Књижевне новине

KRITIKA

Veljko Petrović o našem

književnom nasleđu

ĆO književnosti i književnicima« — Matica srpska, Novi Sad, 1958)

Nova knjiga u ciklusu izdanja sabranih dela Veljka Petrovića donela je znatan deo spisa ovog našeg istaknutog pisca, eseja i članaka koji govore o našoj književnosti. lako su u njoj sakupljeni radovi pisani u različitim godinama o raznim temama, ona ima jedinstvo koje ostavlja snažan utisak. O kniiževnosti i književnicima govori pisac koji poseduje inventivan kritički duh, Živo posmatračko oko, istančan ukus i dar sugestivnog pripovedanja. Čar njegovom govoru daje i strasna privrženost književnom i umetničkom delu, visoka ceMa pravom književnom i umetničkom stvaranju, radost „u opisivanju trajnih umetničkih vređnosti. Govori u knjizi rodoljub koji se bori da otkloni komplekse inferiormnosti u kulturi malih „naroda prema velikima. i koji pasionirano traži Živu vezu originalnih Kknjiževnih dela sa životom narođa.

Veljko Petrović je u ovim svojim ogledima i člancima naizmenično opservator sa razvijenim kritičar skim instinktom, suptilni esteta, živahan kozer, rečit pripovedač, a nadasve i najčešće nadahnuti pesnik. On piše toplo o knjizi kao legator one prosvetiteljske epohe koja je demokratizovala vezu između Knjige i čitaoca. Sa unutrašnjom pmocijom piše o lepotama u osobinama i odnosima naših „klasika: Njegoša, Branka, Jakšića, Zmaja, Laze Kostića, ignjatovića, Sremca i drugih. Inspirisano otkriva ono što sumira njihove vrednosti, nalazi Sslikovite estetske, artističke i mislene reči za srž njihove umetničke trajne lepote i prisno, ispovedno ih saopštava čitaocu, sa angažovanom željom da ih ponovo opiše i ovenča lovorovim vencem. Veijko Petrović je u ovoj knjizi pesnik našeg književnog nasleđa, ne celoga, jer on ima svoje izabrane, one kojima je lično oduševljen i koje bi hteo poetski da prenese u večnost. Među njima ne zadaju brige 'Njegoš, Branko Radičević i Đura Jakšić, jer on: su osvojili vreme i ne nailaze na „sumnje i otpore. Spori se sa kritikom, skepsom i rezervom prema Lazi Kostiću, Zmaju, „Stevanu Sremcu. Sporio se svojevremeno sa Jovanom Skerlićem, „Svojim. vernim prijateljem, usmeno „oko Laze Kostića, a takođe posredno i pismeno, istakavši odlučno, sa suptilnim probirom estete, trajne vrednosti u Kostićevoj poeziji.

Veljko Petrović se vraćao svojim omiljenim temama, više puta pisao o istim književnicima, no to tako objavljeno u Knjizi ima svoju posebnu draž. Odaje plemenitu strast umetnika, njegova pasionirana traganja da otkrije nove,lepote u delu koje voli i da kaže i novu reč. Veljko Petrović zaista i uspeva da, u vraćanju na istu temu, obogati je novim, razgranatijim mislima i novim, intenzživnijim ospervaciiama. Istina, događa se i to, da je Ono ·što je ranije napisano poetičniie, svežije i poetski nadahnutije od kasnije reči, al: ni u tom slučaja ono kasnije ne podđbacuje. Misao i opservacija u ovoj knjizi Veljka Petrovića ne gube visinu niti kađa su date u prigodnoj reči. Veljko Petrović više puta govori o knj, ževnosti i književnicima u ovoj knjizi povodom jubilarnih svečanosti a neki put i u vidu nekrologa. No njegove reči u takvim prilika· ma nisu konvencionalne. I u takvim .prilikama bljesne pronicljivost njegovog duha, a estetsku meru očuva finesa đuha koji ne podnosi prazni, kićenu frazu. :

