Књижевне новине

Mirko BANJEVIĆ TUŽBA SVETOM VASRIJU OSTROŠKOM

Veliki, Ostroški Vasilije sveti,

nek ti je slava! · pDojadiše nam ovi krševi kleti skapa nam i dijete i vo i krava, -.

· Ewo dolazimo dvjesta godina

do tvoga kamenog stana izviremo gladni iz sušnih dolima za spas — Za miris ozjelog tamjana.

Preglođasmo stopama tvoje pragove. Cjelovima s krvavo puklih usana napravismo već na ziđu sagove —

i ne svanu nam za našeg đana,

Tražimo te, sveti i čudotvorni, nek ti je dar i služba! Postasmo ljuti, zli i umorni,

naša se teška ne čuje tužba,

Zgrčeni te kumismo i propištasmo ko u procijepu ruđinske zmije, što god možemo i mi ti Gdasmo, al pomoći nam nije.

Đa sjen svesihi ivoj nas ne prokmene, donosimo ponjave·i grude sira, velika bijeta rona vune

i ploče voske Žute ko lira.

Počuj, veliki Vasilije zlaimi,

'tvoja je moć i sila!

Suvi, skorjeli, crni i patni, dajemo tiwpostednju Krv:dz žila.

{ ništa bolje, ne okrenu nato

Ti ne pomežeš nama golima. Pomaga onim što ti đaju zlato

i k tebi gospođskim dođu kolima.

veliki, svel, memi oprosti

čto govorim. gorku istmu šio mavrnuše rneskupo-plaćene kosti đebelu griva

O velji! Geze-Kkao- kobila,

lood njih je-makit, zlato i Ssrma, Kupuju gđ3s. god: je stopa probila, #o naše zemlje 3 „gustog grma.

#a njivanii teojimi 1 sad rađimo beskućni MO prije jednog wijeka, tebi betonske Kule građimo, a mašoj boljci ne bi lijeka.

Kaj tvoje kuće šibaju Kknute,

usta nam wežu uz jek zvona,

dok u voHu S Đlagoslovom vise pršut za crnu bratiju svetog ti trona.

Pomažeš im sveti vasilije blagi, nek sm ti prosti i naši skuti!

Ti tvoji siti nasljednici dragi

ko bikovi su postali silni i kruti.

Pođigoše međe kao bĐeđeme

oko tvoje svete gore i paše,

nađu li nam Živo, ko vražje sjeme, prebiju ga na oči naše.

ggodniče božji, ti name oprosti

što ne vjerujemo tvrdo više

u gnjile i lažne tvoje milosti

zbog kojih vjekovima krv nam- piše!

sve izgubljeno. Mak de činio taj ponor još dubljim,

dakle, ; sko more, za koji minut možemo postali h valova., Da je imati

tajanstvenmtjim, iragičnijim. lo Je, noćno emigranti koj žrtve u slijepoj igri svemocni bar tvrdo tlo pod nogama. Jedan neko dođe do nas. talijanskc ili vražije, pomahnitalog mora.

~“,

Nasta žučna prepirka.

— Alo dodm naši moforni čamci, šta ćeš od

bruke! Zvao si one od kojih bježiš? Samo da se dočepamo još držati u ovim vrtlozima?! „.

— Bolje i n zatvoru nego

ne reče odlučno:

od drugova predloži da pucamo, Neka dođu naše patrole, albanske, svejedno, samo da se oslobodimo

kopna. Koliko ćeš se biti potopljen — praMac je potpomagao.prijedlog za pucanje.

