Књижевне новине

'prohodni vjekovi;

· Zmijanjem, razlijegale su se

' bez dovoljno

·goreg, od

JABLANOVO SJUTRA

Samo šjatra! Rođeni moj, mili moj, dragi moj Jabo samo šjutra!?

(Petar Kočić: „Jablan” )

Kako je dugo bilo čekati to šjutra! · Jalove su bile nade, očekivanja su tekla uprazno, pod surovim bremenima neđaća „promicali su nesilni carevi se smjenjivali na ukletoj Bosni, robovalo im se svestrano i kmetovalo besciljno; posrtalo se Kroz gorak i pust život, bez svijetla dana i bez mirne noći; „ljudi s carskijem zakonom” gonili su 's osjrotjelih kućišta gladne i suvotne da rabotuju za site i bogate; zemljin plod i rod grabile su ale i vrane; ispod Manjače i Vijagošte i Svetigore, čitavim 'hajdučkim sve sami jauci' skotski ponižene sirotinje; „sve sedam carevina” gledale su crnu muku pregaženog roblja; kužan zadah poniženja i poruge obavijao je čak i planinske vrhove krvave Krajine; u oplakanoj banjalučkoj Crnoj Kući +trunuli su odvažni i nepokoreni; tu-

. zlanska „Custodia honesta” prihva-

tala je sumnjive i stranim vlastima nepodobne; ogorčene bune su se podizale oko Dervente, Knežpolja i Nevesinja, · pa splašnjavale snage i potpore, i stoga se padalo u još dublje provalije i još Čvršće okove; zlokobne dacije i globe su se nizale, zlostavljanja i ubijanja takođe, srednjevjekovne šikanacije mrežile su se nad utamničenom Bosnom, na

· sramotu predvodničke Evrope koja

je sve to gledala i odđobravala.

To ŠšŠjutra nikako nije moglo da dođe od tuđinske tiranije, od špijuna i vješala, od žandara i mešetara, od jezuita i vojnih bastiona i strateških željeznica, od begova i kmoetodera i Benjamina Kalaja, od zgusnute sprege zla i - sveopšte tame i kuknjave: .

„S krvi ručak; a s krvi večera, Svak Krvave žvaće zalogaje.”

Bilo je to sumorno vrijeme koje se punilo grobovima, ono ogavno doba koje je prinhudilo dobrog, zulumima satrtog Papakalu, momka – đaka manastira Gomjenice, da sam ode na groblje i pripali sebi svijeću više glave:

„Nastaje pošljednje vrijeme. Dođe ono: Ustajte, vi mrtvi, da liježemo mi živi.”

., Mrtvi, međutim, nijesu ustajali, a živi su skapavali u lancima, yidljivim i nevidljivim., Pa se otud očajnički prizivala usijana iluzija sužnja, Sloboda, da već jednom dođe u pohode ovoj pre

balkanskoj zemni, da osvetnički nastupi, s bičem i ognjenim plamenom, da progna i sagori „razvratnu bludnicu” i one koji joj kukavički služe, da njeni zvuci pobjedno zatrube skamenjenom morom mrtvačnice i pakla:

„Zadrmaj ovom. učmalom zemljom, potresi smrznutim srcima, osvježi i osnaži, da sve i svak Osjeti sav neizmjerni sjaj i draž ljepote, sve obilje milosti i snage Tvoje, kao što ih osjeća i nad njima drhće uzavrela i vječito uzbunjena krv moja, koju mi balkanski hajduci, preci moji, u baštinu daše!”

/

zanosni.

A ni ta njegova, dučki uzbunjena K; da odoli tegobama ukopacije, niti da mu prokrči put kroz sivilo „carevanja Iđinđijeva i Birinđijeva”, već ga je „nesreća i nevolja duboka i crna K'o kara-denjiz, · i visoka k'o ovo nebo nad nama” skrhala, iz očaja ga gurnula u lu·'dilo, u beogradsku Duševnu bolnicu, i odatle — na beogradsko Novo Groblje. Prije toga — davidovski „Se-bvao, i kao bibliski David protiv bibliskog Golijata, i kao njegov David protiv velevlažne, glavate gospode „,premilostive” Zemljane vlade; borio se, pun srdžbe

