Књижевне новине

PREVEDENI ESEJ

. „Moderna vremena”) ~

Svi pisci buržoaskog porekla osetili su sklonost ka neodgovornosti; ima već ceo vek otkako je ona tradicija u književnoj profesiji. Autor retko uspostavlja neku vezu između svojih dela i novčane nagrade koju za njih prima. Š jedne strane, — om

piše, peva, uzdiše; s druge, — neko mu daje novac, Eto dveju činjenica bez vidljive međusobne veze...

U najboljem slučaju, om može sebi reći da ga izdre·

žavaju da bi uzdisao. I zato sebe više smatra siudentom koji prima nekakvu stipendiju nego li radnikom koji prima 'nagradu za svoj trud. 'eoretićari Umetnosti radi umeinosti i Realizma još su ga više uivrdili u tom mišljenju. Da li je već neko primelio da su cilj i poreklo tih dvaju' pravaca bili isti? Autor koji sledi prvo učenje stara se pre svega da sivori dela koja ničemu ne služe: ako su zaista nehorisna, zaista lišena korena, mogu mu se lako i .dopasti. "Tako se on izdvaja iz društva; ili, bolje rečeno, pristaje da bude njegov član samo kao potrošač: upravo kao i slipemdista. A. i Realista rado troši. Što se tiče proizvodnje, to je druga stvar: njemu je rečeno da mauka ne brine o koristi i om teži za mneplodnom nepriskasnošću maučnika. Zar su nam malo puta govorili da se on »naginjao« nad sredinom

koju je hteo da opiše? Naginjao se! A gde je om ..

to bio? (U vazduhu? Ultvari, pošto ic bio nesiguran u pogledu svog socijalnog položaja, suviše plašljiv da se digne protiv buržoazije koja ga plaća, a i suviše lucidan da je prihvati bez rezerve, on je odabrao da bude sudija svog veka i na taj način ubedio sebe da ostaje izvan njega, kao što eksperimentator ostaje izvan svog eksperimentalnog sistema. Tako mnepristrasnost čiste nauke staje u isti red sa besciljnošću Umetnosti radi umetnosti. Nije Flober slučajno w isto vreme čisti stilista, čisti ljubitelj forme i otac

naturalizma; ne hvale se braća Gonkur slučajno da

imaju oči posmatrača i, u isti mah, umetnički sti

To nmaslede neodgovornosti unelo je pometnju u mnoge duhove. Oni pate od rđave književničke savesti i misu više načisto da li je pisanje divan ili smešan posao. Nekada, pesnik je sebe smatrao prorokom, Io je bilo časno; docnije, postao je parija i prokletnik, i to je Još išlo. Ali danas on spada u red stručnjaka i s priličnom nelagodnošću u hotelskim prijavama posle svog imena beleži svoju profesiju »književnika«, Književnik! Sama po sebi ta reč može pisanje da učini odvratnim. Poiseća na nekog Ariela, na Vestalku, na nevaspitano dele ili na bezopasnog manijaka, nešto nalik na gimnastičara ili numizmatičara, Sve je lo prilično smešno. MMnjiževnik piše kad se drugi bore, Ponekad, on je ma Io ponosan, osećajući se kao beležnik i čuvar idealnih vrednosti; sutradan, ,on se loga stidi i nalazi da lmnjiževnost veoma liči na neku maročitu vrstu izmolavanja. (U prisustvu buržuja koji ga čilaju, on je svestan svog dostojanstva; ali kad se nade licem u lice s radnicima, koji ga ne čitaju, om pali od kompleksa manje vrednosti, Nema sumnje da je upravo taj kompleks doveo do onog što Polan naziva teorizmom i da je on malerao dodržaiata da preziru literaturu od koje su živeli. Posle onog prvog rata on je bio povod jednog naročitog lirizma: najbolji, najčistiji pisci javno su ispovedali ono što ije moglo najviše da ih ponizi i bili su zadovoljni kad su fime na sebe navukli osudu buržoazije. Proizvel su, ustvari, pisano delo koje je po svojim posledicama pomalo ličilo ma stvarnu akciju. Ti usamlieni pokušaji nisu mogli.sprečiti da reči svakog dana sve više gube vrednost. Došlo je do jedne krize retorike, pa do jedne krize jezika. Uoči rata većina književnika pomirila se s tim da budu samo slavuji. Našlo se najzad nekoliko pisaca koji su odvratnost prema pisanju doveli do krajnosti: nadmećući se sa svojim prethodnicima, oni su ocenili da nije dovoljno objavili samo nekorisnu knjigu, već da je tajni cili svake literature unižtenje jezika, a da se ono posliže timc žšlo se govori da se ništa ne bi reklo, 'To' brbljivo ćutanje bilo je neko vreme u modi i knjižarski reporteri snabdevali su kioske železničkih stanica pilulama tišine u obliku debelih romana. Danas su već stvari dospele dotle da su poneki pisci, grdeni ili kažnjeni zato Što su stavili svoje pero u službu Nemaca, izražavali bolno čuđenje: »Pa šta, govorili su, zar se čovek angažuje onim što piše?«

