Књижевне новине

PONOVO

(Branko Ćopić:

Mnogi smatraju da su najlepše ·

priče Branka. Čopića one u kojinva oživljava svet svoga detinjstva. O je njima započeo plodnu Kknjiževnu karijeru pre mnogo godina, ali je u jednom trenutku izg'edalo da napušta taj svoj omiljemi svet dečje mašte i s.varnosti : da se konačno okreće drugim područjima, Knjiga „Gorki med” primorava nas da se setimo njegovih sjaj nih početaka i da uspostavimo vezu između dva udaljena razdoplji. Čopić se vraća nekadašnjim izvorima svoga nađahnuća i pruža jak dokaz vitalnosti svoga poetskog dara. Pripovetka je njegov pravi domem. On se intenzivno bavi i pisanjem romana, ali sa manje "spe half, traži zgusnute forme, on se najbolje izražava u atmosferi punoj lirizma. Složeni kompozicioni principi romana nisu uvek dosledno sprovedeni jer ČCopć maleriju o kojoj piše daje u blokovima, kao završena i okamenjena stanja. Njegove fabule nemaju romaneskne razuđenosti, no konciznost i novelističšku omeđenost. Njegov povratak ranijoj tematici znači korak đalje u produbljivanju doživljaja \wezamih za detinjstvo koje on slika vrlo uzbudljivo.

Branko Čopić je odličan poznawalac dečje psihologije. Ali pogrešno bi bilo iz ovoga zaključiti da on hladno i analitički ispituje mnogobrojna stanja psihologije de teta. Nema tu ni traga nikakvoj diđaktici ili moralisanju. Isto tako nećemo naći ni elemente jedne posebne vrste dečje egzotike: svet, koji bi odraslima bio tuđ. Pisac spaja psihološki život mentalno zrelog čoveka i onaj prvoiiti, sveži, tek probuđeni život mal:šana koji sve oko sebe gleđaju ustreptalo, zadivljemno i tužno. Zato kad čitamo „Gorki međ“ mi kag da se sećamo naše prošlosti i kroz čežnjiva maštanja Ćopićevih dđečaka ponovo vidimo prvi put ono na šta smo ođavno ustvari navi“ kli. U tome leži draž ovog vrlo daroviton pripovedanja. Pisac uranja u detinju psihu, poistoveć:ije se sa njom, izvlači iz nje tanko i nežno pređivo, paučinaste konce koji trepere pravom poezijom. Stvarnost ovđe ne postoji kao skup poznatih bića i predmeta koji su izgubili svaku čar. Ne, ona je viđena na drugi način, kao neprekidno žalasanje, produhovljemost, Čisto lebđenie, ona se. cslobađa svega uobičajenog, sparušenog, grubog i postaje san koji smo svi mi nekad sanjali. !

· Autor opisuje doživljaje 4ečaka ni u čemu ih ne izneverujući, kloneći se svake preterane racionainosti koja bi ih mogla sasušiti. Prva gledanja i osećanja, čuđenja i razočaranja spontano se javljaju i čuvaju čistotu svog postanka i nevinost svog trajanja. Iščezava rastojanje između raznih uzrasta, postoje samo đeca, velika i mala, koja građe svet samo jedanput po svojoj čežnji, Mi znamv ' da će se on osvetiti brzo za OVU kratkotrajnu vladavinu fantazije uništavajući je svojom prozaičnošću: ali dok se nalazimo m začaranim oblastima u kojima se realno i imaginarno stapaju, mi i ne. pomišljamo da ćemo odatle izići u grozu postojanja. Usp:amtelo ognjište dečjih osećajnih vatri koje Ćopić razbuktava pokazuje toplinu i svetlost autentične literature. U priči „Vječno drvo“, možda najlepšoj u čitavoj knjiz', nalazi se zgusnuto kazana osnovna tema ove zbirke pripovedaka. Njen motiv je, ako se odlučimo đa ga suvo i kratko kažemo, ovaj: slikar poklanja crtež jednog drveta dečaku sa kojim se slučajno sreo; ovaj posmatra čudne i žive oblike olovkom thvaćene, poređuje ih sa svim drvetima koje je video i oseća da su oni drukč:ji, lepši, večniji i tužniji od svih njih. Da li se tu u njemu budi saznanje o prolaznosti života, o raskoraku između ideala i stvarnosti, O mogućnosti smrti čija će ga senka otsađa stalno pratiti? On posmatra drvo koje u njemu Iznziva tugu: „Iako je bio miran i Sunčan dan i baš nikakva razloga za tugu, dječak se odjednom neutješ no rasplakao. Plakao je za ševom koja se istopila rı plavetnilu i nedohvatu, žalio je za odlutalim Neznankom iz jesenie noći i za Onim drugim dječakom koji je negdje daleko, plakao je za svim stvarima ovoga svijeta koje su daleko i visoko kojih više nema”. Ali treba pročitati priču pa viđeti čar n'eme svežine, nestalne obrise jednog ambijenta prožetog beskrajnim saniarenjem. I na drugim mestima srešćemo se ea osobenom vizijom života koja je načinjena sva od subjektivnog, maštovitog,

