Књижевне новине

Mbs mme(mičlcog stvarni

| Na prazmoj ledini, prekoputa, još do pre dve godine, pored nabacanih i kako-tako naslaganih ostataka kućerka, koji je neka od obližnjih eksplozija i i, pri kraju rata, slistila, nalazilo se i kržljavo drvo, mislim — bagrem. U poodmaklim danima jeseni nekoliko njegovih preostalih listova treperili bi pred mojim susedskim okom, izazivajući u meni Poe (slike sećanja) ranijih proeća, kada je drvce bilo mlađe i svežije, ih viziju jednog budućeg dana, a čijoj će jednoj zori biti uzma}muti ašovi i pijuci u rukama graditelja vioke stanbene zgrade. Malo dalje je zid kuće u kojoj se odvija život ljudi, nezavisno od blizine drveta o kojem je reč, u pozadini je staklena te rasa zgrade iz poprečne ulice, i taj prirodni okvir davao je usamljenom stablu jedan za mene uzbudljivi tonus tihog, osuđeničkog postojanja u nezavimnosli i punoj „zavisnosti od svih stvari i pojava — u prostoru i vremenu, u kategorijama preko kojih svest ne može preći. Bez akumulaciie i evokacije iskustava od ranije mala emocija koju mi je izmamljivalo bagremovo drvo bila bi nemoguća, no, kako je vizuelnih opažaja bilo i pre stabla, i pored stabla, i sasvim dale-

ko od stabla, a mnoštvo asocijacija ·

pretstava i slika mašte koje mi je taj skučeni pejzaž „mnaturio ostavlja moj lični život netaknutim i praktičmo nezainteresovanim, tako neutralne i autentične „emocije koje pominjem bile su es:etičke, a čitava' »atmosf{era« potencijalnih, neodređenih pojmova, ideja, kontemplacija i meditacija (ili makar samo jedne često ponavljane misaone klime nad tim neznatnim prizorom) pretstavljala je moje estetičko saznanje o predmelima i stvarima koja su ovde šturo pomenute, Nisam mečutim naknadno načinio nikakvu upotrebu od estetičkog doživljaja koji navodim i on je utonuo u nepregledno, tamno more doživljaja koje imaja svi ljudi i koji sačinjavaju prvo i omodvno područje istraživanja esletičke nauke, istraživanja koja su danas još uvek neostvariva, jer estetika ne raspolaže dovoljnim podacima o njima, jer psihologija takozvanih viših, složenih emocija, i posebno estetičkih emocija, ne lileruje estetici, još uvek, dovoljno čvrstu i pouzdana bazu za takva istraživanja.

No ako je estetika još nemoćna na tegenu ispilivanja estetičkog doživljavanja svela prirode, stvarnosti, čovekovog posmatranja i samoposmatranja, ona već uveliko ima (ili bar može da ima) pune ruke posla u oblasti istraživania fenomena umetnosti, preciznije rečeno, ona je u stanju da proučava kako nastaje umetničko delo i kako mnogi (iako ne svi) ljudi, obraćajući se konkretnim umetničkim (verbalnim, likovnim, tonskim i drugim) slikama, nalaze puta i načina da kroz doživljena sopstvena raspoloženja nad umetničkim delima otkriju raspoloženja onoga ko je ta dela stvorjo, a zatim, u daljoj instanciji, da m temelju tih raspoloženja razaberu omu jedinu moguću imutarnju duhovnu klimu ličnosti, onu jedinu moguću i odgovarajuću misaonu, životno-filozofski, moralnu atmosferu koja je tim raspoloženjima obavijena.