aa << <=}

Kađ je buknuo Prvi svetski rat, Vladislav Petković Dis, isko nesposoban za vojnog obveznika, ponesen opštim zanosom, prijavio se već prvih dana rata vojnim vlastima i uskoro je određen za. „ratnog izveštača“ pri Vrhovnoj komandi, ali se nije bavio u njoj nego, kako se to danas kaže, na lerenu, jer je bio upućen istočno

Žan-Pol ari - -

(Odlomak iz uvodne reči za časopis

IZ STARIH DANA

KAKO JE VLADISLAV PETKOVIĆ-DIS VIDEO I OPISAO BITKU KOD SMEDEREVA ~

diji koju su igrale dve vojske dva-

Hej

·

i Mi bismo Bteli da se me stidimo što pišemo i ne bismo želeli da govorimo, a da ništa ne kažemo. Uostalom, i kad bismo to želeli, ne bismo u tome uspeli: to mikome ne uspeva, Sve Što je napisano ima neki smisao, čak i Rada je taj smisao veoma daleko od onog koji je aulor zamislio da mu da. Za nas, stvarno, pisac nije ni Westalka, ni Ariel; on je »saučesnik«, ma šta radio, obeležen ie, kom „promitovan, ma koliko se vešto krio. Ako on u izvesnim epohama koristi svoju veštinu da bi stvarao savršeno izdeljane zvučne besmislice, i to je značajno: lo znači da postoji meka kriza u knjževnosti i, besumnje, u društvu, ili da su ga vladajuće klase usmerile, a da on to i ne sluti, ka jednoj luksuznoi elamosti, iz swaha da ne bi prišao revolucionarnim odredima. Flober — koji je toliko grmio protiv buržuja i koji je verovao da stoji po strani od društvene mašine — za nas je ipak samo talentovani rentijer. Žar njegova minuciozna veština ne preistavlja konfor KroaSea, mežno slaranje meke majke ili nećake, ustaljene navike, unosnu trgovinu, redovne rentijerske prihode? Malo je godina potrebno da bi jedma knjiga postala društvena činjenica koja se ispituje kao meka uslanova ili se, kao meka stvar, zavodi u statistiku; malo ieba otslojanja da se knjiga izjednači s nameštajem jedne epohe, s njenim odelima, šeširima, sredstvima iransporta i načinom ishrane. Istoričar će o nama reči: »Ovo su jeli, ovo čitali, ovako se odevali«, Prve željeznice, kolera, pobuna Kanija'), Balzakovi romani, nagli razvoj industrije — sve io podjednako doprinosi karakterizaciji Julske monarhije, Sve je ovo, počev od Hegela, mnogo put rečeno i ponavljano. Ali mi bismo btieli da iz toga izvučemo praktične zaključke. Budući da pisac nema nikakve mogućnosti da pobegne, mi želimo da on čvrsto prigrli svoju epohu. Qna jc njegova jedina šamsa: oma je stvorema za njega, a om je stvoren za nju. Nama je žao šio je Balzak bio ravpodušam prema danima Četrdeset i osme, što je Flober pokazao strašljivo nerazumevanje u odnosu

