Књижевне новине

The Listener

Činjenica što je najstarije pokolemje nemačkih pisaca najautoritativnije uspelo đa izrazi nova iskustva »nulte tačke nemačle istorije«, powWle 1945 godine, može se činiti paradđdoksalna, ali ne iznenađuje, „Po mišljenju poznatog nemačkog esejiste i KMmjiževnog istoričara H. B. WHolthusena, to je najbolje pošlo za rukom „Gotfridu Benu, „mMBertoldu Brehtu, Tomasu Manu i Ermstu Jingeru. Gotfrid Ben, lekar, esejista i pesnik, počeo je svoju Književnu karijeru izražavajući svoje razočavranje u građanski svet, smelo prezićuči sve društvene, seksualne i estetičke tabue. Najimpresivnija crta njegove poezije je, međutim, iznenađujući spoj razočaranja i zanosa: cinizam hirurga i nogstalgični san za Južnim morima, želja da se Oslo bodi mišljenja đa se kasno prispelo u evropsku trađiciju i strasni misticizam zore čovečanstva koji teži đa proširi trađicionalni horizont istorije za deset hiljada godina. To ga je sve odvelo Ničeu, osobito temi nihilizma, koga on izjednačuje sa osećanjem blaženstva. Prišavši nacionalsocijalizmu, jer je u njemu gledao varijantu svog intelektualnog biologizma, brzo se razočarao i, napadan kao »kulturboljševik«, rat preživeo kao lekar u nemačkoj vojsci. 1949 vratio se na književnu pozornicu. Niko tada nije veštije od njega sjedinio sjajni cinizam koji se odnosio na tragičnu besmislenost političkog sveta sa »rasprodajom svih duhovnih trađicija«. Niko se, osim toga, mije toliko kao on približio najčarobnijim

. melođijama nemačke klasične i romantične poezije.

Za Brehta je nulta tačka značila početak nove ere, a ne nestanak poslednjeg traga razuma u jstoriji. Jako je nesumnjivo u jednom trenutku svoga razvoja verovao u isgstinu dijalektičkog materijalizma, izvor njegove stvaralačke snage treba tražiti u izvorima dubljim nego što je politika. Prototip svih njegovih junaka je izvesni Baal. Nije čista slučajnost što on nosi ime jednog sirijskog boga zemlje i plodnosti, On je bog vitalnosti, neutoljive žudnje da se živi po svaku cenu — bog koji se brani na svim pasištima ovoga sveta,

»Doktor Faustus« Tomasa Mana necsumnjivo je najneposredniji i verovatno najznačajniji pokušaj da se književnim izrazom priđe nemačkoj apokalipsi. Man je osećao i duboko razmišljao o smislu reči »Nemac«, O veličini i trulosti nemačke istorije. MVerovao je da je Nemačka došla do svoga apsurdnog Kraja. Napori pisanja ove knjige doveli su ga do bolesničke postelje, skoro do ivice smrti; ali je on prebrodđio krizu i napisavši »Ispovesti varalice Feliksa Krula«, dokazao svojom sopstvenom ličnošću da nemačka književna i intelektualna istorija imaju dovoljno smelosti da produže da traju, Ernst Jinger je, kao i Ben, imao svoje korene u ekspresionizmu i · Ničeovoj misli; i njegova ideja života, kao i Benova, bila je delimično određena njegovim iskustvom vojnika. Mađa je on sušta Manova suprofnost ipak su njih dvojica došli do potpuno istog zaključka u firenutku nemačkog poraza. »Dok je Man pisao »Doktora PFaustusa« Jinger je razmišljao o »apsolutnoj nultoj tačci« i može se reći da je on zajedno sa Tomasom Manom potpisao kKkapitulaciju nemačkog doktora Faustusa.«

Od pisaca srednje generacije posebnu pažnju pobuđuju Hajnrih Bel (1917) i Gerd Gajzer (1908). Obojica su se proslavili knjigama o ratu. Oni osećaju dđa je njihova dužnost da buđu vemi svedoci novog, krajnjeg oblika ljudske sudbine koji prevazilazi sve što se do sada verovalo da je mogućno. Belovi docniji romani i priče obično! prikazuju savremenu nemačku srednju klasu. Njegova moralna ozbiljnost određena je, s jedne strane, nekom vrstom buntovnog katolicizma, a s druge, njegovom simpatijom za malog čoveka. Gajzer je jako zainteresovan za društvenu kritiku; on plovi slobodan od svih ideoloških Kkovitlaca, čak i kad mu je predmet savremeno društvo. On neprestano razmišlja o nemačkoj vojnoj katastrofi,