nereminog. I fimzionomije ljudi, i izgled prirođe š i ljudski qovor precbraženi su snaqom dečje ekstaze, jer mi ne qleđamo svet sadašnjim očima u ovoj knjizi, već

KNJIZEVNE NOVINE

Njeqov snažni pesnički- dah .

.tualne zamerke

ia

BRANKO ĆOPIĆ

se vraćamo daleko unazad, u stanje zanosa kada smo se budili i unezveremo. se okretali oko sebe tražeći odgovore na mnoga pitanja. Čopićevi junaci vitomi, dobrodušni. I onda kad 'ažŽai i kradu, oni u nama izazivaju simpatiju. U njima nema zla ni mržnje. Tuku se, vređaju, ali i to rađe nekako dobroćudno, svađaju se, no uvek se pomire. Deca su najčešće posmatrači, a odrasli ljudi se kreću teško, smešno, ponašaju se veoma čudno. Od svih njih je najvažniji stric Nidžo, komična figura, nespretni šeret, zbunjen i lukav, beskrajno „dobar. Branko Čopić opisuje njegove pustolovine sa mnogo đuha — ovaj neradnik i hvalisavac, mmiljat i smušen, veŠto se snalazi u svakoj prilici i pomaže kome može, iako ostali stalno zbijaju šale na njegov račun. On, deđa Rađe i drugi mnogoojni junaci dati su onako kako ih

su blagorodni, .

zapaža svest jednog đečaka. Mnogi njihovi postupci ostaju „nerazumljivi, ali su uvek puni poezije. Iz njih zrači dobrota, poštenje, duševnost iznad svega. Jakša Kradljivac. izvodi najveće podhvate, ali mi se smejemo umesto da se ljutimo. Opraštamo slabosti, neznanje, žuč, pošto su sve to čest:bi ljudi. Zraci blagog smeha qireju, uklanjaju surovosti ispunjavaju ih dobronamernošću. Deca se rugaju starom i nemođnom limaru, ali kad doznaju da je on prijatelj čuvenog atlete kome se dive, oni ga poštuju. Cigani prekidaju besciljno tumaranje jer im se razboleo dečak koga uveseljavajuna bolničkom trgu svojim majstoriiama, gušeći, za njegovu ljubav, strast putovanja u nemirnim srcima. Morali bismo da prepričamo još čitav niz istorija pa da bar malo dočaramo sređinu u kojoj se kreću ličnosti Branka Ćopića. Kađ bismo i to uradili, cno glavno, ona klima emocije, da je tako nazovemo, ona atmosfera uznesenosti ostala bi nezabeležena. Prikaz „Gorkog međa“ bio bi nepotpun ako u njemu ne bi bilo reči o formalnoj strani „Ćopičevih pripovedaka. Danas kađ se. toliko mnogo govori o tehnici pisanja, problem strukture, likova i fabule nameće se sam po sebi i često izbija u prvi plan. Nesumnjivo je da je Branko Čopić, i sađa, kao i uvek uostalom, trađiojomalan pisac. On usvaja klasičnu pripoveđačku formu i jedmim oblikom čiiem rođenju nije ništa doprineo, on izražava svoje misli i osećanja. Čak i ovde pravi krupne greške, naročito u dijaloqu koji je ponekad nedoteran, Arhaično kazivanje uzme maha, starinski ton pripovedamja smeta u nizu njegovih pripoveđaka, u čijoj se osnovi nalazi nnegdota. (U psihološkoj analizi Ćopić

