Књижевне новине
O ——
SNM
| POLEMIKA O POLEMICI
"Nastavak sa 1 strane
Kako bi bila kulturna, polemika se mora „podvrgavati stanovitim pravilima; a ta nenapisana i spontana, pravila nastaju od snage i pronicljivosti, od doskočljivosti i pristojnosti i plemenitosti samoga kritičkoga duha. Čovjek postupa kritički onda kađa jednako prosuđuje,o sebi samom kao i o nekomu drugom. Što veća autokritika, to manje dopušta nekritičko ,i neplemenito ponašanje prema' nekomu
drugomu i prema nečemu što kri--
tizira.
Kađa bi nogometaš igrao nogomet nepropisno, to jest drugačije nego je to po pravilima nogometne igre, smejsta bi, bio diskvalificiran: bilo bi mu zabranjeno igrati. Isto tako bi boksaču zabranili da nastupa u boksačkom natjecanju, kad se ne bi borio onako kako je, to propisano da se bori boksač s boksačem. A šta se dogodi onda, kada se, u nas, pisac, ili kakvo piskaralo, ne slaže s nekim drugim piscem: kada od te dvojice onaj, što je nesposoban obrazložiti svoje mišljenje i pobiti mišljenja svoga protivnika, smatra da vrijeđanjem gradi svoju vrijednost, čak i kleveće na vrline i čestitost protivničkog duha i, što je još ogavnije, u svojoj intelektualnoj nezgodi, navaljuje na svoga protivnika kojekakvim izmišljotinama o njegovu privatnom i javnom. životu? Šta se dogodi tada? Barbar postane junakom polemike,
. Kulturne :stine ne mogu se dokazati a nekulturne istine ne mogu se pobiti argumentima koji nikako ne pripadaju u oblast kulture. Da li je dva plus dva četiri, ili pet, ta se istina, ih: neistina, ne dokazuje uvređama, ili tračanjem o privatnom, ili javnom, ponašanju onoga koji tu istinu ne priznaje, dotično, koji tu neistinu tvrdi, nego se dokazuje matematički.
Kada u velikim književnostima pisci polemiziraju među sobom, onda jedan kaže mišljenje svoje protiv mišljenja đrugoga, pa ipak su ti pisci, među sobom, kadkada i dobri pr:jatelji; ili su jedan drugom neznanci, jer su u veliku gradu, ili u velikoj zemlji, prostorno daleko jedan od drugoga, te se ni jednog ne tiče osoba, „ili privatni život, drugoga: oni polemiziraju idejama u umjetničkom stilu a ne tračom, pogotovo ne uvređama i klevetama. U književnosti u. kojoj je malo ide-
.=ja,..pisc» jer. nemaju mnogo iđeja, „nemaju, ideje, u glavi da netko mo~
že 1 smije imati iđeja. kojih oni
" nemaju i koje su protiv njihovih
ideja koje imaju i protiv toga Što ne znaju onih koje nemaju. Buđući da su pisci takve književnosti, obič-: no, zbijeni u malo mjesto, oni kao
· f
IN MEMORIAM!
paišteno i glupavo; pa ni sami čita-
30 aprila ove godine umro je u Beogradu saradnik našeg lista Mihailo Delibašić, član UdruŽenja književnika Srbije. Roščen 1896 godine, u Cmoj Gori, Delibašić je duže vremena proveo kao „profesor gimnazije u Podgorici, Sarajevu i Bijeljini. UO vremenu između dva rala pripadao je Grupi sarajevskih | književnika. 1927 godine izdao je u Sarajeva zbirku »Pesme«. Prevodio je sa francuskog i sarađivao u mnogim
listovima i časopisima, BIJEDNICI
Sjedimo mi na klupi, gdje li je naša zvijezđa? Prolaze sati tupi,
hladna su naša gnijezda,
Prošli su časi mnogi pločama mrtvoga građa, a sveo list uboai
do živog druga pada.
Brđom je magla siva upila trag čekanju, gluvo, nam duša živa zvoni po pokajamju.
