Књижевне новине

,

Mihailo MLADENOVIĆ

M DPOELJE

U dugom polumračnom hodniku odbroja vrata, zastadđe pred jednim, otvori ih i uđe u sobu, držeći za ruku ženu. Unutra je bila polusvetlost dovdljna da se vide šare tapiserije po zidovima, krevet, bokal pun vode i prozračna zavesa od belog tila kroz koju se cedio miris zrelog jasena ukopanog žilama duboko u nekom kutu dvorišta. Onda se vrata zatvoriše, sas svim sporo i bez zvuka, i nastade tišina stvorena od ćutanja, prazna po svom obliku, nelagodna po smislu.

— Kako je divna. Tako sam je i zamišljala, Anto-

nije — uzviknu žena obznanjujući zvonkim. glasom.

svoju razdraganost.

Čovek đuboko uđahnu vazduh, pokušavajući da se izvuče iz sopstvene otsutnosti koja ga je pritiskivala 'kao mora. Ćutao je.

— Kao da smo ceo Život proveli u ovoj sobi... Toni, da li me čuješ? Jesi li srećan? ~

Ovakve reči mrzeo je iz dna duše i uvek ih se u svom Žživotu klonio. A sada su bile upućene njemu, i on ih je mirno slušao"

— Da, čujem te. I srećan sam — reče,

Žena ostavi mali kofer kraj kreveta i podiže pokrivač od mrke svile koji je prelazio preko kreveta i kićankama dodirivao pod, Miris svežeg rublja nadraži joj nozdrve, i one se raširiše.

— Tu na jastučnici mora da budu bplavi evetići reče. — Uvek sam tako zamišljala ovu noć i ovu 50bu, Tapiserije su ovakve kao što ih vidiš, Antonije.

5 Ostađe stojeći. Ne učini nijedan pokret, mađa je osećao, baš u sebi, jaku želju đa promeni mesto, đa proguta oblak i da nošen njime iščezne ođavde; kađa bi samo to stvarno bilo moguće. Sve to u njemu 1 oko njega nije ništa novo. Naprotiv staro, dobro poznato i đuboko proživljeno. Seti se kako je to počelo. Hteo je i dalje da razmišlja o tome, ali odu-

" stade. }

Reče: p

— Nešto si kazala, Darja.

— Sada ti već drugo govorim. Pogledaj balkon. Znaš kako naš prijatelj u ovakvim prilikama uvek uzvikne: Sjajno.

— Koji je to prijatelj, Darja?

— Ti se Šali” Toni. I ja nikada ne znam kađa ozbiljno govoriš... Onaj mladi lekar što...

— Ah, da.

— Da li si slušao samo kađa priča o anatomiji života: on zna. On hoće. To mora tako da bude. Užas kađa; to ne bi tako, bilo... Ha-ha, zaista sjajan čovek.

Seo je. Bestelesan umor potpuno ovlada njim, i on je znao da više ne može stajati, i zato je mora, da sedne. Uvek je tako razmišljao i radio bez plana. i sve se tako kao uljez uvlačilo u njegov život, od rođenja bez sopstvene volje, pa do današnjeg venčanja. Znao je da neispravno misli, ustvari da ne misli ono što hoće, i što treba. Učini napor. Kao da du boko u njemu odjeknuše njene reči: »Ono drvo, što nije divlji kesten, a ima list sa pet prstiju, Oporo miriše«. Kiša je padala. I on je, držeći amrel, razmi šljao šta da joj kaže, i nije umeo ništa da odgovori,

i baš zato pomislio je u sebi da je to besumnje neka vrsta poraza. A. 'bolje da joj je tada rekao. Ali šta?

itsvejedyo7"Prvu, misao. koja mu je pala napamet mogao je da pljune u noć. T sve bi bilo drukčije. Ili bi možda moglo da buđe drukčije. A ne ovako. Usporeno. Tromo. Beznadežno. Kao Opor miris.

Žena priđe i poljubi ga u kosu. OM? to oseti, A ona reče:

— Imam želju da skakućem na jednoj nozi. Ne-

moj da kažeš: to je detinjarija, Isti raziog sigurno i tebe potstiče. Samo se, ti savlađuješ. Sediš. Praviš

se važam.

