Књижевне новине

Nastavak sa 1 strane

! Kad umetnost pređe u iskustvo, onda ona postaje nešto sasvim drugo: akademizam, manirizam. Tako prestaje da biva umetnost. Umetnik je onda umetnik samo po profesiji, a laik amater, „ukoliko ne priznaje svoju nezainteresovanost za umetnost, pretvara se u blaziranog snoba. Estetske norme su zato nalazile potvrdu samo kod profesionalaca akademista i kod snobova, tj. u ličnostima i epohama kojima umetnost nije intimno potrebna. Upravo to i upućuje na zaključak da umetnost negira iskustvo, tj. da je umetnik sam sebi zakonođavac, pa bilo da je umetnost naivnost koja iskustvo isklju čuje, bilo da ga prevazilazi i mimoilazi imajući sa iskustvom toliko veze koliko čovek ·.iz mita o stvaranju sveta sa onom glinenom figurom koja tek očekuje „božji dah” da bi postala čovek.

***

|

Ako estetika stvarana radi umetnosti neizbežno vodi normativnoj estetici, a ako se ova pokazala ka netačna i nekorisna — kakvu onda svrhu može imati takva estetika, čemu ona?

Da li je ta upornost kojom se i dalje ide bezizlaznim putem samo izraz jedne intimne slabosti, nemoći i inferiornosti estetičara? Prepuštanje sebe jednoj stihiji usled nesposobnosti da se nađe bolji put i metod i smisao istraživanja? Nedostatak snage da uvidimo đa je iluzija ono čemu smo dali ime Objektivno lepog. Sistematsko razrađivanje te iluzije kao objektivne istine?

Ma koliko da je jasno da su iluzorni svi „objektivni zakoni umetničkog dela” i da su zato, norme nemoguće — ipak se nije otišlo u estetici ni koraka dalje od toga uvida i te konstatacije! Jer postoji nešto Što ukazuje na prisustvo objektivnog zakona umetničkog dela i na mogućnost estetske norme. Možda je to Nešto samo iluzija, ali je ona tako jaka, zajednička svim ljudima koji doživljavaju delo i lepotu, opšta — da je nemoguće ne poverovati. Opštost te iluzije pretvorila je već tu iluziju u jedan objektivni zakon, zakon ličnosti (potpuno različit od zakona prirode). Tu iluziju podržava — ili? prisustvo objektivnog zakona sugerira — frajnost i uhiverzalnost umetničkog dela ili Nešto što tim terminom nazivamo.

Da li je ta univerzalnost stvarna, stvarnost i objektivno svojstvo samo umetničkog dela? Ili je ona — kao iluzija, ali opšta — samo

stvarnost ličnosti, a mogućnost dela? Ili je ona „samo” jedan stvaran odnos između ličnosti i

dela, nmužan odnos? To su pitanja koja su važna.

2 VUMNAJV aaa U aaa

;; (Ld No svakako ta wuniverzalnost dela jest univerzalnost njegove vrednosti kao delooanja na čovcči

Ta činjenica univerzalnosti je dovoljna da se vekovima održava nada u mogućnost otkrića estetske norme ili objektivnog zakona, isto onako kao što se vera u boga kao u garanciju besmrtnosti duše održavala ne na naučnom iskustvu i intelektualnom ubeđenju, nego na psihičkoj potrebi ličnosti, tako da je opšta činjenica te pofrebe postala objektivna i poslužila kao osnov za teološko dokazivanje o objektivnom „postojanju boga. Ali usled brkanja opštosti subjektivne iluzije i opštosti (objektivnosti, zakonitosti) prirodnih pojava, teologija je dugo smatrana naukom, kao što se i normativna estetika (tj. estetika radi umetnosti) još i danas smatra naukom.

