Књижевне новине

NEOSTY 4RENE PRETENZIJE

Beogradska pozorišta prikazala su u aprilu dva beznačajna dela savremene engleske i američke dramaturgije: u Narodnom pozorištu izveden je Ozbornov Zabavljač, a u Savremenom pozorištu je prikazana „američka „komedija Holivudska bajka, koju su napisali Samjuel i Bela Spevak.

ZABAVLJAČ. Ozborn je u Zabavljaču nastojao da jedna nesrećna glumačka porodica, koja je izgubila sina u vreme sueckih događaja ,postane mikrokozam u kome će se manifestovati neke bitne karakteristike složene krize engleskog imperijalnog „društva na umoru; Ozborm, međutim, nije uspeo da dokaže organsku (u prvom ređu: sociološku i psihološku) povezamost te tragične porodične istorije i agonije britanskog carstva, i komad deluje kao pretemciozno predimenzioniran porodični slučaj, kome je veštački nakalemljena politička tendencija.

Zanemarimo li političke aspekte komada, razumećemo da se Ozbornov napor iscrpeo u konvencionalnom slikanju jedne obične porodiOne tragedije. I najletimičnija analiza strukture dela potkrepljuje ovo tvrđenje. Odmah uočavamo mozaičku strukturu komada, sastavljenog od desetak naturalističkih sličica života i isto toliko mjuzikhol-

sLih tačaka glavnog „junaka. Po jednom mišljenju, u ZabavljaČu Ozbom usvaja neku vrstu

brehtovske dramaturgije, u kojoj su sa određenim planom narušeni kontinuitet razvoja radnje i formiranje ličnosti komada: ta analogija je sasvim neumesna jer pomoću narušavanja dramskog kontinuiteta Breht ostvaruje jedan osobeni satirični kontrast, koji mu pomaže da na nov način osvetli položaj junaka u našem svetu, dok Ozbom sličnom tehnikom realistički ocrtava nekoliko bamalno uprošćenih ljudskih karaktera. Upravo u toj nesposobnosti da se izbegne tradicionalistički ugao posmatranja heroja počiva osnovna estetska konzervativnost autora, koji je prividno ispoljio toliko neustrašivog bun tovništva i at'tističke smelosti.

"UNOSTRANE TEME

U pretstavi se mije dovoljno o-

setila ruka reditelja Milenka Mi- |

sailovića. Tačnije rečeno, reditelj je detaljno obrađio vizuelnu stranu pretstave (grafiku mizansena,

svetlosne efekte, funkciju dekora) Ma

i dozvolio glumcima da se pri gr đenju likova nekontrolisano povo de za svojim umetničkim sklono

stima, Glumci su se, sa svoje stra- ||

ne, ograničili na sitno-realističk fiksiranje karakteristika likova

nisu nagoveštavali ono tamamije Vibriranje života, koje struji ispod površine Ozbomovih junaka: je izostala unutrašnja prepletenost motiva i psiholoških akcija, iz koje izvire atmosfera — osnovna koheziona sila u Ozbornovom komadu.

U glavnoj ulozi je nastupio Ljubiša Jovanović.

HOLIVUDSKA BAJKA. Autorima Holivudske bajke moramo priznati izvesnu dobronamer=nost: oni su prvenstveno želeli da se narugaju prilikama u filmskom

svetu Amerike i standardnim holi- .

vuđdskim proizvodima. Ali između dobrih namera i stvarnih rezultata pruža se u umetnosti ogromno područje banalnosti, koje može izbeći jedino umetnik znatnog talenta i formiranog proseđdea; u oOvom slučaju, pisci su do guše Ogre> zli u tipično holivudsko shvatanje humora a njihova ironija je ioliko ublažena i razvodnjena da se vremenom preobraća u sopstvenu karikaturu, koja nas roditeliski blago opominje da se ne potsmevamo „večnim“ sadržajima života (čital:c će, naravno, pogoditi da Holivudska bajka priča o mladim ljubavnicima koji su se iz-

nenada sreli, pa potom razišli i po-'

novo našli u srećnom zagrljaju). Iz te nevešte komedđiografske tvo revine, kojoj neđostaju čvršća faktura i dublji sadržaj, reditelj Jovan Putnik nije mogao da izmami

bilo kakve autentičnije tonove; reditelj je, međutim, morao da pret stavu bolje organizuje i postigne da glumci govore razgovemo i da mizansen ne bude proizvoljno ha-

otičan, Vladimir, STAMENKOVIĆ

“.