Najmlađe je obuzela socio-politička strast. Oni su protivnici Ađenauerovog režima i njegove društvene atmosfere Nagonski se orijentišu u Jevo, mada ne veruju u nemačko političko levo krilo, Oni mrze moć ı mjene institucije, mrze crkvu, kapitalizam, atomsku bombu, novac, ali me postaju komunisti. Mađa preziru građane, ni radnike ne mogu da uzi-

maju dovoljno ozbiljno. Oni se upinju da rezaraju tapue, prave skandale, izazivaju uzvike zgražanja. Ali ih kulturni menadžeri inđustrije krunišu Kmjiževnim nagradama. Oni su »mlađi gnevni ljuđi« federalne republike., Društvo koje napadaju očarano je njihovim rđavim ponašanjem, a iznađ svega je šarmirano njihovom darovitošću koja daje tako mlađalački izraz opšte slabosti. Jedam od njih, Ginter Gras, „pretstavljao je svojim romanom „»Blecbtrommel« prošlogođišnju književnu asenzaciju. Taj roman od 750 strana, „neiscrpni izvor narativnosti, vitainosti i imaginacije, ciničan i satiričan, majskan~

daloznija je Knjiga naših dana. Holthusenov zaključak članka »Nemačka književnost ođ 1945« je pomirljiv i objektivan: mađa to nije najsjajnije razdoblje nemačke Mnjiževne istorije i njenog razvoja, ono je ipak, sa svim Svojim. neđostacima, izraz nemačkog iskustva, „njihovog života kakvim sađa moraju da žive. DJB.

JHTEATYPA „ KUJHb

rap MWray4teWb COD) će!jara CP

'Kritičar 1,. Jakimenko objavio je u listu »Literatura i žiznje, organu Saveza pisaca Ruske Federacije, obiman članak o drugoj, završnoj Knjizi romana Mihaila Šolohova »Uzorana ledina«. Kao što je poznato, Šolohovu je za ovo delo đođeljena Lenjinova nagrada.

»Neobičnu sudbinu ima ova knjiga — kaže, između ostalog, L. Jakimenko. — Triđeset godina odvaja završetak rada na romanu od početka. Kolika je, naga odvažnosti i Vere bila neophodna, pa đa se posle rata, pošto su nestali svi materijali za drugu Knjigu, opet sedne za sto 5 neispisanim papirom — i sve započne iznova. I, eto, počev ođ 1954 godine, u listovima i časopisima pojavljuju se glave iz druge Knjige »Uzorane ledine«. Uoči nove gođine 1960 roman je završen«.

»... Čovečnost Šolohovljeva talenta ispoljila se naročito snažno u drugoj knjizi »Uzorane ledine« kroz sve jači lirizam pripoveđanja; autorov glas, pun ljubavi, čuje se stalno kroz digresije«. »Nastavlja se pričanje o 19830 godini — o početnom periodu kolektivizacije, o vremenu ogorčenih Klasnih bitki, Ali, kao i svako značfijno delo, Šolohovljeva knjiga je usmerena sadašnjosti«. »U nizu epizođa druge Knjige, Šoiohov pokazuje. da se metod ubeđiva-– nja, oslonjen na lenjinske trađicije partije, na đemokratsku prirođu našeg državnog sistema, sukobljavao 8 metodom primoravanja, koji je Naguljnov smatrao najefikasnijim sredstvom za savlađivanje sopstveničkih predrasuda kozačke seljačke mase«.

»Šolohov-filozof, mislilac, pesnik ne samo postavlja socijalno važna pitanja i odgovara na njih. »Problem« ga interesuje utoliko ukoliko mu o mogućčuje da shvati ijuđe, motive njihovih pođuhvata i postupaka. On teži da shvati čoveka određene epohe, da ga shvati istoriski, u perspektivi društvenog razvitka, U znaku potpune umetničke i socijalne preokupacije, razmišlja Šolohov ne samo o tome kakvi su bili ljudi u dalekoj, burnoj 1930 godini, već i o tome kakvi će oni biti, kakvi oni treba da buđu. Ovaj sjaj ideala, ova privlačna vlast lepoga unosi u novi roman M. Šolohova osobemu intelektualnu i moralnu atmosferu. Tako, naprimer, spor o metođama rukovođenja prerasta u usredsređeno razmišljanje o suštini humanizma, o novom vidu odnosa između ljuđi, o lepome u čoveku“.

l„ Z.