IV nije mogla

PETAR KOČIĆ

i gnjeva, uz majprivrženiji trans prema potlačenim, muški se hvatajući u koštac sa razrađenim ustrojstvom ogromne crno-žute carevine, sa svim onim što je tuđina i tuđinština tovarila na grbaču obespravljena bosanskog kmeta i seljaka, izvršivši pritom podosta od onog na šta se, onako razgnjevljeno, izjadao u Molitvi:

„O, Bože moj veliki i silni i nedostižni, daj mi jezik, daj mi krupne i goleme riječi, koje dušmani ne razumiju, a narod razumije, da se isplačem i izjadikujem nad crnim udđesom svoga Naroda i Zemlje svoje. Pokloni mi riječi, Gospođe, krupne i zamašne k'o brda himalajska, silne i moćne K'o ne beski gromovi, oštre i jezive k'o svjetlice božje, i tirjanima nerazumljive k'o što je nerazumljiva sfinga „ogipatska rodu čovječanskom. Daj mi te riječi i obdari me, Gospode moj, tijem darom svojijem velikijem i milošću svojom neizmjernom, jer će mi srce svenuti, jer Će mi se duša od prevelike tuge i žalosti razgubati!”

Te riječi su mu, kao da mu je molitva bila odnekud uslišena, same dolazile pod pero: rađale su se iz jauka i leleka, iz strasti i misije, iz krvi i iz ljubavi. „Glađan, go, bos”, pisao je on, „s propalim prstima kroz cipele hodam ja po Beču i sjećam se svog djetinjstva, svojih planina, svojih dragih brđana, pa ako adjegod sretnem kog dobrog druga, zaištem od njega koji krajcar, svratim se u kakyu kafanu, gdje je jevtino, pa pišem „S planine i ispod planine”. Po tri dana buđe, da se ništa vruće ne Okusi. Ali ja sam zadovoljan, jer sam samostalan, ne benđam nikoga, osim onog, ko pošteno misli i radi.” Njima, riječima, dakle, vršio je 8 e. Hrabre i neustrašive dvoboje. I tim riječima kno da je ispaljivao rafale po

eprijateljima.

kočićevska, haj-.

mogućnosti

Smion rafal odaslan pravo u grudi „mezajažljive Austro-Ugarske, direktno u Srce samog Beča bio je njegov Jablan. Tu je već bio na domaku onog, njemu nedostižnog, šjutra. Tog ŠjUtra kao izlazu, spasu, daljnjoj ljudskijeg postojanja.

Jedan mali govedar na seoskom strništu napasa svog milog baka, svog Jablana. Pjegavi Lujo, jedro planinče žućkaste kose i živih graorastih očiju, ogrnut nekim oskudnim i pohabanim haljetkom, drži tog mirnog baka bolje nego sebe: užinu dijeli s njim, soli ga, miluje, ljubi, razgqvara, spava s njim. Oni nemaju nikog, i ništa, sem jedan drugog. I sna jednog, želje, čežnje: da se Jablan pobođe s carskim volom, ophranjenim, „nabreklim,Rudonjom. Pa je mali Lujo preklinjao malog seoskog kneza, i drugi ljudi sa sela molili su tog malog kneza, a ovaj je „bacio” molbu. na veliko carstvo, koje je, sigurno u sebe, pa i u svog vola, dozvolilo da se na Preobraženje, koje je „ujedno i carski dan”, kod kneževe kuće ogledaju Jablan i Rudonja. Šjutra, sjutrađan, na Preobraženje, mrki planinci su se okupili kod kneževe kuće; Rudonja je već tu stojao, velik, debeo, golem; Lujo se držao pripijen uz Jablana i pedljem odmjeravao po štapu („”Oće Jabo nadbosti — neće, oče neće, 'oće — neće, 'oće!”) svoju vjeru u svog druga;

svjetina se bila iskupila, djeca i

žene su se izmakli na stranu — i

sve je to tako stajalo dok „knez i e

nije naredio da se izvrši sudar bakova. A onda, iza njuškanja i buke i struganja prednjim nogama, bakovi su grunuli jedan na drugog, zemlja se zatresla pod njima, nastao je lom, i čuo se samo drhtav, strijepeć poklič: ·

' „Podu'vati ga, Jabo!”

Tog trenutka suđar je bio raščišćen oprobani, „lukavi mejdandžija” Jablan je, posrnuvši na koljeno prednje noge, zaboo rogove u vrat carskog vola. Planinski vrhovi su zaciliktali od ponosne rike Jablana, dok je iz Rudonjina vrata šikljao: mlaz krvi.