Što se prvog od ova dva poslednja područja estetskog istraživanja tiče, možemo mime savesli reći da je tu već dosta pohvatano, otkriveno i {ormulisano. Utvrđena je, u fenomenu mwmetničkog stvaranja, čak | oma prva, osnovna zakonitost koja je najmanje vidljiya i uopšte najmanje opaziva u samim konkretnim umetničkim slikama svakog umetničkog dela: wuhvaćeno« je da svaki umetnik, stvarajući svoje delo, nastoji jedino da iznađe oblike, srazmere, rasporede elemenata koji će sačinjavati delo kao ce}mm i da on m tom radnom procesu ostvaruje jedino potrebu svog subjektivmog ulkmsa za maleriju kojom »operiše«, ali da tim i takvim ispoljavanjem svog ličnog umetničkog ukusa on odaje svoja normalna, prirodna, i drugim ljudima svojstvena emocionalna stanja i raspoloženja, kroz koja, hteo to umetnik ili ne, »progovara)u« sva njegova Životna iskustva, opredeljenja, očekivanja i beznađa, dakle upravo njegov pogled na svet, njegovo opšte shvatanje života i sveta, Avantera umetnikovog tehničkog, zawatskog, stručnog, znalačkog poslovanja, za sve druge ljude osim njega samog — za sve konsumente i sve buduće kritičare njegovog jednom ostvarenog dela — 3Qjedino tako i ima smisla, ima razloga i opravdanja, što'se umetnik pred ovima, pred celim svetom izdao, što je svojim Javnim priznanjem da mu se dopada i sviđa baš sve omo što je odabrao i uneo u svoje delo — javno priznao svoja raspoloženja i svoja misaona stanja. Bez tog, „tako svojevrsnog njegovog priznanja -—- nikoga se njegova igra sa elementima njegove mmelnosti ne bi ticala. ni doticala. :

danas, sami umetnici dosta su doprineli otkrivanju ove »tajne«, koja zapravo i nije tajna, već samo jedna esteteka zakonitost, koju su teoretičari mogli i· umeli formulisati, delimično i zaslugom samih umetnika. Ovi su se ispovedali i van svog specifinog, stvaralačkog posla, odgovarali na pitanja, wdasvud postavljana,

6

&

SLIKA SE pisali svoje memoare i autobiografije, objavljivali svoje privatne korespomdencije ili dopuštali da ih drugi objavljuju (iako je to najčešće činjeno posle njihove smrti). Nedavno je u Americi objavliena knjiga »Pisci na delu«, šesnaest intervjua, ranije objavljenih u časopisu »Pariska revija« (na engleskom jeziku) sa vrlo poznatim i svetski priznatim književnicima, čije su ispovesti ovde dragoceni podaci o naćinima njihovog rada, o njihovim ličnim navikama, običajima, postupcima, metodama pri pretvaranju ličnog životnog (saznajnog, emocionalnog, volumtarnog) iskustva u pesnička i prozna ostvarenja koja su im domela ugled, priznanja, zaradu, slavu. Mnoge analitičke, biografske, psihološke, pa čak i lekarske studije o laboratorijskim »tajnama« i tehničkim osobenostima rada raznih umetnika već odavna korisno služe estetičarima i psiholozima umetnosti, osim toga što su mnoge monogralije ove vrste nailazile na interesovanje i najšire čitalačke publike. Niz filmova o života i radu pojedinih umetnika (pisaca, kompozitora, slikara) takođe je doprineo bližem upoznavanju »tajne« samog kreativnog procesa u genezi umetničkih dela.