Kađa su u stvaralačkom kontaktu izvanredno poznavanje Veljka Petrovića narodnih tradicija i njegovih pesničkih inspiracija, on uđe u dušu poezije naših klasika. Blistavo

je pisao o Njegoševom stihu 1955.

gođine, kada je u tome stihu nalazio originalne, snažne kvalitete, a pisao je bez esejističkih pretenzija. ·Glasno je ispoveđao svoje „misli, svoj poetski, umetnički doživljaj genijalne Njegoševe poezije. Našao je skladne, slikovite reči da uđe u magije poezije Branka „Radičevića koji mu je neobično drag kao mlađdost, kao lepota života i čoveka. U svima klasicima o kojima je pisao tražio je spoj narođa i njihove pesničke duše. Tim putem je i protumačio Zmajevo urastanje u biće narodno. Rekao je: „Zmaj Jova spada u onu vrstu vrlo retkih, velikih pesnika koji se ne odvajaju od svoje sredine nijednom ličnom osobinom izuzetne individue, osim jedne: da ujedinjuje u sebi, u idealnoj harmoniji, sve duhovne vrline svoje scedine. Njegova je đuša središte neke nevidljive mreže koja svojim nitima povezuje sva srca njegova naroda te su njeni drhtaji u stihu realizacija onih miliona „uzdaha i strepnji. To nije usamljen, odvojen, iznađ mase uzvišen džin, s vulkanskim! temperamentom i zvezdanom uzvišenom maštom.“ , .

Za Đuru Jakšića rekao je da je

on „u.svojim nedostacima i svojim”

KNJEŽEVNE NOVINKE

sjajnim vrlinama bio, i ostaje još uvek slikom i prilikom našeg narodnog karaktera i temperamenta“, da je Jakšić „romantični idealist koji je do smrti brkao stvarnost i maštanje, sve pojave života i sveta video samo u Žžarkoj svetlosti i u tamnoj senci, osećao samo polove, antipodne krajnosti i sukobe, bez nijansa i bez kompromisa..." Laza Kostić je u njegovom doživljaju torzo od velikog čoveka i torzo od velikog pesnika. U pesmama Laze Kostića koje je Veljko Petrović odabrao kao dragocenost našeg književnog nasleđa viđeo je snažne plastične i duboke stihove, da se u njima ogleda jaka pesnička duša „sa velikim strastima, a prijem]ljiva i za nijanse više no kod ikog drugog od njegovih savremenika, i kulturan um, u kome se spontano rađaju i: prepliću kozmičke misli sa tačnim opservacijama iz oblasti čovečje psihe i njihove bliže okoline“, da je u njima bujna i osetljiva fantazija i prefinjeno „osećanje ritma.

Veljko Petrović je pesnik Vojvodincć i u ovim ogleđima i člancima, u ovom govoru o književnosti i književnicima, kao što je to u svojim pesmama i pripovetkama. Većina književnika o kojima je govorio u ovoj knjizi vojvođanskog je porekla. On nosi u sebi kulturnu riznicu književnih i umetničkih tradicija Vojvodine, sa velikom ljubavlju i strašću čuva je da je vreme ne povredi. Čuva i od prolaznost: brani čak i one njene pesnike koji su ušli u porodični album Vojvodine, kao naprimer Jovan Grčić Milenko sa svojim skromnim, prostosrdačnim i naivnim stihovima, nalik poljskom cveću, ili pesnike koji se nisu mogli visoko uzdići, da li zbog neke nejakosti u talentu ili zbog nepravđe zlo raspoložene kritike, kao Mileta Jakšić, naprimer.

