Књижевне новине

ŠOaLICNCN RR 2 2 3 3 žk 2 XX ŽŽ ŽŽ. 3 ŽŽ ŽKK ka KO RK KR OK KA OGKIK. KR KK KKKKTKKKPkkKKKKKKKKIKHN

Čedomir MINDEROVIĆ

TEBASA

Muve su zunzarale u omarnom vazduhu, Ljudsko podne pomaklo se negde vrlo, vrlo daleko od Terase. Nevidljive niti paučine prelazil» sw već i preko Verinih velikih kovčega.

Ali Maja, bererova devojčica, bila je još uvek tu.

Bila je lepa; neka tužna lepota; crte njenog lica imale su nešto od crta Žalosne vrbe; i glava joj je bila, uvek, malo nagnuta,

| na desnu stranu, 5 cdlesnom rukom malo podignutom napred, prema licu, do visine ramena s čudnom, milom, skoro okamenjenom gra-

cijom — što je bio uvek isti fragment neke vekovima i milenijima stare igre Indije.

ebi} je negde svoj svenuli žuti venčić.

Stojala je opet u dovratku služinskog ulaza, pred mrivomn Terasom sa Žžustrim nevidljivim paucima. ;

Vrane su davno prestale da u gladnmoj dokolici čupkaju m tršćanim naslonjačama jastuke od neumesnog tvrdog brokata sa ružičastim cvelićima koji su se već osipali.

Otišle su i one negde.

Možda na Džamnu.,

Sa Džamne se širila podalna smrt.

Džamna je te godine promenila korito pored Delhija, kao nekad pored Agre, kad se odmakla od Tadž Mahala tako da bedemi "Tadž Mahala sad stoje na bivšem njenom koritu, i nema odblesaka u reci na mesečini nego tamna gromadna senka na pesku,

U Svetom Gradu Džamna je promenom korita izazvala epidemiju zarazne žutice, koja se te godine širila kao poplava, obara- · jući hiljade.

Hiomeopati su tvrdili da ima pedeset hiljada slučajeva.

Eksperti su izračunali da je za lečenje svakog pojedinog slučaja potrebno prosečno pelnaest rupija.

O poreklu te epidemije vođeni su dugotrajni, vrlo visokoparni disputi — ali je svaki dan epidemije odnosio po nekoliko ljudskih života. /

Sada su na Terasi u omarnom vazduhu zunzarale muve, iako ih Maja nije videla. A. odnekud iz vrta iza kuće, ispod zemlje, veliki beli mravi kretali su na dva kovćega pred kojima je toliko puta stojaja Vera “- Bela Memsab. '

Bili su već pod betonom

Maja se odmaknu. . Kao da su, udruženi, krenuli svi mravinjaci Sundar Nagara i Nizamudina zajedno, ispod svih napuštenih bogomolja i zaboravljenih grobova i lomača na kojima su spaljene, još pre pamtiveka, ranije Maje sa glavom malo nagnutom na desnu stranu i rukom malo podignuiom napred, prema licu. uokvirenom mršavim sjajnim viticama. Gledala je negde daleko, prema Rtu Komorinu, gde se spajaju dva beskrajna mora, gde pesak zasipa belu penu talasa, i kosu, i oči, gde je kamen na kome je Vivekananda razmišljao o smislu

"Terase, zadihani, i sada spori.

PRIĆa „KNUIŽEVNIH NOV/Na”

Mravi, koji su već mnogo časova vrveli, ozlojeđeni pod betonom Terase — bilo je kasno popodne — opet se dadoše u beg u svoje mravinjake ispod napuštenih bogomolja i zaboravljenih gro bova u Sundar Nagaru. Oni iz Nizamudina bili su još više ozlojedeni jer su morali da do "Terase, i sada ponovo natrag, prođu mnogo naporniji i duži put. : Maja im se, saosećajno, smešila kroz beton, tako tvyrd, i već osiveo, kao pesak na Rtu Komorinu. , elegram je javljao za udes u Madrasu. Za MVeninu »mrt. Veliki beli mravi znali su za to. Oni su znali za beli auto na Kapiji Indije. Oni su znali za skok iz jedrilice između Komiže i Biševa jednog avgustovskog dana,

Oni su znali da su dva džeta, zviždeći, odletela za Bombaj, preko češljeva-čekrka, preko zelenih semafora i otsečnih zastavica sa kojih otpadaju sprženi leptiri.

E Oni su znali za usijano vreteno.