Kluzoov film o Pikasu, koji je sasvim skoro i kod nas prikazivan, znnčajan je i zanimljiv iz nekolikih mogućih aspekata: on daje sliku metodskog postupka u stvaralačkom naprezanju jednog visoko cenjenog savremenog majstora slikarstva, on ostvaruje jedan novi, osobiti metod upotrebe filmske kamere u filmu koji je u osnovi dokumentarnog karaktera i sadržaja, on pretstavlja jednu malu izložbu Pikasoovih najnovijih slikarskih dela koja su nastala pod naročitim „puslovima majstorove saradnje sa filmskim rediteljem Kluzoom, no on eklatanino otkriva i važenje one napred pomenute opšte estetičke zakonitosti o nevoljnom i nehotičnom umetlnikovom preobražavanju integralne sopstvene dubovne ličnosti u specifična izražajna sredstva njegove Umetnosti, o nastajanju umetničkih slika (u estetičkom smislu tog termina, dakle o nastajanju konkretnih formacija i strukture jedne umetnosti) pod vazdašnjim dejstvom subjektivne umetnikove duhovne, misaone i osećajne klime, uprkos činjenici da lične umetnikove stvaralačke intencije nemaju i ne moraju imati nikoji drugi cilj do da se iz određenih jezičkih elemenata jedne umetnosti konstruiše tvorevina koja ima svoje sopstvene formalne zakonitosti.

Upravo iz tih opšte-estetskih zakonitosti geneze jednog umetničkog dela proizlazi ona naročita, nevidljiva drama ovog filma, koju ne možemo nazvati drugačije do dramom umetničkog stvaranja kao takvog, dramom koju ćemo ovde pokušati da prikažemo rečima, izražajnim sredstvom koje u samom filmu ne igra nikakvu ili igra sasvim ništavnu ulogu.

Platno na štafelaju u Pikasoovom ateljeu poslužilo je u ovoj prilici kao filmski ekran, propuštajući vidljivost svakog poteza ugljem ili kičicom na drugu stranu (na svoje naličje), odakle kamera snimatelja prati dramatični proces stvaralačkog napora slikarevog. Mi se nećemo zadržavatii na nekolikim akvarelima koji, svojom punom i jasnom-figuralnošću, |donose svojevrsnu poemu muajstorove staro“

sti, poemu prigušene i distretne auto

ironije, Prema telu žene obnaženih grudi, groteskui, punačk? čovećuljak,

\

Pavle STEFANOVIĆ

a

RAĐA...

sa poštenom naslagom sala na ispmpčenom irbuhu »zvuči« kao postojani žal i potsmeh. VMremensko skraćenje procesa nastajanja »platna« sa ova“ kvom inkantacijom, uračunavajući tu vešto trikiranje sa izborom trenutaka u kojima sigurno pero pesnika-crtača šara, ostaje ovde sasvim irelevantno prema poetskom raspoloženju koje je začas fiksirano. Nećemo se zadržavati ni na nekolikim torćadorskim motivima, gde uvis stremeći rogovi bika i tragična gracija stršećih nogu egzibicionistički dinamičnog mladića daju izvrstan hibrid teme, preko koje se takoreći pretrčalo, i vitkih krivulja koje deluju (i hoće da deluju) kao »formalistička« etida majstora-crtača. Ali ćemo zastati — i dah će nam u grudima zastati — pred ramom jednog akvarela, koji ostvaruje niz varijacija na temu jedne njuške (volovske ili konjske) u profilu. Mnoštvo sitnih, dekorativnih, figuralno neodređenih kratkih linija, sve više zadebljavanih okolo profila životinja, nema isprva nikakvog akcenta. Ne verujem da Pikaso u trenucima tog linearnog poigravanja detaljima apstraktne neutralnosti išta sprema. No kičica pada na čeljust, komadi mesa odleću, kostur lubanje izviruje, i nad glavom počinje da bukti gusti, narandžasti plamen neke imaginarne, neumitne katastrofe.

Za nekoliko trenutaka mi smo već u ključanju i vrenju jednog simfonijskog požara koji sve sažiže, a iz cInih očnih duplji zjapi pustinjski mit prolaznosti i propadljivosti sveg živog sveta. Nije, zaista, slučajno Đikaso toliko puta upoređivan sa Stravinskim. Snaga bujnog života i memla

neminovne smrti: simbolika »Perze-

fone« i bojadisani ples mrlja okolo čeljusti čija je rika prestala — sve je postalo izraz jedne zakonitosti koja nikog ne mimoilazi i koja se preobrazila, tamo -— u erupciju ova, ovde — u kombinatoriku linija i vo-

denih boja.