Od Vojvodine je Veljko Petrović dobio za uzvrat neke njene odlike, njenu čuvarnost kulturnog dobra, respekt i ljubav prema tradicijama, razvijeno osećanje staranja o Kknjizi, razvijeni sluh za umetničke tvorevine. U govoru Veljka Petrovića o književnosti i književnicima čuju se vojvođanski akcenti, izbija iz tog govora neodoljiva potreba da se tema o književnosti i umetnosti stavi u prvi plan života, da se o njoj prisno, intimno raspravlja, od srca, sa dušom, bez žgiepidlačenja, skeptičnih rezervi i taktiziranja. Veljko Petrović je duboko urastao u tradicije književnog nasleđa. One su mu na domaku duha. Zbog toga su mu i portreti pisaca onako živi i plastični, ne samo njegovih savremehnika, već i onih iz prve polovine Devetnaestog veka.

Spontano, bez istoričarskih napora piše o romanu „Patnica“ Jakova Ignjatovića, uživljava se u njegove književne osobine koje naziva intimno „jašinskim“. Kao đa podiže parnicu rehabilitecije, tako je bio spreman da oprosti Igniatoviću gpehove improvizacije u ovom od kritike i vnemena osuđenom njegowom romamu i đa mu oda priznanje, po malo u sebi ozlojeđen zbog nezahvalnost; pokoljenja. Blizak mu je i drag očevidno Stevan Sremac čiji je pripovedački šarm hteo da objasni, đa istakne životnu, umetničku snagu i lepotu njegovog dela. Vrlo finom, vrlo suptilnom analitičkom opservacijom ušao je u odlike Sremčevog humora, u njegovu pređu. Kao Što je, čini mi se, do sada najprođornije shvatio ono Što ie umetničko biće pripovetke Sime Matavulja. |. Pisao je više od vola veka svoga književnoga rada još o Vuku Karadžiću, Steriji, Bogoboju Atanackoviću, Simi Milutinoviću, Vojislavu, Ljubomiru Nediću.

Govori u ovoj knjizi i o svojim ·

savremenicima Bori Stankoviću, Branislavu Nuš:iću, Petru Kočiću, Šimunoviću, Vojnoviću, Uskokoviću, Dučiću. Ivu Vojnovića živo, koloritno pripovedački portretira. Portretiranje je spojeno sa karakterologijom narodnog života, prema kojoj je Veljko Petrović „pokazivao uvek osobito interesovanje. O svome drugu iz književne mladosti Milutinu Uskokoviću govori emocionalno, zauzimajući se da mu se stvori što uzdignut:je mesto u. istoriji srpske proze. Njegova predviđanja o veku umetnosti Milutina Uskokovića, , međutim, ne ispunjavaju se. Ni njegova svesrdna želja da se Uskoković postavi uz Lazu Lazarevića i Simu Matavulja. Zalaganje Veljka Petrovića po svoj prilici neće spasti Uskokovića od za-

' borava. Veljko Petrović i Milutin

Uskoković prošli su istim putem pijemontskih nacionahih aktivista. Usled toga je u idejnom crtežu nacionalne aktivnosti Uskokovića ušla i opaska đa je Uskoković „jugoslovenski revolucionar“ što njemu nikako ne pristaje. ~ .

Kod ovakvih termina ideološkog značenja, kao i kod nekih idejnih stavova \Veljka Petrovića, pogotovu

izraženih u članc:ma i ogleđima pre Prvog svetskog rata i između dva rata treba imati u vidu da je on u to vreme pripađao onom pokolenju mlađih građanskih intelektualaca

koji su glavnu svrhu akcije videli

u ujedinjenju jugoslovenskih naroda. Bil: su angažovani poglavito u borbi za nacionalne slobođe. Niima je Skerlić zbog te borbe takođe izgledao kao revolucionar. Miletićeve tradicije su imale velikog dejstva na nacionalne, narodnjačke ideje Veljka Petrovića. On se u okviru tih ;đeja i kretao velikim delom kada je pisao ove članke i ogleđe, zalažući se' kao-·i njegov prijatelj Skerlić, a u duhu njegovom i u njegovom pozitivističkom idejnom smeru istovremeno za demokratizaciju književnosti. Potcrtao je Skerlićevu iđeju oslobođenja našeg, srpskog, jugoslovenskog, života od svakog fizičkog i moralnog robovanja (članak o Skerliću' pisao je 1915 gođine). Sa uvaženjem je istakao Skerlićevu konzervativnost, njegovu zaštitu „naše jasne i moralne, zajedničke oprobane vrednosti, koje spajaju i čuvaju individualni karakter našeg jugoslovenskog života“. Ta vrsta uvaženja verovatno je uticala u sklopu Petrovićevih tađašnjih poaleda na svet i na nienovu toleranciiu prema Tolstoievoj veri u neproftivljenje zlu. Vremenske oznake kod članaka i ogleda opominju na prolaznost takvih i sličnih idejnih stavova. Prevaziđeni su progresom naučne i društvene misli,