Usled toga estetičar je Sizit koji uvek pomovo gura kamem ka vrhu brda — ka logičkom zaključku o objektivno-prirodnom zakonu umetničkog dela, ustvari ka normativnoj estetici ( pa bio on toga svestan ili ne) — a kamen se onda. kotrlja natrag pod brđo, gde mu je prirodno mesto. To obaranje sva ke od estotskih normi je isto tako lako kao što je pad kamena prirodan. Umetnik pak ne gura i ne forsira taj kamen — on se zadovoljava time da ga iskleše u neku formu, da glini udahne život, đa kamen imagiharno i osećanjem, dajući mu formu, postavi na onaj vrh na koji ga Sizif neobrađenog želi stvarno postaviti. Umetnik se ogra ničava — i postiže siguran rezultat. Njegovo delo ostaje fu Kroz generacije. On se ne usuđuje da kratkotrajno vreme jednog jedinog života koji mu je đat gubi na Sizifovom poslu. sistematske estetike, On suviše voli taj život, pa bila ta ljubav srećna ili nesrećna.

***

U čemu je ta zavodljiva univerzalnost dela?

Nama je do danas poznato samo to u čemu je univerzalnost zakona nauke. Samo oni imaju iskustvom potvrđeno opšte važenje. Samo oni mogu biti dokazani praksom, jer. su i zasnovani na nečemu prirodno-objektivnom. Zato samo oni mo gu biti norma, odnosno sigurna direktiva za uspešnu delatnost u praksi. n

Jer ti naučni zakoni, sa svojom opravđanom pretenzijom za opštim važenjem (onakvim kakvo ima i normativna ili ontološka estetika postavljena „sistematski-naučno”), nemilosrdni su. Ili možda pravedni? Njih ni najmanje nije briga da li će se kome svideti ili ne! Oni su objektivni, a to ovde znači: bez lični kao matematska „formula, I samo usled te bezličnosti i imaju opšte važenje. Ne zadirući u inti-

Tvoj san crnog vina i teškog kruha

U blagdansko jutro

"Tvoje ruke m dva spokojna čvora . Brodovi su okićeni za tvoje radosno snovi

Napred, napred sa snovima —

"Tvoje jubro ogrijam

denje

o divljim bedrima·

TI kas plemenitog konja ·po tvom nebu | T brod na domaku obale ružmarina

Pušten od valova gonića

Koji te gone noćima soli i noćima beskućništva Da zaspeš na mubu dana koji ustaje

Nedužno krvav kao jelen Dušten od vjetra koji te zove

Skriven u riječi cmogrude i crnokose

Da zaspeš mw blagdansko juiro Na dohvat budnog mora,

koje te ne sili

danas

O kako si siguran jer spavaš · Kako si siguran jer spavaš Kad prolazi praznik u kočijama,

A more ne govori i ne pjeva

Niudro i m predahu i nesretno

Zbog čega misao plašljiva I nesigurna kao galeb , Polijeće pred njegovim crnim Ali tvoj je san siguran, "Tvoj san crnog vina i n

eba koje će odletjeti.

licem,

Arsen DEDIČ

a „Saeč

Zamračuje se mesec. More se. u prazno spusti, Iz golog inata cvetovi ginu. ~ L ; Žar se u pepeo složi. Mesečarska moć popusi Kad zvezde pređoše putanje i mesec u hlad minu.

Zveket zle vatre u kostima poje. Omamo promaje kroz napuklu usnu Mrtav lepo sanjam da se moje Beznadne rane u kuršume gusnu.

Ko meci regrute muzika

Slepa Morava me nekud

Nigde mi groba pošle smrti nema. o d noć čeka pored puta.

Svaka tuđa zemlja tuga je golema. .

Majka me pre

10

me kosi, I.u prazan beleg dira vatra, ljuta

mrivog nosi.

Matija BEČKOVIĆ-

ı esteli

mnu ličnost — oni ne čine zakon ličnosti, Ne dirajući u ličnost, oni lako postižu i to đa im se ličnost, bez ikakve slutnje opasnosti, potčini do zaborava svoje intimnosti i intimnosti uopšte. (To zaboravlja i ontolog estetičar; upućujem čitaoca da napise na tu temu pogleda u sarajevskim časopisima. ŽIVOT br. 1-8 i PREGLED br. 9 od 1959.)

