Књижевне новине

.

BIILEMA KE

Različiti su se zahtevi postavljali pred književnim kritičarima. Sva diskusija, koja se vodi oko kritike mozese, ustvari, svesti na pitanje: u cemu se sastoji posao jednog književnog kritičara? Da li on *reba da ocenjuje poglede i ideje nekog pisca, ili oblik u kome se one javljaju, ili pak da u delima otkriva težnje i raspoloženja vremena u kome su postala? Odgovori su mno gobrojni, teorije često sasvim „suproine. Po jednima, glavni predmet kritike jeste utisak koji osta„vlja delo; dalji zaključak u duhu bvakvih shvatanja jeste da slikovito saopštavanje 'impresija čimi suštinu kritike. Po drugima, Kriticar prilazi Kkmjizi sa već unapred pripremljenim normama po kojima sudi i razvrstava; on nju ne shvata kao zasebno biče u kome se lepota izrazila na neponovljiv način, već kao nešto što treba uporediti, izmeriti i klasifikovati. Obe ove koncepcije vođe računa o estetskim kvalitetima, bez obzira na to što se oni shvataju veoma zrazličito. Često se dešava, nasuprot ovome, da se književno delo posmatra samo kao ogleđalo doba. Ono je, dakle, uvođ i povod za raspravljanje o drugim problemima i služi kao meka vrsta dokaznog materijala.

U današnje vreme, u mnoštvu tendemcija mogu se ipak, i pored velike složenosti i imijamsiranosti, izdvojiti dva tipa kritike kao naročito značajna. Po shvatanju pristalica sociološke teorije književno delo se objašnjava spoljnim uzrocima, istoriskim i društvenim okolnostima u kojima je živeo njegov tvorac; ono je više ili manje odraz, posledica procesa koji se odvjjaju van mjega i koje treba ispitati da bi se razumela njegova suština, Ova vrsta kritike vodi najviše računa o autorovom pogledu na svet, njegovim političkim i socijalmim idejama, a delo prvenstveno ocemjuje po sadržaju i tendenciji. Po mišljenju protivnika ove koncepcije, književno delo je univerzum. za sebe, sa posebnom struk turom koju treba raščlaniti otkrivajući u složenoj formi osnovne uzroke i elemente vredmosti. Oni mne prihvataju tvrđenje da je društveno-ekonomski momenat presudan za karakter i smer književnosti; za njih je glavni cilj stvaranje autentičnih đela po formi, ne izražavanje ideja i pogleda, niti uobličavanje neke apsolutne lepote. Zato treba ući u svet nekog pisca i tu, u njegovoj izolovanoj unutraŠnjosti, pronaći sve ono što je važno i tačno. Dovedena do krajnosti, što nije ređak slučaj, ovakva kritika je izrazito formalistička, jer se svođi na amalizu stila i oblika shvaćenog u najpovršnijem smislu; osim toga, ona ponekad odvaja Kkmjiževno delo ne samo od datih vremenskih i prostornih okol nosti, no i od ličnosti samog stvaraoca, ignorišući tako njegovu biografiju. Obe ove komcepcije su, pre svega, jednostrane, pošto uopštavaju dva momenta koja se ne mogu razdvojiti. Uloga savremene kritike možđa se baš unekoliko i sastoji u tome da u svom metođu spoji ova dva načina kritike, koja nisu i ne moraju. biti suprotna, osim ako se veštački suprotstavljaju jedan drugom. Svaki pisac pripada društvu. konkretnoj istoriskoj situaciji u tolikoj meri da ne može da se išćupa iz mje i da ode u neki apstraktni svet formalnih vedmosti. On izražava u delu ne samo strujanja epohe, no i svoja lična osećanja i preokupacije. Prema torne, neobično je važno utvrditi vezu između Književnog dela, njegovog autora i društva. Sve amalize, ako su potpume i detaljne, morale bi ići u smjslu ove perspektive. Na koji je način pisac neki motiv uzet iz realmog života ili iz svoje mašte i sma kmjiževno preobrazio u umetnički svet? Težnja da se prenebregne postojanje objektivne stvarnosti sa svim onim što ona podrazumeva, unapred je osuđena na neuspeh, pošto lišava delo njegove osnove i pravog izvora snage. Ovo nikako ne znači da je taj odnos prost i jednostavan toliko da ga

možemo odmah definisati kao me-

/

haničku uzročnost. Ne, on sadrži mnogo nijansi koje se još više umnogostručavanju u bogatoj prirodi stvaraoca, ali u krajnjoj. liniji on pretstavlja polazmu tačku. Proučavanje konkretnih prilika u kojima je delo poniklo pruža dosta za nimljivih podataka za utvrđivanje postanka dela, isto tako kao što tome znatno doprinosi i poznavanje piščevog života i njegovih intimnih problema. Biografska i sociološka metoda „olakšavaju približavanje delu, pomažu čak kad se u mjemu nađemo da ga uspešno raščlanimo i ocemimo.