VELJKO

a i sam Veljko Petrović ih se znatno oslobađa u člancima i ogledima pisanim posle Oslobođenja.

Pisac je u predgovoru rekao da pušta u svet ovu knjigu s nešto snebivanja i sete i postavio je pitanje, da l; će odgovarati iščekivanjima i potrebama bar nekih naših ljudi. Možemo mu sa sigurnošću odgovoriti da će ovo njegovo delo, svojom plemenitom i humanom verom u misiju knjige, zadovoljiti potrebu naše savremene publike, u

prvom redu one koja gaji interesovanje prema našem književnom na~

PETROVIĆ e sleđu a ne boluje od kompleksa manje vrednosti\u oblasti kulture. Umetnički govor Veljka Petrovića o književnosti i književnicima daće potsticaja istoričarima književnosti i književnim kritičarima da dalje otkrivaju nove vrednosti u našem književnom nasleđu, a publici da zavoli one lepote i umetničke visoke domete na koje je Veljko Petrović za onoliko bogatstva duha, sa onoliko inspirisane poetske invencije i rečitosti, sa onoliko estetske suptimosti, ukazao. . _ Velibor, GLIGORIĆ

ESEJISTIKA

i nesavladana dogmatika

i biće umjetnosti“, Svjetlost, Sarajevo, 1959)

(Ivan Foht: „lIstina

Knjiga eseja Ivana Fohta zanimljiv je i aktuelan prilog saznajnom i ontološkom tretiranju problema umetnosti. Pisac prilazi umetničkoj problematici sa hebelovskih i marksističkih pozicija, iako u otsudnom prevazilaženju Hegela i hegelovskom nijansiranju Marksa. Njegova polazna osnova je skoro dogmatska pretstava o apsolutnoj gnoseološkoj, čak i ontološkoj nadmoći umetnosti nad ostalim saznajnim i idejnim oblicima. Za pisca od početka nema u tom pogledu nikakve dvojbe, umetnost je za njega „jedini način na koji istina postoji“. Iako ovakva tvrđenja nisu potpuno originalna, mi to pitanje i ne postavljamo, jer ih pisac i ne sa-

IVAN FOHT

| opštava kao svoja otkrića već kao aksiomatične istine koje leže u suštini same stvari. I to zaista i jesu istine, · „nekiput iznenađujuće smele, drugi put banalno poznate, uvek dobrodošle. Zaista, ima nečeg tragikomičnog Uu tome što smo prinuđeni da još uvek pozdravljamo kao dobrodošle ovakve banalne aksiome: „Umetnost je pre svega interpretacija, a ne slikanje slučajeva“, ili: „Sadržaj umetničkog dela nije predmet ili tema koje obrađuje, već ono njegovo najunutarnjije značenje“, ili: „Umetničko delo rešava i odgoneta suštinu „koja samim stvarima nije vidljiva“ itd. itd.

Ovo što sam nabrojao i istakao kao mešavinu istine i banalnosti, ništa ne ide, ovim svojim drugim kvalitetom, na uštrb pisca: skoro

"svako ko je razvijao svoju kritičar~

sku i esejističku aktivnost u našem uzburkanom posleratnom vremenu morao je da se poziva na banalne istine koje su kod nas ne jednom dovedene u sumnju. Svaki iole originalniji mislilac :pak nikad nije

u opasnosti da ostane zarobljen u banalnosti ma koliko bio prinuđen da „počinje ispočetka“..