tako ;

BOŠKO RISIMOVIĆ: NOĆNA SVIRKA

RTV 120

LIKOVN

A UMETNOST

(RTEŽI STARIH NIZOZEMSKIH MAJSTORA

· Izložba u Narodnom muzeju u Beogradu

moglo očekivati, u

Kao što se izložbom domi-

pogledu kvaliteta, niraju listovi Rubensa i Rembranta, dvojice najvećih majstora flamanskog i holandskog Daroka. U relativno malom broju prikazanih studija različitog ranga i tehničkih sredstava, uočavaju se različiti načini i u pogleđu koncepcija i drukčije vizuelne navike u radu pretstavnika ovih dveju •škola u kojima, u ovom trenutku, postoje jasne umetničke divergencije. Što se tiče Rembranta, izložba donosi izvanredni izbor crteža, nepotpun

· Domovina u srecu

Naštavak sa 1 strane

Na peronu je bilo mnogo, mnogo kovčega, a vri» malo ljudi uzevši u obzir i nosače, pa bi jedan ironički đuh mogao primijetiti, kako će ovo biti ustvari veliko putovanje kovčega, neobična ekskurzija kofera — u pratnji ljudi.

Gdje su ljudi, pitao sam se, Osvrćući se na sve strane hoće li se wdnekuda pojaviti, ali i vlak je već bio formiran, i stvari su bile ukrcane, ·bližio se čas odlaska, a kupei su bili polaiprazni. (Ovo poluprazhi, napominjem, odnosi se na ljuđe, jer što se tiče kofera, Sva za njih predviđena mjesta bila su zakrčena, čak pretrpana!). I ništa se nije promijenilo do odlaska vlaka.

Ništa, osim što je nekak» istodobno s monotonim ritmom vožnje započela priča “nepoznatih žena, suputnička „ničim izazvana ispovijed koja je ubrzo otkrila misterij tolikih kovčega bez ljudi.

Žene — njih mekolik») — Vviasnice su svih ovih tuceta kovčega

ZAŠIO SOVJBISKA DRAMA ZAOSTAJE IZA DRUGIH RODOVA KNJIŽEVNOSTI

U toku marta i aprila ove godine u sovjetskoj javnosti, u prvom ređu u literarnim novinama ı na sastancima „pisaca, pretresalo se pitanje savremene sovjetske drame, koja po opštem mišljenju zaostaje iza drugih književnih rodova, i što je naročito podvučeno, iza ubrzanog ritma sovjetskog raz vitka.

U istraživanju uzroka, učesnici diskusije polaze od opšte problematike. Problem dramskog sukoba, problem karaktera heroja, naročito pozitivnog heroja, nije, po njima, uvijek suštinski shvaćem.

Drama, kao uostalom i svi rodovi književnosti, izmijenila se u svom istoriskom razvitku. Šekspir i Španjolci narušili su staru este'tiku, stvarajući mnovu realističku dramu. Klasicizam je utvrdio svoje zakone drame, opovrgavši romantičare. Ostrovski je u 19 vijeku otkeio novi vid dramske poezije, uzete direktno iz života, a krajem stoljeća javio se Čehov i izvršio preporod, ne samo u ruskim razmjerima. Ukazano je takođe ı na niz darovitih i progresivnih pisaca sa zapada u čijim djelima su se transponmovala nova dramska otkrića. ; S tim u vezi pojavila se i teorija „beskonfliktnosti”: da prave drame u njemu ne može ni biti, nego samo ilustracije, hronike, panorame. Na osnovu ove teorije, neki autori su poricali i mogućnost tragičnog žanra u sovjetskoj dramaturgiji. „U našoj zemlji postignuto je moralno-političko jeđinstvo. Zar je to postignuto bez borbi i sukoba?” — pitaju se kritičari. Ne. Svakodnevno vodi se borba i daju se žrtve. Borba između ličnog i opšteg u psihologiji ljudi bila je jaka i još je ima, Lakše je izgraditi tehnička postrojenja nego čovjeka otrijebiti od zabluđa prošlosti. Sov jetski narod gradi komunizam u borbi sa živim bolestima — lažju, sebičnošću, koristoljubivošću, pohlepnošću, malograđanstvom. Naročito „malograđanstvo, pretstavlja opasnog protivnika. Takođe veliku štetu nanosi narodnom djelu, konkretno izgradnji komunizma, politikanstvo raznih vidova i uopšte neimanje ideala.