Oni su znali da je G. Arunačalam uklonio litografisanog

Boga Krišnu i ostala božanstva sa ulaza u Galeriju. Š · Oni su znali za bledu mesečevu svetlost koju je neko prosipao Bengalskim Zalivom.

Oni su znali za daleku svetkovinu sa grumenjem Žute, crvene, zelene i ljubičaste svetlosti — ·3pgrumenjem koje se rasprskavalo. u crnim visinama. ; ~ ·

Oni su znali za lepršave zvuke valcera iz 1895, iz 1934, # 1926 nad motornom bušilicom kod izvora Donat. ~

Oni su znali za mega-leševe,

Oni su znali sve i o horoskopima i hormonima.

Oni su znali da je prosjak koji je izgledao kao sadu, uglcdavši prvi put u ogledalu sa rimskom peticom na bereu Verina bela sizilovska ramena i tek napupele grudi čuo talase svoje krvi — talase koji su ga, u svom drugom naletu progutali, koji su ga morali progutati.

. Oni su znali za tople lopte krvi u grlu, za blistava sečiva VoralaNngojodiil instrumenata u kišni dan, za večeri i jutra bez nade, ·

davno

Oni su znali da su glavno kanali i doručak za iatu. Oni su znali, ti žustri mravi ispod napuštenih bogomolja i zaboravljenih grobova, za Poslednji koktel, za Ačariju. ; - Ali, pre svega, oni su znali da će uskoro na 'Ferasu doći mnogo, mnogo Ljudi. Haridžan ne otvori ni drugi telegram. _ Qu prođe i ne pogledavši Maju, otsulnog pogleda, prema začelju kuće, zatim kroz vrt sa stišanim, ili nekud ižščezlim, vranama. Maja ostade sama na 'Terasi, I vide: Pauci su sasvim obmolali paučinom Verine kovčege. . . Podiže pogled i utvrdi, sa iznenadnom stravom u očima, da je i kuća, od temelja, od Terase do krova — cela obmotana paučinom. | Na svetlosti dalekog zalazećeg sunca gusto isprepletene niti paučine crvenele su se kao žeženo zlato. · Maja, možda prvi put u životu, uspravi glavu i prođe kroz žeženo zlato paučine — pravo prema Verinoj spavaćoj sobi. Bb: Svetlost izumirućeg dana preplavi tišinu sobe iz koje je zapahnu ustojali vazduh. O ZE Ona razgrnu zavese·i otvori širom prozore i izumiruća bleda svetlost još više obasja njen neobičan lik na kome je još' bio, zao“ slao u očima, izraz strave. i Oslušnu, skidajući otsutnim »Ne, to nije Bela Memsabl Memsab vraća iz Madrasa, od odraslih, od oca. Memsab ni ovoga puta zateći u svojoj sobil«e Stojala je nasred sobe u bledoj 'mrtvoj svetloshi. »Da, on'je tamo! Još uvekl« Podiže ruku da popravi svoj žuti venčić u kosi ali se seli da ga ie izgubila i bespomoćno je opusti, Ša malog pišaćeg stola na daleko, se Menkatanarajana. jeka s Maja podiže dlanove i naglim pokretom slavi ih na grudi, zagledana u {otografiju na korak pred njom. Držala je dlanove na grudima možda samo jedan trenulak a onda joj se glava nagnu, na desnu stranu, i desna ruka joj ostade U visini ramena, prema licu. ako je i izašla iz sobe, ne okrećući se, zagledana u folo-

pokretom ruke paučinu sa lica, (pak će saznati kad se Bela Ne može je Bela

daleko sunce — smešio

graliju. A kad je izašla na Terasu, i kad se okrenula, pogled joj zastade na plohi stola sa telegramima.

Prvi telegram se otvori i iz njega iziđe dečak u mornarskoj majici, kakve je jednom videla kad su prolazili kroz Bombaj na putu za Delhi. Dečak. je imao lice Wenkatanarajane, iako je na njemu bilo nešto njoj strano. Bio je samo nešto malo viši od nje.

I smešio se na nju — kao Venkatanarajana. ·

Ona ponovo potraži svoj venčić u kosi prilazeći dečaku koji joj je davao rukom znak da korakne bliže — ali se odjednom trže i ostode u mestu, sa rukom u kosi, kao skamenjena.

Otvarao se drugi telegram.

Iz drugog telegrama iziđe — Bela Memsab.