Gotovo da pobijedi ovaj prijedlog,

Čim bi čuli pucnje, granične straže otvorile

PRIPOMENA O HRVATSKOJ SOCIJALNOJ

nas, između dva rata, značio iknjiževnost kojoj su tek motivi dru-

štvovno zbivanje i društvovni pro

blemi, nego je zapravo značio književnost u kojoj su društvovna zbivanja i društvovni problemi predstavljani tako da čitaoci, koji je čitaju, osjete i osvijeste se da je potrebno promijeniti socijalni i ekonomski. poređak, kako bi se radnički i seljački proletarijat, ta većina naroda, oslobođio od mevolja u kojima ga drži kapitalizam; da je, dakle, potrebno uspostaviti socijalizam. Socijalna. literatura je eto bila književnosna socijalna kritika, ali još više književnost u kojoj je smisao socijalno revolucionaran, bor beno socijalistički. Smisao izraza socijalna literatura, barem u nas između dva rata, drugačiji je nego bi se on bio shvatio prije toga vremena. Književnosti koja bi se mogla nazvati socijalnom, bilo je, u nas, koliko toliko već u devetnaestomu stoljeću. Ali u izrazitijem smislu hrvatska socijalna literatura počinje se naročito razvijati kad i hrvatska moderna „poezija: počinje satiričnim pjesmama Kranjčevića, pa Matoša, i Janka Polića Kamova. Dakle prije pola stoljeća. Pa i ko= ji decenij više od pola stoljeća, Socijalna kritika, pa i Soci, jalna revolucionarnost, očituje se baš u toj modernoj poeziji. To nije slučajno ni sporedno. Izraz pravoga pjesnika je umjetnosno revolucionaran i ujedno društvovno revolucionaran. Novi Kkriterij O Umjetnosti jest i o društvu. Barem djelomice. Makar ta istina nije uvijek jednako i svakom očita. U prilikama hrvatske književnosti talenti spomenute trojice pjesnika, u svoje vrijeme, svojim su izrazom, svaki napose, novi kriterij o pjesništvu i novi kriterij o društvu; ali nemaju određenog socijalnog političkog cilja, barem ne izrazito socijalističkog

Ali odmah nakon Prvog svjetskog rata, dakle koju godinu poslije Oktobarske revolucije, dvojica mladih pisaca, August Cesarec i Miroslav Krleža, izdaju i uređuju, u Zagrebu, 1919, polumjesečnik Plamen, u kojemu objavljuju socijalno revolucionarnu književnost. Djelovanjem. tih začetnika socijalističko altivističke književnosti, mijenjaju se u nas nazori O književnosti, o društvovnoj svrhi književnosti; shvaća se da u književnost, pa i u samu poeziju, pripada i politika. Nakon Plamena, koji je plamtio nekoliko mjeseci, Cesarec i Krleža objavljuju svoju književnost u nekim ondašnjim revijama, poimence u Kritici i u Saoremeniku, te, napokon, godine 1925, pokreću Knjišeonu republiku i u njoj nastavljaju svoje spisateljsko aktivističko djelovanje. Uoči Drugoga svjetskoga rata Miroslav Krleža urećuje također aktivističku reviju Pečat. Poneki drugi mladi pisci, u to vrijeme između dva rata, odjelovljuju, ili barem nastoje odjeloviti, socijalno kritičku književnost, ukoliko ne izrazito socijalno revolucionarni smisao u književnosti. Socijalni kriterij postaje važan koliko i umjetnosni; u nekih od tih pisaca bio je važniji mego li umjetnosni; štaviše postaje važan i u likovnoj umjetnosti. Nastaju ikritićka raspravljanja, pa i polemike,

to gorko,

da bar

— Još mogu pravcu spruda. I mi ostali ruke čekalo De spasenje. odužševljenju, zadubljujući veslo:

— Šta je to što ne mogu proleteri?

Obala je bila već sasvim kakav rt, ni sprud, nego široka pješčana plaža, pusta i usamljena. Uopšte čitava obala je bila nekako divlja, neobrađena, zasuta sitnim čestarjem sa po

s Jedne strane, između onih. pjesnis ka i publicista kojima je za umjet-: most ispravan jedino progresivno socijalni kriterij, i, 8 druge strane, pisaca koji su smatrali da književnosno djelo treba da bude umjetnost, da bi moglo biti socijalma i socijamo progresivna umjetnost, Bez obzira ma opreke između tih. kriterija, u hrvatskoj književnosti, između dva rata, socijalni kriterij bio je uopće važan; malo koji mlađi pisac nije do njega držao i onda kad nije smatrao da se samo po tomu kriteriju odlučuje o vrijednosti umjetnine. Ono malo makladnika, koliko ih je bilo, ponajvećma su izdavali baš socijalnu literaturu (izvornu, ili prevedenu iz stranih jezika), jer su je najviše i najlakše mogli prodavati. Čitaoci su je naime najviše čitali. Listovi koji su izlazili duže, ili kraće vremena — Književnik, Kritika, Savremena stvarnost, Kultura, Izraz, Li-

