Књижевне новине

„joj svako umetničko

Dragan M. JEREMIĆ

Kmet

ičko delo

iobjektivmi svet

Ono Što najviše ističe specifičnost realnosti umetničkog dela to je jedna posebna nužnost kojoj je ona podvrgmuta. Ta nužnost nije 'prosti nastavak objektivne nužnosti, jedan njen prirepak, nego nešto bitno novo, s principima koji su ponekad čak u suprotnosti s principima objektivne nužnosti. Izgleda da je slobođa sama suština umetnosti. Međutim, umetničko delo je plod izvesne slobode od objektivne nužnosti, ali ne i apsolutne slobode. Ustvari, sloboda umetnosti znači izvesnu slobodu od”. spoljašnje nužnosti, od objektivnog ređa stvari, ali ne i od nužnosti uopšte, jer postoji jedna druga, estetska nužnost i obaveza kodelo „mora da se potčinjava. .

Umetnost kao humanizacija sveta je uperena protiv objektivne nužnosti koja nema humano obeležje. Unošenjem fantastičnih momenata, usvajanjem oniričkih elemenata, stilizacijom, vremenskim sažimanjem i prostornim premeštanjem u umetnosti čovek negira Objektivnu realnost i u nju unosi

principe svoga duha i okolnosti u ·kojima će se oni najbolje izraziti. Čitavi umetnički rodovi su utemeljeni na slobodnoj afirmaciji ljud-

' okvire jedne nove nužnosti,

skog duha: bajke, basne, epovi, orna-

'mentika, a i mnoga od najznačaj-

nijih dela, najvećih umetnika: Servantesa, Rablea, Brojgela, Šagala, Pikasa.Nije li isto tako uslov uživanja u jednom „umetničkom rodu, kao pevanje umesto govora U 'Operi, delo takve jedne slobode koju sebi dopušta ljudski đuh nasuprot objektivnoj realnosti? Ali to ne znači da je umetnost carstvo ljudske slobođe nasuprot nauci koja istražuje principe objektivne nužnosti, kao što je mislio Marsel Švob, koji je pisao: „Umetnost i volja imaju svoj izvor u onome

'Što je najinđiviđualnije u nama, u

centru svih naših sposobnosti. Tako je suština umetnosti sloboda, dok nauka traži determinaciju”. Oslobađajući se delimično objektivne nužnosti, umetnost ne ulazi u carstvo. apsolutne slobode, nego u koja umetničkom delu postavlja zahteve koji, možđa, nisu ništa manje oštri ni manje obavezni od zahteva ·koje objektivna nužnost postavlja bićima i stvarima koje bitišu u realnosti. ,

Ta nova nužnost kojoj umetnik mora da se potčinjava u stvaranju svoga dela ima jednu specifičnost — ona se bazira na jednom aktu

PONOVO IZGUBLJENO VREME

Između umetnika i ONOGA

samo Vreme, kao realna odredba

Misli se, ono što je prošlo — sećanje je ili već za

može da

zna da nije tako, da ne

STO JE VEĆ BILO postoji svakom životu. borav. Umetnik tako. Umetnik zna: između hod njegov. Treba se išču-

objekuvnog u

bude tibi

sadašnjosti i prošlosti traje vreme, č

pati iz tog vremena ili nadrasti

još uvek neosvojeno. Čini mi se, da tu počinj

u svetu velikih umetnika nije samo

ga, osvojiti, ostvariti. Vreme je

činju nesporazumi. Ono što je prošlo —

sećanje i zaborav već i jedan

deo sadašnjosti, PONOVO DOŽIVLJENO VREME. Ono je

ponovo doživljeno jer ga umetni ruje, osmišljava. Tako je jedan trenutak sadašnjosti. sti nije samo ponovo 'to vreme, u sadašnjosti,

k iznova traje i otktiva, oživotvo-

kod Foknera i prošlost — a o Pitanje je: zar to doživljavanje prošlo-

izgubljeno wreme? Dok se ono, »doživljava,

— jedan vid ili

otkriva i ostvaruje« — to Vreizbledelo, daleko. Njegove sve-

me prošlosti sasvim je neuhvatljivo, e

tlosti, boje i mirisi nemaju aromu na sva čula, i razumom i umom. ponovo nađeno vreme? obmane. / | Vreme prošlosti,kao kate gori nica i obrazac, pret

dašnjost i čak da, jednim delom,

ipak je samo irealno trajanje, pro!