NAĐENA SVEŽINA

„Gorki med“, Srpska kniiževna zadruga, Beograd, 1959)

nije naročito. jak. On' ima mnog zanatskih slabosti koje dolaze više do izražaja u romanima. Ali žim počnete da čitate neki njegov dobar tekst vi osetite dah rođenog pisca: snažna emocionalnost se udružuje sa sočnim ZOKI i proizvodi mpečatljive ćeline, Knjiga „Gorki med“ možđa najviše o tome svedoči od svih Čopićevih posleratnih zbirki pripovedaka. Nešto spontano zrači iz njenih osnova, Pričanje teče nenametljivo, · prirodno, la ko: ono nije konstrukcija koje danas ima u nas vrlo mnogo. Da li jo potrebno maglašavati i ponavljati aa kad god je reč o đečačkoj psihi, jedan talenat tako nesvestan da kažemo, tojest tako malo cerebralan kao što je talenat Branka ćĆopića, snažan u isto vreme i ŽživO-. tvoran, da je on u stanju da stvori autentična bića i situacije? U drukčijim prilikama on se pokazuje neđovoljan ali sad je dragocen. Zato čitanje „Gorkog međa“ osvežava, Naravno, mogu se staviti, osim onih opštih primedbi, i još neke koje se odnose na' ovu Kknjigu: prisustvo, istina retko, trivijalne anegdote, vica; ali ovo nas ne sprečava da kažemo da je ona relativno najhomogenija knjiga Branka ĆČopića (pripovetka „„Odtumiranje srca“ najviše ođuđara od svih ostalih po temi). Na svakoj njenoj stranici nalazi se obilje čovečanski blagorođnog humora pomešanog sa melanholijom. Patnja se javlja uporedo sa rađošći u trenucima otkrivanja sveta. Čitalac koji se izjednačava sa Čopićevim junacima zna da se u pozađini egzaltacije sluti bol kao đuolja osnova i cilj kome teži saznanje. Ali vreme zamosa još traje, čisto i sjajno. i

: Pavle ZORIČ

ALMANAH SAVEZA KNJIŽEVNIKA

Izgleđa da je zakašnjenje Almanaha „postalo praksa koja se po nekom prećutnom sporazumu iz gođine u gođinu ponavlja, a da nikome od onih brojnih sastavljača i komisija, šest republičkih i jedne savezne (šire i uže) ne padne na pamet da se zabrine za sudb.nu OVOg Zbornika, koji ovakvim izlaženjem sve više postaje. · jedna promašena i nikome potrebna publikacija. Pođimo od tačnih podstaka: znamo da se „savezna komisija“, određena da sastavi Almanah za 1957 godinu sastala tek 15, 14, 15, 20 i 21 oktobra 1958 godine, što znači da je deset. meseci bilo potrebno „republičkim komisijama” za predloge; više od jedne gođine izgubilo se na pr'premi oko štampanja. Slučajnom Kkoin ciđencijom dogodilo se da sam polovinom 1957 godine u istom ovom listu pisao o jednom ođ prethodnika ovog zbornika, o Almanahcu za 1955 gođinu; danas mu 1960 iram pred sobom novoizašli Almanah za 1957 i bojim se da će moje evengodišnjaku · za 1959 neko s pravom nazvati starački zajedljivim.

Pa ipak, istini za volju, ovaj Almanah u odnosu na pet prethodnih, daje zaista uverljivu sliku ne naročito bujnog ali pouzđanog ' postepenog razvoja naše litera*ure, kako u pogledu kvaliteta i izbora

tema tako i po broju novih imena,

prvenstveno mlađih i darovitih pisaca. Otuda se može reći da je vrednost ove publikacije više-manje proporcionalna vrednosti naše literature u toj gođini, iako postoji čitav niz zamerki, koje su njeni sastavljači sa nešto truđa i dobre volje mogli izbeći. Znači, imamo pređ sobom knjigu koja je, s jedne strane uzev, upravo ono što imamo u našoj literaturi: konglomerat u kome se nekoliko briljaritnih tekstova meša sa obiljem prosečnih literarnih sastava. Pitanje je samo šta se moglo učiniti da ta slika buđe povoljnija i s tim u vezi koji su bitni neđostaci Almanaha 57?