Kritičar Anastasijev i neki dru- .

gi koji su uglavnom zagovarali ovakve misli nijesu ostali pošteđeni,

Napadnuti su za konfuziju i beziđejnost. Kako može, po njima, graditelj komunizma da bude opterećen takvim unutrašnjim protivurječjima i u tom smislu borbom. sa samim sobom? On može samo da dođe u sukob sa đrugima, i da u toj borbi, naravno, pobijedi, budući da je cjelovita izgrađena ličnost koja ničim i nikad nije đovođena u sumnju. Kritičari izričito ne kažu koji su to „drugi”, ali se može naslutiti iz njihovog izlaganja da su to protivnici komunizma (oni ne kažu da li još takvih ima u Sovjetskom Savezu), zaostaci neprijateljskih klasa”. Sačuvaj nas bože od takvih teorija i takvih gra ditelja komunizma, — uzvikuje 5. Vladimirov. — Od teorije „beskonfliktnosti” smo se izbavili, no sada prijeti opasnost od teorije „konflikt nosti”, koja traži sukobe i tamo gdje ih nema”, Slažući se na pitanju da je konflikt đuša svake drame, điskutanti se oštro razilaze ko s kim, gdje i kadđa treba da se sukobljava. I oni koji su polemički osudili Amnastasijeva, nijesu određeno formulisali šta sve može biti domen sukoba i područje drame u sovjetskoj stvarnosti, tako da je

i ova diskusija to pitanje samo pokrenula i na njega dala djelimične odgovore,

Teoriju „beskonfliktnosti” ni jed ni ni drugi ne usvajaju, isko u sov jetskoj praksi ona nalazi svoje mjesto. A. Solinski je pokazao u članku „Čovjek na sceni” da se ta teorija praktično izrodila u novi dramski oblik koji se može nazvati ilustracijom. U njemu prave suštine problema gotovo nikad nema. A takvih komada, nažalost, ima poviše. Navodi primjer „Nemirne noći” od G. Mdivanija u kojoj glavni heroj misli da je vrijeme ·borbi prošlo. Sovjetskim dramatičarima nedostaju djela dubljih zahvata. Često se srećemo sa herojima, jednomišljenicima autora, koji u Životu, odnosno u komadu, lako dolaze do pobjede. U istom smislu dati su i negativmi heroji. Nije li ubjedljivi lik pozitivnog heroja ukoliko melako dolazi do pobjeđe? — pita se kritičar. On savlađuje

prepreke na putu baš zato što je heroj. Ako toga nema, onda nema ni dramatizma, osjećanja, umjetnosti. Janko ĐONOVIČ

i u njima je sve što imaju, sve što su spasile osim vlastitoga života, i nađe u taj svoj budući život u Domovini, koja su prije tri godine napustile u poirazi za srećom i pustolovinom,

Prije tri godine!