„Volo-lige, dolo-lige!

Jače moje milo bače

od te vaše jadne krave! Ća, kravuljo, nagrđuljo! Nagrdim ti govedara

i u kući kućanicu

i na struzi strugaricu...”

· Krvav obračun je donosilo to

· šjutra, Neumitno pravedan, i

neminovan.Crna ukopacija bila je sve u crno zavila: zatrovana je bila i zemlja i život na njoj od patnje i čemera pod carevinom 'Ustrijom (,„saprele je muke naše na Strašnom Sudu”) koja je, „po paligracu”, „toliko stotine godina vladala nad devetnaest mileta i sedam, osam vjera i zakona” —d da bi pravim, ubojnim rafalima bila satjerana u svoju mračnu jazbinu, Slabi i nemoćni su trunuli pod njom. A odvažni i smjeli. krčili su put: Kočić riječju, „Princip metkom. Obojica su nišanili onde gdje

je bi = vrat. Da ga prerežu. „Jeđan — carskom volu;

drugi — carskom nasljedniku. Carevina rođena u krvi — morala je i izdisati u Krvi. e Šjutra se rađalo okupano krvavim suncem Siobođe. } Mihailo RAŽNATOVIĆ

OLJA. IVANJICKI: MEDIALNO* OKO

Ako hoćete vitko sunce boraviće u vašoj sobi Čovek na koga mislite vratiće se.

da doručkuje između dva zvižduka časovmika. ~

POGLED KROZ of PROZOR

Alko hoćete blistavu lepotu ovog dana pretvoriću u kotao pun magle i kišnice. Alko hoćete ići ćemo duž pruga

LIKU |

sa štapovima sa kojih lišće nije uklonjeno.

kao stona lampa.

'Netar će vam zvoniti u ušima,

čamci odvezani otploviti iz prislaništa, vode po ulicama blago teći, '

sneg vam lepršati oko leve ruke.

Ako hoćete nijedan trenutak

neće biti izgubljen u veseloj porodici. San kojim ste putovali, ' svetlost koja vas je obasjavala.

Da ne bi bili prevareni,

da ne bi bili otsutni,

da bi vam duša bila ispunjena letom pticama i pepelom.

Aleksandar RISTOVIĆ

| SAVREMENA MESEČEVA PDOONATA a

Pascal je želeo da „čovek bez objašnjenja „to zvuči gordo”, ,,posmatra celokupnu prirodu u njenom uzvišenom i punom veličanstvu...” Ali Pascal nije mislio ha ČOVEKA posebno i na sve ljude... Pascal je odveć, dobro znao za sklonosti i mane, nemoći i šŠširjne ljudske i čestu ali i objašnjivu istinu da mnogi čovek u svome vremenu ne samo što ne može da sagleda totalitet sebe i svoga me sta u prirodi već ne može ni da učini pokušaj određivanja svojih saznanja van svakodnevnog i najužeg prakticizma. Pa ipak, ne treba se nadati da će naša skora budućnost pokazivati nekh veća razlikovanja ljudskih nada iđentičnih snovima od jave, od onog stvarnog dometa ljudskog uma koji, kao domet, postaje dalek svakom relativiziranju pojma; USPEH. Odveć istinito živimc u jednom

gordom vremenu•u kome nas mo--

ći savremenog homo sapiensa Uveravaju, svakim trenom sve intenzivnije, u naše učešće u svim posebnostima današnjih i buđućih realizacija žilvernovskih i velsovskih ramijih fantazija koje se, kao fantazije i nade i proročanstva ukidaju u našem vremenu, sasvim najbitnijim oznakama tog vremena. : ji

Ovih dana svi govorimo i svi znamo da je ČOVEK dohvatio Mesec. Herojska je ova poema o Uuspehu neporecivom ljudskog uma, ne manje herojska i za ČOVEKA samoprevazilazeća kao pretpostavka da je otac svome mališanu ko=

me se Mesec učinio kao lopta po=.,

klonio istu tu svetlu loptu, Dokopao se čovek Meseca, toga jarkog, tog skeptičnog i nename= tljivog ali i pretećeg znamena sa Rusoovih slika, tog bledog i vrlo samouverenog pratioca ljubavnih