Sjeđimo mi na klepi,
prolaze sati tupi
bakreni, zlatni — skupi, rolaze dani tupi.
ba Mihailo, DELIBAŠIČ
ı Sprave, jer su protiv
susjeđi · onoga Zagpupbika 18 koje su njima razorne, i zato im zazorne, kleveću i vrijeđaju samim tim što mu na njegove kritike odgovaraju argumentima svoga tračalskoga mentaliteta. Ne može im u glavu što netko koji, na, svoju nesreću, boravi u istom mjestu gdje i oni, ili mora čamiti u krčmi za stolićem pokraj stola za kojim se oni zabavljaju, ne može im u glavu što taj nije poistovetio glavu i stražnjicu.
Oni pisci, u kojih je premalo uma, i razuma i kulture, argumentiraju nagonima. Povrh toga, ako su pa prostoru susjedi; te, svaki đan gledajući se, jedan drugom postanu otrcani, oni među sobom raspravljaju kao otrcanik s otrcanikom, razlaganjima. i laganjima o privatnim svinjarijama i sanjarijama jednoga protiv drugoga a ne bore se idejama protiv ideja: vrijednosti ideja neprijatelja osobne su uvrede njegovu dušmaninu. Uvrede su za njih kritičke vrijednosti. Susjed susjeđa ujeda.
Prostorna blizina ne mora biti bliskost mišljenja među sobom. Prostorna blizina olako može prouzročiti razlike mišljenja: suprotnosti i borbe. Iđealizirano je da će se mođernom tehnikom „narodi među sobom zbližiti i zavoljeti. Dokaz je Svjetski rat II da su narod; baš kad su se tehnikom sasvim zbližili, počeli trviti više i gore nego li prije toga zbliženja. Kako god im je omogućeno da se zbliže tako je da se među sobom i nište.
Strast razbora ne skrene u strast
razdora. Kritik koji napađa javnog zastupnika nekih ideja, postaje prestupnik u pristojnosti ako zapada u ogovaranje u njegovom privatnom životu. Privatna činjenica nije dokaz o vrijednost: nečijeg javnog mišljenja, nego o privatnosti onoga kojega se ona tiče. Tko ne može dogleđati do nečije glave, ogovara mu stražnjicu. Komu je nemoralno ono što drugi čine kao i on, valjda, se buni što ga plagiraju. . Raspravljajući o nečemu, čovjek ne će nikada uglaviti šta je to, i je l; to istina, bude li u tomu raspravljanju sudđjelovao samo svojim čuvstvima, čuvstvima o predmetu o kojem raspravlja, i čuvstvima o čovjeku s kojim raspravlja.
Kada bi nogometaš igrao nogomet po nogometnim pravilima, a boksač se borio protiv njega, u nogometnoj utakmici, po pravilima boksa, to „jest, kada bi jedan igrao nogama, a drugi ga mlatio rukama, gledaoci bi se takvoj utakmici smijali, ukoliko se ne bi zgražali zbog ponašanja boksača prema nogometašu koji u borbi smije upotrebljavati samo noge. No, kađa u književnoj polemici dvojica takozvanih polemičara postupaju jedan prema deugomu baš tako kako bi bilo ne= zamislivo da se guraju i uđaraju nogometaš i boksač, pa da se o tomu smatra da je utakmica, onda se mopće zaboravlja da je to neđo~
oci &e nikako ne pitaju može li se
| takva nepristojna svađa ikada na-
zvati polemikom, i je li i u kakvoj prilici pristaho da to bude saobraČaj Čovjeka s čovjekom. Ljudi ne prosvjeđuju protiv takvih smrovih
| prostakluka, jer su se na taj čudo~
wišni običaj navikti, Kako netko wikada ne smije postupati u sportu,
nosti. Kultura je tako neka oblast
| m kojoj, često, buđe kao da pobi-