S koliko su gorčine spominjale protekle, za njih beskrajno duge tri godine, sjećajući se kako su nekađa bile naivne i'lude, pa povjerovale u lažne priče i obmanji vačka obećanja. otputovale u Australiju, da se tam» bogato uđaju, da se vozikaju tu automobilu, kraj kojega se slikao njihov nesuđeni mlađoženia. A fotografija s automobilom u glavnoj ulozi sastavni je dio perfidno smišljenih prijevara, kojima je jeđini cilj, da naše djevojke namame, da prijeđu hiljade kilometara, kak» bi upale u dobro zategnute „mreže iz Kojih se samo malobrojne uspiju osloboditi. Tako su i ove žene svojedobno i svojevoljno pošle u Australiju ususret jedva poznatim ljudima s mnogo kovčega i još više iluzija. No dok su kovčezi izdržali, eto, sve do povratka, iluzije su se razbile čim su stigle u Određišnu australisku luku, jer se ubrzo ispostavilo, da su sva Obećanja bila izmišljena, i da je svaka riječ u brojnim pismima bila laž. Lažno je bilo i pismeno uvjeravanje, da će se moći odmah vratiti ako im se ne svidi, jer se nijednoj nije nimalo mogla svidjeti esperspektivnost ponižavajućen života, ispunjenog surovostima i neimaštinom, a ipak ni jedna se nije mogla odmah vra titi. Niie bilo tako lako iskupiti svoj život i spasiti svoju tjelesnu egzistenciju u tuđini, u stvar nosti, koju su ove žene slikale najcrnjim bojama kao pravi nakao. Pakao, razumije se, za emi'qrante, za prezrene balkanske novoaustralce, kojima su tamo dostupne zarađe jedino na najtežim radovima i u najuđaljenijim mjestima, ali djelomično, za naše poj move, i pakao sam po sebi.

Pričale su o alkoholičarima; o nevjerojatno teškim uslovima i poslovima; o malim zarađama koje omogućuju jedino uživanje u gorkom jakom pivu i mamurluku bez kraja; o oporoj klimi koja iznurava do besvijesti; o pustoši i o prokletim mjestima ođ đesetak kuća, gdje se gazi u blatu do koljena, jer kiša (tamo gdje su živjele ove povratnice) pada bez prestanka osam mjeseci u godini: o rođiteljima koji se što prije žele otarasiti djece i prepustiti ih brizi državnih sirotišta, jer ih ne mogu izdržavati i odgajati, o "jezi koja maju za roditelje, ali ne

Kalemegdan topline

Između dlanova oblaka jednaki rastemo,

nemira sve krovatijeg, s grudima okeana, bez ponosomera

pred žrbvospomenikom.

Bdi zlato dlanova,

dojka tišine — breg nas preporađa gde prolaze devojke sa rebrima oblaka,

a rosa je naših ruku . i trava je lepa od istine,

Jutro kupa, peruniku, ljubičaste kosti zemlje mirišu

i svako je od nas Kalemegdan topline, zvezdano užće reke i krv livada cveća

i plač nad venom rose,

Grad je zelen od moje mladosti,

od mladosti krovostvoritelja, slavosvitanja

i cvrkuta u kičmi proleća. Korakništa čekaju mene

Dišu

i oblak sa licem petonija. i nad

e Vodoskokosmeh naših uspomena i tvrđava užudnjema u naše žudnje, u strujanje naših svetova,

u san plavetnila, a lipi.

za sre

Predeo s Dunavom je ljubavamica ptica što su U meni jatimice + bme rukavce snova od kojih sam

istrgnut oblak reči u crnom krilu trava.

Koštači se zemlja s olujom, titanozemlja mog smeha

sva

što rosom me adiđari, LOMA što propinje daninoći nad moje oči i građevine prolećne nad dame,

cvetale u stihove; Lada senki odevali u plavetnilo i volim barkom jasmin: a nose nad pokrenutim bagerom i sve razbulkane brodove sveta.

ovih cvetova

Ostavile su sve i,

znaju tko im je otac, _jer dok muževi piju, njihovim ženama U tim mjestima bez kinematografa i bez ženske ravnopravnosti ne preostaje drugo, nego da kod kuće primaju pijane muževljeve pri jatelje, kadđ ih izbace iz krčme, O primitivizmu i girubostima, kojima su bile svakodnevn> izložene, i o nepokolebivoj Nadi, koja im je davala snagu da sve izdrže i da usprkos svemu i u prkos svima zarade novac za povratak...