Znači li to da je i univerzalnost (ili „istina”) umetničkog dela bezlima? -— Neki misle da jeste, da je umetničko stvaranje jedan proces obezličavanja ili depersonalizacije. (LI Hajdeger to misli, Takvo mišljenje. ne može a da ne ohrabri baš normativnu estetiku. Ali takav zaključak je zasnovan na zabuni đa su univerzalnost nančnor

f: |

stvarna, baš stvama mogućnost za onoliko estetika koliko je subjekata koji se njome bave?

Zaista estetika ne bi bila moguća kao sistematizirano iskustvo, tj. kao nauka, ne samo ona estetika pisana radi umetnosti, nego ni estetika uopšte — kada bi subjektivna univerzalnost bila isto što i prirođonaučna! Tađa bi sva pomenuta zapitkivanja bila opravdana. * **

Jedina subjektivna (ustvari „sub jektivna”) univerzalnost koju poznajemo jeste „zracionalnost! Ali ta univerzalnost, bez obzira na to Što amnefrmlreiie ne postoje obiek-

HANS ARP: OBOJENI DRVENI OBLICI

principa i umetničkog dela jedno

. tivno, već samo u čoveku koji mi-

·isto. A ta zabuna. je a osnovi svih sli, ije subjektivma. Zahvaljujući

težnji ka normativnoj, „naučnoj” estetici. Svesnih ili nesvesnih teŽnji. Ne shvatajući specifičnost te umetničke univerzalnosti, Hajdeger nije našao nikakav bolji izlaz, nego da tu univerzalnost, kao i Hegel, negira. (Relativnost te negacije ne menja ništa u suštini.). Izlazi da ako nije moguća normativna estetika — nije moguća nikakva, a pošto će estetika ipak postojati, ona će ostati hormativna. Samo što će njene norme poticati

. ne od analize umetničkog dela (u

„ostalom i te „analize” su bile vrlo sumnjive, napr. kod Hegela), nego iz amalize „bića”, suštine sveta, iz ontologije. I to iz racionalne analize neposredno! Iz „čvrste“ logike! A to je bitno! Sve fraze o stvaranju i stvaralaštvu (tj. O slobodi i individualnosti stvaranja) ostaju prazne, samozadovoljne i puste deklaracije u toj normativnoj, odnosno ontološkoj estetici.

Ono što nazivamo univerzalnošću (trajnošću itd.) dela — to postoji i bitno je različito od univerzalnosti naučnog principa!

Ali je pitanje đa li mi iz te univerzalnosti možemo zaključiti ne što o objektivnim zakonima umetničkog dela i njihovom postojanju, a Onda i O normama stvaranja, raspoznavanja i doživljavanja toga „dela. Sva dosadašnja umetnost poriče tu mogućnost.

Pa ipak — univerzalnost je tu, ·nju je morao da priznai Kant koji je itekako bio sklon agnosticizmu. Mi je osećamo, a ne znamo u čemu je, niko je nije definisao, niko racionalno izrazio, niko iskustvom, praktično, eksperimentom pokazao onako kako se pokazuje naučni zakon. Niko — a estetičari još uvek postupaju kao da je to moguće, da je moguće to osećanje i slut nju pretvoriti u racionalan iskaz jednog zakona.

A ta univerzalnost (emotivnog i imaginarnog karaktera) potpumo je različita od racionalne univerzalnosti (opšteg važenja) objektivnih, prirodnih i društveno-ekomomskih zakona. PJ

— Kako može, biti emotivnoimaginarnog karaktera? Da.postoji samo u.,našoj mašti? Onda bi bila potpuno lična, subjektivna, a' „subjektivna .univerzalnost”' je' contradictio: in adjecto, apsurd !? Onđa to ne bi bila univerzalnost, nego subjektivnost? Onda bi postojala

tome mi imamo sleđeće pojave i mogućnosti: -

— misaono odražavanje stvarnih pojava u prirodi i njihovih odnosa, tj. objektivne dijalektike,

— formulacija naučnih zakona i direktivnih normi za izvesnu praksu, napr. praksu proizvodnje,

— opšte važenje tih zakona, mogućnost sporazumevanja, okupljanja i organizovanja ljudi oko istog posla itd. itd., alč i:

— bezličnost tih zakona, pa i simbola i konvencija,

— nemogućnost da ličnost saznavanjem i primenjivanjem tih zakona ostvari: sebe ili, diktiranjem tih zakona drugome, ostvari ličnost drugog, čak ni uz pretpostavku svesnog i dobrovoljnog prihva= tanja samih tih zakona. i

U racionalnom ličnost se identifikuje sa objektivnim u prirodi (uključiv tu i prirodu čovekovog organizma). Racionalno nije subjektivno. Inače bi bila nemoguća svaka nauka i praksa.