edi baš onaj što je nekulturan:; koji u raspravi upotrebljuje sređstva Što moraju biti izvan te raikakva raspravljanja. Kada se mačuju dvojica mačevalaca, ne pobjeđuje onaj koji je, slučajno, fizički jači, nego omaj koji vrsnije barata mačem po pravilima mačevalačke „vještine. Jedm od dvojice pisaca, što su zavrgli polemiku, može biti vredniji · nego njegov. protivnik i možđa brani neku veću jstinu nego li je ona za Koju se bori taj njegov protivnik,
duhom spretan i dđovitljiv nego li je njegov suprotnik, pa sebi neizvojštiti pravo da pređstavlja ist;nu za koju je zapodjeo boj. Vrsniji polemik borbenošću i tvorbenošću svod duha i njegovom pobjeđom iosigmrava vrijednost svoje istine, i dostojan je da tu istinu zastupa. Vrijednost iđeje, u stanovitom času, buđe od toga kakav je čovjek koji je, sw taj čas, propovijeđa. Ne koristi oružje u wuci onoga koji mu nije vješt. Tko ne zna puškom ba-
Wwbistvo, Misao se uzđržava snagom onoga uma tut kojemu ona postoji, Neka iđeja može biti više istmita nego neka druga; ali u životu može biti mčinjena važnijom ta potonjač PEOOOTEVO i brmnitelj te potonje tu potonju održava svojim duhom, ako je tim duhom jači ne90 NH.je duh branitelja ideje koja joj je U samoj polemici zbog neke ideje, ta se ideja osnažuje, iH poništava, polemičarsko umjetničkom snagom onoga koji je hoće osnažiti, ili poništiti. U umjet-
nosti im.sgakoj wvsti 2ZC
'prepornom problemu:
može se, eto, sramotiti u književ-
pa ipak može biti polemički manje .
ratati, može njome počiniti samo-,
književnosti, ili umjetnosti, vrijednost ideje samo je umjetnosna: vrijedi koliko je postala . umjetnošću. Polemika je oblik pjesničko kritičkoga duha; kao što je novela, iti pjesma, drama, ili roman, oblik pjesničkoga duha. Polemika je pjesničko kritičko djelo što sastoji od slika koje su od jezika, i to jezika pjesničko kritičke ene i pronicave, duhovite i doskočljive borbenosti. (Duhovitost je istina, ji činjenica, koja je opažema iznenada i prvi put, to jest oblikovana tako da oblikom začuđi i, u isti mah, đoskoči dc smisla, što je prije. toga bio nenaslutljiv). Ta se borbenost očituje humorom i vicem, pa ironijom i satirom, što se razvrcavajtu i raziskravaju u tamne, ili primračne, duhovne visine u raspravljanju o razvrcavaju. se i raziskravaju kao vatromet đuha, kao vatromet koji rasvjetljuje smisao i svrhu te borbe: obasjava i objašnjava tko u toj raspravi ima više pravo i šta je točno. Pobijeđi onaj čija duhovna Svjetiogt bolje rasvijetli.
Svako razumsko i nerazumno prepiranje, da je nešto više istina nego nešto drugo, da je jedno bolje a drugo gore, nije polemička umjetnost sve dotle dok takvo rasprav-
reći, sporedni ajs Bedan pisač — o kakvu se u nas u poslednje vrijeme kaže domaći — pr
u prozi nešto od života u nekoj ju“ goslavenskoj pokrajini: Trojica pisaca napisali sa da se spomenutom prozom ta „pokrajina uvodi u knji“ ževnost“. Ne zna se je li ta pokraja wveđena ti književnost. Al kada se već ona woodi u nju, mora da su vrata te književnosti strahovito golema, pa sama književnosi morala bi biti prostorno široka i duga barem kao trećina površine Jugoslavije. Bez obzira na to, hoće
'li, ili ne će, ta pokrajina biti u
književnost uveđena (kao da je pokrajina neka životinja, a književnost štala), čovjek se pita: Šta koristi književnosti što se u nju „BvOdi” meka pokrajina? Zar je Književnost po tomu veća, a pokrajina časnija?