Držala je čašu viskija u ruci. . }

Dečak sa licem Venkatanarajane iščeze.

Zauvek.

Bela Memsab pođe, kao što je to uvek činila na 'Terasi, držeći svoju polupraznu čašu viskija ispred sebe, prvo prema svojim kovčezima.

Maja onesvesnu, otvorenih očiju od užasa. Ali kad pade, nasredl već skoro sasvim zamračene Terase, oči joj se polako sklopiše. | Sutradan, probudi je panično kreštanje bezbrojnih vrana, i sMnce. i

Dan je već bleštao odasvud.

U visokoj temperaturi — ležala je na ćebetu u dnu vrta. .

Nije razaznavala lice oca nagnuto nad njom.

Videla je samo belo usijano nebo, bez ijednog oblaka.

Belo usijano nebo preko svega.

(Iz knjige »Poslednji koktel«)

2»%%*%#%%%%%%%%%»%%%#*%9%%%%%%>9%%%%%%05%%%35 599999 9 3.5

bitisanja.

će i mlinsko kamenje iščileti u

Mravi krenuše natrag u

Haridžan dođe.

mijazmatične močvare Džamne.

je umro.

Čovek i oslavi na golu plohu

kKKA AAA KR AC KOKA KA & 4 # # X A. A KK kk KK A KK KA A A KA KA KK KK -OGKK

'okkkkkkkkkKKAA M &kAAKKRKKKG& RA KAKA KKAKR&KRA KA KAKA KAMA KA AA Rdkaikkakakakavokkakakkokkakkasakkaa aaa aaa KAKA KKKKO

ESTEJIIĆA,

O Telegram ostade neotvoren na goloj plohi stola, „danima, na strah pličurinama koje bi.se,.ugledavši ga, vraćale brzo na tople, .,

'Telegram je bio iz Singapura. Mali Mišel u momarskoj

Gledala je daleko, vrlo daleko, u dotrajalu šatorsku natstreŠšnicu svoga oca koji je bio Haridžan, Nedodirljivi, Untoucable i odjednom je začula lupu čekića svog najranijeg detinjstva.

To je njen otac, sa još nekoliko ljudi, tukao kamen.

To su tesali mlinsko kamenje.

Zatim je iščezla, između mlinskog kamenja, iščilela kao što

trajanju.

"Pada se ljudsko podne iznenadno vrati na Terasu. Čovek ostavi'na golu plohu stola telegram.

mravinjake.

Maja otrča u služinski stan, da zovne oca.

Lu. Ali se,ne msudi da raskine omot.

majici sa fotografije iz Božansia

Xx*

Na Terasi u Sundar Nagaru, u Delhiju, ponovo se pojavi

stola, pored prvog, i drugi telegram.

| FILOZOFIJA UMETNOSTI

Nastavak sa 2 strane ·

Šta proizilazi iz ovakvih konstatacija, šta treba misliti o fazi autonomne umetnosti i tradicionalne estetike? Jesu li u to doba n” "Ovane apsolutne zablude, je Hi ideja o autonomnoj umetnosti apsurdna i zar je sva trađ'cionn\na estetika ravna „esmislici? Ako se savremena estetika toto genere razlikuje od tradicionalne, onda to znači đa u estetici uopšte nema kontinuiranog rada, koji karakteriše svaku nmuku, đa svako đoba ima svoju estetiku koja umire sa„ tim dobom, đa estetika nije natuika.

Ne navođeći u čemu se Sastoji njen naučni karakter, Jeremić de·fimiše estetiku kao nauku o Umetnosti. U naše doba, po Jeremiću, ljuđi uviđaju činjenicu povezanosti i zavisnosti umetnosti od svih bitnih tokova savremenog života kao i uticaja koje, umetnost vrši na naš život. Sve Što postoji u isto vreme stoji ru nekoj međusobnoj vezi, to je živa istina i, prazna formula. Činjenica sveopšte povezanosti umetnosti ne oslobađa nas, dakle, zadatka da ispitamo principe te povezanosti, da jasno razgraničimo umetnost od neumet-" nosti i da, posebno, .ispitamo ecstetički značaj i estetićku vrednost umetnosti. |

Danas niko ne neguje strogi autonomni moral, ali takođe niko me smatra da je iđeja moralne autonomije apsurdna ili nehumana, Danas niko ne neguje striktnu političku i kulturnu autonomiju, 3li takođe niko ne smatra da je apsurdna politička i kulturna samostalnost i osobemost nacija, Ideju autonomne umetnosti danas niko ne prihvata, ali ta iđeja i odgova–

KNJIŽEVNE NOVINE

rajuća umetnička praksa nisu besmisleni. Razlika između moderne pantonomne umetnosti i primitivne umetničke pantonomije sastoji se upravo u tome što mi imamo z:a sobom fazu autonomne umetnosti, koju smo prevazišli ı ukinuli upravo na hegelovski način.