Mi ne možemo tvrditi da je Pikaso u ovom duboko sadržajnom akvarelu ciljao na večnu istinu sudbine svega živog. Ali zamah jednog filozofski intoniranog raspoloženja vodio je njegovu slikarsku ruku pravo ka ostvatenju jednog dela koje je uspelo, do kraja. Drama stvaralačkog rizika, puste neizvesnosti ishoda svake umetničke avanture ne bi bila potpuna, ako ne bismo prikazali i jednu neuspelu sliku majstorovu u granicama radnje ovog dubinski dokumentarnog filma. Majstor baca na kocku jednu kompleksnu likovnu kompoziciju: na sinemaskopu u koloru mi vidimo scene sa plaže. Na čivitastoj boji mora skijač na vodi; u drugom uglu siesta kupača, koji se sunča, oslonjen kolenima na stepenik ka kabinama; kraj stuba -— držača platnene rolete — felo žene u kupaćem kostimu. „Očevidno, raspoloženje slikara traži elemente komike, trivijalnog, non alantnog. Nekoliko poteza rađaju kraj žene — muškarca. Pikaso im izdežuje pa zatim skraćuje vratove. Štimung se ne uspostavlja, jedmstvo kompozicije se ne ostvaruje. Nezadovoljan lutanjem i nestrpljiv nad tom epizodom, Pikaso ih. spaja u zagrljaj, rastavlja, ponovo zbližava, ponova razmiče. Najzad, zamenjuje oba tela jednom dvojnom grupom u pozi patosa sa antičkih vaza. Motorni čamac što vuče skijača na vodi pretvara se u debelu telesinm polusmešnog kita. Svi su elementi razuđeni, nesaglasni, drečeći, nespojivi, neobjedinjeni. 1. u trenutku kada nekolicina nas gledalaca filma hoće da zauste: »ne valja, niie uspelo«, slikar Pikaso izjavljuje Kluzo-u: »Nije uspelo. Počećemo iznoval«

'Trud je bio maksimalan i nad ovom kompozicijom kao i nad malopređašnjom njuškom životinje, koju je podiglo i ojačalo pa zatim oglodalo vreme. Napor umetnika je uve — bez ostatka. No umetničko stvaranje je drama neizvesnosti, rizika, opasnosti i triumfa. Kad kreativni duh pogodi svoju plodnu ravnotežu i krene strujom jedinstvenog raspoloženja -— slika postaje snažna pesma jedne umetničke istine; kad stvaralačka vizija promaši jednu određenu inkantaciju, — i najveštija ruka stane tumarati u potrazi za odbeglim stilom.

Proces umetničkog stvaranja je svojevrsna | drama koju dobro poznaje svaki wmetnik. Kluzoov film o Pikasu otkriva je celom svetu.

Oe afro gapčta

Oni dani, pre ona jutra još manastirskoj, ali spokojnoj, — dole.

Spočetka, kao utehu, očekivasmo

pomirljiya u svojoj sunčanosti, oporoj kao uže skliznuše kroz ruku munjevito

Zvuk, pljusak pada u mračnu vodu, dole, uzalud.

Velikodušnosti više oskudice, duge i nepomične

—C rezerve snova, rezerve toplote, reči,

nema mesta, kao svetlost kroz. prozor skupnih snova

treba stvarati rezerve za dane

osmeha, ljubavi.

