Књижевне новине

poi. CrttC S

JEZIKU KNJIGA

NA

\ Ođuvek, ako mi jemči samo sećanje, od prvog letnjeg raspusta prove denog negde na obali, od prvih objavljivanja mora, koja sam zapanjeno slušao, sasvim nenaviknut na verovanja vođa, na Jadramskom Primorju mamila me je uobrazilja izgledom i do damas neđosanjamog i nedoslućenog, drevnog Sređozem„ lja. Da se razjasni stvar: odrastajući, smeštao sam ga neposredno u Svet iskustava, bez proveravamja, bez sumnjičave ravnođušnosti čula, u kojoj se i najidealnije slike, prizori i pređeli lako zamute. Tek otskora, počevši da učim najzad i od samoga sebe, razvijajući pred, belinama hartije simboličnu igru vremena i sveta, gođina i kra jeva, našao sam da se pitam otkuda to da sam, nemimih očiju i zasužnjenog srca, otkrivao toliko slinosti i želja u jednom podmeblju koje mi se ponudilo, istini za volju, sasvim „nepredviđeno, čak slučajno.

Pokušavajući da „objasnim sebi otuda ta ćudljiva ljubav, neosvedočemo poverenje, kao da sam se opet vratio u ono doba u kome sam, sve češće sputavan teškim kapijama grada i njegovim ćutljivim, mrzovoljnim kućama, sve bolešjjiviji od vijugavosti njegovih ulica, vežbao vrtoglaviće u predasima koje su pružale knjige, okrećući listove i ponovo uzimajući dah na marginama „dok su mi slo

va poigravala pred očima i slivala se u najaktivniji život; tako sam se pripremao da sanjem O nepomovljivosti i meiscrpnosti sudbina koje more dodeljuje čoveku. Pred mirnoćom geografskih karata čitav Zivot oko mene dobijao je nov i privremen izgled; uz pomoć poslušne mašte odlazio sam da živim daleko: doba jasno i poučno.

Taj svet, sastavljen od krvi i mesa reči, najveći, najprostraniji od svih koje ćemo ikada upozmati, uvukao mi se u dane i noći, gotovo neosetmo: navikao me je na prostore, na savlađivanje daljina, 'na oskudicu i žrtvu; i naposletku,

otkrio mi je mit. Iznenadna blis- ·

kost reči tražila je da u herojima i bogovima jednog davnog i blistavog čovekovog doba susrećem svoOje dobre poznanike, i na takvom putu i sama zabuna imala je da mi valjano koristi; zvonka povest o čoveku koji je deset godina more zvao svojim domom kosnula me se tada zauvek, a da ja to nisam ni znao. Šta me je i moglo više privući, tada, od. tog žarkog poprišta na kome se odvijao mit; gde sam mogao rađije želeti da se stvorim ako ne famo; kroz tromo otkucavanje gradske spamne godine, čezmuo sam za širokim vidikom mora, koji je, od časa kad su se sklapale Knjige, imao da mi objasni sve što .je još preostajalo da se dokuči.

U štrogom liku iodizalo mi se sunce nad letom, zaglušno grmeći na svom putu: posle svih bolesti kojima se naše najmlađe doba neizbežno završava, vodili su me na oporavak. Kao da je ostajalo iza običnih muslinskih zavesa sobe u kojoj sam se rodio, putujući u gvožđu i dimu preko krševitih crnogorskih planina, ostavljao sam detinjstvo za sobom, na pitomijim obalama Dumava | Save; i premirući te godđine, u Hercegnovom, od meočekivane žestine sunca bolno uvijajući opaljenim leđima pod koBuljom, uveče,u lakoj groznici, ljutio sam se ma tu oporu i nepoštednu. dobrodošlicu mora. Palme su mi bile suvišan crtež preko prozora i neba, ukus vođe gorak, a zamorno jednolične pesme crčaka. Nevoljno, priznavao sam sebi potajnu nemoć uljeza, iako bih se inače tako raMdovao... Ali tako biva sa mnogima: ne mogu da shvate, da upiju odjednom svu istinsku jednostavnost, prizora. ı, kad mu se ne bi odupirali, i samima bi im izgledalo kao da ne postoje. Bilo je rano de. se stvar oseti, i-trebalo se postepeno uvoditi u taj opširnni svet strasti, u njegove vreline i semke. · Nasumice sam tumarao šljunkovitom plažom, peo se beskrajnim stepenicama, stnmo usečenim u kamen, koje su, kao i ostale ulice,

nosile imena ljudi; ukočeno i bojač-

ljivo sam stajao među zelenim plamenovima rastinja, orijaških agava, zazirući od njihovih dugih bledih bodilji, gde su hteli da me fotogra {išu. Docnije, vrativši se kući, radovao sam se tim slikama: namrštem od silnog sjaja stajao sem na njima, sa morem u prikrajku, za leđima, i kao da sam, se neprestano iščuđavao. i