fepodiura — bili su organi samo za socijalnu i socijalno revolucionarnu književnost, Isto tako neki 'književni almanasi i kratkotrajni tjedmici ili polumjesečnici, Dakako, sve je to suzbijano cenzurom i zabranjivano policijom. Pa i u tradicionalnoj reviji Savremenik, koju je izdavalo „Društvo hrvatskih književnika, i u prvim godištima Hrvatske revije, koju je izdavala Matica Hrvatska, objavljivano je SsOcijalne i socijalno kritičke književmosti. Sve u svemu, socijalna književnost sačinjava ponajvažniji dio hrvatske književnosti što je nastajala između dva rata. Hrvatski nacionalni otpor hegemonistićkom monarhističkom režimu bio je skladan sa socijalističkim političkim shvaćanjem da svaka nacija treba da bude nezavisna i slobodna, te je Kknjiževnosni prosvjed protiv političkoga sistema, što ga predstavljao spomenuti režim, bio zapravo prirodan u atmosleri ka-

LAZA VOZAREVIĆ: PIJETA.,

II —–c–c–c–ıI i ————z——J>>—

— zahvatao je očajno veslom ub smo Žživnuli. Na domaku Jedan od drugova reče, u

blizu. To nije bio mi-

kojom koli-

bom dublje n polju. Najzad, barka se zari u albanski pijesak. Tek

tada sam lijepo vidio koliko je bila uboga, primi-

iivna, upotrebljavana. Prava ribarska raga.

da »Djedo«

se izvukli.

Hladnoća je prožimala da iziđemo na obalu i zapalimo vatru. Pokušah da iziđem, ali sam se odmah stropoštao u vodu. Kao da u pantalonama nije bilo nogu, kostiju, same, prazne stupa vukao iz vode izvan domašaja

tijelo, jedva smo čekali

kao da one ju na ile. Jedva sam se puzeći iZtalasa. Puzeći i ostali su

bi vatre na nas. Zaglavili bi prije nego se usude da dođu.

Čamac je tumarao po uzburkanim valovima. Počeli smo se ponovo smjenjivati na izbacivanju vode koja je sve više prodirala.

Cijela noć ostasmo na vodi. "Tek pošto je svanulo, vidjesmo da smo zašli wu albansku stranu, i prilično daleko u zalivu. Jedan bijeli sprud pružao se od obale kao kakva spasonosna ruka. Činilo se da do njega nije daleko. More je bilo malo popustilo, ali mutno, nekako bunovno, nesređeno, nespokojno. Opet smo stekli pouzdanje u sebe i riješismo da upnemo po sliednju snagu i izvučemo barku na obalu. Ljudi su bili krajnje iscrpceni, kao samljeveni, oko očiju crnio se svakom krug od neprospavane, ubitačne noći, kao da je svakoga konj udario kopitom baš posred očiju.

»Djedo« zatraži malo hljeba, me prestajući da vesla.

— Ubaci mi ga tu. kljun, molim te.

Olummo sam jedan okrajak mokrog hljeba i dao mu ga. Dočeo je snažno da žvaće.

Primijetismo nekog čovjeka obalom. »Djedo« povika na albanskom da se primakne, da smo prijatelji, da je »besa«, tvrda vjera. Bio je to po svoj prilici kakav žaba, Mfomaina odjeven sa turbanom oko glave. Imao se utisak kao da smo negdje duboko u Aziji. Sporazumjesmo se s njim preko pratioca koji je ponešto znao albanski. |

Čovjek nakrši čitava naručja suvih stabljika od morske trave, i zapali vatru. Stalno je prinosio nove naviljke. Vatra se razgore u širinu i u visinu, uskoro

je postala visoka i talasava kao zastava. Tako ie do-

živjesmo, dočekasmo. Poizmakli smo se, okretali oko nje, sušeći se i zagrijavajući. lamenovi su sukljali sve bujnije, yiše, rujnije. Jedna flaša rakije išla je od druga do druga, a naročito smo počastvovali čobana. Bili smo srećni što smo Živi.