"Treba pogasiti svetla, dovoljna je svetlost radia, koji javlja. vanredne

vesti o vrboglavom padu jedne plovke, E 'Dovoljno je sedeti u uglu sobe i mesto sećanja pušihi,

Egiptu ...

na pulu ka mesto

uzdaha kašljati, mesto nadanja disati i :: mesto očaja je dovoljno misliti da po evakvoj vejavici, po ovakvoi

noći, o, mraka, treba zaključati lagano niz drum ne osvrnuhi se

za sobom vrata i dignuvši jaku

pa da to niko ne primeti u toplim sobama iza retkih osvetljenih prozora kojima niko i ne prilazi do boljih dana

jer šta ima da vidi

jedan čovek,

jedna nejasna silueta, možda drvo, možda opsena,

odlazi niz drum, korakom nesigurnim i postojanim.

5

Rekao sam: oslobodi me moje dobrote Utrnula mi ruka pod tvojom glavom

ni da viknem, ni da pomislim

i ti si otišla prebrzo da se pokajem kao mw vesternu — progutala te perspektiva. Uzeo sam svoj kaput i bitao izlazu. Ljudi su još uvek tumarali ulicama.

Sada ću pomalo zloban opet dobro uvežbanim pokretima od pre da se skidam da navijam sat i ležem na počin

da hranim ribice u

akvarijumu

y tek nejasno tužan što moja tuga

dopire do svoga kraja iza

koga opet

5 · odvezujem vrpce i skidam cipele,

(sećajući se onog trenutka kada sam ispratio goste

dovikujući još neke poruke niz stepenište i posle

kada sam stajao sam

nasred sobe neodlučan kao na mostu [

a po sobi se još vio dim njihovih cigareta

odlomci razgovora tvoje e).

eopoguipe uzi oaze aaa ara aea aaa

· Srđa POPOVIĆ

Dr. Bratko KREFT ~

—–-_-_- ___ — 116. —–i Nastavak sa 1 strane li u svojim delima, iako je reše-

nje svak drukčije zamišljao. Pat-

nje poljske nacije kao celine, a naročito poljskog naroda, posle pođela poljske države nisu · bile male, jer je pored spoljnih političkih pritisaka neslobodnosti Poljska je ila razđeljena između carske Rusije, Pruske i Austrije — uticao na prilike među Poljaci ma samima i socijalni raspad: Oštar i ponekad nepremostiv bezdan klasnih suprotnosti između feudalnog plemstva, građanstva i širokih, pre svega seoskih narodnih masa.

Između Scila i Haribdi tađašnje klasne borbe u društvu, poljskog patriotizma i borbe za. slobodu Poljske, čas tu čas tamo se odbijao i tekao život i stvaralaštvo Juljuša Slovackog. Biti nežno čulni i više u svoj lični osećajni svet utonuli lirski pesnik u takvim, uzbudljivim vremenima krajnje napetih klasnih i nacionalnih suprotnosti, kada su samo nasilna pesnica i bajonet odlučivali o sudbini naroda i klasa, nije bila zavidna sudbina za čoveka kakav je bio nešto preko 20 godina stari SlovacKi, koji je već sav bio zanesen misijom romantičnog liričafa intimnih ispovesti svoga ja. Slovacki nije nikada u svom životu bogzna kako aktivno posegao u dnevnu politiku i orbu. Ni u poljskom buntu nije učestvovao građanski lično, ali đa mu, uprkos solipsizmu, očajna borba poljskog naroda nije bila strana i đa prema njoj nije bio ravnođaušan, svedoči pre svega njegova „Ođa slobodi“, koju je stvorio u tim đanima. „Oda slobođi““ Slovackog je značajna i originalna njegova lična i pesnička varijanta motiva koji je opevao.i Mickijevič u svojoj „Ođi mladosti“, ali je pesma Slovackog nešto opštija, iako je isto tako izraz poljske kao i evropske stvamosti i borbe za slobođu. Osetljivi pesnik i čovek se zatim povukao na Zapad, što mu neki kritičari zameraju kao bekstvo s bojišta, iako nije bilo, već je bilo samo pesnikovo lično strategisko movlačenje, na koje je imeo sva mrava, što sure čito posveđočila njeqova #elika dela kasnijih gođina, đela koja pe-