· ioš uvijek ne zna glas ni i

zaoštreni su pri vrhu i gledaju u nebo još mlako. od sunca. Bjelina tornja kao da je sledena: njegove ivice oštro paraju mrak, Ta lik, kao da je stalno nova u svojoj nepokretnosti, umirena, svečana i ominira svim ostalim stvarima unaokolo. skoro mrgodno izdvojena, superiorno naglašena. Zvonik je pun nesalivenih zvukova smrti i slavlja, koji se mepoplašeni, neistjerani komešaju u uskoj kupoli zvona, Gluho je, nema jecaja Što, se razliježu nad stijenama, padaju po travi i putevima, šiblju i 'krošnjama drveća uvijajući sav prostor istim drhtajem:' zemlju i . vodu i brda. ; ea ' Oca i djevojka sa mrežastom sjenkom zelene mjesečine. 20 lica: veče je skoro zaustavljeno na ivici okna i dodiruje SOBU) talasi tople tame njišu se u prostoru. Četiri nejasna, stisnuta zuba. 1 Jedna tajna poruka u uglu otvorenog prozoTa... E i

i Ali dop starica nije umjela ništa da kaja, Nek je_ akne da.je bila potplaćena ali je ona samo odmahnula glavom. Ona je jevojci donosila slatkiše zato što ju je voljela. oi sve POO O o živjeli u nekoj patnji. Nije znala niti marila' za ka! O Bi joj je bio potreban sada, ali oni koji su je ispitivali o ievojci Bi to mogli da shvate, a onda im je ona pokazala nešto NAJ evine: uvijene u crnu maramu, pošto su oni gledali sve kroz novac, ao Dee godine i njenu starost, a ona ·je pokazivala još | SOI o. Gini smežuranu kožu, jedan iskrivljen prst, jedan slom jeni DES O šezdeset godina. | crnu maramu sa duplim čvorom, sa, si 0 e Pi | Nije htjela da se pravda, nije čak napravila ni BB ii bo9ı aa učini'ili pokuša. Jedva primjelno uzbuđena, ona je rel bi e M bez nje. Ne: ostali ste bez nje. Jer starica je znala cio n SO a svoj dlan. Neko ko je na njenim rukama odrastao odaaO ci S) MI ie bilo žao, "Tako je cio događaj bio neuhvatljiv kao da je pop

letnjeg pljuska ispario ka zvijezdama.

Djevojka je o njemu znala jedino da je bez SYC; da KONJ bjegunac i da vlasti tragaju za njim. „Bjeguno sa Iron 18 258Hie da ratuje za Austriju, i kojega čeka vojni sud. na je POO O SOMA na tog plavookog stranca ili tučinca, i onda te Be aa Ra 2 je ga okovanog, a kad je sklopila oči ugledala je Pra ae KAN, nije bio stranac niti tuđinac. Ostala je uporna u 7D m Olea „ iako je možda vidjela samo njegovu sjeph Dot a ROBE dvprišta, izdužena i tiha na mjesečini. Tako da je mog ; ;

" E TI bilo je dovoljno da se pojavi

aa Oe : 1 OPA MI samo jedna sjenka muškarca iskićena ralnim pi TOR IO: LOA zagospodari njenim srcem i njenim čulima, pa Čak! n 181 Oi | znala da se bori protiv sjenki, šumova noći, mirisa zemlje i losti.

Samo je znala — ne

KNJIŽEVNE NOVINE

I ona, koja je živjela ispod staklenog zvona, najednom je mogla da čuje zvižduk.i lavež pasa, a jedne noći glasove potjere i zatim se sve utišalo, ali ne i u njoj, da bi dvije noći kasnije mogla da čuje, opet tihi zvižduk, a zatim sjenku kako odmiče opet u istom pravcu između korjenova maslina i žbunja i iščezava na ivici ograde, u tami. Cio prostor ostajao je prazan, sa nekim znakom na sebi, a tama je postajala čistija, zelena kao morsko dno. Ostala je.neka nada utamii ona je zaželjela da vidi samo ruke toga čovjeka i odlazila je do onog mjesta gdje je njena majka nekada stajala sa ocem, odakle se mogla vidjeti kuća, niska, uskih prozora i debelih zidova, kakve su bile sve

kuće sagrađene na tom mjestu izloženom naletima bure. Znala je priče '

o maslinjacima koji su zasađeni noću, pri svjetlosti fenjera, ali je izgle'dalo da su ti korjenovi mnogo stariji, da čak nisu mi zasađeni nego styoreni kada je stvarana i zemlja.