· Gotovo.da nisam, sa večitim suneem u ušima, ponekad mogao reći gde se nalazim; ali ta izgubljenost je prijatno, kroz čula u neredu,

KNJIŽEVNE NOVINE

\

prodirela u čitavo biće i, vremenom mašta se tu počinjala snalaziti skoro isto tako dobro kao i ma ispi sanim stranicama.

Postepeno ,dan za damom, uvoOdila su se u ceremomijal davna vremena, i moje načuljene uši kao da od tada nisu propuštale ni ome oskudme reči, izgovorene pevajućim, nervoznim glasovima turisti. čkih vodiča, toliko neizbežnih za sve shodne vremenske perspektive,

Ali čovek se svugde dobro odmori. Za sledećih nekoliko godina zaticalo me Je leto duž čitavog Pri morja, na prilazima najznatnijih naših letovališta, najstarijih gradova; tada još nisam mogao ništa znati o zaraznoj moći slave koja je tu, na svoj posebam i nenametljiv način, pritiskala svaki kamen obrađem čovekovom „nukom. Beli, kaq oglođani u starosti, dizali su se čisti zidovi naviše, prema suncu; rastočeni i šupljikavi maskroz od, mevidljivog žiška vremena, oni Su se bramili od dotrajalosti Svojom poroznošću, nahereni od wupor nih nagrizanja i izlageni sve većoj opasnosti „slučajnoj Ćudi trajanja, Pa ipak, oni su tražili da se govori o njima.

Pod otvorenim „nebom, glasovi retkih posetilaca gubili su se među njima, bez odjeka, kao da su bili upućemi, u seti, prvim godđinama. koje su ih žigosale, zauvek se nastanivši unutra: oni Su to breme mogli nositi i bez našeg divljenja.

Gledao sam kako se na nekima od njih, kao maglovita misao, rađala Evropa: sbvanmnost i legemda, letopis i mit bili su to podjednako dobri građitelji. Već je Skilaks, navigator i geograf grčki, na čast caru Dariju Prvom spominjao Bud vu, tu „Civitas amtiqua” Dulkljanskih vremena; a zar je mlađi Bar, ili Kotor u kome su latimski pesnici Paskvali i Pina, Bolica i Buća nastavljali hiljađugodišnje trađicije; ihi možda Cavtat, tri puta dizan iz temelja, u čijoj su luci kasnije srpski i bosamski vlađari, odlazeći Dubrovniku u pohode, sedali u lađe? Prvi kolonisti Hvara i Trogira, glasoviti trgovci, bili su savremenici Heronejske bitke, a i Senj beše već pmneko četiri stotine godina naku pio među svojim zidovima kad mu Oktavijam, krećući odande u rat protiv Japoda, dade građansko pravo. A šta da se kaže za. Korčulu o kojoj se govorilo u ta đoba da su je osnovali Antemor i Eneja!

Zat sam mogao a da ne odgonetam pohvale starosti, ispisane „po zidinama tih prvih uporišta,'prvih rađionica duha ma ovoj obali i na ovom «tlu, njegovih osvajačkih strasti i sklonosti ka svemu što liči na čoveka? Tražio sam ih i pre pozmavao, potomule u zemlju i ıolike zauvek izgubljeme, pod ipornim „sveproždirućim sumcem, sa istom onom radoznalošću sa kojom se, vevujem, istražuje i sopstvemo poreklo. Tražio sam nerastočive supstamcije koje se odupiru datu prolaznosti, na kojima se ne bi dala urezati počeina slova imena i prezimena, ja nisam bio Konstantin VII da bih poredio Solin sa pola Carigrada, nisam bio Julije Nepot da čekam, atentatore pod svodovima Dioklecijanove palate, nisem bio Konte Domalđo da prođajem .templarima svoj grad Šibenik, „protiv mene nije bio dignut, pod blagoslovom pape Honorija III, krstaški rat, kao protiv

gusara Kačića u Omišu; ali sam o- ·

sećao da je na svakom metru obale mogao đa otpočne, i za mene samoga, jeđan nov i neočekivan život. Svakog trenutka ukrštali su se događaji iz prošlosti u igri sunca i vođe, i ponavljali se u istovremenosti zbivanja slave. I ja sam živeo zajedno sa njima.