Po Fohtu, svaka epoha nalazi u ovoj ili onoj umetnosti svog specifičnog tumača. U doba klasične Grčke to su bili kiparstvo i drama, u renesansi je to poezija itd. Ovim šematskim tvrđenjima pridđružuju se i druga, kao napr. da pojedinim narodima bolje odgovaraju određene umetnosti: Nemcima muzika, Francuzima poezija, Italijanima slikarstvo. U svemu ovome u osnovi ima istine, ali je ona takoreći prekrivena krutošću i apsolutizacijom sa kojom se ova tvrđenja formulišu. Čak i kad pisac dopusti izvesna kolebanja, ostaje i daije eho jedne apriorne konstrukcije čiji ilustrativni · primeri treba da posluže kao prethodno opravdanje za piščev pokušaj da putem eliminacije i deđukcije otkrije koja umetnost odgovara našem vremenu kao jedini ađekvatni nosilac njegovih interesa i misaonih preokupacija. Otuda rezultat tog pokušaja može da se ospori posrednim putem, tj. dovođenjem u sumnju prethodnog izlaganja. Jer u klasičnoj Grčkoj su cvetali ne samo kiparstvo i drama, nego i zidno fresko slikarstvo, samo od njega ništa nije sačuvano; u renesansi važniji je procvat arhitekture od poezije; engleska poezija pretstavlja viši umetnički domet od fran· cuske, Nizozemci su isto tako značajni slikari kao i Ital:jani, ali zar i Francuzima ne „leži“ slikarstvo u novije vreme? Uostalom, kad bi se išlo po žanrovima, onda bi se ova kolebljivost i nestalnost, ovo kretanje najviše umetničke realizacije od jednog naroda do drugog čak i u toku istog stoleća, još više izrazilo, a od krutih formulacija ne bi mnogo ostalo.

Ovo je sve, međutim, samo „pret hodni“ postupak koji priprema zamašnu operaciju sa zadatkom da se iznađe umetnost koja odgovara našem vremenu, njegovom duhu i interesima. Pisac eliminiše niz umetnosti jednu za drugom, on utvrđuje da „danas nije vreme za l;kovne umetnosti“, a kao dokaz za to navodi mnoštvo pravaca „koji daleko više rađe na tome da likovnoj umetnosti priskrbe rezon d'etr nego da je unaprede i postave na viši razvojni stupanj“. Ipak, ništa nas ne sprečava da mnoštvo ovih pravaca shvatimo obrnuto i uzmemo kao najsigurniji znak' neslućenog procvata likovnih umetnosti, jer ne treba nikako izgubiti iz vida da paralelno i nezavisno od „mnoštva pravaca cveta i mnoštvo, „upravo preobilje pojedinačnih likovni;h kreacija i da su mnoge od njih ušle u klasiku, iako iz osnova negiraju klasičan tretman boie i crteza. A upravo*to Poht ne dopušta, u tome "on vidi neminovan izvor samone-

gacije u koju zapadaju likovne umetnosti. Pošto se odnosi između pojedinačnih stvari, koje umetnost ima da fiksira, sve više komplikuju i sve više postaju apstraktni, to i likovne umetnosti postaju sve apstraktnije kako bi išle u korak sa tom opštom tendencijom vremena. One time negiraju svoj sopstveni likovni odnos prema svetu, te nuŽno postaju ili neshvatljive i besmislene (a to dyoje kao da se uwlovljava za PFohta) ili prerastaju u nauku (kubizam). U svakom slučaju one time negiraju svoju SOpstvenu suštinu, isto kao što ni mu-

zika ne može đa napusti tonalni si-

stem a da samu sebe ne negira. Po istoj ovoj logici, koja je implicirana ovakvim stavovima, i literatura ne bi smela niti bi imala ma šta da traži u takozvanom „iracionalitetu" i ostalim proizvodima 'modernog razvoja bez opasnosti da samu sebe negira.