A. subjektivna univerzalnost, koju zapažamo povodom umetničkog dela, nije racionalne prirode.

\ * * *

Da pretpostavimo objektivno postojanje· te univerzalnosti! Tražićemo je — van čoveka — jedino u umetničkom delu. Pa i tada samo kao objektivno (delom) datu mogućnost te subjektivne univerzalnosti. Naime, tražićemo je samo pod uslovom da neko od ljudi tu univerzalnost zapazi, bolje reći: ostvari, doživljajem. Znači — subjektivno uslovljena univerzalnost, nađena u odmosu čoveka prema delu, u onome što. se (s pravom ili ne) naziva estetskim sudom. Tako bi se kritika ili analiza umetničkog dela pretvorila u kritiku ili analizu toga estežskog suda. Dalje: u neku svojevrsnu psihologiju „estetskog doživljaja i procesa umetničkog stvaranja kao jedinog stvarnog osnova za estetsko zaključivanje. Stvarnu „univerzalnost, stvarnost univerzalnosti, ostvarenu mogućnost ·te. uhiverzalnosti (mogućnost objektivno datu delom), — w„:našli bismo dakle samo u doživljaju dela.

A “zašto · treba jasno razlikovati mogućnost: (tj. — delo), ođ stvarnosti (umetnikovog ili laikovog doživljaja lepote)? — Zato što se estetsko zaključivanje, ako uopšte

· kazati, Umetničko

teži nekoj haučnosti, mora zasno- ”

vati na stvarnosti, kao i svaka nauka. Jeđino stvarnost rot AOispitati, prove: | racional O. iapLie i delo nije ta stvarnost niti je ikad bila. U tome je sva bezizlaznost loške ili normativne) koja hoće đa racionalno ispita umetničko delo, onako kako naturfilozofija i prirodna nauka neposredno posmatra prirodnu pojavu da bi, analiziraju ći pojavu, tražeći specifične razlike i zajednička svojstva pojava, došla đo nekih opštih zakona, sabra'nih, recimo, u fizici ili, 'još opštijih, u dijalektici prirode. Ništa se, naprotiv, ne može postići namernim (organizovanim, svrsishodnim, tj. naučnim) posmatranjem i racionalnom analizom umetničkog dela. Ostaje da se proučava doživljaj kao jedina stvarnost.

Razumem muku onih koji po svaku cenu brane stav da je estetika spekulativna filozofska disciplina: oni bi hteli da se pravo bavljenja estetikom obezbedi i onima koji nemaju nikakvih doživljaja! Kako bi se inače mogle uopšte propisivati umetniku norme ? A to je spekulativnom estetičaru isto tako potrebno kao što je starom, impotentnom i nemoćnom mužu potrebno da propisuje svete i na objektivnim zakonima zasnovane norme ponašanja i kretanja svojoj 'mlađoj, lepoj i punoj života ženi. Strah. Strah je motiv te ontološke estetike kao i ontologije. Spekulativna ontološka estetika je izraz upravo te nemoći, baš kao i reli-

gija **%*% Kako je moguće analizirati doživljaj? Dok on traje, njegova racionalna analiza je nemoguća, jer svaka racionalna intervencija preti doživljaju ugušenjem. Dovoljno je da vas neko posmatra dok doživljavate, da vas posmatra racionalno kao što posmatra neko ekspe rimentalno zamorče ,tj. da ne učestvuje s vama u doživljaju — pa će doživljaj ili nestati, ili će se pretvoriti u drugačiji doživljaj: osećanje sopstvene gluposti, poniženosti, stida ili pak revolta i cinizma, čak ironiziranja samog. sebe itd. U svakom slučaju prvobitni, naivni doživljaj — onaj koji estetičar želi da mirno i racionalno posmatra i analizira nestao je! Estetičar mora i sam doživljavati. Bez racionalne analize svog doživljaja! Kad počne racionalna analiza te stvarnosti, onda je već nestalo i te stvarnosti, a od doživljaja kao stvarnosti ostalo je samo SEČANJE na doživljaj. A to sećanje je sasvim drugačija stvarnost od emocije i doživljaja, drugačiji subjekt.

