Књижевне новине

| |

—

Džozefa Endrjusa je banalnost kraja; zaista, kraj tradicionai:nog romana je, ako roman n;je tragičan kao Orkanski Visovi, uglavnom banalan, jer je očekivan. Poslednje reči iz dela Šervud Andersona i Virdžinije Vulf mnogo su zanimljivije i vredn:je pažnje, jer pokazuju veću brigu za probleme isku-

stva, te se mogu posmatrati mnogo ozbiljnije od

Fildingovih završnih reči, koje su samo ceremonijalno i konvencionalno „zbogom“ glavnim junacima. Ali, mada su zanimljivije i značajnije, one baš nisu uverljive. Tačnije rečeno, one nas uveravaju samo u autorovo traganje za novim vrstama iskustva, a ne u realnost i značaj tog iskustva kao atributa karaktera. Značaj tradicionalnog romana leži u njemu samom, bio on tragičan kao Orkamski Visobi il; komičan kao Džozef Endrjus, a zaključak je samo zaključak. U Niofkuda u ništa i Izletu ma suetionik pisac se upinje đa uhvati pun smisao kada se priča već završava. Posle Džozefovog venčanja i Hitklifove sahrane osećamo da više ništa neće da se dogodi. Ali kada pročitamo završne reči Šervud Anđersona i Virdžinije Vulf, osećamo da ima da se kaže nešto od bitne važnosti i da je kraj, ustvari, početak jedne nove priče. Nešto bi trebalo da sledi; ali šta je to — ne znamo, zato što živimo u jednoj neđovršenoj koncepciji života, postojimo u krugu koji se nikađa ne zatvara. Takvi završeci su izrazi nađe u kompletnost strele puštene u neodređenu buđućnost. Na kraju Lorensovih Simova i ljubavnika, Pol iđe k svetlostima građa stisnutih pesnica, a na kraju Džojsove Mladosti umetnika, Stivn svećano proklamuje svoj književni credo. Pre pedeset ili sto godina romanop:sac bi se upitao — pa šta? Šta će biti kađa Pol stigne u grad i treba da otvori šake? Šta će se desiti sa Stivnovim Književničkim Vjeruju? Hoće li se ono promeniti za pet ili đeset godina? Ali naša imaginacija zastaje u određenim tačkama i ne može đa krene dalje, jer su Pol i Stivn zašli u svet u kome ih ni njihov: stvaraoci ni mi ne možemo pratiti. Oni stoje na početku priče koja se nikađa ne priča. ;

Priča bez kraja opisuje oblik egzistencije o kome se nije razmišljalo i ona nema svrhu. Vizija ili svet-

"lost je saznanje nedostatka svrhe, pokušaj da se

praznina popuni ličnom ili mističnom nadom. Sveobuhvatna i široka prihvaćena koncepcija života pruža dobru imaginativnu umetnost; probna : delimično prihvatljiva koncepcija — nezađovoljavajuću veštinu. U doba kada takva koncepcija preovlađuje sadržaj, umetniku se ona neće poklopiti s formom; svaki odraz ljudske egzistenc:je nosiće obeležje organske nesavršenosti. ~ |

Da li postoji ijedan opšti znak po kome bi se mogla poznati koncepcija života koja je potpuna i, u velikoj meri, normalna za čovečanstvo? Usudiću se da izjavim đa sve takve koncepcije postuliraju

Bernard Beremson:

„TALIJANSKI SUKARI RENESANSB“

„VESELIN MASLEŠA“, SARAJEVO, 1958

Sarajevska poduzeća, više nego ostala, pokazuju nastojanje da se poveća prijevodna literatura s Dpodručja historije i teorije likovnih umjetnosti, područia kojem se kod nas prije vrlo malo pažnje posvećivalo, a i đanas je prilično zanemareno. Nakon Wolflinovih „Pojmova povijesti umjetnosti“, sarajevsko poduzeće „Veselin Masleša“