Neshvatljivost ,iL nerazumevanje jedne umetničke pojave u.jednom trenutku i od strane jedne sredine nikad nije automatski značilo i njenu umetničku besmislenost. Zato „nerazumljivost“ apstraktnog slikarstva nije nikakva indikacija za njegovu umetničku besmislenost. Jednostavno se radi o nepodudaranju ukusa. Apstraktnost kao prepreka razumevanju samo je sekun· darna pojava, ona je naime više prepreka kao funkcija jednog novog ukusa i pogleda na stvari, tj. kao negacija jednog postojećeg ukusa nego kao prepreka „po sebi“, jer i neapstraktne stvari, kao što nam pokazuje istorija umetnosti i literatura, mogu biti privremeno odbačene od publike samo ako se ne slažu sa prosečnim ukusom. Otuda je u prvom planu ukus, a ne kategorija apstraktnog po sebi, jer će jednog dana to' isto apstraktno, zahvaljujuć; sistematskoj. negi i životnoj evoluciji, postati sastavni deo novog ukusa i u tom okviru potpuno izgubiti oznake apstraktnosti po sebi kao prepreke za razumevanje jedne umetničke produkcije. ~

Ni muzika, po Fohtu, nije. u stanju da izrazi naše doba. Ona se, u težnji: da ne izgubi korak sa vtemenom, svodi na svoju sopstvenu negaciju. Tako pisac postepeno eliminiše sve umetnosti i na kraju zaključuje, da „samo književnost može umetnički izraziti složenije i apstraktnije moralne i društvene odnose koj; su danas u centru in'teresa“. Pitamo se ovde najpre, po čemu su današnji moralni i društveni problemi apstraktniji, misaoniji i teži nego što je to bio slučaj sa prethodnim epohama? Zar to nije narcisoidno preter:vanje iz zaljubljenosti u svoju epohu i njene probleme? Ničim ne „može di s. potkrepi ova tvrdnia. Ni sui. 20 nja kojom se čovek našeg vrerm"na

razlikuje ođ svojih prethodnika, iako impozantna, ne govori U prilog pisca, jer to stručno i visoko spe= cijalizovano znanje pre sužava nego što proširuje vidike, pre nagomi na praktičan način mišljenja negG,

- što razvija smisao za apstr.

mišljenje. Praktična zauzetost i tempo života ne daju vremena današnjem čoveku za negovanje apstraktne misli čak i kad bi imao sm;sla za to. Usto, naše vreme nije doba velikih filosofskih sistema,

- kakav je slučaj sa prethodnim pe~

riodima. Doduše, problematika. postaje rafinovanija, misao suptilnija, ali koliko ljudi danas učestvuje u

· razvijanju takve misli? I da li je

ona .preka i nasušna potreba prosečnog čoveka?

Polazne premise Fohtove ne odgovaraju stvarnom stanju. Da bi otstranio ostale umetnosti kao ne~

i adekvatne, on je morao našu epohu

da pretvori u nešto što ona nije, da joj da misaonu dimenziju koja nije svojina prosečnog čoveka, i da tako pogrešnom deđukcijom stavi pred umetnosti zahteve koje. ma= Sovni konsum»nt od r.jih uopšte ne traži. Sađa se postavlja drugo, pitanje: po čemu bi muzika danas imala da rešava zadatke koje je U prethodnim „vremenima · prirodni razvitak misli i filosofije sa istim pravom mogao pred nju đa postavi» a ona se o njega oglušivala?, Zar fi-i losofija Spinoze, Kanta ili Hegela hije imala isto ako ne i veće pravo da zaposedne sve domene, pa i muž zičku inspiraciju? Drugim rečima, kad muzika n;je imala potrebe ni mogućnosti đa izrazi tu misao, zašto bi i kako bi ona bila pozvans da izražava današnju apstraktnu misao? Kao što ni pre nije pratila filosofiju i „misaonu apstrakcijad, ona to nema potrebe da čini ni danas, dovoljno će biti ako buđe radila ono što je oduvek činila: ako bude pratila duh vremena, ritam misli, a ne misao koja je, Kako i sam Foht primećuje, nesvodliiva na muzičke formule. U tom slučaju ne vidim da je muzika nedđorasla na šem vremenu. Jer ako nije u sta nju đa pronađe „muzički izraz za komplikovanu hemisku formulu razbijanja atoma, niko joj na tome neće ni zameriti. A ako probleme našeg vremena odmerimo no njihovoj socijalnoj i etičkoj važnosti, & ne po kvalitetu izuzetno i pojedi= načno dostignute apstraktnosti, On= da je i jedan „bluz“ isto kao i neka apstraktna slika u stanju da izrazi