Gledajući u noć, ona je sa mirisom planinskog vjetra ponovo oživljavala priče koje su bile legende:

Bila je jedna vučja koža koju je djed donio iz planine, i koja je oživljavala cijelu šumu gledanu sa najvišeg planinskog kamena: tamnu; gustu, jednobojnu površinu koja počinje sa podnožjem kamenjara, a zatim se pruža gotovo ravna i netaknuta, da bi se onda na prvom prevoju prekinula i nastavila,na drugom planinskom vrhu, vješto pokrivajući rupčage i stijene. U vrijeme bez vjera i kiše tu je bio proziran, taman, vlažan mir koji je dolazio ne od kretanja, nego od postojanja,•*od šume koja je pravila tišinu isto onako kao i sjenke i tamu, Tako da je tu mir stvoren zajedno sa drvećem na visini, na kamenu pod čistim suncem, sa jakim mirisom trava ljeti, i sa bijelom suvotom zimi. I na toj koži. bilo je više nego igdje sunca i vjetra kao i noći u isti mah; zadržalo se pri dlaci i boji i kao da je cijela žuma i divljina bila tu prostrta, zajedno sa kricima i strahom, sa korjenjem, tišinom i vlagom. a:

Priče o ljudima što šu, rođeni u planini odlično vladali nožem, koji je skoro bio stvoren zajedno sa rukom, dajući pokretu ruke blistavost | oširinu, | · n

Djevojka je znala:

Oni nikada nisu mogli razumjeti mlade životinje koje se izjutra nađu na ivici šume i dovoljno je napraviti najmanji šum pa da iščeznu

· obarajući rosu sa niskog žbunja, i jureći prema još netaknutoj tišini šume.

Tako je mislila o njima dok je čekala da se pojavi jedan čovjek, makar bio nepoznat bjegunac ili čak običan skitnica. , e

Sve do onog časa kada je istmska sjenka od čovjekovog tkiva prešla preko dvorišta. I koja se zadržala nešto više nešo što bi bilo potrebno čovjeku da se snađe noću na nepoznatom, ograđenom zemljištu.

Branko PRNJAT

ispoveđanja i nesporazuma, uz čiju pomoć, često, i manje lepa naga tela na postelji ili ma žalu postaju, bar za trenutak, ono · što nam se čini do sađa najviše žŽeljeno i vrlo neostvareno, iako , tako mije, naravno. | Mesec je bio pesnički. Ali je on to i ostao i više postao ljudski. Mesec: se, kaže legenda, improvizacijom Bethovenovom ukazao slepoj devojei, a ta improvizacija postala je ona nama tako znana i

tako neophodna „Mondschein” – so

nata, sonata često više svega neophodna i više svega karikirana i ponižena kađa je i ritmički tačno preludira barunica Castelli — Glembay, U „Gospodi Glembayevim” „Mondschoein” sonata zazvuči trivijalno kao i u „Leđi” beslovesni kuplet „O mein l ieber Augustin, Augustin...” Ali Bethovenova „Mond schein” sonata je jedan svet, a glupi kuplet umora. drugi svet, ipak obe ove melodije po liniji jeđne krvave, groteskne, bolne, straŠno umorne kalvarije bespuća po-

staju bliske i nekako svirepo isti-'

nite oznake jednog istog sveta.

Iznad svih distanci, približavanja i razilaženja — stvarni Mesec nije bio ni Mesec „Mondschein”-sonate niti u vezi sa svim kupletima i šlagerima zvali se oni „O mein lieber Augustin, Augustin„.” ili „Dajana”. Da li su Meseci svih slikara sveta isti ili neki drugi Meseci koji se nalaze i na anzihts kartama — postojećem Mesecu u prostoru i vremenu — bilo je sasvim svejedno.