objavilo je u izvrsnom prijevodu Zlatka Gorjana djelo Bernarđa Berensona „Talijanski slikari renesanse“. Bernarđ Berenson je poznato ime i to je, izgleda, prije navelo izdavača da ovu knjigu objavi, nego uvjerenje da će ona odgovoriti nekim aktuelnim potrebama naših čitalaca. Sigurno o tim potrebama izdavač nije temeljito razmislio u- s puštajući se u ovaj pothvat. No,

transcenđdentnu realnost i priznaju ljudske „odnose s njom, i da ljudski život mora izgubiti smisao, ako se taj smisao traži samo u životu. Tražiti smisao Života u njemu samom znači tražiti smisao života u vremenu: i koncepcija života, koja danas preovlađuje, koncepcija je samo u vremenu. Savremeni roman je priča o vremenu nasuprot pozadine vremena. Tradicionalni roman je priča o vremenu nasuprot stalnog uzora. Ovo ne znači da su Filding i Džejn Osten bili na neki način religiozni ili da su, opisujući Toma Džonsa i Elizabet Benet, bili uznemiravani večnim istinama. Ali oni su živeli u poretku u kome je svako posedovao, ne misleći mnogo o tome, osećanje za trajanje iznad trajanja jednog ljudskog postojanja i verovao da neprekidna struja ljudskog života teče nasuprot nepromenljive pozadine. a Ke

. Vratimo se romanu. Može se pretpostaviti da bez stalne pozadine nema pune slike života. Gledan prema večnosti, čovekov život je potpuna priča. Gledan prema vremenu, on je završena priča, deo beskrajne promene, brza slika na nestabilnoj materiji. Tradicionalno prepoznavanje stalnosti iznad toka događaja ispričanih u jednoj priči pripada određenom obliku misli i verovanja koji je preovlađavao

u toku poznate prošlosti evropske civilizacije; taj

oblik više ne preovlađuje. Taj je oblik pogodan za imaginativnu umetnost i bio je plod religije. Tako je, u izvesnom smislu, imaginativna literatura, ako ne dete, ono bar unuče ili pra-unuče religije. Možda je (ako se stavimo u položaj savremenih teoretičara, koji misle u odnosu na hiljađu buđućih godina) ta poetska i imaginativna prođukcija samo prolazna ljudska aktivnost omogućena određenim istoriskim uslovima i osuđena da s njima nestane. Ovo je dopuna jedne druge teorije: da smo očevici definitivne likvidacije religije u ovom vremenu, i da će, kroz nekoliko vekova, religiozno osećanje sasvim nestat:.

Norma ljudske egzistencije ostaje. Postoje izvesna verovarja koja su za čoveka prirodna jer zadovoljavaju njegov duh i srce bolje od drugih. Oznaka tih verovanja je njihova potpunost; ona zatvaraju krug. U stanju bespomoćne nesavršenosti, kakvo je čovekovo, krug se može zatvoriti samo uz pomoć transcendentne realnosti. Tako je verovanje u večnost prirođno za čoveka; ; sve veštine, sve forme imaginativne literature, pošto ođ tog verovanja zavise, takođe su prirodne za čoveka. Kađa to verovanje delimično oslabi, imaginacija se pomrači i umetnost postaje problem umesto da bude funkcija. Ako bi to verovanje nestalo zauvek i potpuno, nestala bi umetnost od značaja izvan svog vremeha. teško da ona može nestati, jer se sa čovekom rađa.

(Preveo s engleskog Aleksandar SPASIČ)

OTON GLIHA: GROMAČE

| KRITIKE

| mici u svom predgovoru pišu: »Sa”