Mi moramo da iskoristimo sve pristupne puteve do njega, sve metode interpretacije da bismo lakše razumeli tajnu njegovog postanka, I kad se jednom tamo mađemo, ne smemo ostati začuđeni pred tajnom lepote; mi smo dužni da je objasnimo i ustanovimo zašto se ona javila baš u tom vidu i sa takvom strukturom. Forma nije više apsolut koji sve objašnjava, ona se sliva u ponovno nađeno jedinstvo sa sadržajem i obrazuje celinu koja postoji kao nezavisna vrednost, ali koja je stvorena mnogostrukim uticajima iz spoljnog sveta. Ono što je u njoj opšteljudsko i svevažeće potiče iz konkretnog; snaga talenta se i ogleđa u tome da sve Ono pojedinačno i prolazno pretvori u literarnu stvarmost gde dobija bessprekidno trajanje. |

Vizija sveta, tendencija za obuhvatanjem celokupnosti života i za viđenjem ljudske sudbine nalazi se u centru književnosti. Ali se ovaj uzvišeni cilj postiže samo slikanjem konkretnih ljudi u konkretnim situacijama. Univerzalna problematika se izražava na planu stvarog postojanja mnoštva ljudskih bića opisanih iz ugla njihovog subjektiv nog doživljavanja. Svaka mnasilna težnja za uopštavanjem vodi u izveštačenost. Pravi umetnik zna da odabere one trenutke u kojima se suština čovekovog postojanja najbolje vidi i da njih dramatično prikaže. A zbir ovih trenutaka je tesno povezan sa piščevom ličnom istorijom i sa objektivnim dešavanjem u svetu. Činjenica da je neki roman izgrađen ma fabuli u uobičajenom smislu te reči, ili da ima neki drugi pnincip · književne tehnike za osnovni, ne menja suštinu stvari. Tradicionalni naćin pisamja i avangardistički, koji ne polazi od pri povedanja, hronološkog reda i karaktera, već od beleženja spontanih reakcija ljudske svesti, bolje se mogu tumačiti baš u užem knji ževnom. smislu, ako ih dovedemo u vezu sa pogledom ma svet njihovog tvorca, a preko njega i sa specifičnim društvenim „stanjem jedne

epohe.

& alt ay a rdpra ara Će

i ik)

KNJIŽEVNE NOVINE

I poređ toga što damas kritičaxi nisu složni u odgovorima na osnovna pitanja kritike, ipak su gotovo svi mišljenja da je impresionistički metod potpuno zastareo i neupotre bljiv. On je pre mekoliko decenija bio u velikoj mođi i nekoliko njegovih pretstavnika su se pročuli svojim duhovito pisanim kritikama. Ali vreme ih je potisnulo u drugi red, jer impresionističke teze o odbacivanju svakog objektivnog kriterijuma — sađa su odbačene. Kritika je akt suđenja, ona mora pre svega da utvrdi vrednost jednog ostvarenja. Da bi to mogla da postigne, potrebna su neka merila na osnovu kojih će ocenjivanje da se vrši, To ne znači da se mi zalažemo za oživljavanje starog dogmatizma koji je sudio meprikosnoveno i neopozivo, smatrajući da postoje večite norme lepote. Mi samo podvlačimo jednu pojavu koja se u savremenoj Kkmjiževnosti zapaža. Njeni majbolji kritičari uvek teže da prevaziđu površni subjektivizam i da postave izvesne kKriterijume kojima se služe u svojoj praksi. Je li potrebno isticati to da se koncepcije kritičara neobično „mnogo razlikuju? Uostalom, njihove međusobne suprotnosti nisu nimalo čudmovate, ako se uzme u obzir da

čitava savremena literatura poka-

IKE

stranjena takozvana filozofska Kkritika koja amalizira metafizičku pozađinu dela, Ona se javila kao logičan pratilac romana — eseja i za njihovo objašnjenje je sasvim pogodma. Ona analizira filozofske zamisli i iđeje autora, pokazuje do koje granice je on uspeo da izrazi svoje shvatanje ljudske sudbine i kakvom tehnikom kazivanja. Ali, ona je ogramičena po svojoj efikasnosti onda kad god je'reč o piscima koji idu drukčijim putevima, a njih je mnogo.