Pisac, ili pisci, ne promisli, đa se „pokrajina uvođi mw knjievnost“, neka znaju: u književnost se ne
uvođi pokrajina, nego u nja se svrstava pjesničko djelo! I ništa drugo.
U maloj književnosti vrata su eto velka: mnoštva mogu u nju ulaziti nesmetano, i čitave pokrajine; pa u njoj može postojati i čudovišno shvaćanje, đa se u knji~
ževnost uvođe pokrajine. Ulaz je u
BRANKO ŠOTRA: BAČIJE
ljanje nije umjetničko oblikovanje mišljenja: umjetnosni oblik koji duhu čitalaca gođi kao istina umjetnosna. A, kako vrednije ideje, bolje promisli, i veće istine, gotovo uvijek, uviđa i prihvaća čovjek u kojega je bistriji i dublji um i Opse.. žnija imaginacija, i uopće dalekometniji duh, pobjednik u polemiei zaista pobjeđuje ujme tih većih vrednosti,
„I onđa kađ nije poetičan, humon je vrsta poezije i po svojoj naravi uzdiže nas iznad predmeta“, napisao je Goethe o poezijskoj veličini humora. Kazavši o Voltaire-u: „U njega je racionalizam pjesnički, štaviše, magičan“, Jacob Burckhardt — onaj koji je kazao genijalne spoznaje o povijesti kulture — također nije smatrao da bi umnost polemike i duhovitost, humor i satira bih manje poezija nego li kakav ·'drugi proizvod pjesničke imaginacije. Kao svjedočanstvo, đa humor i satira i polemika sačinjavaju poeziju, kao i sama lirika, mogla bi
biti citirana golema količina starin-
ske i mođerne poezije i kritike.
Mnogi ljudi u našoj okolici ne podnose umnost i dublji poezijski smisao: ne podnose ih jer svojom pameću i površnom imaginacijom i s pomoću svoje oskudne osobne kulture nisu sposobni da ih sebi predstave. Stoga se u hrvatskoj, pa i u srpskoj, književnosti književnosna vrijednost i veličina promatraju s motrišta pripovijedača proze a ne s jednog umnijeg i imagina= tivnijeg: motrišta, to jest s motrišta pjesnika poezije, Važniji su recenzentima i čitaocima u nas osrednji, pa i plMkoummi, romani nego li genijalna poezija Tima Ujevića; značajnija im je meka trečava pripovijetka nego H ummo imaginativni pjesničko-kritički esej. To je zabluda, koja ne vlada u književno„stima gdje se umije misliti pjesmičko-kritički, i gdje se kritičari tekvim zabludama suprotstavljaju polemički. Kako se, u nas, umuje ti Knji-
tu Književnost slobođan; sveudilj, svakomu, i svima! Književnost eto nije zoološki vrt. U zoološki vrt ne primaju životinja kakvih u njemu već ima. (Vi se sm;jete! Ja plačem. plačem suhim kao Sahara. Pa ipak. vjerujem da moj glas nije jedini u pustinji!)
Bilo kakva vrijedna. istina, ili činjen:ca, u svakoj umjetnosti vrijedi onoliko koliko je postala umjetnosnom, pa je umjetničko djelo, i ništa više. Tako i svaka istina; u polemici vrijedi samo ako je polemika umjetnost sama po sebi. Inače: svako prepiranje u HKritici je suvišno, nepodnosivo je oku koje motri pjesnički, ili uhu koje sluša umjetnički, Svađa baba u dvorištu: to je ogavnost neukroćenih i nepristojnih poriva, što se opiru svakomu razumu i sablažnjuju pristojnog čovjeka.