3) Canuts

EDO MURTIĆ: KOMPOZICIJA

Toga dana u tri sata izjutra ne-

ANGAŽOVANA KNJIŽEVNOST

ma Komunu: žao nam je zbog njih. Ima tu mečeg Što su omi zauvek propustili. A mi nećemo da pOOpai mišta od našeg vremena: možda ima i lepših, ali ovo je naše, Mi imamo samo aj život da proživimo, možda usred iog «rata ili te revolucije, Ne treba, međutim, iz ovoga zaključiti da mi propovedamo neku vrstu populizma. Baš naprotiv. Dopulizam je dete starih roditelja, žalosmi izdanak

XaNČORJI realista; 'to je još jedan pokušaj izvlačenja.

i smo, naprotiv, ubeđeni da se niko ne može izvući, I kad bismo bili nemi i mirmi kao Rhamenjey | sama bi naša pasivnost bila akcija. Omaj koji bi svoj Život posvelio pisanju romana o Hittima, zauzeo bi poziciju upravo samom tom apslinencijom. Pisac je situiran u svom vrememu: svaka reč ima odjeka. svako ćutanje. Ja smakam Flobera i Gonkura odgovornim za represalije koje su usledile posle Komune, jer nisu napisali ni jedan redak da bi ih sprečili. To pije bila njihova stvar, reći će neko, A zar je Kalasov proces bio Volterova stvar? Zar

je osuda Drajlusa bila Zolina stvar? Zar je admini.

stracija Konga bila Židova stvar? Svaki od tih autora oselio je u nekoj posebnoj okolnosti svog živoia

_ svoju odgovornost kao pisca; okupacija nas je maudelujemo na naše doba samim svo-

čila našoj. Pošto jim postojanjem, odlučili smo da ta akcija bude voljna. 'reba jož precizirati i ovo: nije retko da se neki pisac slara, u svom skromnom okviru, da pripremi budućnost. Ali postoji jedna neodređena, zamišljena budućnost o kojoj ne znamo mnogo: hoće li istorija imati neki kraj? Hoće li se sunce ugasiti? Kako će živeti čovek u socijalističkom društvu godine 30003 Ta maštanja ostavljamo piscima naučno-fantastičnih romana. Predmet naše brige — biće budućnost naše epohe: to je jedna ograničena budućnost koja se jedva razlikuje od sadašnjice — jer epoha je, kao i čovek, pre svega jedna budućnost. Qna se sastoji od svojih radova u toku, od svojih paduhvata, od svojih projekata za kraći ili duži rok, od svojih pobuna, svojih borbi, svojih nada: kada će da se završi rat? Kako će da se obnovi zemlja? Kako ce

Sa dolaskom dana situacija je

čeo je opšti juriš koji je trajao

da se urede međunarodni odnosi? Koje će se društvene reforme ostvariti? Hoće li pobediti snage reakcije? Hoće li biti revolucije i kakva će ona da bude? Tu budućnost mi usvajamo, i mećemo nikakve druge. Besumnje, neke autore zanimaju manje aktuelni problemi, Oni su dalekovidniji i prolaze između nas kao da su otsutni. A. gde su, zapravo? Zajedno sa svojim pra unucima osvrću se na prohujalu eru, koja je bila naša, i koju su samo oni preživeli, Ali njihov račun je pogrešan: CORE slava uvek se zasniva na nekom nesporazumu, ta znaju oni o lim potomcima koji će ih tražiti među nama? Besmrinost je strašan alibi: nije lako živeti s jednom nogom s ome strane groba, a jednom s ove. Kakho rešavati svakodnevne poslove, ako ih gledaš iz takve daljine! Kako sc zagrejati za neku borbu, kako uživati u nekoj pobedi! Za njih, sve ima istu vrednost. Oni nas gledaju, ali nas ne vide: mi smo u njihovim očima već mrtvi — i omi sć vwraćaju romanu koji pišu za ljude koje neće nikada videti. Dozvolili su da im Pbesmrinost ukrade život. · Mi pišemo za naše savremenike, mi nećemo da posmatramo naš svet očima budućnosti, — to bi bio mnajsigurniji način da ga ubijemo, — nego našim telesnim očima, našim pravim, smrinim očima. Mi ne želimo da dobijemo naš proces u poslednjoj instanci i mije mam stalo do posmrine/ rehabilitacije: procesi se do bijaju ili gube upravo ovde, za našeg života.