Većina književnih „događaja je vremena kojim se bavi ova Mmjiga danas je prepuštena laganom zaboravu i treba učiniti nešto napora da bi se rekonsiruisao taj period u kome su mnoga pam{letska pera jedne često besprincipijelne · borbe, "stupila mesto plodnom stva ralačkom rađu. Dobro je što W Almanahu nema tragova te borbe u viđu pamfleta, kritika, eseja, +'i ne valja što u njemu nisu dovoljno uočljive one bitne razlike koje su nastale u stvaralačkom postupku

·ili

kod mnogih naših pisaca. Ona ekstremnija strana gotovo da je potpuno isključena sa ovih stranica, Usled toga, željena ravnoteža nije us"ostavi ena i jedan izraziti vid naše poratne književnosti, bez obzira na njegove osobine ili mane, gotovo da je potpuno prećutan. To bi bio jedan od osnovnih zakljičaka koji se stiče posle čitanja knjige i predgovora Mladena Leskovca u kome on piše:

w... zadatak Almamaha za godinu 1957 (je) da prikaže, u celini karakterističnim odlomcima, najbolja i najzapaženija književna dela ili po književne događaje te gođine najzanimljivije odzive objav ljene tokom 1957 godine, da bi se na taj način istakla složenost, raznovrsnost i značajni rezultati našega današnjega buinoga književnoga stvaranja“, — i dalje: „...(komisija se) trudila da u ovaj zbornik unese što veći broj uspelih i po književni život Juqoslavije u 1957 godini karakterističnih rađova, pa ma oni bili i od pisaca mlađih ili sasvim mlađi...“ i tako dalje i tako dalje. a i

Nema sumnje, Leskovac i Krklec, glavni „urednici Almanaba, pristupili. su ovom poslu sa puno savesti i poštenja. Zato i izvesni rezultati misa izostali, Njih mo-

že čitalac lako uočit: u samoj knj -·

zi i zato ćemo se više pozabaviti njenim neđostacima. „Nedostacima koji su upravo u vezi naveđenin citata predgovora. Tako, naprirmer, zar se može jedan eminemtni književni dostojanstvenik kao što je

Milan Bogdanović reprezentova*i jednom improvizovanom govorničkom „zdravicom“ . — uhvaće m

stenografskim zabeleškama? Ja li to „najbolje i najdragocenije književno delo“, „karakteristični rad“. „najzanimljiviji odziv kojim se ističe složenost, raznovrsnost i zna-

čajni rezultati našega današnjega bujnoga kKknjiževnoga stvaranja“. U toku 1957 godine nekoliko generacija ,mladih zda'o je svoje prve knjige i one su pretstavljale male književne događaje o kojima se prilično govorilo i pisalo. To su bili pisci koji su nakon toga ušli u Udruženje književnika i dož'veli punu afirmaciju kođ čitalaca i kritike. Takvi su ili, „naprimer, Milovan Danojlić sa zbirkom pzbsama «„Urođenički psalmi“, Milivoj Slaviček sa „Dalekom pokrajinom“; zatim tri vrlo darovita pripovedača: Momčilo Milankov sa „Odlomcima traganja za Majom“, Andrej Hing sa „Robom sudbine“ i M'»drag Bulatović, koji je tokom cele te qodine objavlivao u časopisu „Književnost“ fragmente: „svoje druge, nešto. kasnije izišle &njige „Vuk 1 zvono”, — međutim ni om, niti bilo koji ođ pomenutih nije zastupljen u Almanahu. Treba ji govoriti o Branku Ćopiću koji doživljava neku vrstu „trijumfa ss novim izđanjima „Nikoletine Bursaća“ i novim „romanom „Gluvi barut”, ili Daviču, koji tada objavljuje, · za ovaj poslednii period svoga stvaranja, vrlo karakteristične ekscentrične pesme, a umesto ioga u zbornik mu je uvrštena jedna kratka informativna beleška o Moši Pijađe, koja, ruku na srce, nije literarno · ostvarenje. :- 1 Na 'kraju treba reći da je jedno ođ bolnih pitanja Almanaha njegova određenost vrememom. God:;na dana u stvaranju jedne ”acionalne literature samo je jedna od slabijih ili jačih „karika u lancu njenog razvoja. Iduči dalje, jedna godina može biti qodina stagnacije pojedinih pisaca i otuđa se 1 jav-

ljaju one opravđane nesrazmere unutar Almpemnhnm Pa ipat Almnnah kao vrsta književne publikacıje.

ima draž iednog literarnoq trem:tka neponovljivog u vremenu, neponovliivog u stvaralačkom razvoju pojedinih pisaca i Kknjiževnosti uopšte.