U književnosti, kao što je naša, oblik jedne više i dublje, što će reći umne, imaginacije mnogima je neshvatljiv; zbiljska Kknjiževnosna polemika bila bi manje zanimljiva nego li kađa se na bunjištu stanu čerupati dva kokota. Surova maloumnička zlobnost, oprečna duhov„noj plemenitosti i viteškom doživljavanju u uređivanju prepirke i rasprave. među ljudima, sebični nazori pojedinaca G kulturi — nestani, da buđem ja i nitko drugi, bez obzira ma istinu i pravo! vrlo često su ođlučivali u našoj kritici, i a književnosti _uopće; pa je polemika ispađala tračanje, ili vra= čanje, zapravo vraćanje u barbarstvo, gdje tabači tko je jači materijalno, ifi spomoću kojekakvih o. kolnosti svoju nejakost zamumutjuje i zakukuljuje kako bi se činio da je jakost.
Polemički je talent istovetam s moralnim pjesničkim karakterom. Obične se riječ karakter razumijeva u pozitivnom. smislu. Ali karakter je karakter. Time nije kazano je li dobar, ili rđav. Karakter pisca je pozitivan kada pisac svojom auto= kritikom, to jest najbistrijom umnom sviješću ~ i najopreznijom moramom savješću, uviđa kako treba da se on sam, i svaki drugi čovjek, ponaša prema istinama socialnim i
ževwnosti, evo još jedan mali, tako kaahammnim i moralnim, koje je ugla
Kad se pretvorim u kamerni i tađa ću te voleti, ženo
Kad postanem vetar još ću te voleti, ženo!
Kađ buđem bio talas vođe i tađa Ća te voleti, ženo!
Kad postanem oganj još a te voleti, ženo!
Kad se ponovo rodim čovek
još ću te voleti, ženo! SBNCE ,
U večnoj vođi, u senci, peva
i novo cveće sluša je. ~
Neka ovđe ne dolazi niko
sem nage žene!
PRAZNIK
Stvari su ležale.
Odjednom ustađoše
i u osvetljenoj povorci
ušle su, pevajući, u moju duše
35
Doći ću ti čist ,. kao kamen u potoku opran bujicom mojih Sttza,
Dočekaj me čista kao zvezđa posle Kiša, kiše tvojih saza.
99
Ne propusti, ni jeđan đan
a da ne đokučim njegovu tajmu, veliku i malu.
Neka tvoj budni život bude svakodnevno otkriće.
Za svaku mrvicu tvrđoga· hteba, koji ti život pruža, daj najsvežiji dijamant svoje deše,
122
Znam đobro đa sam stablo večnog drveta. Znam dobro da svojomi Keoški,
vio kao temelje iđealnom ljudskom društvu, „pa po tomu kako treba dđa se ponaša prema ljuđima i uopće prema društvu oko sebe; kako treba da se ponaša u svomu spisatelj· skom poslu, s obzirom na najviši kulturni ! moralni smisao. Sve sla-=
bije se nazire u koju je svrhu pje-
snički talent, i ne uviđa se kako je potreban čvrst čestit karakter da ga usmjeri; i zazire se od karaktera kad je takav, jer on priječi da se talent uopće upotrebljava ako nije u skladu s njim, s određenim indiviđualnim čestitim pjesničkim osjećajem i pjesničkim mazorom. Književništvo zavisi o vrsnoći talenta i o vrsnoći karaktera. Talent pisca upravlja njegovim karakterom, karakter mu upravlja talentom. Lošim karakterom „upropaštava se talent. Kakav je talent, tako uviđa vrijednost svoju i tuđu i kakvoću karaktera tuđega i svoga. Talent i karakter očituje se jedan u drugomu i kao vrijednost i značaj djela jedno u drugom. Talent nije promećuran poput malograđanske pa-
meti; ali se karakterom, kakav je'
njega neđostojan, može prometnuti u tu utilitarističnu malograđansku pamet, Talent se može nepristalim karakterom suzbiti, pa i ubiti.
Gdje nema kritičkoga raspravljanja u kulturi, ne želi se saznat: šta je u njoj krivo a šta pravo; pa Joj se ne pospješuje razvitak. Rat je otac sviju stvari. Poučava to jeđaf
· starinski mudri Grk. Ali stvari ima
svakakvih, pa ne bi trebalo đa čovjek voli toga oca, naime rat, i morao bi biti ocoubica, kada po tomu ne bi postao baš takvim, kakav je taj rat, taj otac, što bi mu bio žrtvom. Pa i povijest književnosti nas uči: polemika je mati književnosti. Što manje kritičkoga i pole\mičkoga duha, to više zabluda u kulturi.