ustvrđdimo ođmah, da ni u jednom

slučaju nije posve pogriješio. Berenson je tip esteta, humani-

sta koji se u našem vremenu već

„potpuno gubi. Specijalist za umjet-

nost talijanske renesanse, on je u prvom ređu historičar umjetnosti — praktičar čiji se odlučan i autoritativan sud strogo cijenio. Bavio se s umjetnošću s potpunom odanošću, ali na način kabinetskog radnika, kolekcionara, eksperta, od čijeg su mišljenja zavisile materijalne vrijednosti umjetničkih djela na svjetskoj burzi. Autoritet je stekao i svojim spisima, koji su najčešće veoma lična razmatranja u vidu ovećih eseja, a manje historija il: sistematska naučna istraživanja. No, Berenson je originalan i u svojim sudovima, i u svojim shvaćanjima. A ustrajnost njegova rađa i pređanost poslu nisu mogli ostati bez trajnijih rezultata. Iako se vezao za :deale jedne umjetničke epohe i učinio ih svojima, unatoč činjenici da ih je naše vrijeme preraslo, odnosno izmijenilo i proširilo, :pak ono osnovno u umjetnosti, njene humane vrijednosti, trajnu podršku koju umjetnost pruža čovjeku u njegovoj borbi kao potvrđu njegove životnosti, Berenson je stavljao u prvi plan.

Njegova estetika nije sistematski izgrađena, čak ni u knjiz: „Aesthetics and History in the Visual arts“. U knjizi što je sada prevedena kod nas i objavljena u Sarajevu, om svoja shvaćanja iznosi tek usput, u vidu razmatranja povodom tumačenja „neke škole ili autora. Stoga jezik Berensonov n;je stručnjački, naučan, nego više beletristički i često neprecizan, pa neke termine koristi za mnogo širi smisao, za koji mu neđostaje drugog načina đa ga objasn:. Tako riječ „dekoracija“ njemu znači čitav artistički kompleks taktilnih vrijednosti, prostorne kompozicije i vla~

danja linijom, a pod „ilustracijom” shvaća „svako figurativno pređočivanje i samu sadržajnost slike. Berensonova misao kreće se uvijek u podcrtavanju onih težriji umjet nosti koje vođe visokom, klasičnom izrazu, Što se najpotpunije može utjeloviti ljudskom figurom odnosno aktom, pa i razvoj umjetnosti gleda kao razvoj sposobnosti oblikovanja ljudske figure u prostoru, u pokretu, kao rast taktilnih vrijednosti, koje su po njemu osnovni element životnosti umjetničkog djelovanja. Stoga Berenson i stavlja Giotta iznađ Duccia, a yrhunac renesansne umjetnosti vidi u Michelangelu. | · Četiri eseja u ovoj knjizi, nastala u različita doba, obrađuju renesansno slikarstvo četiriju tali-

janskih slikarskih središta. Esej o

venecijanskom slikarstvu, koje najpotpunije, utjelovljuje mlađenački duh renesanse, najljepše je što je Berenson napisao i po lapidarnosti načina i po neposrednom otkrivanju samog smisla toga. slikarstva i njegove životne uvjetovanosti. Drugo je poglavlje posvećeno firentinskim slikarima — to je najviše teoretsko i tu je Berenson najkompletnije iznio svoja teoretska stanovišta i svoje ideale. Ma kako njegove distinkcije pojedinih slikara bile zanimljive, ipak bi trebalo današnjem čitaocu 'vratiti pažnju na pretjeranost nekih njegovih sudova, na specifično značenje koje on priđaje nekim terminima, i na činjenicu da mi danas, naprimjer, drugačije gledamo i vrednujemo Uccella i Botiicellija. Treći, dio zahvaća slikare srednje Italije, uglavnom područje Siene i Umbrije. Tako je Berenson jedan od prvih koji je osjetio izvanredne vrijednosti i umjetnički značaj sienskih Wwrimitivaca, on ne može a đa u skladu sa svojim idealima ne stavi

iznad njih jednog Signorellija ili čak Perugina. No, on je, kao i uvijek, đovoljno kritičan i razborit, pa da i u Rafaelu nađje neđostatke koje vidi naše vrijeme.

No, ipak ostaje činjenica đa se Berenson kao estet, kao čovjek rafiniranog ukusa, uzdiže iznad Betensona teoretičara. Najbolji dokaz za to je četvrto poglavlje, posve-

IROMESENI - BORN

Univerzitet u Hullu štampao je ovog meseca publikaciju »Tromesečna kritika« za proleće 1959 u redakciji C, B. Koksa, A. E. Disona, prof. P. Dandia i Ričarda Hogarta, a uz podršku počasnog komiteta akademskih prosvetitelja.