. neku od osnovnih tendencija našeg

vremena.

Foht negira atonalnu riziku, On smatra da se samo totalnim Sšistemom može da obuhvati i izrazi spoznaja, jer samo u njemu moguće su muzičke teme preko kojih se manifestuje spoznajna „vređnost muzike. Tako ostaje jedino literatura kao adekvatno umetničko sredstvo da izrazi misaoni i etički potencijal našeg vremena. Litera= turi je to moguće zato što se ona jedino od svih drugih umetnosti sasvim · prirodno „racionalizira“, punž intelektualnim sadržajima najvišeg reda. Mada je ovo kao činjenica tačno, ipak fizionomija današnje literature nije u sklađu sa osnovnom postavkom. Jer danas ne cvetaju samo literature i pisci koji sumiraju znanja i misaone probleme vremena, već ima još više pisaca koji bez komplikovane misaone, naučne i apstraktne aparature vlaze u probleme vremena,

Pobijajući Hegelove postavke, delimice vrlo uspešno, o neminovnomi kraju i zamiranju umetnosti, Foht se nokazao privrženiji Hegelu nego što je i sam toga svestan. JeF i On u ime neke dominirajuće apstraktne misaonosti, u ime totalitetas Misli, negira sve umetnosti i konstatuje njihovo samomištenje, ostavljajući uska vrata jeđino za literaturu, ali i tu samo za onu koja je u Stahju da upije u sebe sav misaoni Potencijal vremena. Da umetnosti ni ovom prilikom neće đa se podvrqnu nikakvoj tortur: misli, nije potrebno ni isticati. A. đa umetnost Bog: toga nije nikad propala, pokazuju nam dosađašnja iskustva,

„Zadržao sam se najduže ma gornjim tvrdnjama piščevim zato Što one, po mom mišljenju, pretstavljaju srž knjige i njihov najorigimahWniji, deo, i; pored obimne pomoćne literature koje podupiru ili sugerifaji heke stavove. Ali ako je ovo što ja u knjizi najvredniie ipak za nega. ciju, to ne znači da je time i sam pisac negiran kao pisac. Samo naučnik može da doživi: negaciju Kac naučnik čim se njegovi rezultati pobiju. Esejist nastavlja i dalje đa živi, čak je u neku ruku intere-: santniji kad „njegovo esejističko tkivo izrasta oko neodrživiH postavki. A takve, međutim, nisu sve postavke ovog pisca. Sa Ginter Andersom on je dao nepobitnu šnalizu Kafke. Tu je i' uspešan esej O psihologiji tuge i bola kao stvaralačkim potsticajima. U eseju o Traklu dao je fino analitički nagovešteno tumačenje, ali, nažalost, prekinuto onde gde suštinska analiza Trakla tek počinje. I upravG je za žaljenje Što pisac mnoge svoje po stavke, kao napr., one o tmetnosti kao ontološkoj kategoriji istine, ili o umetnosti kao kompenzaciji nesavršenstva, nije dalje Bmalitički razvio. i

Nadamo se da, će fo drugomi prikom učiniti.

Zaraa GRGSČEVIĆ

ya Na

4\

Pila __čŠE___ E Na — „Baba „<

i | |