računati. Ali — vreme. prošlosti

sa vremenom sadašnjim, može pos

| umetnik opravda i talentovano opre: al koje ne može

(i da su) pretstavnici jedne određene epohe

sudbine koje su univerzalne, za

vremena. Tada već nije reč op menu. Vraćanje u pros nosti, ali ne mora. da bude to. našnjice svoje Juna iz a ih potpuno i celovito ostvaruju | setim nekoliko omiljenih likova, da gledam ih: Adrijan Leverkin, Jud "Tajović, Svaki umetnik, uglavnom: svetu, jedan novi svet. U vanje u izgubljene godine i svet " gačkim hodnicima godina ko i »otkrije« »duhovni otac ı „svojstvo pisaca koji u ovim tIrenucima, gledaj dom svoj, « i bez racionalne, spoznajne ljudi koji veruju godine detinjstva sveta. nalno — svestan Je nji n NEMA. Vulfovo književno delo j ne postoji. Vulfova odiseja nema četka. Koreni su ostali »tajanstven Judžin Gant, ustvari sam ljenog oca i doma, a ne sa ma je: »Gladi kraja nema. Nema ni zamišljenog ili više povratka domu svome, života, ali ga nije našao, nički a širokogrudo. . Umetnikovo vraćanje

duho

anđele

ordinata više umetničke nadgradnje, jedna

stav, tendenciozna odredba svake kreće se, sigurno i životno, ima

|. M IP A O a I_C U TL

stavlja ono što se desilo, što može če na učestvuje u sadašnjim zbivanjima,

lost jednim delom je i i? Veliki prozni pisci ke dovode iz daleke prošlost

Andrija Veković, Katov, Can objašnjava sebe. ( va A umetnikovo ulisovsko i empirisko puto-

jih više nema i pokuš

znaju šta hoće i koji veruju u iskrsava_ predamnom roman

anđele«, koji nadareno i pla nes; kontrole, karakteriše atmosfere i likove

u san:, u povratak u izgubljeni sveta. Emotivno, n h, svestan je

"Tomas i znaje ih i ne poznaje, Srećne zemlje nema. izmišljenog ell nije mu vid

početku neostupna je i obaw

nečega što je tu, što se prihvata

To što je prošlo može li da bude

Ili su to iluzije i sentimentalne

ja realnosti i kao istoriska činjemože da utiče na sahujali svedok na koga ne treba može se, u literaturi, poistovetiti tati nešto »neprolazno«, ako ga deli ostvarujući ga kroz ljudske da se kaže kako su ili jednog određenog izgubljenom vre e i izbegavanje stvar (i pesnici) dai u sadašnjost i tako opredeljuju. · Dovoljno je da se opravdam ovu sVoOju tvrdnju, evo, žin Gant, Ivan Karamazov, Lado

Ćamil iz Smirne, Kristmes. On stvara svet U

OnOVO

to putovanje duaj da se nađe akako je svojevrsno to. Nedvojbeno, Tomasa Vulfa »Po-

plastično iako nesažeto

»koji je bio«,

vni dom«, 5V

dom i prohjee žda voli te iluzije, ali racioEO POVRATKA VIŠE este taj put ka ocu, ka domu koji kraja ali ona je i bez pravog poi«, Vulf ih nije pronašao. Vulf, živi u senci izgubJ i lajtmotiv romaNema ni. doma. likog oca Života. »Nema 1« Tomas Vulf verovao je u oca eo lice, a slutio ga je, patezna koosobita vizija, određeni ono što postoji 1!' svoj početak.

Rade VOJVODIČ

epohe. Jer sve svoje korene 1!

OP WRRALUM U UMA LO U ZC a_i

slobođe i njime započinje. U Životu ne, ali u umetnosti sve počinje izborom. A tim izborom umetnik bira svoj zakon i svoju obavezu, Slobođan u tom svom prvom izboru, umetnik njime počinje svoje potčinjavanje estetskoj nužnosti, koja mora da poštuje izvesne granice i prinude objektivne realno-

isti, ali čiji je princip ljudski duh,

odnosno njegove potrebe i njegovi „zahtevi. S obzirom svog motiva, s prvim potezom svoje kičice, s prvom bojom koju stavi na platno, s prvim stihom koji napiše, "umetnik stvara jedan poseban sistem vrednosti u kome je determinisan svaki njegov iđući stih, svaka njegova druga boja na platnu. Tim svojim izborom umetnik pokazuje koji.i kakav sistem vrednosti je odabrao i od tog trenutka on mora tog sistema i da se pridržava. · Švajcarski muzikolog Ž. — K. Pige u svom đelu „Otkriće muzike” (Esej o značenju mu zike) kaže: „Duh ne može da manifestuje svoju slobodu i da slobodno izabere normu a da implicitno ne afirmiše nužnu VeZu OVE norme s njenim posebnim specifikacijama: valorizacijom valorizuje se drugo i duh se potčinjava: manifestujući se kao slobodan”. Estetska nužnost, đakle nije nu-