Povezamost literature sa životom, sa društvom, i njena aktuelnost, jeđan je od uslova bez kojih se ona ne može da razvija. Ona uvek izražava konkretno bogatstvo ljudskog postojanja u njegovim najrazličitijim manifestacijama, sa uvek živom mišlju da je ona pozvana da doprinese konačnoj pobedi humanizma. Kritika po našem uverenju treba da polazi od stava da je pitanje mačina pisanja uvek u zavisnosti od sadržaja, da je od osobite važnosti smisao i smer književne poruke i njen odnos prema stvaznosti i vremenu. I svako bekstvo u čisti estetizam, gde problem veštine pisanja postaje vladajuči, znači izvesno izopačavanje osnova Kmjiževnosti, koja je okrenu ta, u svojim „najvišim „trenucima, čoveku, mjegovom ljudskom sušti-

HANS LODAIZN

Hans Lodaizn (Haos Lođešzen) rođem je 1924 godine, Na ho lanđskoj literarnoj sceni pojavio se 1948, a sišao 58, nje 1950, Umro” je u dvađesetšestoj godini. Wiđeo je objavljenu samo jednu knjigu svojih pesama, »Unutrašnja scena duše (»Het Imnerlijk Behange,

doslovno prevedeno znači »Unutrašnji tapete). 1952 god.

ano

je posthumno izdanje mjegovih pesama w izboru trojice najemi-

nentnijih holandskih

pesnika.

Stvarao je u doba pokreta koji su začeli »eksperimentalisti« — grupa mlađih posleratnih pesnika koji su se ođaupirali svemu trađicionalnom i pisali poeziju tvrđoglavu, čuđnu, nasilničku ponekad, ali potpuno njihovu. Lođaiznu se, zapravo, pripisuje uloga vesnika jednog novog pravca u holanđskoj poeziji, Bio je toliko

izolovan duh, a tako đirektnu vezu mi Sa

jeđinstven talenat, đa mjegova poezija nem kojim pokretom,

._-Ovavadča Ooazz Iva

provodio sam Život na ostrvu usred mora noženom nerazumevanje

raslo je kao korov

čekao sam ptičicu da doleti

bilo je čebiri popodne

ni znaka na nebu

prazne nosio sam kole uveče ikada je,

bez wiklevanja, sunce umrlo

zuje neobično veliko bogatstvo U nom mnadahmuta i njoj namenjena. stilu i sadržaju. Izuzetno je raspro-

HAJEK: PROSTORNA KOMPOZICIJA.

' zlabo

Pavle ZORIČ po svili rasuto

da stvorim malo muzike

da plocim

svoje čekamje

saziklao i porošio —

u valri wćaljanmja bio sam bolestan

u drveću je miris jeseni kažm sbari pesnici

iznad kuća je krik gladi žale se gospođe

kao dete fa živim u kuMji od cigala

tamu i poljupce. on koji je želeo

vetar da podražava u mnjemim pokretima

ZA NEKONIKO CASOVA

učinio sam tako mnogo učmio i zaboravio —

da ništim aevoje dane

zamišljam svuda pnste

ON KOJI JE ŽELEO

sad leži kao kamen

u 1, mimram u žuborećoj vodi on koji je hteo –

da vlada stvamimya umoram je i nosi žaljenje na svojoj glavi kao krunu od trnja. ipak on se smeje

na jesenjem swncu.

O VOLBI.ME

o voli me i ja sam jexlan od ie.gubljemih, onaj koji je hteo da ostane kod koće

vw kasne sate

kada je veče dozivalo: dođi

ja sam imaj

koji je došao suviše rano

a obišao suviše kasno, ja sam kralj, inkognito na ulici

čovek koga svila traže ja sam lopov VODA

sazidao sam toliko gradova

na rumenom nebu

u veličamsbvemoj bišamij,

čuo je glas

pun iosećamja, glas

iz žute trske kako ga zove ma rumenom nebu

u veličanstvenoj tišimi

čovek je stajao

na drugoj strani vodc mahao mu ;

na rumenmom nebu

čovek u žutoj brsci

dugo je čekao

i mije oclgovomnio

na glas pun osećGamja . koji ga je zvao iz Žute trske na pumenom nebu

u veličanstvemoyj (išini

nije odgovorio

čekao je,

(Preveo Boqdon A. POPOVIĆ)

IZLET U PARIZ DVADESETIH GODINA –

Pariz, »prestonica sveta«ć, otvorio je vrata Luvra ushićenom radoznalom oku dalekih putnika, prostro je po ulicama bezbrojna · platna svojih malih i nepriznatih slikara, opio žuborom Sene i bistroa, romantičnom živopisnošću uskih, strmih ulica Monparnasa i Monmartra, boemijom »Rotonde«-e i »Cafć de Dome«-a, drevnom, impozaninom: arhitekturom NotreDame-a. Bučan i raznolik život velike metropole privukao je i ustalasao mnoge duhove; u njemu su se našli razni avamturisti, biznismeni, poli tički begunci i svi ratom razoreni. U njemu je našla zaborav danas već legendarna »izgubljena generacija«, mladih, razočaranih književnika, slikara, muzičara i novimara. U velegradsku buku i metež, u pemu šamipamjca za vreme dugih, besanih noći, jedna promašena mladost utapala je svoju opustošenost.