Nije nam, međutim, namera da zavedemo neki lnjiževni relativizam. Ne dopada nam se mnogo čisto istorisko. Dostoji li uopšte čisto istorisko, sem u udžbenicima g. Senjobosa? Svaka epoha otkriva neki movi aspekt Tiudske sudbine, u svakoj epohi čovek sebe bira nasuprot drugome, masuprot ljubavi, smrti, svetu; i kad se partije sukobljavaju povodom razoru“ žanja FFI-a ili pomoći koju treba pružiti španskim republikancima, opet je u pitanju taj metafizički izbor, Maj osobeni i apsolutni projekat. Tako, opredeljujući se u osobenosti naše epohe, mi konačno dostižemo večnost; a zadatak je nas književnika, da ukažemo ma večne vrednosti, implicirane u lim socijalnim ili političkim sukobima. Ali mi nećemo da ih wažimo u mekim razumu dostupnim nebesima; one nas zanimaju samo u svom aktuelnom obliku. Daleko od toga da budemo relativisti, mi odlučno proklamujemo da je čovek nešto apsolutno. Ali on je lo u svoje vreme, u svojoj sredini, na svojoj zemlji. Ono što je apso“ lumo i što biljadu godina islorije ne mogu uništili, to je ta mezamenljiva, neuporediva odluka do koje ou dolazi u ovom irenutku, povodom ovih okolnosti; apsoluino, to je Dekart, čovek koji nam izmiče icr je mrtav, koji je živeo w svoje doba, koji je mislio u njemu iz dana u dan, u okviru tadašnjih mogućnosti, koji je stvorio svoju doktrinu polazeći od izyesnog stanja nauke, koji je poznavao Gasendija, Katerisa i Mersena, koji je u detinjstvu voleo ijednu Zrikavu devojku, koji je ratovao i mapravio dete iednoi služavci, koji se nije borio proliv nekog uopštenog principa auloriteta, nego baš protiv Aristotelovog autoriteta, i koji stoji uspravno u svom vremenu, Ta70ružan, ali ne i pobeđen, kao neki kamen međaš: eno

· Što je relativno, to je Dekartovo učenje, ta filozofska

tezga koju prenose iz veka u vek i na hojoi svako malazi ono Što sam ma nju stavlja. Nećemo ostati večni trčeći za besmrinošću. Nećemo postati apsolutni time što ćemo u našim delima odraziti nekoliko mršavih principa, dovoljno praznih i ništavnih da bi prešli iz veka u vek, nego time šlo smo še slrasno borili u svoje vreme, Što smo ga strasno voleli i pristali da s njim potpuno mestanemo.

Ukratko rečeno, naša je mamera da doprincsemo izvesnim promenama u Društvu koje nas okružuje. Pod tim mi me podrazumevamo neku promenu u dušama: upravljanje dušama veoma rado prepuštamo autorima koji imaju svoju posebnu klijentelu. Mada mismo materijalisti, mi nikad nismo razlikovali dušu od tela i poznajemo samo jednu, meraščlanjivu 'sttarnost: ljudsku stvarnost; zato se pridružujemo' onima koji hoće u isto vreme da izmene čovekov društveni položaj i njegovu koncepciju o sebi. Zato će naša revija zauzimati ubuduće stav u svakom slučaju, povodom «političkih i „društvenih događaia., Ona lo meće činiti politički, tojest, neće služiti mnijednoj strani; ali trudiće se da otkrije koncepciiu čoveka kojom će biti inspirisane pojedine leze i davaće svoje mišljenje shodno koncepciji koju ona podržava. Ako budemo mogli da održimo to obećanje, ako nam uspe da neki čitaoci prihvate naša gledišta, mi se zbog toga nećemo preterano ponositi: proslo ćemo sebi čestitati što smo uspeli ponovo da stekmemo čistu profesionalnu savest, i što je kniiževnost, bar za nas, opet postala ono što nije nikad trebalo da prestane biti: jedna društvena funkcija.