snički nisu ništa manje duboko i '

umetnički divan odjek stvarnih i akutnih zbivanja u životu poliskom narodna i čovečanstva neqo Što su dela Mickijeviča, iako je Mickijevič u svom pesničkom izražavanju realistički neposredniji i jednostavniji, što još ne znači da je Slovacki bio ljudski i umetnički manje istinit, jer je u artističkom smislu po načinu izražavanja ji O-

blikovamju delikatnij, a istovremeno čak dosetliiiji. lako liŠmo nije učestvovao u

poljskom ustanku godine 1850—31, ipak je tih gođina u njemu nastao veliki preokret, koji je svakako posleđica spoljnih događaja, a literarno mu se sađa. približio Bajron, od koga ga je vođio put ka Danteu i Šekspiru. Slede gođine grozničavog pesničkog stvaralaštva i pooštrene borbe za svoje mesto u poljskoj književnosti, pri čemu ponekad dolazi do neposrednog, a još više đo posređnog sukoba s Mickijevičem, koji je u svojim „Dziadama“ nepravedno ocrtao očuha Slovackog kao narodnog izdajnika. Slovacki je uprkos sporovima i potcenjivanju njegovog dela uvek visoko cenio pesnička dela Mickijeviča, iako ovaj za njega gotovo nikad nije našao „priznanja, nego ga je zbog idejnih suprotnosti i zbog skepticizma Slovackog prema vođećoj poljskoj političkoj. gospodi i crkvi nazvao satanom u literaturi, a njegovu poeziju svetištem bez božanstva. Sa svoga katoličko-pravovernog stanovišta Mickijevič je u neku ruku imao pravo, iako Slovacki nije bio bezbožan ili čak areligiozan, jer je oko 1842 gođine čak zapao u tovianizam, švojstvenu nacionalno-mističnu religioznu misiju Polj ske, koju je propoveđao Tovianski (Towianski), o kome se ni danas ustvari me zna da li je bio mistični zanesenjak ili možđa čak carski provokator, koji je propovedao da je Poljskoj suđeno da trpi za čitav svet i da taj krst mora da nosi. Slovacki se brzo oslob»ođio tog uticaja, kome je sasvim potpao i Mickijevič i još mnogi drugi emigranti, jer su za Poljske vremena bila sve teža. Tađašnje pokolenje poljskih intelektualaca još nije moglo đa nađe izlaz, kao što ga do Marks-Engelsovog „KMomunističkog manifesta“ nije našao ni evropski intelektualac zajedno s prvim radničkim pokretima. Gođina 1848 pretstavlja i u istoriji polj

· skog revolucionarmog pokreta va-

žan preokret, jer je „Komunistički manifest“ ođ svih slovenskih jezika izišao u Londonu najpre na

JULIUŠ · SLOVACKI

:#

| — —L__–.- ---_-- -_——- đ——

poljskom i to ubrzo posle prvog nemačkog izdanja.

Slovacki je prvi od značajnih poljskih književnika naslutio da u poljskom društvu kod kućeiu emi. graciji, gde su prevlađavali plemstvo i građanstvo, a ni u onom koje je najavljivalo revoluciju, nešto nije u ređu. Te svoje sumnje snažno je izrazio u prvom velikom dramskom delu „Kordian“, koje je napisao 1835 godine, a izdao naredne godine, a isto tako još u nekim sledećim delima, gde kritikuje plemstvo, građansku Kklerikalnu gospođu | Vatikan. Nije bio satana, kako ga je okarakterisao inače genijalni pesnik Mickijevič, već je bio Lucifer-Svetlonosac, bar u.” zbunjenom oficijelnom svetu emigracije, koja je lutala iz ćorsokaka u ćorsokak, jer, odvojena od naroda, koji je nacionalno i socijalno ugnjetavan još vek živeo u feudalnim prilikama izrabljivan od sopstvenog plemstva i carističkog apsolutizma, nije moula naći pravi put do narođa. „Kordian“ je u mnogo čemu ispoveđanje tađašnjih nazora Slovackog a i deo autobioarafije, jer .je alavni junak sehzibilan i osećajan „čovek-patriota, koji odlazi u borbu, iako lično za političku borbu nije dorastao, te zbog toga nužno završava tragično. U vreme kada je papa Grgur XVI osudio poljski revolucionarni pokret, antiklerikalizam Slovackog i njegovog „Korđiana“ nužno je dobio pre svega idealističku patriotsku notu, jer se sva njegova vera slila u samo jednu misao: Oslobođenje Poljske, ne obazirući se na svetovnu i crkvenu gospodu.