»Iromesečna kritika« uglavnom se bavi modernom književnošću, britan-

skom, američkom i evropskom. Ured

vremeni pisci su neosporno najspor” niji i neizbežno nas ostavljaju na šem sopstvenom iskustvu, našem smislu da sami odlučimo šta ima pravu i trajnu vrednost«. Kao svoi prilog prvom broju Džon Dandi je dao movu verziju kritike romana »Pod zelen-granjem« od "Tomasa Hardia. Rajmon Viliams dao je analizu Dilen Tomasovog dela »Pod mlečnim drvetom« i mw ovoj svojoj analizi ukazuje na uticaj Džems Džojsa. U rubrici »inostrana gledišta« Mičard Gerber u eseju »Mit engleskog ostrva« razmalra razne engleske Ulopije počev od Tomasa Mora do Džordža Orvela, sa kontinentalne tačke gledišta. U jednom simpoziumu, na živ i direktan način, sa pedagoške tačke gledišta diskutuje se pitanje »Zašto predavati englesku literaturu«? U ovom simpoziumu ističe se ogromna važnost

proučavanja humanitarnih

nauka upravo u doba sve većeg tehničkog napretka, u kome ljudi imaju sve manje vremena za dokolicu.

ćeno slikarima sjeverne Italije, u kojem je, pored slikara Padove, Ve-

rone, Milana, upravo u ferarskoj školi, u bizarnim slikarima, kao što su Cosme Tura, Ercole Roberti, Dosso Dossi, osjetio njihovu jedinstvenu i neobičnu ljepotu, i tako se sam uzdigao iznad svojih shvaćanja i same eksplikacije. Matko MEŠTROVIĆ

Zlatko TOMIČIĆ ,

u zemlju.

nije bolje onda reći odma

se vratiti. Ne smijem zaboraviti

sam ga našao.

danas, ne znam, ali kadgod se

· Stevana

wO prvom planu, u onom površinskom kopu, razvija se priča o đdjetinjstvu u jednoj našoj građskoj ulici, sa obaveznim poljančetom za igru s Kkrpenjakom, sa nađobuđnim dječacima i naivnim djevojčicama sanjalicama, sa šupama, uličnim sviračima, zapuštenim tavanima, dječjim razmiricama i nesporazumima, sa strastima i nagonima onog fantastičnog i neizmišljenog doba života, u kojem se presudno dogodi sve ili ništa. Međutim, ovdje se dogodilo. Začela se misao o čuđesnoj Zemlji bez batina, jednoj drugačijoj varijanti Zemlje Dembelije, u kojoj će djeca donijeti svoj Ustav,

svoje zakone, svoja pravila po Kkojima će živjeti ali će biti oslobođena straha ođ kazne koji zagorčava hnji-

Cuh cvrkut iz gline

Prolijeću oblaci bez svjetlosti,

Bez tame

I utišavaju buncanje zemlje

U vidu luike i oka.

{5 Tvoj lik boravi U svakoj mojoj kaplji

I narasta u zmije okovratnice.

"To je onaj život gdje se Kosti mirisnije od bilja I ukradena dječja krila Rastjeruju crveno nebo Iznad očiju iz vazni.

Izmislili su me da me priviju na rane,

Zlatni zrak kroz mene Uhijanu žicu ispreda.

'To je ona svjetlost Gdje mi sč ne vide krila U ovoj iznutrici bilja.

Kunem se da ne vidjeh pticu

Čuh cvrkut iz gline, Velika krvava kiša Obojila je naše krovove i

Crno kamenje u zalogaj se gnječi

Guramo se koža do kože Da zvijezde ostave

Po jednu tačku na nama; Ima nas koliko prašine.