(Prevela Frida FILIPOVIĆ)

iskazima zarobljenika, vidi se da je ovaj prelaz bio ozbiljan i đa je

naš uspeh bio potpun samo zato Što se bitka svršila istoga dana, · te se neprijatelju nije dala „na raspoloženje noć, koja ko zna kakva bi nam iznenađenja donela, Ovaj uspeh mi smo platili sa oko sedamdeset mrtvih i stopeđeset

od Beograda da duž Dunava prati borbe s neprijateljem.

Tak» je krajem oktobra godine 1915 postao ovaj opis jednog juinačkog podvija „malenih srpskih jedinica koje su za jedan dan razbile daleko jačeg neprijatelja. Disov članak jzišao je pod naslovom „Boj kod „Smeđereva“ u ratnom dnevniku — biltenu Vrhovne komanđe, danas veoma retkom, i odatle je preštampavan, tih dana okto»ra i' novembra 1915, sa skraćenjima i greškama. Mi ga ovde saopštavamo u tom izvoPnom Oobliku: „Lepo jutro, Čas po čas dohvati nam lice jesenji vetar koji je dolazio sa banatskih ravnica i zalazio u šumarke i prevoje smederevske. Odavno jašemo. Pred nama se gubi i pomalja Dunav, veliki, ravnodušni Dunav. Nastaju i pomaljaju se ravnice pod bezbrižnim nebom. S vremena na vreme zastajemo i gledamo radoznalo u rukavac i ostrvo. Svuđa je mir. Pod sugestijom đogađaja ona, njihova, neprijateljska strana podseća me na poplavu vode koja je nanela velike nesreće i povukla se u svoje obale. Kako je i ovde i tamo danas sasvim drukčije nego pre dva dana! I nikakvih znakova još koji govore o borbi i o trage-

KNJLŽEV.,NE NOVINE

naest sati. Glavni junaci su i Ssuviše osetljivo odigrali svoju ulogu, i, umorni, sada spavaju pod busenjem i travom. Pod busenjem i travom nadnu Dunava. Ostali, koje je sudbina ovoga puta poštedela večnog sna, ostali su da se spremaju za novu radnju. Dokle?

Evo nas po vojištu. Evo i znakova koji još i sada govore O Onome što je tu skoro bilo. Tu "su komadi krvave zemlje, krvavi zavoji, mase ispražnjenih čaura. Usput susretamo šubaru, kačketu, kao odsečenu glavi. „Po bogatoj okolini smeđerevskoj, po njenim vinogradima, ja sam video ostvaren onaj usklik: „Mnogo li će pustih ostanuti kapa!“ I te kape niko

ne uzima... .

Dojahasmo i do Molerovog Šanca, Tu smo se malo odmorili. IVideo sam ono mesto na kome je poginu> austrijski potpukovnik u času „kada je izdavao zapovesti. Smrt ga je zatekla otvorenih usta i mesto vojnika, umesto njegovih potčinjenih, ona je primila njegove naredbe. Video sam odatle cel» vojište ali bez borbe. Pa ipak meni se učinilo da preživljujem u ono pola sata na Molerovom Šancu datum naše pobede, dan našeg potpunog 'rspeha, dvađeset sedmog oktobra 1915.

priiatelj je bacio na našu stranu kod rasadnika skoro jedan bataljon. Po onome što se ubrzo dogodilo vidi se da je neprijatelj tačno znao šta ima da radi sa vom vojskom. Odmah, ne razvijajući se, taj bataljon je upućen na Molerov Šanac. Oko četiri sata on je zauzet sa jednim delom naše artilerije (četiri topa), koji je bio na njemu, a koji je bio pri našem · otstupanju onesposobljen. Jedna četa naše pešadije krenula se u pomoć. Komandir baterije major Gavra Kaljević stavi joj se na čelo, ali je odmah poginuo. To je i jedini oficir naš koji je u toj borbi poginuo. Ta četa imala je zadatak da zadrži neprijatelje da dalje ne prodire. Ona je svoj zadatak isprinila.