Kao što je faza autonomne umetnosti istoriski vezana za jedno minulo doba, a iđeja o relativnoj autonomiji umetnosti „nadživela doba u kome je nastala, tako je i tradicionalna, kontemplativna i .ntrospektivna estetika, kao i racionalistička, scientistička estetika dala neosporno korisne priloge *stetici koju smatramo naukom,

Prema tome zakijučujemo, da u savremenoj kulturi i našem vremenu estetika posmatra činjenicu U-' metnosti U njenoj punoj stvarnosti, postavljajući je na njeno mesto „u veljkoj strukturi . života“,

ali ne zaboravljajući ideju o samostalnosti i samosvojnosti umetnosti. uvek i nužno mora >i bio

Celovit i dijalektički pogled điferencirat:,

da celovit, i ne postavlja

neka nerazlučena jeđinstva u kojima čovek može da uživa, ali koja ne koriste saznanju. Po tome se upravo razlikuje mistička dijalektika od racionalne, kao i primitivna pantonomija umetnosti od nama savremene.

Neobično je konstatovati i vredno je žaljenja što Jeremić ne ističe jasno i odlučno ove vrlo jasne i bitne razlike. Šta više on argumentiše na sledeći način: „Čim se vidi da je umetnost već U SVOjim najprimitivnijim oblicima bila

tesno povezana sa „opštim pogledi-

ma na svet i život“,.., onda iz toga sleđe zaključci o nužnoj vezi savremene estetike sa filozofijom i metafizikom.

Sada se postavlja pitanje, kako stoji stvar sa savremenom metafizikom odn. ontologijom. (Da se ne ponavljaju oba termina, kao i zbog toga što Jeremić Kritički" primeĆije, đa nisu u pravu oni naši estetičari koji odbacuju ontološki problem, ja ću u nastavku govoriti samo o ontologiji.) .

Najneophodnija „obaveštenja O savremenoj ontologiji i njenom odnosu prema staroj ontologiji dobićemo kođ Nikolaja Hartmanda. Uzmimo njegov tekst ·koji će biti preveđen na naš jezik, ko-

ji je tako koncizan i efektan: „Pu-

tevi nove ontologije“, 1949*. Hart man tu najpre izlaže osnovne teze stare ontologije, da bi jasno po kazao puteve nove. Moderna ontologija odbacuje sve osnovne teze store: odbacuje opšte kao suštinu koja je zmeusnuta u substancijalnu formu i koja se može shva

' titi pojmom, odbacuje pođelu a

svet stvari i šsvet suštastva; odbacuje „dedđuktivni kao i teleološki karakter stare ontologije. Obraća-

ILUSTRACIJA SLAVOLJOUBA BOGOJEVIĆA

nje samim stvarima je najopštiji smisao prepkreta u modernoj Ontologiji, čije kategorijalne analize Hartmanp smatra prosto naukom. „Ontplogija se približava me todđama mnogih specijalnih nauka“, kaže on. Pozitivna nauka, po Hartmanu, primenjuje svuda analitički postupak, ali ga ipak ne može pripeniti na vlastite OsnOvme probleme, koji pripadaju filozofiji. ;

Sad, kako treba izvesti ontolo~

šku kategorijalnu analizu ru poad-.

ručju umetničke | odnosno estetičke realnosti, ovđe se ne mora điskutovati, da bi se iz Hartmanovih reči jasno razabralo, kako bi takva analiza morala imati naučni karakter. Uistinu, najznačaj-

niji pokušaj analize estetičkih kategorija u našem veku izveo je R. Baje: kategorija ljupkosti dobila je tada energetsko objašnjenje.