žnost koja se: spolja nameće: to.je je-ne: SOBOdbo usvojena nmnuU- i fjilos

izabrana, žnost, mađa stoga ništa manje nužna. Ako je pisac izabrao da -napiše dramu i napisao jednu razvučenu dijalogizovanu priču mudre konverzacije ali bez pravog dramskog sukoba, on se nije držao nužnosti kojoj se podvrgao i zato njegovo delo ne može da bude remek-đelo. Najteže prepreke i najveću rigoroznost estetske nužnosti - postavlja umetnik već samim '· izborom teme ili motiva: najopštiji, najsloženiji, „najljudskiji. motivi postavljaju najteže zadatke umetniku. Slikar koji izabere da slika kompoziciju ili grupni portret postavlja pred sebe veću i rigorozniju nužnost nego li slikar koji odluči da maslika jedan pejzaž ili jednu mrtvu prirodu. Ako je slikar naslikao pej-

' zaž na pozadini jednog portreta on

mu je dao manju vrednost i podvrgao ga jednoj drugoj, manje strogoj nužnosti nego li da je naslikao samo pejzaž. On je time istakao ne njegovu imanentnu vrednost nego njegov odnos prema portretu, koji pejzažem ne sme da bude odbačen u drugi ređ niti zasenjen, nego još više istaknut u njegovoj lepoti ili karakterističnosti. Ako je pesnik izabrao da piše u osmercu ili dvanaestercu on mora ovu izabranu formu stiha da savlada do te mere da se potčinjavanje toj formi ni najmanje ne oseća, Najveće umetničko delo je ono u kome je umetnik sebe i svoje stvaranje podvrgao najtežoj i najneumitnijoj nužnosti i uspeo da je premosti' naizgled na najlakši i najslobodniji način.

U svakom delu može da postoji jedna uslovnost koju primamo i koja ne zavisi od usvojenog sistema vrednosti, ali ni u jednom značajnom umetničkom delu ne postoji ni delimično negiranje usvojenog sistema vrednosti koji određuje njegovu estetsku nužnost. Mikelanđelova „Pijeta” iz crkve Sv. Marka u Rimu ima tu svoju uslovnost u činjenici da je veliki skulptor zamislio Madonu kao devicu

| wmlađu od njenog božanskog sina,

ali ta uslovnost nije ni najmanje poremetila gvozdenu logiku kojom je stvaralac nadahnuo kamen osećanjem patnje i bola. Ono što čini jedno delo velikim, to je gvozdena nužnost kojom je ono sa-

činjeno. U velikom đelu ništa ne

izgleda slučajno i ništa nije suvišno ili nedovoljno: sve je potčinjeno jednoj nužnosti i ništa nije učinjeno van njenih zahteva. To objašnjava česti refren kritičara