Bilo mu je svejedno i to dali kada ga ugledamo, kao „muladi” prevlačimo kroz kosu neku metalnu novčanicu jer, kažu, „tako se valja”, da bi do narednog „mladog” postali imućniji ili ne bar tako praznih džepova kao do ovog, današnjeg novog bledog srpa,

' Sve to .komešanje naših neshvatanja Meseca kao činjenice prisutne i istinite, sva ta naša neminovna i tako starinska pretpostavljanja da je Mesec tu radi nas (krivi su tome pesnici, slikati i zaljubljenici), i sva ta nerazume-

~ vanja vasionskih mera i kategori-

nalaze

ja Kosmičke prostornosti, li-

se kao vidovi naše mentalne

. mitiranosti ispod istine. da je Me-

sec prisutan sebe rađi i po sebi, od nas nezavisan i vrlo neumoljivo indiferentan, superioran nad činje-

·'nicom đa mu je od nas dat atri-

but liričnosti, bledog praćenja naših drhtaja nezainteresovan svim melođijama na temu: „Mesec” u svim pesmama u kojima se apostrofira i svim - poetama i slikarima i zaljubljenicima što žive i idu našom planetom. ;

Ali ako je do sada Mesec posedovao moć indiferentnosti, ČOVEK je za svoju sađašnjost i budućnost osvojio moć osvećivanja svakojindifereninosti. I ta osveta je „Mu-

nja”; ali osveta ČOVEKA samom: -·

sebi, ne manje — jeste svako popularističko i, verujem, karikirano

objašnjavanje dohvata Meseca, 1

osveta ČOVEKA sebi su svi poli-

tički manevri koji se tako olako ·

ali i sračunato sproyođe na osnovu jednog u svojim krajnjim konsekvencama sasvim apolitičnog do-

meta ljudske misli, tog jednog od ' možda najlepše otsviranih stavova

dosadašnje istorije ljudi. Ne, u-

· speh sovjetske nauke zaista je ta-

ko veliki, značajan i moćan, da je prestao da buđe uspeh sovjetske nauke i postao uspeh ČOVEKA i njegovih umnih potencija, upravo u istoj onoj meri kao Što Goetheova reč nije nemačka već reč ČOVEKA i kao što je „Mondschein” sonata neuništiva pred do

;

metom ČOVEKA u ova naša prometejska vremena, vremena preforsirana i bremenita novim saznanjem pred kojima prakticizam sitnog uspeha pojedinca postaje minoran i vrlo relativan u odnosu na apsolutnost uspeha koji se Ostvaruje kao apsolutan samo u sklopu jednog kolektivnog napora i društvenog nastojanja.

„Munja” je dosegla Mesec, sterilizirana i obezbeđena svom potrebnom instrumentarijom koja će otkriti nove svetove saznanja. Ali prispeće „Munje” na Mesec — dovoljno je ubedljiv dokaz đa pesme pesnika našeg vremena treba da izraze nove i sve ·intenzivnije metamorfoze svih normi života današnjeg i budućeg, da su sukobi naši svakodnevni i male naše nađe, a i sujeta — samo znaci da

OVEK, zato što je COVEK, i, što više postaje spreman da „pošmatra celokupnu prirođu u njenom: uzvišenom i punom veličanstvu” istovremeno ne može đa se uzdigne iznad „svakodnevnog. izražavanja najsitnijeg subjektiviteta u upravnoj razmeri svojim ne slučajnim dometima u saznavanju celokupnosti. I kada ČOVEK, kao pojeđinac i kao pojedinačan izraz opšte težnje ljudi prema nepreglednošti prostora koji okružaVa našu planetu bude uspeo da u doglednom roku stupi u avetinjske kratere Mesečeve kore, kada i on potpuno izađe iz područja sile gravitacije i svih prakticističkih želja, nađa i ljubavi od ·kojih đanas ni jedna nema svoja vasionska obeležja, uvek, za sve buđuće „„Mondschein” sonate, i slikare koje će sve ponositije i sve odgovornije biti đa slikaju MESEC đosegnut od ČOVEKA, — Mesec doznati neće. Neće ni pesnici, ni slikari, ni zaljubljenici moći da zaobiđu istinu da osveta ČOVEKA indiferentnosti MESECA obavezuje i slikare i zaljubljenike ·i pesnike đa na drugi način kazuju manje nedorečene reči i vidove istine koji su izrazi sve većih dometa ČOVEKA. Jer Mesec zaista nije više. sam po sebi i radi sebe. Postoji, više nego ikada pre i više empirički živi i traje radi nas, ljudi, osvećivali se mi ili ne njegovoj sadašnjoj indiferentnosti, time se osvećujući i svojoj ljudskoj znatiželji i tuzi neranljivoj.

Branko PEIČ