Vatra je lizala u visinu. »Djedo« }eče da to nije ni naša kraljevska, ni albanska zastava, nego prava” internacionalna, crvena, koju čovjek čovjeku u nevolji i bratski, zapaljuje i poklanja,

“7

KASTELAN TIFUSARI

Brojim stope na bijelu snijega, Smrt do smeti.

Smrt su stope moje.

· Smrt do smrti. Smrt do smrti. Smrt su stope moje.

Svaka ide svome \,

grobu.

Svaka ide svome grobu ko izvori

svome

moru,

Svaka ide svome grobu,

2.

Vijavica. Vjetar vije. Čovjeka ni vuka nije.

—- Ognja, ognja · kosti vrište.

— Zvijezde, zvijezde oko te.

Žvale mračne večerat će moje prste i moždane...

Vijavica. Vjetar vije. Čovjeka ni vuka nije.

— Ljudi mili, braćo, ljudi... U tišimi

gluvi korak

izmoreni.

Slušam riječi

u ognjici,

·

LITERATURI

kva je bila nu. Hrvatskoj između dva rata. ji

Nabrajati imena . pojedinih pisaca i njihovih napisa u revijama i njihove knjige proze i poezije koje su socijalna literatura, u smislu kako je u ovom članku pokušano da taj izraz bude objašnjen, nema svrhe kada ujedno ne bi te knjige i ti napisi bili i podrobno prikazani. Takav prikaz ne može se zbiti u okraći članak. Osim o djelu Miroslava Krleže, o toj socijalnoj literaturi kao pojavi, koja je u povijesti hrvatske književnosti i politike vrlo značajna, kroničari kulture i politike — koji su u nas surogati za povjesnike kulture i politike — ne zapisaše do sada ništa naročito. Štaviše, nema ni potpunoga prikaza O opsežnom spisateljskom i političkom radu Augusta Cesarca. Nehaj za Književnička djela toga mučenika naprosto je nerazumljiv.

Sve prepirke i pisaca socijalne literature mogli su, u vrijeme kad su se zbivali, biti smatrani nevažnima i nepromišljenima, pa to bi mogli biti i .dandanas.

Unatoč tomu, socijalna književnost, kad je bila dobra i kad je bila loša, bila je upozoravanje kako je tegoban i tjeskoban udes čovjeka u buržoaskim socijalnim i ekonomskim napravama; bila je poticaj na” borbu za socijalizam. Nejasan i neartikuliran vrisak može biti zov u boj, isto kao i jasan i muzikalan. Poticajna na socijalizam i utjecajna, posebice, na mnoštvo omladine i građanskih intelektualaca, da se osvješćuje o smislu socijalizma i o potrebi da se on uspostavi u narodnom životu uopće, hrvatska socijalna literatura je ponajvećma zaslužna da je najveća većina hrvatskog intelektualnog svijeta, za. vrijeme Drugoga svjetskoga rata, bila svijesno, svim sobom, za demokraciju i socijalizam. A velik broj hrvatskih pisaca sudjelovao je neposredno, ili posredno, u Narodmoj oslobodilačkoj borbi. Pisaca koji su u njoj sudjelovali neposredno, bilo je toliko, da se ne može reći da ih je, razmjerno, bilo ma-= nje nego li je pisaca ijedne druge jugoslavenske Književnosti. Naprotiv. Sudjelovalo je u mjoj i onih književnika koji se nisu isticali kao socijalni pisci Shvaćanje o književnosti me mora biti istovet-< no sa shvaćanjem o politici. Politička misao i politička strast ne mogu u svakoga pisca postati mjegova umjetnička misao, njegova lumjetnička strast, Od pjesnika koji a svomu rađi Zzabacuj6 imjehbnost radi politike može se očekivati da će, možda, bade li mu potrebno i ugodno, radi umjetnosti iznevjeriti politiku u koju je dotada vjerovao. Netko kao pjesnik može katkada i nesvjesno uraditi pjesničko djelo, a političko radi svijesno. Jedinstvo pjesničke i političke misli nije u svakog pjesnika. Vrijednost socijalne literature kao imaginacijskog djela može se ocjenjivati samo kao vrijednost imaginativne Kkmjiževnosti. Ali u stanovitom vrememu, dotično u razdoblju između dva rata, socijalna li-= teratura je bila socijalno i politički važnija i onda kada je ponekad bila manje . vrijedna nego li koje drugačije pjesničko djelo.