Ljudi nisu građovi, i oni me mogu tek tako da nestamu bez traga, rekao je Jonesco. I do danas ja nisam otkrio bolju reč za suprotstav ljanje slave puti gordosti rezanog kamema, za taj apsurd trajanja, ko ji je dao prednost neotpornom ljud skom telu, Baš kao što je hteo mit, čovek je umeo da se ovekoveči, izbegavajući da se pojavi na liku o-' nih stvari kojima vreme uspeva da nahuđi. Ležao sam na vrelom pesku, sam pred licem mora, osećajući po čitavoj koži imenadme iglice soli; predamnom su se nizali po rubovima ognjevitog neba ratovi i zemljotresi, pretile epidemijje, sru~

čivale se kiše i vremena; ali su ljudi, sveci, rainici ili ribari, ostajali isti: skloni da vole sve što im je slično, preci su u potomcima, potomci su u potomcima smirivali svo je gladi.i svoja ljubopitstva, i upr-· kos svemu, oni su trajali,

' Ali trebalo ih je uvek ponovo otkrivati, pomalo pronalaziti u našim prvim i nejasnim pokretima, mu> canjima prvih reči, nanovo ih se opominjeti i upoznavati ih; klonuo od sunca, ponavljao sam Telemahove reči: ;

Mati mi veli da sam Odisejev sin,

ali to ja

Ne znam, jer nitko po sebi ne

znađe, tko li ga rodi) — i kao da su mene radi davnašnji stanovnici ove iste obale, ti drevni tragači, učili'na delima kako sec prođužuje u smrti. kako se u rečima produžuju dela, — hteo sam/ da trgujem i osvajam zajedno sa njima, ogorčeno se suprotstavljajući svakom povratku kući.

Stare Kkmjige, vi ste mi pokazale sve to, Sa svojih požutelih i iskrzamih stranica, vi ste mi govorile jezikom najfinijih prašina, od koga se zadivljeno kija; vi ste mi obtkrile kako se proniče u smisao tajne. Kao da ste i same htele da se iznova uvođite u svetove gde vas razgrću prsti topli od radoznalosti i krvi, prave krvi; i vi ste survavale vreme, drobile ste zvezde dans i noći u najsitnija slova. Stare knjige! Vaše zagonetke se rešavaju, jednom zauvek postavljene, u našu

T) ODISEJA, I, 215—216, prevod Tomislava Maretića.

korist, ali nikad do kraja; i pitanja koja nam postavljate u napetim tiŠinama, vazdašnja i naša, već su Okrnjena u odgovorima za jedam budući život. Opsedale ste me, prašne vaspitačice, pod nebom sjajnim od velikih sudbina i dela. Pred prisustvom mora viste, blede od upornog sunca, govorile te iste reči koje šapuću bezubi talasi na širokim plažama leta: živeti na svakom me stu, u svakom trenutku, u svakom

sećanju za ono što vam se dopisuje u nikad poslednju stramu. Svake godine dolazi mi leto, naj, mlađe doba, da me vrati u čistu i kamenitu tišinu obale i, kao nekad, ja rastem u njegovoj grdnoj i plod noj senci, Ali njemi se žuri više nego meni; i kad se ono penje iz dremljivog spokoja obale prema gra dovima i njihovim rekama i bilju, sumnjam da će se uskoro vratiti.

Najednom dopada vetar iz ugašenog: crvenog neba i vrti mlaku vodu: tađa se treba oprostiti i otiči.

More u svojoj gorkoj i studemoj postelji, daleko iza mojih leđa, već tome u zimski sam.

Borislap RADOVIĆ

LIRIKA U

PREVODU

Kroz poslednju jezu, kroz semgrak?

Sve bliže '

Na putu koraka odjek se čuje. A sa njim sa njim puls moj odjekuje.

Čas daleko čas opet Sada se SSSleče kod

bliza! džbwuna tog,

Sa odjekom skreće iza ugla ovog,

Opasnost

Dobija najzad 'jasnost. Al niko ne skreće iza ugla ovog, i

"Tu je koraka samo

odjek wu mizu,

Čas daleko čas opet biti NOĆNA KIŠA Ravnodušnost kiše! Mrtvo šuštanje!