I zveckao sam

Da duh svoj probudim

Van zvonkog metala i kamena golog

'Đoslije svih kiša

suše

Prezrelom granom koja me njiše

U. krugu svjetlećem

Od sna u kosti jačem. ·

I ne dozvah te crvenim svojim glasom Iz tvoga drhtanja tragom,

Koje ne donose nebo

I nw vilice ti usadih zvijezde. Tražim ljudski lik Da me ne bratime zvijeri. Sada su svi nasukani Na istoj usijanoj žici,

"Tražeći svoje srce

našu ljubav. Dok

Kada sam prisvajao zvijezde

Dječak se znoji u snu, "Tražeći svoje usne Djevojka hvata pticu, A tebe nema, druže, Da te golicavo žare Da se muški nadmećeš U horu zamornih glasova. Miruj, polako se iz ognja vajam, Ne priznajem ni mlijeko ni suze sam tfajao cvijet Od utrobe do kamena. Da može vrijeme kao traka Da se premotava i briše, v Da mogu da se obnove oblici i zvuci. Oko kičme ti se okretahu glave Dao sam ne sluteći mraka.

Blažo ŠČEPANOVIĆ i

< ——

vrbina pištaljka, da se mač čuva oka, jer će biti osramoćen, časno i bez ikakvih posrednika.

NEPOZNAT ČOVJEK

držao. Smrtna strava me uhvatila. Mislio sam: izgubio sam put. Stajao sam oslonjen o drvo, mlad i obrijan. čovjek prilazio mi je. »Evo me, vratih se«. » Tko ste?« pitao sam ja. »Tko sam ja? Pa to sam jal Zar me ne poznaješ?« »Ne. poznajem. Ti si stranac, gubi sel« I čovjek s velikom sijedom bradom i prljavim ušima žalosno se vrati i ode. Kuda? Tko zna kuda! Vero jatno i nije imao kuda otići. Ali je otišao i meni nije bilo žao. Zaista ga nisam poznavao. Bio mi je sasvim nepoznat i tuđ.

DVA PIJANCA

TRI NOVELETE ·

U snu vidjeh mač i oko. Uznemirih se: što će mač i:oko? Da su ovo drevna vremena, onda bi, ili kraljevu kćer za ženu, ili bi mi o ı takve prilike ,da će mi odrubiti glavu ako kažem »ne«, a ništa ne ću dobiti, kažem li »da«. Ne isplati se kazati »ne«, Lako je moguće glavu izgubiti i zbog jednog i zbog drugog odgovora; Zato je bolje ne odgovarati ili iskopati duboku jamu, pa govori

po odgovoru na ovo pitanje, dobio drubili glavu. Danas su međutim

a još manje »da«:

Ali iz zemlje bi mogla izrasti vrba. A od vrbe bi neki čoban mogao načiniti frulu,'a iz frule bi se začulo:

pa će progledati oko i prelomiti se mač«. 1 -ar h sve, prije nego što izraste vrba i zapišti

»Mač će probiti oko, A to bi bilo strašno. Zar

progledati oko i mač će

Stajao sam i naslanjao se leđima o drvo. Veoma su me svrbjela leđa .i rado bih se bio njima očešao o stablo drveta onako, kako to, lijeno i sladostrasno, čine govćda, ali ne učinih to. Gledao sam kako odlazim puteljkom i vidio sam se gdje se okrećem i gledam prema stablu. A. ja sam se pravio lud kao da .stojim. U stvari, veoma brzo sam odlazio. Ta je igra bila još bolja, to sam još bolje glumio, jer sam i suviše čvrsto stajao. »Ne ću daleko«, mislio sam, Samo malo

' ustranu. Tu ima kupina, možda i kakva žena spava u grmlju. Brzo ću

put kojim ću natrag. Ali sam se za” Ipak Neki

Ja te ne

Uvijek sam se čudio, zašto ta dvojica ne naruče fijaker, pa »ne provezu gradom derući se iz sveg grla. Tako bi ih svi vidjeli znali da su to oni. Jednako sam se čudio što ih nisam vidio pješice ići zajedno. Ne, ni toga oni nisu nikad učinili. Da jesu, mogli bi tom prilikom diskutirati štogod veselo, na primjer o maču i oku. Ali tko zna! Možda baš zato i nisu nikada išli zajedno, premda su to bila dva najslavnija pijanca ovoga grada. Jedan je ipak bio veći junak o drugog. Kad sam ga upoznao, bio je silno •kratkovid. Da li je to i

napije — barem tako ljudi kažu —

viče, da on vidi dalje od svih. Možda je to istina, ali ja često sumnjam nije li tu posrijedi kakav lopovluk. Jer, drugi pijanac, koji je bio manji delija od prvog, vikao je pijan, da je uškopljenik i onda se skidao gol, pa se vidjelo da je on stvarno užkopljenik; ali i to sam nažalost samo čuo od drugih. U neke sam se činjenice ipak pouzdavao. Na osnovu čvrstih podatak ustanovio sam, da se tu iza