... A sad se, evo, vraćaju Umorne, naglo wstarjele, ali rađosno uzbuđene kao da idu na prvi ljubavni sastanak... J

Povratnice su sve to piičale, kao da se žele osloboditi tereta i kao da žele navrijeme razbiti nečije iluzije, ako ih slučajno ima. Riječ „Domovina“, koju su toliko spominjale „dobijala je u njihovu izgovoru, malo pokvarenu loše naučenim engleskim jezikom, tako toplu boju kakvu joj već odavno ne daju ni pjesnici. Jer mođerni pjesnici ne vole romantičnu

·emfazu i ođbacuju patetičnu re-

toriku, ali to ipak ne znači, đa S1 lišemi drevnih i neiskorjenjivih patriotskih osjećanja.

„Ja sam tek u Australiji shvatila šta je to domovina, i koliko vrijedi sve ono što imamo kod kuće, a Što ne cijenimo uvijek kako treba“, zaključila je jedna od povratnica svoju priču, i time me podsjetila na davno memoriranu izreku o majci i nezahvalnoj djeci.

I sam provedoh daleko od kuće dva mjeseca, pa sam to lakše razumio otkud ovaj posebni čar, Što u sebi krije pojam domovine. Nigdje čovjek ne osjeti tako duboko značenje ove riječi, kao u inozemstvu. Domovina je tada mnogo više ođ qole riječi, jer je meta nostalgije i trajne čežnje. Zato vjerojatno riječ domovina i izdvojena, sama za se, djeluje 'ı tim trenucima poetski sugestivno.

Domovina. je niesma koju svaki od nas, i me znajući, nosi u sVvOme srcu na svim „putovima svijeta. „Ja domovinu imom; tek u srcti je nosim & i brđa joj i dol...“

O Tako pjevaše patetičnmi Kranjčević, a moderni, istinski pjesnik našega vremena W naše zemlje, Jure Kaštelan rekao je jednostavno: „Lijepa. je ova zemlja. Meni majdraža. Jugoslavija na Bolkanu,“

Od običnih „riječi najobičnije iskazanih „postadoše tako stihovi, koji ođoljevaju vremenu, bez sumnje i zato, što — uvjeren sam — toliki i toliki nakon druljeg boravka u tuđini osjete to isto. pa im se pjesnikove riječi učine poznate, drage i bliske, jer su Uvjereni da bi ih i sami mogli ova-– ko napisati, i jer je u njima zbito sadržana bitna, prima, naša i općeljudska istima.

Otkrila ju je i gotovo istim riječima izrazila i najmlađa od povratnica, kad je nakom prelaska granice vlak opet postigao punu Š Nagnuta kroz prozor, že~

e pogledom upijala jzaž rekavši: | pe)zaže

„Kako je lijepa maša zemlja!“

I nakon kraće stanke dodala: ~

„Meni najdraža.“

Bilo je to, kao đa prijatelj pjesnik čita svoje poznate stihove ı novoj, osvježenoj verziji...

Vlatko PAVLETIĆ

u pogledu tematskog bogatstva, ali zato rađove sjajne crtačke tehnike — fakture crteža u kome sintetičko poimanje stvari grafički prati uprošćen crtački manir.,