Što više hoćeš, što

više slušaš,

Dokmučićeš sve manje,

Nezaboravno radoznao si ti, Besmisleno muca pustoš kiše,

Ni reč od boga nećeš izmamiti. Napusti žudnje i čežnje gled! Ko čeka za toga pesme nema. Veliko hoće da te iznenadi.

PESNIK

Ja, ko staklo samo sam a, . Kroz mene baca svet peničava obilja sva.

A drugi su ko gvožđe i čelik, a Na svoju neprovidnost gordi, na svoj karakter velik.

Ponekad oni gledaju na mene,

I samo tada me vide, kad

strujom prožet

i slepe su mi i zamagHene zene, (Prevela Milica STEFANOVIČ)

} eeragtiaanarraeioGrsss ya hianm au un snu ayegn ir: neimare (ti ebi ranu spa uiur s ayatrapuiu rjazurmruuer: ugr unapre Rabi iranu inarai aza piiiYR

BOŠKO RISIMOVIĆ: SVEČANOST U POLJU

Gaz ILIR m II INIRRRIR nr 0>,

Bendžaminovo stravično jaukamje još uvek mi odjekuje u srcu iako sam odavno zaklopio korice „Krika i besa”, Imao sam prilike da posma tram mimiku čoveka koji pati, po mišljenju onih koji posmatraiju i su de, da čujem nerazumljive krikove pre nego što otkrijem Uzrok očajanja. Umesto logičkih ispovesti, koje bi objasnile tragediju i tako je učinile podnošljivom, mogao sam o njoj da slutim, a slutnji nikad nije bio dovoljan ovozemaljski, možda sasvim efemeran, razlog, ona je do pirala do Prometeja, tražila je u mitu odgovor, U takvom iracionalnom kontaktu potres patnika prenosio se na sugestibilnog posmatra ča kao potpuna tragedija. Pormira~– lo se pravilo: što se o trageđiji ma nje zna, više se oseća. Bendži je uvek bio u mraku, jer je on iz duhine govorio o sebi, njeđovi obrisi su tamni, o njemu se sluti mnogo zato Što se ne može saznati do kraja zašto je kažnjen. Privremeni odgovor se može naći u istini: kažnjen je zato što je čovek.

ni mi se da je Fokner prema Bendžaminu Komsonu bio nežan kao retko prema kojoj svojoj ličnosti. Da bi zaslužio jednu višu lju bav svoga tvorca i svojih čitalaca,

Bendži idiot, nem i kastriran, kom-\

penzirao je svoj udes u,simbol dosledne nevinosti. Ja ne gledam na njega kao na idiota zato što nikad nije mogao konvencionalno da Opšti sa svetom. U njegovoj mentalnoj čistoti nalazim prvi razlog idiotizma, jer je to bila prepreka kristalizaciji onog zla koje bi ga učinilo sposobnim da traje, njegov egoizam je bio preslab da ga odbrani od egoizma drugih, Time što

nije mogao da bira i sudi, on je bio izabran i osuđen, Da bi Bendži kao simbol mogao uvek da izdrži do kraja, Fokner mu je oduzeo moć govora. Njegovi misaoni impul si ne mogu da se približe nikakvim psihološkorealističkim koordinatama, a njegovi zaključci se ne mogu uklopiti niukakav logički sistem. U prvoj transmisiji on je besmislen i konfuzan. Ko se tu zaustavi i time zadovolji može mirno reći da nikad nije ni bio blizu saznanja jednog simbola koji svetli iz tela bespomoćnog idiota. Za pažljivog posmatrača baš taj početak puta ka Bendžaminu pretstavlja veliki izazov i veliku stvaralačku provokaciju. Čitalac postaje suvlasnik jednog dela koje je stvoreno da bi bilo ponovno u mnogo varijana ta stvarano, on u redovima knjige ne nalazi sliku, već materijal đa gradi sliku. Od naše kulture i mašte zavisi definitivan izgled ličnosti. Po grešno je misliti da se može biti proizvoljan u rekreaciji ili da poStoji opasnost od lutanja. Pravi čitaoci, a njih je isto tako malo kao Što je malo pravih pisaca među pis cima, doći će na kraju dela baš na ono mesto koje mu je pisac odredio. Njegov napor biće „nagrađen neiskazanim zađovoljstvom koje su ranije poznavali samo stvaraoci, Bendži je idiot, ali nije rukovođen samo nagonima. Ori kao da kaže: Ja ne mogu da govorim jezikom ljudi koji su izdali sebe čim su

prestali da budu deca. On životshva d

ta bez posredmika, jer je lišen svakog iskustva. Ali duboko razume svet samim tim što je osuđen da o njemu ništa ne kaže, Zalio je Ben~

dži svedok kome se veruje bez zakletve da će govoriti istinu. A njegova istina je krik čiste, ničim ne pomućeme, nesreće, oličene u čoveku koga su drugi zato što su nor mirami i normalizovani, nazvali i de finisali kao idiota,