Rat je prestao, ali je haos još vladao. Bila je to pobeda bez pravog rezultata, bez pronmađenog smisla, katkad privid, trenutna iluzija, To opravdava okolnost da su mnogi u Parizu okupljeni umetnici bili neka vrsta nezvaničnih poli-

| tičkih emigranata. Kruti režimi i nezdrayo političko stanje ondašnje Evrope nateralo ih je da u Parizu, gradu legendarne slobode, traže slobodno polje svoje društvene, ideološke i umetničke aktivnosti, Takav Pariz primio je i naše ljude...

Slikara je, izgleda, bilo najviše, Pored Mi·livoja Uzelca i Koste Hakmama, kao i nesrećnog hrvatskog slikara Račića, u Parizu su tada živeli i stvarali Sava Šumanović, Milo Milunović i drugi. Ali, nacionalna pripadnost nije ulicala na formiranje ovih društvenih krugova, tako da su se među našim umetnicima često mogle videti dve darovite mlade slikarke: Ausbrijanka Elza Mehner i Lilijan Simon-Aba, 'Tulužanka, karakterističnih slikarskih poteza i' prefinjenog kolorita, Ambiciozna i energična Lilijan nije dozvolila da joj &e smovi razbiju o branu porodičnog nerazumevanja; napustila je domaće izobilje i u Parizu studirala u »Ecole de beaux arts«, stalno se družeći s boemski na= strojenim jngoslovenskim kolegama. Često i rado viđena osoba u družtvn naših slikara bio je i, u svetu čuveni, japanski slikar Fudžita, koji u Parizu živi više od četrdeset godina.

Živopisan i žarmantan u svojoj raznolikosti i sadržajnom bogatstvu, točak života kotrljao se patiskim ulicama. Deo te priče trudio se da na muzički način pribeleži naš tor Josip

RADE DRAINAC I ŠARL VOLF U PARIZU

Štolcer — Slavenski, kasnije profesor Muzičke akademije u Beogradu. Dok je om u intermecu.

sredivao svoje impresije u Caflć de Dome, malo dalje, kraj prozora, zavaljen u fotelju pisao je Ilja Erenburg.

Da sva ta zbivanja ne bi ostala nezapažc“ ma, postarao se Šarl Volf. Taj mladi, invenlivni alzaški Jevrejin, poznavalac literature i stranih jezika, izdavao je jedno vreme list »Cahiers de Montparnasse« (Kaje d Monparnas), mada u vrlo ograničenom tiražu. Ipak, stranice tog lista otkrivale su jedam deo mozaika wmetničkog Pariza; između ostalog, skrenule su pažnju na darovitost jednog bračnog pesničkog para — na Julijusa i Margerit Sirman. Posle iznenadne smrti svoga muža Margerit se preudala za Srbina, a zatim došla u

" Beograd, gde je ostala do kraja svog života.

Jedan od njenih romana nosi naziv »Les pivoines de Kossovo« (Kosovski božuri).

Možda bi Volfov list izlazio i dwže, ali njegov pokretač se spremao za Ameriku, gde je trebalo da održi niz predavanja, To je oslabilo veze umetnika i osujetilo jednu ozbiljnu nameru -— da Šarl Volf prepeva na francuski pesme Rada Drainca. Nik dvojica bili su veoma dobri prijatelji. Rade je cenio Volfovu kultu i društvenost, a ovaj — snažni talenat i orlginalnost mladića iz Toplice. Za Drainca su govorili da je sav emocija i spontanosti, da se protivi svemu što je intelektualno. Prvih dana kada je stigao u Pariz Drainac se iz državao svirajući violinu mw nekom bioskopu. Docnije, materijalno stabilizoavan i obezbeđen, Drainac nije izgubio mnogo od svojih navika.. U njegovu buntovnu krv pnodro je alkohol, koji je počeo da mu narušava zdravlje, Pariz je za njega, i ne samo za njega, preistavljao oličenje slobodnog života savremenog evropskog čoveka i raskid sa uparloženim, malograđanski skučenim shvatanjima i mentalitetom balkanskomonarhističkog dogmatizma. Pariz je ostavio dubok trag u umetničkom stvaranju | Raa Drainca koji se, opsednut vizijom pitomih zavičajnih bregova, jednog letnjeg dana 1926 godine rastao s njim. Pesnik bunta »čija je misao bila bomba na skveru«, jedan od poslednjih romantičara u zahuktaloj eri mehanizacije, on je i dalje pronosio svoju »beskrajnu glad« pod »prozorima izgubljenih žena«, ruku praznijih od pustinje, nc znajući da li na svetu ima još

prave ljubavi. luon GOĐEVAC

19

OD O. ban Nad bCa

dA)