koji za jedno veliko umetničko de-

lo kažu da mu se ništa ne bi moglo ni đođati ni oduzeti. Veliki u-

Nastavak na 4 strani

jednoga

SLAVOLJUB BOGOJEMIĆ: ZIMOVNIK

Miloš N. ĐURIĆ

O CARU PEVAČU, PESNIKU I PEŠAKU

\

Platonova osnovna misao u Državi glasi: „Ako li filosofi ne postanu vrhovni državni rukovodioci ili se sadašnji vrhovni državni rukovodioci i gospodari ne štanu baviti Filosofijom pravo i valjano, i to dvo:padnu-ujedno, i-politička moć” jska obrazovanost... neće prestati nevolje u državama, a čini mi se ni u ljudskom rodu“ (475 D). Za tu misao inspirisali su Platona P;tagorovci, koji su, po Aristoksenu, ovako umovali: „Uopšte nema većega. zla nego što je anarhija: jer čovek nije po prirodi takav da se može održati i da njime niko ne 'upravlja. O onima koji upravljaju i o onima kojima se upravlja ovako m:išljahu: oni koji upravljaju treba da buđu ne samo naučno, tj. stručno, obrazovani nego i čoveku da buđu prijatelji, a oni kojima se upravlja treba da buđu ne samo poslušni nego i odani onima koji upravljaju“. (Stob. IV I, 40 H.). Prvi Platonov zahtev, tj. da filosofi upravljaju državom, dogod:o se u istoriji više puta, pre i posle Platona. Ono drugo, međutim, da državni rukovodioci budu filosofijski obrazovani, nije se ni izdaleka tako često dogodilo. Verovatno objašnjenje za činjenicu đa se državni rukovođioci veoma retko bave Filosofijom dao je Bakunjin kad je rekao đa osećanje vlasti i od najvećeg pr:jatelja slobođe napravi tiranina..

Kao mnogostrani pitagorovac Arhita u Tarantu, kao Dion, Platonov učenik, u Sirakusi, kao Epaminondđa, učenik pitagorovca Lisida, u Tebi, kao Antigon Gonata, učen:k Stoičke škole, u Peli, kao stoičari Panetije i Posiđonije na Rođu, i kao drugi državni rukovodioci, koji: su u sebi udruživali političku moć i

'filosofijsku obrazovamost ili pome~

mnutu moć udruž:vali s nosiocima fi-

losofijske obrazovanosti, i rimski car Publije Elije Hadrijan svojom” ličnošću i svojim carovanjem ovaploćivao je pitagorsko-platonski :đeal o ujedinjavanju političke moći i filosofske pameti, ti. udruživao u sebi filosofijskocnaučnu obrazovanost i praktičko-političku veštinu. Njegova filosofijska obrazovanost i način posmatranja stvari nemaju nikakva posla sa đokonim ispredanjem sistema, s teorijskim ispitivanjima, sa specijalnom industrijom pojmova i apstrakcija ili, uopšte, sa bezvrednosnim iqrama onih što ih Seneka zove katedđarski filosofi (Dial. XIO, I), nego s onima za

koje filosofija nije knjiška muđrost·

i jalov istorizam, nego uobličavalačka snaga života, koji se.ne rukovođe sebičnim strastima, i koji znaju šta su društvo i država, i kako se oni stvaraju, održavaju i

razvijaju. _ Hadrijan je novi član nove pokrajimske aristokratije, koju je

stvorio Vespasijan time što je. iz najuglednijih pokrajinskih porodica odabrao hiljadu njih, upisao ih senatorski i viteški ređ i doveo u Rim i takvim kalamljenjem starog stabla otvorio državi nove izvore

snage i preporođaja. Pretstavnici te ar:stokratije u političkom životu behu Hadrijan i njegov prethodnik Trajan, prvi provincijalac, koji je postao carem, a u književnosti istoričar P. Komelije' Takit, G. Plin:je Sekund Stariji i G. Plinije Kekilije Sekund Mlađi. Ornija, 'revnosnija, ozb:ilinija · u duhu ,republikanskog Rima odanija nego sebična, ekskluzivna i građanskim ratovima i bo= getstvom iskvarena stara aristokratija, ta nova aristokratiia uspostavila je moralne ! političke principe Republike i, prilagođavajući ih novim političkim prilikama, uskladila ih sa helenskom umetnošću i filosofijom i tako stvorila pravu civilizaciju Imperije. Duh rimskog ·'pregalaštva koji je umirao u lItaliji obnovio se i ojačao u. pokrajinama. Posle Domitijana, koji je, u strahu od zavera, išao još samo između zidova ispunjenih ogledalima da viđi ko ide za njim, počinje to novo doba. ·

Vreme od Nerve, koga je Senat učinio carem a ne vojska, do Marka Aurelija jeste najsjajnije vreme Rimskog carstva. Poštujući autoritet Senata koliko i autoritet Cara, nova senatska aristokratija mogla je u toku II-og veka da izvrši velika dela ratna i mirnodopska. Glavni đuhovni izraz tome vremenu .đao je car Hadrijan, najmoderniji od svih rimskih careva: kao docnije Fridrih II-i u svom mulađićskom spisu Amfimakijaveli, Hadrijan je govorio đa je prvi službenik svoje države.