Pošto simbolično traje, Bendžija drugi vode kratkim putevima oko kuće ili do poljane gde se igra, jer ne oseća prostor, niti poznaje vreme; na svoj trideset treći rođendam je dete ili ono što je bio kad je primio prve utiske. |

Ako bismo govorili o vremenu ove ličnosti onda to nikako ne bi mogla biti jedna prava linija koju crta sadašnjosti deli na prošlost i budućnost, To bi bilo vreme slično koncentričnim krugovima na. površini vode, Vreme je mirno sve dok · ga ne dotakne zvuk ili drugi kvalitet koji budi u Bendžijevoj svesti asocijaciju na njegovu sestru Kedi. Preko sestre je dotakao toplotu sveta još dok je bio dete i ravnopravno plakao sa svoja dva brata i sestrom na dam bakine smrti. Kada je nestalo Keđi, tog posrednika između Bendžija i dobrog, a ona je morala đa nestane samim tim Što je morala da odraste, Bendžijeva du ša počela je da cvili, a nespretno telo je vođeno od mesta do mesta kako ne bi smetalo onima koji nešto rade. a podatak objašnjava samo tragediju njegovih čula koji traže dodir, to je fizički potsticaj njegovom plaču što je deo ekadentnog porođičnog kompleksa, koji se naziva Komsomovi, što je deo Juga, što je deo čovečanstva koje je na mnogim mestima nevino i bolesno. do. simbolične fosforescen

eije. U plač Bendžamina Romsong. ukomponovan je deo plača svih onih koji su odvojeni od sveta SVOjom tragimom izuzetnošću.

Bendižija upoznajemo na njegov teiđesettreći rođendan, ali je to po datak koji saznajemo iz okolnih zbivanja, pošto naš jumak nema vremena pa prema tome ne slavi ni rođendam. Kroz tok njegovih nesre đenih misli saznajemo ceo splet incesta Komsonovih potomaka. Dok samog Bendžija najbolje osvetljava njegov čuvar, mladi crnac Lester, koji koristi svaku priliku da mu zada bol, jer Bemdži je ličnost samo kad jauče. Lester kaže tog dana: „Cmizdrio je celo jutro, valjda zato što mu je rođemđan”. Prvi deo rečenice samo konstatuje raspoložemje, dok drugi deo pokušava da ' to raspoloženje obrazloži nekakvim logički jim motivom, budući da sud Periče ličnost koja logički misli. Međutim Bendžijev plač se može objasniti i približiti normalnoj svesti samo kad se kroz takvu svest posmatra. Apstrahovan, om je simbol ovaploćem u jauku koji ponekad iza ziva konstelacija planeta, kako kaže Fokmer na jednom mestu.

Lester pohekad ima običaj da kaže onima koji mu ne veruju: „Pitajte Bendžija”, iako ma da je Ben dži nem. Ovaj dijalog je ciničan samo po formi. Jer svako se može naći u prilici da na pitanje zašto odgovori — me zmam, odnosno da odgovor, koji sluti, ne može izrazi-

Plač Bendžamina Komsona

ti rečima. U takvoj situaciji pravi odgovor je jauk; ako se ne veruje čoveku koji ne ume da „odgovori pravim rečima, verovaće se čoveku koji odgovara kroz plač, PFokner kao da poručuje: jauk je pravi odgovor na svako veliko pitanje, Valj da zato što postoje reči za više od govora, pa prema tome ni „jedam pravi, i Da je svet Bendži mogao jednoga trenutka, kada je bio već odrastao, da shvati umom koji se naziva nor malnim, ali ostajući nevin, verujem da bi njegova prva reakcija bio žoš glasniji jauk, i niko ga više utešiti ne bi mogao. Pogotovu sestra Keđi, koja ođavno nije bila dete,

Žika LAZIĆ

7 O O e ar 3