Ali on je u tom trenutku bio daleko, koliko jeđan otsutan čovek· može neopaženo da se udđalji. I poče, kao zrak svetlosti, đa se lagano vraća, da se približuje sebi. To on nije hteo. Ali se tako desilo. Nije to bilo lako u trenutku obnoviti i proživeti ceo ovaj dan, sastavljen od hiljade malih večnosti. Trebalo je isuviše mnogo tragati po vremenu, mnogi ljuđi su umrli, on je novim uspomenama još više obmanuo sebe, i on je umro, i opet se rodilo, naravno sada kao drugi čovek, ali koji još uvek razmišljanjima beznadežno projekcira na sebe, na ono bivše ja, koje prirodno večno živi, i seti se: današnjeg venčanja, te

ILUSTRACIJA SLAVOLJUBA BOGOJEVIĆA

glupe cirkuske igre, vazne na stolu sa cvećem zavedenim pod nekim brojem kao inventar, onog sjajnog čoveka koji mu je stegao ruku i hteo je da ga poljubi kao Darju, i njihov smeh, i njegov smeh...

— Da nišu umoran od puta? — upita ona.

— Ne, nisam — odgovori on. y

Oseti kako mu glava gubi težinu, odvaja se od tela, pretvara u mehur sapunice, okrugao, blistav, izbrazdan šarama, koji svakog trenutka može da prsne. Užas, da mu se misli ne razliju po podu, po

| DOZIVLJA| HAMLETOVE SENKE

Pred 'kapijom simbolično ironičnog izgleda stoji Vratar — 75% portira nekog većeg noćnog lokala, 18% penzionera, koji će možda napisati memoare, i 7% mne zna sc čega. Neko lupa na kapiju. wVratar: Ko jež

Glas: Ja. |

Vratar: Kome pripada to »ja«? ·

Glas: Meni. ~

Vratar: !A ko ste vi?

Glas: Ja sam vlastita senka, »dmosno sadašnja senka bivšeg |{amleta. [1

Vratar: (U tumačenju omiljenog prvaka drame?... ei

Glas: Ne, onako, za svoj groš 1 za druge odgovarajuće valute.

Vratar: Imate li nešto crno na belo, senko za groš? | ::

Glas: Imam crni prinčevski ogrtač sa belom svilenom poslavom.

Vratar: Vi ste izrazito neinteligentna senka. Mislim na isprave.

Glas: Može li da posluži primerak »Hamleta« sa svojeručnim ekspirovim potpisom?»

Vratar: Say od toga da li je {alsjfikat potpisa dobar, Uostalom, da pribeležim vaše lične bodiit u

KNJIZEVNE NOVINE “ i }

koliko njima raspolažete. Godine starosti, ili mladosti. Stanje zdravlja i bolesti. Čime se bavite, zašto se time bavite i iz kojeg se razloga ne bavite nečim drugim. Ako još razmišljate o smislu postojanja, onda navedite na OosnovuU čega · obavljate

takav posao, i da li ste senka u prvom stepenu ili u drugom, tj. senkina senka. ; i A čim popupim sve rubrike pustiću vaš, na zadovoljstvo poštovane . publike —

da vam. vidi stas i u oku plamen. Amen. VBFs-i

Kakvo li 5 to nepropisno šapu"tanje i pogađanje pred kapijom?

Glas: Izvinite, vratarska emincncijo!l Baš ovaj čas

jedan filmski as

angažuje moj glas i stas —

da se leluja

u filmu »Senkina aleluja«

jer sam kao senka naočit i stamen...

Vratar: Amen! ia

Oto BIHALJI — MERIN

zidovima, svuđa, ovlađa njime. Treba da uradi samoZ ono što Darja sada očekuje od njega, tu jednostavnu stvar koja se u ovakvim prilikama obično radi. Pogleda je. Uzalud. Nje mije bilo. Nigđe. Kao da se utopila u polusvetlost, u polumrak. Odahnu. Uvide

da je ipak sve to daleko od njega ,bez obzira da \i

je to stvarnost ili mašta. Slično onome kada čovek sve vidi, sve čuje, a ništa ne oseća. Ne trudi se da nešto stramo bude njegovo. Kao ono Uu starinarnici, kada mu je Abraham jednog dana rekao: Da li hoće

ri

Pesma o raznim mašinama

Evo mašina za ukus gori i bolji, ima ih za vratove i slona i labuda. Jedna je laka, po kupčevoj volji, druga je teška kao olovna ruda. Ona mala je leptiru sestra ili tetka, pa se na »leptir mašna« odziva,

a do nje je duga kao rep bez svršetka,

i od čekanja pod staklom siva. i Na trećoj vidiš dva crnakina oka; bila je do juče plavuša zlatna.