Dok se ovo događalo, na našu obalu pristizale su nove trupe koje»je prevozila jedna lađa sa dva šlepa, pod zaštitom artiljerije sa ostrva Kovina. One su se odmah razvijale duž «obale do podnožja Pavlice zauzimajući brežuljke i vinograđe koji su kao veliki cvetovi ukrašavali obalu. Zauzimajući te položaje sekundđarnog značaja oni su se truđili da se dograbe Pavlice koja svojim položajem dominira. '

bila potpuno jasna. Neprijatelj je prestao sa prebacivanjem novih trupa. Na našoj strani opažalo se da ima šest hiljada njihovih vojnika. Na svima položajima borba je uzela velikog maha. Naša pešadija koja se tu u znatno manjem broju našla napregla je sve svoje sile da zaveže neprijatelja na zauzetim položajima. I uspela je. Za sve vreme borbe on se ni koraka nije makao dalje. I dok su naši pešaci vodili borbu sa hrabrošću koja je dostojna srpskog vojnika, dotle su naši komandanti počeli pripremu za jedan protivnapad. Njima je bio cilj da pošto poto pre bace neprijatelja na levu obalu Dunava do mraka, da se dakle borba svrši ovog dana pa ma sa velikim žrtvama. Jer ne učini li 56 to, neprijatelj bi mogao, kori+ steći se mrakom i angažovanjem naših trupa u noćnoj borbi, izvršiti nov prelazak i prebaciti nove trupe.

Trebalo je žuriti. I žurilo se. I dok su se vršile pripreme za opšti juriš, na celom frontu vodile su se očajne borbe. U jeđan sat bi javljeno da je naša pešadija ponovo zauzela Molerov Šanac, Dakle i pre juriša. U pola dva jeđan top · je već počeo dejstvovati sa

Molerovog Šanca, U dva sata otpo-

nepun sat i po, do pola četiri,

Uspeh od ovog juriša bi» je neverovatan zbog dosta male naše snage. Nije prošlo ni pola sata a već se videlo kako breg po breg umire pod navalom naših divnih pešaka i pesmom „naših mladih Vardaraca. Puščanu vatru po bregovima zamenjivale su Pele marame, U tri i četvrt sata obala se već plavila od šinjela kao da se dubina Dunava ispela na obalu.

Sitaacija posle četiri bila je ovakva: Opšti uspeh naš, opšti poraz neprijatelja. Na našoj strani ostalo je još dve hiljade Austrijanaca, ali kao zarobljenici. Na položajima je ostalo njih sedam stotina, i to leševa, i sto ranjenika. Među vojnicima je bilo dvađeset oficira, od kojih dva pukovnika, osamnaest nižih oficira,

Lađa, koja je odvezla one koji su imali tu sreću da umesto Du-

nava nađu Šlep, pogođena našim topovskim metcima, odmilela je u rukavac kao premlaćena zver. Osim zarobljenika i osim dva mitraljeza, „ostala su nam i dva šlepa, gde je bilo municije, bodđljikave žice, telefonske žice, dva montirana mitraljeza, bicikla (20) i čokolade. I po ovome plenu, i po

ranjenika.

Da napomenem i ovo. Svi vojnici zarobljenici “ili su Česi, iz landšturma. Oni koji su se preda vali na obali, pređavali su se klečeći, u poniznom stavu, bacajući pre toga puške. Oni koji su nađeni po vinograđima, bili su pijani. Ljuljajući se kao da su na vodi, prilazili su našim vojnicima, cepajući pritom na slogove ove dve reči: Živela Srbija“.

lako žurno pisan, odmah posle bitke, Disov izveštaj veoma je impresivan; to je jedna reportaža u kojoj se oseća da joj je pisac knji ževnik od dara. Ponegđe izbije autentična disovska rečenica kao Što je ona m kojoj se pominju „glav“ ni junaci“ koji su „i suviše oset« ljivo ođigrali svoju ulogu, i, umorni, sada spavaju pođ busenjem i travom — pod busenjem i travom i na dnu Dunava“. Takvih rečenica koje ustvari sadrže, potencijalno, nenapisane, neispevane | neđope-. vane pesme, ima nam više mesta u Disovim ratnim izveštajima.

B..K,

7