Mržnja ma Kritiku nastaje i od nemoći đa se nezavisno misli. Onaj koji ne mish, nema prilike da uživa u misli svojoj, te se ne može radovati ni misli tuđoj; ne obraduje se razlikama između mišljenja i raspravljanju kojim bi se moglo usta noviti šta je pravo: čita li neku borbu mišljenja, samo ga boli glava sve dotle dok svoju ne izgubi pro. „'tivnik onoga mišljenja za koje je „ on. M ovo vrijeme odđuševljavanja: tjelesnšm sportskim | wiakmicama, zazire se od duhovnih jpborbaš ne uživa se u kritici i polemici. Oni koje ne mori znatiželja đa saznaju istinu, klone se objašnjavanja, plaše se jasnoće; udobno im wi tmini; od poblepe za tom tminoni, ne uviđaju u hjoj da će je čovjekti biti dosta u grobu i đa ne bi trebalo da tmina bude nastavak same sebe, ako već, na koncu konca, mora biti nastavak živobne PA A
· Bioušslco SIMIĆ
hranim zvezde. we: BU Znam dobro đa su moje ptice svi jasni snovi. Kađa me mač smrti pokkoši Znam dobro Nebo će se srušiti,
Predeć, Miodrag GNRDIČ
DVE PESME TINN DUFIIČIN
Verovatno će doći (da li čemo na to dugo čekati?) do izdavanja! celokupnih „dela Tina Ujevića (1891—1955). Kađ do toga dođe, najteže će biti srediti bibliografiju njegovih objavljenih pesama, koje su kojekuda ostale razasute. Teram beđom svakodnevnog života, on je bio prisiljen da svoje, često naj=bolje, pesme štampa po raznim dnevnim i nedeljnim listovima, beznačajnim, slučajno i uzaludno pokretanim provinciskim poluknjiževnim i polupismenim časopisima, almanasima i njima sličnim publikacijama. Jer Tinovu saradnju svi su, ođređa, rađo prihvatali, molili ga za nju, a on, večiti beskučnik i osamljenik, odazivao se rađo svim pozivima. Njega, gotovo uvek, nije u tom slučaju interesovao karakter pokrenutog lista, časopisa ili alma– naha, jer on nikada nije pripadao „ni jednom «književnom pravcu. Svoju poeziju izgrađio je sam, kao što je sam ostao u životu. U živo tu je ostao veran svojim pesmama, u pesmama životu. Sa realnošću, sa književnim „kružocima“ i gmizavcima „koji ih podržavaju pravio kompromis; a ako je za momenat i pokušao svratiti sa Široke oaze „svojih prođuhovljenih vidika — na uski kolosek po kome juri luksuzni simplon sa ogranis čenim posteljama Wagon-lits-a, bi4 lo: Je to. samo irenutno, u magnovenju? bio je to bezuspešni pokušaj đa pobegne od samog Sebe ~— jem se odmah zatim vraćao u Sebe, i svoj mali i bezmerno široki svet Tiajvećih Bogatstava, bilo svegš, svega sem hleba“
1, taf66, tražeći Je, dvema svojim pesmama, dospeo i M „veliki vojni almanah“ koji nosi naslov „20 godina naše vojske, 1918—1958“ (Ljubljana, Zagreb, 1958), do koga je, danas, vrlo teško doći. Te pesme su? „Je~
dan čovjek priča o sebi“ (str. 116117) i „Krajolik djetinjstva“ (StPa 117—118). Savesno sam pregledaoi. (ne po naslovima nego'prema tekstu') sve dosada štampane zbirke : Ujevićevih | pesama,
od „Leleka · Nastavakvna TO strani i
Beograd,
nije
u kome je
ı
O Sa Im A ON 0 e
| a a A Ola