Šta sad đa radi estetičar?!

Jer lako je prirodnjaku: prirod ne pojave su pojave koje su postojale i pre čoveka i pre njihovog dejstva na čoveka, njima niti je čovek potreban niti im smeta ako ih analitičarski posmatra, te ih možemo proučavati isključivši iz njih svaki subjektivni faktor.

Ali umetničko delo! Njega možemo proučavati samo po njegovom dejstvu na čoveka, na mene (i na drugog ukoliko me njegov doživljaj potseća na moj). Ne možemo proučavati delo kao nešto za sebe i po sebi, kao neku prirodnu pojavu, kao. nešto samo po sebi objektivno postojeće. Jer delo i nije ustvari ništa drugo nego: delovanje na čoveka. I to delovanje koje izaziva doživljaj, jednu posebnu energiju. A od te energije za estetiku ostaje samo sećanje i saznanje kao mumificirani „doživljaj (mrtav). Ali je to bar saznanje sebe, saznanje svoje ličnosti i svest da ličnost nije isto što i prirodna pojava! (Ako ontološka estetika kaže da to već zna, onda treba da promeni neposredni predmet svog istraživanja.) :

Tako estetika prestaje da biva ontološka i postaje ANTROPOLOŠ-: KA disciplina. Tj. „biće”, „bitak” ili kako hoćete, traži se m ličnosti čoveka, a umesto suštine sveta traži se suština čoveka! Pri, tome će umetnost uvek ići ispred estetike, kao što doživljaj ide ispred mumificiranog . doživljaja. Este= tika neće nikad stići da fiksira neke objektivne zakone umetničkog dela. Ona može samo da naučno objasni zašto su u umetničkom stvaranju memoguće norme i da to objasni iz poznavanja suštine one objektivne „prirodne” pojave koju zovemo ličmosf/, Ta pojava je univerzalna isto onako kao što je sloboda, ma da suprotna nužnosti, nužna, Nužna kao suština čoveka. Inače čovek kao takav heće postojati.

*

* *

Ako je ta univerzalnost dela sub jektivno uslovljena, te je ostvarenu možemo naći samo u subjektu — znači li to da je ona, kao svi„ma subjektima „zajednička, i kod svih subjekata (ličnosti u momentima njihovog ostvarivanja) jednaka? Kao neka apstrakcija nau· čno-filozofska ili estetička?

Kađ bi to. bilo tako, onđa bismo lako mogli odgovoriti: umetničko delo 'je ono koje na sve ljude deiluje na taj i·taj način, izaziva takav .i takav doživljaj. Ta „ | Time bi bila data ne samo đefinicija doživljaja, nego i definicija

đela, Univerzalnost dela bi bila ne

s

estetike (onto-

Xoemer 3td.. —das AN P4 PL 0g6SF Pr pape

2 TOPEG (i ono što

nego stvarna, subjektu ne ništa do da je racioše, nestalo bi univerzalnosti subjekta, ostvario bi se ne subjekt (u nekom doživljaju), nego u svima subjektima. jedan isti univerzalni princip, objektiyni, baš onako kako to odgovara duhu Hegelove filozofije. Subjekt bi se sveo na racionalnost. Racionalno đefinisana aniverzalnost odmah bi

moguća, bi preostalo

nalno dđoefini

· iz definicije subjektivnog, kao ne~

„zajedničkog“ svim ličnostima, u definiciju „obijektivnog pa i u definiciju objektivne i ta definicija Đi se motiti kao normativan zakon. Od racionalnog, apstraktnog, univerzalnog u spekulativno filozofskom smislu te reči neizbežan je put u normativno! :