U periođu četrdesetogođišnjeg rada Rembrant je stvorio oko dve hiljade crteža i radirunga čijim kvalitetima odgovaraju već jasno uočene vrline u tehnici ulja: .zrazita emotivnost, izvanredna originalnost i intimmo prianjanje za život, dok su mahir i umetnički postupak, i u domenu crteža, osetno varjrali i pored prividno prirodnog razvoja i jedinstva stila koji je posledica retko okrnjene velike obđarenosti i stalno prisutne duhovne snage majstora. Kod Rembranta crtača sreće se isti prin cip kao i kođ slikara: u mlađosti jasan i zbijen način rađa i bavljenje đetaljima; odlike zrelosti i punog zamaha misli i izražajnih sred stava su, pak, široko. izvedene studije rađene sigurnom rukom, sa efektima postignutim linijom čija gustina varira do ekonomičnosti svakog individualnog „poteza koji ipak prožima i nagriza život slike. Takvi su crteži „Isaija pridaje svoje povlastice“. „Isceljenje Tobija od lepila”, „Poreski novčić” i dr., rađovi u kojima detalj, „ponekad samo maznačen, a najčešće podrazamevan, ne smeta uprošćenoj niti u saopštavanju umetničkih namera u njihovoj punoj osećajnoj snazi, Karakteristični za životnu i umetničku zrelost Rembranta „ovakvi cr teži. bivaju jednostavni i u korj-. šćenju tehničkih sredstava: Rembrant je poslednjih godina svog rada napustio bogat i raznovrsni materijal, tehniku sangvine, crtež srebrnom olovkom i lavirani crtež i služio se isključivo guščjim perom kojim sa izvedene i fine partije ovih među najboljim njegovim crtežima.

Kao majstor skice i crteža Rubens je snažna i velika umetnička ličnost a crteži su mu često sintetičniji i apstraktniji od slika. Među izloženim listovima naročito „Kain i Avelj“ i „Judita i Holofern“ ilustruju sposobnost majstora da organizuje arhitekturu kompozicije i sigurnost u davanju tremutnog života misli, a strukturom i stilom naslanjaju se na primere iz onog

vremena koje je Rubens proveo u .

Italiji ođuševljen amtikom, ana. ročito aktivnošću Karačija, po) čijim je stuđijama stvorio naslage zapažanja — za stalna navraćahja, ponovna korišćenja i korekciju. Crteži van Dajka, senzitivni i crtački. tečni, ne zaostaju u crtačkom umenju za Rubensovim ni onda, kao ovde na izložbi, kad ne prianjaju za rubensovski iđeal i školu, već ilustruju jedan lični metod komponovanja portretnih studija — u granicama skoro dvodi= menzionalnog polja, a uz pomoć la~

kih tokova linearnih efekata. Škola koju je inspirisao Rembrant obrazuje donekle izdvojenu grupu od ostalog holandskog slikarstva. Međutim, Rembrantov dar velikog maštara u radovima njegovog kruga zamenjuje težnja za posmathanjem, realističbim _ beleškama i razmišljanjem pred motivima i đogađajima života, stotinama puta ponavljanim u delima umetnosti nizozemskog XVII veka. ! Radmila MIHAILOVIĆ |

aaa i JOE

DVE KNJIGE OŠTAMPARSTVU

Uđruženje grafičkih preduzeća, objavilo je u poslednje vreme dve veoma korisne knjige o štamparstvu u odličnoj opremi i đobro sastav“ ljene.

Prva od tih eđicija, »SŠtamparstvo u teoriji i praksi« od Nikole Pijuko» vića, izlaže nam na nekih seđam stos tina strana pregledno celokupan raz” Voj grafičke veštine od izuma štam• parstva do najnovijih tehničkih đe kovina u tom poslu. Jedan od naj• holjih grafičkih stručnjaka, Pijuko« vić je lepim i jasnim stihom prikas zao i najkomplikovanije pojmove iz oblasti grafike, slaganje slova, tipoštampu, stereoti piju, izrađu lišea, ~ litografisanje, ofsetno i duboko štampanje, bakro“ štampu itd. Tome je đođao i Ode” ljak o postanku i razvitku pisma, uputstva o korekturi i niz drugih priloga. e

Druga eđicija, »Srpske štamparije od kraja XV đo polovine XIX vekd# takođe je ođ našeg poznatog gra* fičkog radnika Lazara Plavšića, %R0 Što naslov kazuje, w knjizi se izlaže istorija srpskih štamparija, od Drve u Crnoj Gori iz gođine 1483 do OSMI" vanja Državne štamparije u Srbiji za vlade knjaza Miloša 1933 godđinć.

Ove znalački rađene publikacije, i tehnički i sađržajno, čine čast našim grafičkim radnicima Roji su ih ni“

sali i izđali. (D BJ

KNIIŽEVNE NOVINB

opisavši livenje ! '