Dospela, je na mašnu, munjevita skoka,

pravo sa filmskog širokog platna. Ž,uta zelenoj:

— Kad rođendan slaviš, treba sve nas da častiž, a ne za svoje slavlje da javiš Samo mašni na lastiši

! Stevan RAIČKOVIĆ

Poslednji lov na muve

\ Kao suve grane, ljuljane od istrane vetra, a očekuje se svakog časa

da se iste slome, isto se tako lju-

ljao i klatio godine 1943 komandant logora Gabriele Liktorini, Đored toga, on je počeo i da' posrće kao neko prethodno u krčmi apito, ali uglavnom nepoznato lice

zunzara.

naročito veliku

na nekom drumu, odnosno ma ulici.

Najradije je odlazio u logorsku kujnu, gde je izdao kuvaru pismeno naređenje da najoštrije suzbija muve. Primera radi, jednom je lično uhvatio tuce - probranih | muva Međutim,

je zastao, prcbledeo i

đevojku od gipsa ili koštanog slona; a on je zurio u noge devojčice i u noge ogromne životinje, koju ža starac držao na dlanu, i nije znao da li hoće de vojku od gipsa ili slona, i zato je ćutao, i nije si” gurmo znao zašto ne želi ni devojku ni slona, jer možda na njima nije bilo ničeg lepog i vrednog, ill su to, ustvari, bile lepe i vređne stvari ali on to nije mogao da shvati. I ne samo tada. Često je to bilo a njemu, tako doživljeno i već naviknuto, da je moga da se pohvali đa je on takav čovek. I sađa nije ništa drukčije. Darja je tu, u mraku. On je gleđa. Oseća čak i uzbuđenje, ili mu se to čini. Crna kosa, podvijena, stegnuta pozadi plavom svilenom „Vrpcom koja je ponekad bila slana ođ znoja, a ona je goOVOrila da miriše na so, a on je znao da je so slana,

i mnogo ranjje od nje i to: da morska vođa najpri-

jatnije miriše na vetru; i zato je voleo tu njenu kosu. Njene obrve stajale su iznad očiju. A među njima biqa . je mali mladež, utisnut kao Žig neke paganske lepote, koga je on od prvog dana zavoleo, i pređao mu se svim srcem, svom svojom dušom, i svojom otsutnošću. Njeno telo imalo je divne, neosetno izmučene male gruđi, i nije mirisalo ni na vatru ni na vođu, i zato je bio spokojan.

— Seđiš tu kao skamenjen bog — reče Darja. Dođi i pogledaj jezero. Vrhove jela. I iznad njih, daleko, opet malo jezero. ı

Njena stvarnost, pretvorena u glas, dopirala je sa balkona, i om, nikako nije hteo da poremeti svoju ravnodušnost, ali se ipak lagano okrenuo ka toj svetloj pećini gde je ona bila, i rekao:

— U planinama uvek ima mnogo četinara i jezera. U planinama često pađaju plahe, sočne kiše.

Kiše zaista često padaju svuda, razmišljao je. Izuzev u pustinjama, gde, kažu, čovek se rođi i umre, a nikađa nije viđeo kap nebeske vođe. To uopšte nije vhžno. I ništa više nije važno. Jer i suze mogu da budu kiša. I krv kađa kaplje iz rasečenog prsta' postaje blaga kao kiša, Ali to je sve tek toliko potrebno, i kiša je samo zato i stvorena đa bi se o njoj moglo pričati. Kao što oni, evo, sađa pričaju. A ta jezera i borovi neka iđu dođavola. I sve neka iđe do vraga» Jer najvažnije na svetu je to što se on tako oseća i ne zna šta da rađi sa samim sobom, Ustvari on bi mogao đa učini sve i svašta, baš sada. Ali đa li je to dovoljno? Da li je to ono što on hoće? ||