Za Hadrijanove miroljubive vlađavine državna uprava beše uzorna. Pošto ·je napustio Trajanova osvajanja i zadovoljio se Eufratom kao granicom prema Partima, Hadrijan se najviše starao oko preuređivanja državne uprave, a to preuređivanje otpočeo je, kao Solon, opraštanjem dugovane poreze. 'Hadrijan, je strogo nadzirao namesniRMe, izvanredno vođio računa o finansijama, i zato je u mnogim pokrajinama mogao graditi nove putove, osnivati mnoge gradove (naprimer Hadrijanopolj, Antinoupolj), uspostavljati stare i obnavljati ih vođovođima, hramovima, pozorištima i sjajnim građevinama svake vrste, tako da ga je velik broj pokrajina zvao restitutor, čak restitutor ac locupletator orbium terrarum. Naročito se proslavio time što je osnovao svu 5ilu škola. U Rimu je osnovao Athenaeum, luđus ingeniarum artium (Vict. Caes. 14, Dio LXXIII. 17), aleksandrijskom Muzeju sličnu ustanovu, a starao se i za sukcesiju sholarha "u Atini. Kao Aleksandar Makeđonski i Napoleon, praćen pravnicima, umetnicima, neimarima, tesarima i zidarima, Hadrijan je peške propu-

tovao sve pokrajime da sam upo-

zna njihove potrebe, da im obezbedi mir i poređak i tako unapredi i samu Imperiju.

· Državne poslove rešavao je S posebnim, od pravnika sastavljenim, Državnim većem (Consilium principis). Osim toga, da bi pravnoj na-

uci i sudstvu dao stalnu Osnovu, izdao je kao Edictum perpetuum različne pretorske i edilske eđikte koje je, po njegovu naređenju, uredio i u sistem „svrstao pravnik Salvije Julijan, jedan

majuglednijih -pravnika svih vreme~

na, koga šu docniji pravnici Gaj za vreme Antonina, Papinijan za vreme Septimija Severa, Ulpinijan za vreme Karakale i drugi navodili kao autoritet češće no ma koga drugoga i iz čijih je jur:stičkih spi-= sa ušlo u Justinijanove Pamdekte četiri stotine pedeset i sedam mesta. Tako je u Hadrijanovo „vreme pravna. nauka ušla u epohu svoga klasicizma.

Mnogostrano obdaren, „„varius, multiplex, multi:formis“ (Epit. XIV 6). Hadrijan se interesovao za sve nauke i umetnosti kao omnium curiositatum explorator (Tertull. Apol. V): on se isticao kao neimar, junak u Matematici, marljiv slikar al fresco, pevač i psalmist, a i sam plodan; književnik na prestolu. Prvi car sa helenskom filosofskom bra= dom, Hadrijan se odlikovao i smi= slom za književnost, umetnost i an= tikvarske studije (Hist. Aug. 1.,15, 10: in omnibus artibus peritissimus). On je, kao Sokrat u samrtnom ·času, izrazio. ne samo svoje filosofsko uverenje u stvarima seobe duše nego i laku: žalbu zbog -ra~

„stanka sa životom bez bune na nje-

govo biološko prolaženje, ali i bez

.strepnje pred onostranim svetom,

nego sa finom i lakom setom: što mu je došao kraj radostima šala ma, kao i atinskom mudracu. kraj debatama, a ta finoća i ta lakoća iskazane su nizanjem deminutivnih oblika:. vagula blanđula i onih. koji

·su ovim suprotni: palliđula-rigiđa-. · muđula. 9. y

Kad je na jednom od. svojih. pu-= tovanja došao u Mantineju. 12656 godine, car je ođao poštu Epami-

'nonđinu- grobu time što je na nj

postavio stenu i urezao na.nju epigram koji je sam. sastavio (Paus. VIII II, 8). To je Hadrijan učinio ne

„samo kao vlađar vlađaru nego i kao

mnogostrano obđaren Rimljanin sebi ravnom Helenu, jer kako je bio Graeco stuđiosissimus (Eutrop. VIII 7),on je zacelo znao da se i Epaminonđa odlikovao kao multiplex: bio je filosofski: vaspitanik, svirač, igrač, pevač, besednik, organizator vojske, strateg, taktičar i naposletku, kaobeotarh i vladar, koji je kako kaže Kornelije Nepot, „više vređeo nego cela država” (Epam. 10). u ; Uopšte svojom neumornom delatnošću ovaj kosmopolitski nastrojeni car putnik, filosof, neimar, pesnik i obnavljač unapređivao je državu + svim . pravcima i tako joj obezbeđivđo mir. Stoga je Hadrijanovo doba s pravom smatrano kao saeculum aureum,

“.