Racionalno, objektivno, apstraktno-univerzalno za umetničko delo su potpuno identični i — neupotrebivi! Zato oni ne mogu nikako pogoditi ni suština | umetničkog stvaranja, ni suštinu vrednosti dela, ni suštinu doživljaja koji imamo pređ lepim. Estetika, kao racionalna nauka, može postojati samo pođ uslovom đa:

— konstatuje pomenutu nemoć racionalnog: u umetničkom stvaranju, +

— objasni otkud ta nemoć,

— konstatuje nemogućnost norme, — razlikuje univerzalnost dela kao mogućnost od univerzalnosti zakona prirođe i sveta kao sfvuar= nosti, (što je sasvim materijalistički, inače bismo bili teolozi),

— konstatuje đa nemogućnost racionalnog definisanja umetničkog dela i doživljaja i lepote (koja izaziva doživljaj) ne znači i nemogućnost racionalnog definisanja zakona objektivnog sveta tj. istine, '— da delo i lepota mogu biti definisani samo doživljajem,

— da je univerzalnost dela (kao data mogućnost) ostvarena doživljajem ličnosti,

'— da doživljaj nije racionalan, pa otud ne može biti ni nameran,

— da ostvarenje univerzalnosti dela u univerzalnosti subjekta ttaje onoliko koliko traje doživljaj,

čeg prešla (dela), lepote, rala prihva

| To je već ništa drugo do ISKUSTVO da je ta univerzalnost iluzorna, jer

Je ona samo stvarnost wubjekta ose

iz toga proizilazi) jedine norme estetike, raci„onmalnme estetike kao nauke. nemormativne, meraciomalističke estetike, jer ona izbegava da zakonima i pojavama racionalnog u ličnosti objasni i ono neracionalno m ličnosti. No ta estetika je· radi ličnosti, radi čoveka, a ne Sizifova estetika radi umetnosti i umetničkog ela. Estetika koja ispituje suštinu lič- . nosti neposredno, a ne suštinu sve ta i društva (radi umetnosti), jer za ove postoje druqe nauke, Koje ispituju racionalnu univerzalnost.

'* RR

Treba istraživati ličnost čoveka. Klasici pominju dva izvora religiJe: nerazumevanje i nemoć pred prirodnim zakonima i isto to pred društveno-istoriskim. Ali'suau izvora tri, od kojih je fatalan upravo treći: nerazumevanje i nemoć pred zakonima i pojavama ličnosti, pokušaji da se'nauka o ličnosti (este tika) zameni naukom o svetu i ontologijom. Ontološka estetika nije nikakva novina u istoriji. Od Antike naovamo traže u umetničkim đelima (objektivnu i racionalnu) „suštimu sveta. Najzad, to je i prirodno: ličnosti je bar u izvesnim periodima istorije svojstveno da racionalno traži suštinu sveta, verujući da će se tako ostvariti. Potrebna nam je. antropologija i estetika kao antropološka disciplina, a ne ontolo= gija: treba objasniti ne „suštinu Sveta, nego zašto se ličnošt tako uporno bavi racionalnim traženjem suštine sveta, I šta ona time postiže. Ontologija i ontološka estetika polažu velike nađe u umetnost. Mi sle da umetnost nalazi i čak ostvaruje tu suštinu sveta. Međutim ta suština može'biti saznata „samo racionalno — ili nikako! |

Uostalom, osnovni, za „čoveka najvažniji zakon sveta „čovek je već saznao — to je zakom Čobekove smrinosti. Tu osnovnu i polaznu ontološku činjenicu ne može da sruši više nikakva teologija, pa je i ontologija koja bi išla da” tu činienicu racionalno proverava — besmislena. -A ona, čini m' se, rađi upravo to. | . Umetnost međutim ne izražavam taj ontološki zakon. neao mu se, naprotiv, suprotstavlja: ona izražava čovekovu emotivno –- imagi-

„narnmu nepomirenost s tom ontolo-

škom činjenicom, nevomirenost uprkos racionalnom znanju o tome kako stoie stvari i šta je moqwuće, uprkos zdravom razumi koji umet nik može, a, danas i mora (kao čovek uopšte) posedovati.

: ; · Žarko VIDOVIĆ

KNJIŽEVNE NOVINE