonske mere kako se ne bi

više ponovila takva lupeštva. Ali, naprotiv, meni ne izgleda špekulacija neverovatna, nego način na Koji se ona čini. Takva trgovina može se vo. diti samo među lupežima, i Gogolj čini đa ona postaje nemogućna, stav. ljajući u dodir svoga glavnoga juna-

ka samo sa provinciskim Blupacima, .

Kakav se pojam može dobiti o jed. nom čoveku koji traži da kupuje mrtve duše? Osim đa nije lud ili qa namerava da izvrši kakvo lupeštvo — krađu. Svejedno što je on iz provincije, čovek se može dvoumiti sa. mo između dvoga; a ako bi se svršila pogodba, on bi na svaki način morao biti mnitkov. Međutim, osim ove mane koja se tiče kompozicije, viđi se da je vešta ruka izvela sve podrobnosti i slike običaja. Jaka umetnička snaga ogleda se u prikazivanju tako raznovrsnih i fako divno naslikanih scena, koje su svuđa na isti način umetnički ostvarene«.,

Na kraju svoga članka, Merime đaje ocenu Revizora: »Kao god Mrtve đuše, tako je i Revizor Žestoka i za-

- jeđijiva satira, preobučena u povr.

šma veselost, ili još bolje, surovu bufoneriju, koja nas u mečem potseća na Aristofana... U Francuskoj, gde se nađ činovnicima vodi pažljivi i strogi nađzor i gđe čak na njih motri stra: šni sudija — Štampa, ova bi komedija bila smatrana kao kakva paškvila, ne bi ništa vredela i ne bi ničiju pažnju privukla. Tako je ona primljes na u Rusiji sa osobitom hvalom, ipak ja mislim da ne treba iz toga izvo= đitt saključak da 'je slika koju ona pretstavlja Žalosna istina. Tu se Gos golj samo sveti zloupotrebama. AM nije toliko važno Kakvo je om oru= žje upotrebio, samo kađ je snažno i gde ireba uđario — i publika je bila zadovoljna. Utisci ovoga komađa ne bi u Parizu bili isti kao m Moskvi: Francuski čitalac ne bi lako mogao da shvati piščevu veselost, veselost u samoj stvari jadnu, Žalosnu, i začuđio bi se što pisac hoće dđa izazove smeh pomoću lupeža koje bi trebalo pres đati krivičnom sudu. Svejedno što ja zločinstvo smešno i što izaziva smeh, kad on kod svakog poštenog čoveka mora pobuditi negođovanje, a je me znam da li komični pisac treba da teži da pobudđi to osećanje. Međutim, treba znati đa je piscu jedino oru-

žje pero, a Gogolj je ovde upotrebi6 . sve ono što i Aristofan da bi stvos

rio na bini Kleona«.

Ovaj članak Prospera Merimea bio je ieđan od najranijih francuskih sudova o velikom ruskom piscu. Neki Merimeovi· sudovi o Gogolju ostali su na snazi i danas, kada se navršava sto pedeset godina od njegovog rođenja i sto sedam godina od smrti.

Milojko ĆOLOVIĆ

| | | | | |

Sedeo sam u dvorištu i posmatrao breg ispređ naše kuće, strm i visok do zla boga, a mislio sam na to kako bih mogao da se popnem do samog vrba. Za moje dečje oči to je bila sasvim moguća želja, neostvarena jedino zbog' straha ođ medveda i vukova koji su sakriveni iza svake smreke. Malo, pomalo zamislio sam da sam se već popeo na breg i to čak do one visoke stene što je ličila na crkvicu. Svakojaka čuda činim tamo i, dok se vraćam, susrećem Borisa Petkovog, mog druga koji je bio. najjači među svom decom, a mene smatrao ništavilom. Smeškajući se, kažem mu da ja mogu da se popnem na sam vrh brega, ali se on čak i ne čudi. Zato mu i govorim da sam ja već bio gore, On me gleda ne verujući mi. Onda mu kažem: »Ti si budala. Kako možeš da mi ne veruješ kadđ sam se ja zbilja popeo. TI to baš na vrh«. Prezirući me, on neće ni da me pogleda. »Okani me se!«, suvo mi kaže. Mene to naravno ljuti i hoću da ga ubedim. »Vidiš li, kažem mu, veliki kamen, onaj gore na vrhu... E, pa baš sam dotle i bio, a ako hoćeš da znaš, popeo sam se i na sam kamena«. »I ne lažeš?« — pita me on. »Šta ima da te lažem! I da znaš samo koliko je lepo. Pa kad pogledaš na selo — ono kao tepsija... Milina«.