Sađa već više nije čuo ni njene reči. Prošle 5U kraj njega. Otišle u nepovrat, On je znači postao loša antena koja više ne prima nikakve glasove, zvukove, šumove, potpuno beživotan čovek. Jeđino što ga je ozlojeđen mozak primorao te je koračao sada nekim nepoznatim građom u kome su danju bile' upa= ljene sve ulične svetiljke. Za jeđan trenutak optrča

„ceo svet, shvati da je zemlja okrugla i da nigđe nema

kraja, postade mu jasno đa ne može više nikađa da pronađe sebe, i obrisa znoj sa čela koji mu se sliva» u oči. Ne. Ne može on nikako i nikuđa pobeći. A ova stvarnost i prisustvo? Darja je još tu. Zašto? On joj je potreban da bi bitisala, a i ona je potrebna njemu da ne bi osećao svoje biće. Šta je stvarno čovek? Bitisati u bilo kakvom lažnom obliku?

I on se iznenađa zagrcnu od nekog mrtvog smeha.

— Hladno je — reče Darja, drhteći od prohladnog polumraka. koji se podvlačio pod njenu prozirnu spavaćicu, i njeno je telo postajalo crno, da on nikad4 tako nešto nije viđeo. Koža mu se sledi ođ tog mraka. i on tihim glasom poče da proklinje boga.

— I meni je hladno — reče om.

— Da ne strepiš? — opet reče ona.

— Svejedno mi je. Uvek sam ti to govorio — opet reče on. s

Tađa reče ona: č

— Možda zato što si siguran?

A on tada reče:

— Ne. Ja ne znam. Mislim da to sada nije važno.

— Eh, dobro. Onđa dođi...

Znao je da se ono najvažnije u njemu raspada,

#00 35v}h

„ „da će se i to pridružiti svim njegovim dosad razdvo._ a

jenim i izgubljenim ličnostima. Ali baš zato što ništa nije predosećao, što u svemu tome nije umeo da nađe nikakav smisao, on je znao da je to veliki poraz, i bio je ravnodušan. Jer on nije želeo i nije mogao da živi tako. Nijedan trenutak više. A opet trebalo je sada živeti baš tako. Gleđao je svoje prugaste pantalone i crne cipele koje su se dole, gde je. dođirivao pod, pretvarale u mrak, u neko neslućeno zlo, u nov način bitisanja. Gde mu je sada ona smirenost koju je samo jednom osetio u prljavoj krčmi starog Olivera, kađa niko na njega nije obraćao pažnju, đok je pio mineralnu vodu i okrenut zidu, samo zidu, gledao kako po njemu klize senke prolaznika i muve. Želeo je samo to. Ali toga nije bilo, i znao je da to više nikađa neće ni doći, i ako čeka da bi to bilo uzaludno čekanje, i ako se nada da bi to bilo beznađežno nadanje.

Uuwstađe. Tumarao je bo mraku, tražeći spavaćicu, i leže u krevet, pođe ususret veselju, s tugom se razdvajajući i razmišljajući o čoveku koga je trenutak ranije ostavio da kao stranac sedi usamljen na stolici u ovoj mračnoj sobi,

»Pardon, sinjora!« pa se izgubio iz kujne.

Videlo se da mu nešto »fali« u glavi, koja je, uostalom, mnogo ličila na ogromnu glavicu kupusa,te ic kuvar svakako samo omaškom propustio da dotičnu metne u ne-

ko jelo. Dok je zunzara, na opšte zadovoljstvo ostalih muva, obletela

oko Liktorinijeve glave, njegov posilni ređao je pasijans, izgovara jući se kako nema vremena da u istom smislu lovi muve. Sutradan je zatražio od Liktorinija otsustvo, jer mu sc najbliži sused razvodi od Žžene, a možda se i ne razvodi nego kreči kuću ili opravlja zube. Na to je Liktorini samo odmahnuo i rekao da više nema lova na muve i da ne vredi biti ni pijan ni trezan. Sedeći te večeri pri škiljavoj

svetlosti sijalice koja" je i sama je-

. dva slutila koliko broji sveća, govorilo se da je Likitorini sišao s uma, ukoliko ~ je mogao da siđe s \onoga čega nema.

Stevan JAKOVLJEVIĆ (Parođirao Lao ZŽAHAROV)

jednu neočekivano rekao joj:

spazivši muvu,

wyreyr ty prne ya)