Stanistaov ŠIMIČ

— Druže...

— Draže.ss

Rukom hvatam ladnu reku.

Idem nijem u koloni,

Otkud ovaj dan, ognjeni golub .na dlanu, otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi plan.

: 93 Otkud ovaj glas, na kojoj obah raste»

sporovi između

ANGAŽOVANOST SAVREMENOG PISCA

Nastavak sa 1 strane akcije. Pisac i evolucija sa kod nas jedna proverena i nepobitna stvarnost; jedno bogato i nesvakidašnje iskustvo, čija je teoretska osnova iu Programu SKJ. i

Pisac je, sam po sebi, revolucija — to bi mogla đa buđe druga, isto tako osvedočena stvarnost: jer je on jedna od onih izuzetnih snaga koje se ne gase, ne miruju, koje potstiču i podržavaju razvitak ličnosti, društva, slobode, progresivne i stvaralačke misli. Njegov, uticaj i njegova revolucionarnost biće utoliko veći ukoliko je izrazitija i svestranija njegova angažovanost na raznim „područjima društvenog i kulturnog života; on mora uvek biti pripravan da iz svoje nasuštgS, samoće iziđe na asfalt, među ljude, u burni vrtlog gradskih ulica, irgova i radilišta, da proveri koliko je spoznao muka i rađosti, svojih savremenika, i da od njih primi nagradu i kritiku, i đa povrati i uveća svoje dostojanstvo. Odbacujući tako svoju imaginarnu, veštačku slobodti i slobođicu učaurivanja, intelektualnog dremeža, ćiftinstva i mrzovolje, pesnik, pisac postaje stvarno slobodan? jer se kreće i dejstvuje u onom pravcu i cilju koji je pravi i jeđini raztog njegovog postojanja.

OG današnjim prilikama, dakle, čovek od pera mora ponovo da preuzme prosvetiteljsku, pedđagošku Uulogu: stari životni okviri su popucali i probijeni; uspon novih, mfadi društveniH snaga traži novi moral, novu etiku, socijalističku, i nov, socijalistički humanizam. Stare istine treba protumačiti novim, mođernimi rečima i primerima. Nove istine treba humanizovati. Etc prostranog radnog polja za svakog pisca, za svakog pravog pisca, za angažovanog pisca! Može Se bez narFočitog naporš slepo i nasumice trajati; ali smisleno i delotvorno živeti nije ni lako ni jednostavno. Neophodno je uvek učiti kako sc živi: heopBodno je i važno učiti kako se kulturno živi. Pronaći novu osećajnost, umesto stare i stalno preteće duševne praznine i jalovosti; i nove oblike ljudske ljubavi! staloženije, sadržajnije. Biti smeo. Biti hrabar. I biti krajnje požrtvovan ti toj smelosti i hrabrosti. Književnik može u svemu tome da pronađe svoj sektor, svoje najpogodnije mesto i svoju celishodnu funkciju. Tu će izoštriti svoju revolucionarnost. Tu će osetiti bilo i ritam vremena i sveta — ovog našeg, i onog velikog oko nas. | I tu će, najzad, naći potsticaje i hrane svojoj umetničkoj reči, i moći će od nje da načini čudo: da je ostvari u onoj uzvišenosti i lepoti koja će ogrejati ne samo naše duše i srca, nego će mnoga herojska Žnametnija našega života i borenja učiniti bližim i prisnijim evropskoj duhovnoj klimi, savremenom svetu i čovečanstvu u kome postojimo i čiji smo danas bitni i neodvojivi

eo. ,

Miloš I. BANDIČ

S

IU svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda, sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda Kad pjesme umiri, ti što si ljubav sama, ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama, hoćeš li umirući živu ljubav dati što prkosi smrti i čelik prelama?

Hoćeš li nmirući živu ljubav dati što u svakom srcu iznova se rađa, hoćeš li glasom zore u noći zapjevati»

Ako padnem u mraku, prenesi živima pozdrav, prenesi od groba do srca, prenesi kroz tminu pjesmu što ne gine: sloboda, sloboda.

|