Osećam Kako se kolebam đa li da mu kažem kako sam sreo i jednog strašnog medveda koga sam tresnuo jednim velikim kamenom.

»E sađ lažeš! Da mi umre majka ako ne lažeše, kaže Boris Petkov smejući mi se na sav glas. »Pa zar ne vidiš da je naše selo sam breg. T kako onda može đa bude ravno. I to još kao tepsija!« Vidim da me opet omaložava i potsmeva mi se, a želja da li da mu kažem ono o medveđu stalno me golica, no odlučujem se' da prećutim, Umesto toga prezrivo mu kažem: »Govoriš tako zato što ne Znaš kako stvari izgledaju kada še gledaju sa velike visine...« Hoću da mu kažem još i to da iz aviona čak i cela zemlja izgleda ravna kao tepsija ali na vratima se pojavljuje tata i prekida moje sanjarenje.

·— Jesi li ta? — pita me strogo.

~ Tu sam — jedva čujno odgovaram skupljajući glavu u ramena jer s tatom se nije šaliti, a pogo» tovu ne onda kada za mene misli da sam neposlušno dete.

— Ustani i idi kod strica Nidže — kaže mi on. — Neka ti da njegova klješta. I kada buđeš ulazio kucni na vrata. Slušaj...

Znam već sve šta hoće tata da mi kaže. Sto puta.

Kakvih sto! Hiljadu puta mi je kazao, skoro uvek kađ .

me nekuđa šalje i ja već znam da kada idem kod nekoga prvo treba da kucnem na vrata jer »ljudi su unutra možđa goli«, da kažem »dobar dane. da ne bi pomislili da sam »nedomaćinsko dete«, da govorim lepo i jasno a ne »kao da ti je otac pijanica« i da ne zaboravim da kažem »hvala« jer »konac delo krasi“. Tako če ljudi onđa znati da sam ja njegov sin i da nisam »svetropir kakav i jesama«. Razume se koliko je on sve to upornije tražio od mene, toliko sam im pravio sve obratno. A nisam to rađio namerno. Nego eto, prosto se tako dešavalo, mislim, i pored sve moje dobre volje, y

Ovog puta, mislio sam, srećan što će on na kraju ini istovremeno bilo mi je milo što idem kod strica Nidže. Radovao sam se jer kod njega je bilo svega i svačega. Lekova u čudno primaljivim kutijicama i flašicama, mašina za potšišivanje, budilnik sa dva Zvonceta, jedna plava somotska kutija sa svakojakim stvarčicama, slika od porculana. svrdala, struBova, dolapčiča i fijoka u koje još nisam bio zaviTio... Ali ipak najinteresantniji od svega toga bio je fotografski aparat i crne kutije i platna sa kojimš je stric Nidža sam pravio slike. Borisu Petkovom i drugima koji nikada nisu bili kod njega govorio sam da u ni jednoj kući na svetu nema takvih stvari kakvih ima kod moga strica Nidže A Boris mi se na 10 uvek potsmevao, Setih se njegovih nadmenin potsmevanja i prosto me bes obuhvati. I zato opet ga štečem onakvog gotovog na potsmeh, i znam da neću

neću pogrešiti i bio sam krajeva biti zadovoljan.

KNIIŽEVNE NOMVMJNE