Vladimir BUNJAC

ROMAN

Bilo bi možda interesanino proučiti razvojnu liniju naše posleratne pripovetke, ukazati naročito na njenu tematiku i, posebice, na način. prilaženja pisaca pojeđinim problemima. Za sada, ovako usput, može se bez preterivanja reći da je ta pripovetka, u celini uzeta, išla crtom stalnog rasta, traženja i nalaženja novog izraza i savremenije, čak sasvim savremene tematike. Sve do pre nekoliko .godina mi smo mogli govoriti (tj. žaliti se!) kako nam je: pripovetka, od koje, kao književnog roda, mno gi pisci beže, sva u tradiciji realističke, primitivna i jednostrana, lišena najelementarnijih: umetničkih potki. Danas, međutim, stvari sasvim drukčije stoje. Da ne navodimo primere, dosta će biti ako kažemo da su neki stariji pripovedači, koji su na neki način bili dostigli punoću svoga izraza, krenuli (ili nastavili), da tragaju za novim sadržajima i svetovima, novim izražajnim sredstvima, Jer umetnost večito, neprekidno tragamje.· za novim, lepšim i boljim, a ipak jednostavnijim (što jednostavnijim) metodđdama za oblikovanje životne građe u jedno umetničko delo. Isto ta ko, mi ne možemo više govoriti o tome da nemamo ni romana ni Dpripovedaka sa savremenom temat kom Niz dela, koja smo u poslednje vreme dobili, odbacuju svaku sumnju u to. Šta više, ima se utisak da naše pisce sve više zaokupija ovaj naš život, naše juče-danassutra. Jedan od takvih iz mlađe generacije naših pripovedača je svakako Ivam Slamnig. „Neprijatelj“ je prva zbirka njegovih „pripovedaka i crtica, Na dve stvari treba odmah upozoriti kad je reč o ovoj knjizi, prvo, način pripoveđanja i, đrugo, njena tematika.

Proza Ivana Slamniga nije pisana kod nas uobičajenim realističČkim metođom, crno-belim, faktografskim. Sve je tu nekako novina. Slamnig piše lako, isprekidanim i kratkim dahom, rečenicom koja naivnošću svoga kazivanja osvaja. To je onakva rečenica —d rečenica ispovesti — koju smo najčešće, sasvim spontano, upo trebljavali u svome detinjstvu, kada smo govorili istinu i tonom i bojom svoga glasa a mirno-hladnim držanjem bili uverljivi — tako da niko nije mogao pomisliti da Je makar i jedna reč izmišljena. Bitna je Osobina ovoga pripovedača da ne skreće s glavnog predmeta, ne pravi bilo kakve digresije; sve je iednostavno i, u isto vreme, glavno. On nije suv pripovedač, nije se odvojio od svojih ličnosti. saživljava se sa njima i ne daje ih suvopamo i objektivistički. Upravo u tome što je pisac na svakoj stra nici prisutan. u svakoj ličnosti du-

boko skrit, treba tražiti njegove pripovedačke sposobnosti i — novine. GENERACIJE · (Ivan Slamnig: „Neprijatelj“, „Zora“, Zagreb, 1959)

i nije ništa drugo no.

JEDNE

S druge strane, nesumnjive vrednosti Slamnigovih „pripovedaka na,aze se u nJ,novoj ıtematci U svetu i ljađima koje nam je a nji“ ma prikazao. Ima nešto gorko u saznanju posle pročitane knjige, da je Slamnigov svet — svet izgu“ bijenih, svet okrenut SsvoJOJ maio| prošlosti, malim doživljajima i svojim malim željama. Svet koji Živi Danas i koji ne pomišlja na svoji Sutra. Tom svetu je sve svejedno Na kraju pripovetke „Putovotkinja” čitamo ove ispovedne reči „Idem i iđem. Nije me briga, štd će biti sa mnom. Hodat ću donekle. Ogladnjet ću, znam. Zasad i« mam novaca i negdje ću nešio kupiti. A dalje, vidjet ćemo. Niji naročito važno ni ako umrem od gladi, što je nevjerojatno. Možda se nase;iim u nekom selu kao seoski idiot. To se čini prirodnim. Nikada se ne može zaustaviti. Čak ako i čekaš, vrijeme. ide. To je Vrlo mučno, to, što vrijeme ide, al zamislimo, kako bi bilo mučno, da vrijeme ne ide. Ne možeš biti izgubljen. Kako to dobro zvuči — iz« gubljen! Moram se malo nasmi« Jati.” Pa ipak, omi su izgubljeni ı svesni te svoje izgubljenosti, iaka je uvek ne priznaju. Ono njihovo kretanje napred („Idem i idem,”) i radost saznanja što vreme ne stoji, ustvari je neka vrsta tapka= nja u mestu, vrtnja u začaranom krugu.