· strašno naličje.. Kako ima istine u poslovici, da je u vinu istina, oni su se bojali sastati, a ako su se već i morali sastati, nastojali su, da se ne napiju, a ako su se već morali napiti, nastojali su, da ne piju vino, jer je u vinu istina. A. toga su se oni silno bojali. U pijanstva čovjek ne zna što govori, a da je došlo do diskusije o maču i oku, tko zna što oni ne bi izbrbljali. Tad bi odjednom moglo postati jasno, kako njih dvojica varaju čitavi grad i da oni uopće i nisu pijanci, nego dva lopova, koji glume pijance, da bi izgledali herojski i da bi mogli biti lopovi, a da im to nitko ne zamjeri, jer pijanac kakav god bio, ne može biti loš, jer je pijanac. I tako su se njih dvojića izbjegavala (i nikako nije dolazilo do diskusije o maču i oku) i nitko do danas nije saznao, da njih dvojica! uopće i nisu pijanci. _ .

lica krije

“Oea

OTME.

Io 571

»Zemlja bez batina«

Bulajića

„NARODNA PROSVJETA“, 1958)

hov tek probuđeni život. Najmrskija tiranija djetinjstva je ukinuta! Živi se slobodno, nesputano, prirodnim životom, izvan školskih i kućnih, po• rodđičnih stega. Iđeja oslobođenja i bijega ispod iga roditeljske discipline opija i zanosi mlađe duše spremne da se upuste u borbu za život. Nema djeteta, i neće ga biti, koji bar u duhu, u mislima, neće poželjeti đa se ostvari san MBulajićevih junaka. Djeca se upuštaju u istinsku avanturu. U njima se đešava preobražaj: oni postaju smjeli, združeni, osokoljeni svojom“ samostalnošću i spremni da se opru nasilju. Piščeva razigrana mašta upotpunila je dđetalji-' ma ovu avanturu đavši joj soka, atmosfere i dječjeg osjećanja svijeta. Dječaci i djevojčice, sukobljeni sa jednim novim ređom stvari, počinju da stvaraju i izgrađuju svoje Oosobine, svoje fizionomije, đa se diferenciraju, oslojavaju, đa u sebi produbljuju sklonosti i afinitete.

U dubini šuma stvorena je jedna nova Zemlja u kojoj je osnovni zaKon: slobođan život! Iđeja je izvanređna, zahvalna. Pisac je uspio da prođubi svoju namjeru, đa je umjetnički realizuje i konkretizuje. Međutim, on je — miješajući i sukobliavajući a ne sjeđinjujući đva paralelna toka i dva različita kretanja i đešavanja — razdvojio svoju knjigu na skoro dvije samostalne i razliite priče: jednu do Zemlje bez batina, onu iz neposređne realnosti, i đrugu koja je čista pretpostavka mašte, takoreći nađrealnost ili tek moguća realnost. Na Kkraju priče Realnost se vraća da poruši dječie snove. Rat je surovo oličenje onog gornjeg, Vis šeg i neostvarljivog — suđbinskog kretanja koje je nađ čovjekom, pš prema tome i nađ djetetom. San o sreći ruši se kao kula od karata. Dječaci ulaze u rat. >

Pa iako ova priča nije do kraja i ocjelovijena, oma je bo-

ušivena i gata humornim partijama i sočnima detaljima, lijepim opisima i dubo-

vitim pasažima, čita se lako i bez napora, sa željom da se ostvari dječži san i u cjelini djeluje kao prijathm doživljaj Loji nas obasja {i orarl,

f Bista BRIEKOVIĆ