Nov korak u tom razvoju pretstavlja drugo njegovo značajno dramsko delo, petočinska tragedija „Balađina“ koja zajedno s „Kor dianom“ spađa u gvozđeni repertoar poljskog nacionalnog pozorišta. Junak drame „Horštinski“ mlađi Ščesni Košakovski — smatra se trađicionamo poljskim Hamie- . tom, koji bludđi i luta između oca — koji služi carici Katarini II i svog patriotizma. Ne pita se kao Šekspirov Hamlet za „biti ili ne biti”, već „za boriti se ili ne boriti se“. U tragediji „Lila „Veneđa“ (1839) isto tako kao i u „Baladini“ Slovacki se oslanja na poljski istoriski mit, — koji on, kao i sveistoriske motive = svojim dramskim delima, oblikuje sasvim 'slobodno, jer mu njegova pesnička fantazija nije dozvoljavala đa se drži trađicionalne materije, već je prerađuje i menja ponekad čak u simbole i alegorije.

Koliko je Slovacki poslednjih časova svog života bio svestan da treba ići novim putevimn, svedoče ređovi iz pisma koje je napisao nekoliko meseci pređ svoju smrt, decembra 1848 qođine u Parizu: w.. Ako hoćeš da iziđeš iz nedaće, moraš u svemu đa izmeniš put, moraš se poslužiti novim oblicima. Ali, to treba učiniti naglo i enerqično i ne traći}?i vreme gubljenjem reči koje padaju u bezdan“.

Slovackom je poezija bila sve: domovina, svet, religija, politika, Poljak i čovek, a isto tako i istina, pravda, slo»oda i lepota. U pesniku je kao pravi romantičar viđeo zastupnika i vođu svog naroda, barda njegove patnje, borbe i razrešenja, glasnika humanizma čitavom svetu i svim narodima. Zato je u jednom pismu ~ majci 1845 godi | i Sa .0940 godine napisao: „Moli najvišeg boga dan i noć za poeziju živim ljuđima... Ko prvi dođe s takvom poezijom, staviću mu od svih svojih knjiga podlogu i sam ću mu se položiti nođ noge, đa bi stajao više i da bi zauvek sa tih visina video istinu...“

Se jSvom _teškom, punom britko1 razočaranja, a is prekratkom On go OOModnıh istinu nije mogao otkriti, iako jua je strasno i pošteno „tražio čitavog života — za sebe i za Poljsku, ali poeziju živim ljudima koji za rid

·'imaju uho, um i srce — dao je.

Umro je kraj rukopisa nedovršene pesme „Kralj Duh”, u kojoj je s dubokom verom u snagu čovekovog stvaralačkog duha pokušao da iskaže konačnu istinu, ali mai više nije bilo dano. No, ko ju je pre a ko posle njega mogao za sve vekove dosađ izreći? Uprkos tome mirno i odano je umro, s čistom savešću, jer je bie svestan đa je kao pesnik i čovek dao domu i svetu sve što je mogao dati, iako je želeo i mogao da da i više, da ga tako rano nije ugrabila smrt. A ono što je đao, nije samo umetnički i ljudski lepo, nego i dragoceno i veliko.

KNJIŽEVNE NOVINE