Ali moderna estetika nije uopšte neka jedinstvena pojava, da bismo mogli reći, da je ona „metafizička ili da je naučna, da je samo ovakva ili samo onakva. Uistinu, među značajnim modernim estetičarima možemo razlikovati one koji teže ka jednoj naučnoj estetici, na pr. Baje, od onih koji neguju mističku estetiku na pr. Žak Marilen, Metafizičku estetiku zastupaju filozofi koji pripadaju drugoj grupi. ·

Estetika je nauka o umetnosti. Stoga nas interesuju naučnici, a ne mističari. Baje smatra estetiku naukom o određenim uzroci“

ma i određenim rosleđicama. Stoga „treba „dementalizovati estetiku“ (II faut dementaliser lI'ćsthetique), odbaciti esencijalističku iilozofsku metođu. Bajeova težnja ka naučnosti stoji u skladu sa Hartmanovim shvatanjem nove omtologije. Da bi estetika bila

nauka, ona očigledno mora imati svoju metodu. Ako matramo da

se obimi i metođe estetike i metafizike poklapaju, onda time odbacujemo naučni karakter estetike.

Svaka nauka može biti filozoiswi fundipana i svaka ljudska delatnost filozofski „osmišljena. Svaki čovek ima neko svoje metafizičko ležište. Možemo na pr. govoriti o filozofiji tehnike ili o muetafizici tehnike (v. S. Moser: Metaphysik einst unđ jetzt. 1954), ali to ne znači da postoji tehnička filozofija. Umetnost takođe možemo metafizički i ontološki objasniti, ali „to ne znači da postoji i da je moguća metafizička i ontološka estotika. Situacija umetnika može se interpretirati metafizički, kno i si'ttuacija drvođelje. Hoću reći: m etafizičko objašnjenje umetnosti jeste filozofsko ali ne i estetičko. ;

Po Jeremićevom shvatanju naše vreme i savremena kultura, tačnije, opšteraširena ili pretežna “cstetička shvatanja u našem vreme nu, kreću se u tom pravcu, da se specsfičnost estetike ističe baš u njenom metafizičkom i ontološkom aspektu, tako đa se obimi i metođe estetike i metafizike skoro potpuno poklapaju. To shvatanje izgleda nije tačno: prvo, činjenički, jer postoji težnja ka naučnoj estetici (koja nije esejistika — prim. E. Surio-a), koja nije pozitivistička, nego samo pozitivna i koja odbacuje „svako približavanje i izjednačavanje muetafizičkih sa estetičkim metodama;

aka Ka A a Ki ka KK CK 7

drugo, istoriski, jer je u našem vremenu „umocetnost pantonomna, ali i živa težnja ka izdvajanju i specifikovanju predmeta estetike, ka izgrađivanju „posebne estetičke metode; i

treće, logički, jer ono što je opšte nije uvek i principijelno, mađa je principijelno Uuvek opšte, tj. čak i kada bi u našem vremenu bila opšte rasprostranjena onakva shvatanja odnosa estetike i metafizike koja Jeremić zastupa, ona bi nas obaveziva la samo vrednošću svojin principa, a ne pukom činjenicom da su opšta i da pripadđajy našem vremenu.

Estetika žii t' se obimi i metođe poklapali sa metafizikom, ne bi uopšte ha moguća. To je upravo razlog zbog koga Bergson nije napisao svoju estetiku, iako je celog života to nameravao da učini, iako su svi izgledi za to bili po> voljni. Metafizička „estetika nije moguća. Moguća je filozofija umetnosti u kojoj su metafizički i ontološki aspekti neophodni ' bitni. Ontološki problem je problem filozofije umetnosti, a ne estetike.

Umesto rezimea ovde predlažem sledeću zdravorazumsku vežbu.

Estetika je estetička, ako je namka, to jest ona je ono što je. To znači da estetika nije metafizika ili neka druga nauka ili nenauka (ako je nauka). Svaka nauka je ono što je. Svaka nauka je u vezi sa drugim „naukama, ali nijedna nauka nije ono Što jeste po tim vezama, već po svom središtu, po svome predmetu koji mora ograniČiti kao deo stvarnosti koji proučava. Po svojoj metođi. Ona se može filozofski fundirati, kao što se svaka nauka može filozofski fun dirati. Filozofija umetnosti nije isto što i nauka o umetnosti tj. e» stetika, kao što filozofija biologije očigledno nije isto što i biologija. ; Dr. Milan DAMNJANOVIĆ

Kkkkkkkak AA KKAA AA KA . | KkKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKKI K&A KRKA KKAKAA KAK AKKAXXKKKKKKAKAAKAKKKKKKAAA AAA aKKKKAKKKKKKKKKKKKAKKKKKKKKKKIZ KikiXKKKKKKNKKI

~