Ako se „Neprijatelj” pažljivo čita i pročita do kraja, onda sq neće dobiti: utisak da je to zbirka pripovedaka no roman, i to roman jedne generacije: generacije koja je za vreme rata imala od jedanaest do četrnaest godina. Odatle, od rata, pa naovamo nižu se pri= če jedna za drugom, tople i potresne u isto vreme. Rat je tu če= sto prisutan, on je dobrim delom opsesija toga sveta, jer im je odneo nade i prekinuo snove. Svi su oni ostali za svagda velika deca, pomalo sanjari a pomalo grubi! re> alisti, inadžije i savitijivci — kako kad, I muško i žensko ne zna (ili neče da zna) ko je i šta, mada je svesno da nešto jeste. Ustvari, oni veruju jedno za drugo da su sreĆćni („Priča o Zvjezdani”), ali je tu ono večito „možda” koje odu zima svemu ubedljivost, što, u o= vom slučaju, svim pričama daje pečat životnosti. Upravo“ zbog toga što smo istakli, Slamnigov svet želi da živi, da doživi trenutak sreće, svestan da je čitav život sazdđan od razmimoilaženja, „promašaja i neostvarenih želja. Zato je kod tih ljud: sve svedeno na kratak susret i uzimanja ođ života, pri tom susretu, punim pre grštima, što je, nesumnjivo, najbitnija karakteristika jedne od posleratnih generacija. Koje i gde? Odgovor je uopšten, nije određen, sve što je rečeno važi i odnosi se na ceo današnji svet.

Nastavak na 9 strani

Tode ČOLAK

Miroslav S. MAĐER

fi .. ; • rw“. ofa lacrja =G. MIJOGOCIPIL

Prozovi me listom vrtnom pjesmom

pticom nekog neba maskom oka prozovi me ponočnikom snoviđenim imam starost preobrazanih čuđenja i kidam se na sanjarske žice

i danas Ti koji ne pjevaš

izgrednikom

kad mjesečina je dječja lutka

ja pripravljam lice i u vis sadim stepenice

Sramim se uživati među svima

onda kad zazvonim očima dostojanstvenog očajnika prozori mi se'naklone i lakejski otvore

prenoseći jato misli maštom mjesečine , tko me sad zna povjeravam se osanjan binilom

kad sam kao sveto zelenilo iskren u cigareta sam svetac i klupa ukopana ako gradim život mi se prestrojava

metežu grana

prelistava i pretvara

sve se staklene uzvisine božanstvenim čine oči tko da skine zbunit ću mnoge koji uporno ne lete i ne zamisle se

u takav se kraj vjeruje iz pjevanja

dokučit ću iskrenu kuću ne da se napatim u ljubavi uvjerit će me dusi samoće koju dižem skelama zanosa Kad sam izšumio korake·iz zemlje i niti za građu spleo odbacio sam buđenje i zamucao očima počeo ploviti jezerno je bajna sva prečista mjesečina

zakasnio pred tom ljepotom uplašen penjem se

skrivam svoje ljudsko meso

da snivam da se rastajem da se omogućim upnem

došlo mi je bulazniti kao strasni mag iz davnih ljudskih knjiga i stalno do snage iz pepela otkapati fenikse koji oživljuju glad ne ću se nadati da sitim sitost omamljivog blaga

od rasutih stvarnosti razapeta je moja zastava sna

naivan mi je dub i svaka mi šutnja drbti na užetu čuđenja

za svaki oblak prosjački se sagiba oko misao

Ostavljam tvrde grede dana na pakovanim stabljikama

gibljiva mašto razdravko sad je tvoj ćas izmili me

na noćno sunčanje

ogoloti me sjajem srebrnih stvarnosti i propij me ·

sad nižem sad grizem grižnju strasti.

Izgradit ću večernje strasti, i pitko se nagnuti | iz zbiljskih rana u trave na drugome suncu iz gluhog zdenca izvući će se sva moja zamišljena lica na izdaju

iznad željeznog kamena puzati će mravi snova.

Sav ovaj uspon neka štit: svijet otica

sustegnimo ćudljivost tvari povisimo uzdarje

na tajanstva su nas dovele slijepe duše prostrujale vatre

zasada smo takvi rasipnici da ni vjetar ne ispere našu čežnjuv