Safunav Api

Kako se 19 vek primicao svome Wraju ljuđi su postajali sve svesniji činjenice da se kreću kroz Vvreme. Geološke studije, istorija ljuđskog društva i čovečanstva — novi akađemski predmeti, darvinizam, potvrđivali su tu iđeju. Novi pojam evolucije, koji nije ostao ograničen samo ma prirodne nauke, davao je razloge za optimizam. Razvoj prirodnih nauka uverio je naše pretke krajem 19 i početkom 2% veka da je utopiski cilj blizu. Verovalo se 8 po verenjem u linearni napređak od primitivnih početaka do naučne utopije. Ali u duhovima mnogih intelektualaca toga vremena, Henrija 1 Bruksa Adamsa, Osvalđa Špenglera, stvarala se reakcija na pojam linearnog napretka. | Posmatrajući sve veću vulgarizaciju našeg vremena oni su postajali sve ubeđeniji da se naša civilizacija nalazi u opadanju i da će doživeti svoj pad, kao što se desilo sa grčko-rimskom 'civilizaciiom. Predviđali su da će ponovo na» stupiti Mračni Vek i kod Špenglera i Tojnbija ciklični pojam istorije zamenio je ideju limearmog progresa. Danas je i ta ideja izišla iz mode

i ljudi se 8 prezirom odnose prema )

njoj. Šta ju je zamenilo? Sta mi zna»

mo? Gde smo najposle stigli u našem razmišljanju? pita se Luj Dž. Hel u članku »Da li istorija ima bu-

· đućnost?= Najbolji odgovor, po nje-

govom. mišljenju, dao je H. Ker u jednom svom pređavanju „iz 1951: pojam ciklusa zamenio je pojam kulturnog relativizma; u istoriji ne postoji objektivni obrazac; obrazac za koži istoričar veruje đa ga vidi! u istoriji proizvođ je našeg duha, uslovljem okolnostima mesta i vremena, Ono što se doskora smatralo za plodno le ljudske misli, #jilosofija istorije, danas zapadni istoričari posmatraju kao pustinju. To je posledica uskih specijalizacija koje sprečavaju jedan širi pogled na istoriju i sjeđinjenja različitih činjenica: kulturnog relativizma, „odbacivanja vrednovanja i nesvesne postavke naučnog pozitivizma da ono što' se ne može dokazati ne postoji. Ako smo stvarno dospeli do tačke u kojoj verujemo da istorija nema vrednog smisla, tađa možemo prestati da je proučavamo. Ali mi u to ne verujemo. MmRušeći jučerašnje teorije mi smo za trenutak očistili scenu od intelektualnog sadržaja. Ali te teorije su kao trava koja, kad je posečemo, opet sutrađan mikne. Jednoga dana u buđućnosti ponovo će se prići Spengleru i viđeti da na sve što je on rekao vreme nije potpuno razorno delovalo, da postoji nešto što u izvesnim granicama rasvetljava smisao istorije, da posloji nešto Što je vredno i što ćemo mi posmatrati u granicama našeg vremena.

Ali šta je sa idejom linearnog progresa, koju je zastupao Beri i koju je popularizirao H. Dž. Vels? Istina da ju Je ciklična teorija zamenila, ali ta teorija nije ništa govorila o eshatološkim stvarima; ona je bila bez pojma o tačci konačnog dolaska. Tu je nastao suštinski sukob među njima. Niko ko veruje u progres nije poricao da su staze napretka prekrivene kostima mrtvaca i nema razloga zašto one ne bi bile prekrivene kostima civilizacija. Linija optimista 19 veka, koja vodi pravo napred, mogla bi se izmiriti sa SŠpemglerovom jiđejom dizanja i pađanja, pretpostavljajući da je ona nešto duža nego što su oni mislili i da je, kad se pogleda izbliza, falasasta. Danas možemo biti na vrhuncu, a kroz 100 gođina na dnu. Krivulja vekova je kao pedalo na biciklu koji ide uzbrdo. Ljudska evo lucija ođ majmuna pokazuje jednu tenđenciju koja je neprestano vođila naviše. Ljudski napređak, posmatrano istoriski, očigledan je. l

D..P;

»Nekada je pozorište bilo svetilište bogu ili boginjama sudbine, kao. izvor smisla ljudske drame, Docnije, ono je postalo svetilište ppoglavito čoveku koji nastoji — uzalud — da upravlja svojom sudbinom. Ali danas pozorište čak ni ne poštuje čoveka; ono živi, iz đana u dan, prezirući ga piše autor nepotpisanog članka u broju od 11 aprila, Ovu činjenicu počinju postepeno da shvataju tvrđoglavi „pozorišni ljudi sa Brodveja, jer od četrđeset pet pret“ stava postavljenih na Brodveju od prošle jeseni, trideset ih je već skinuto sa repertoara, a polovina od toga broja nije se prikazivala ni nedelju dana. Ova umetnički i finansiski najneuspešnija sezona pokazuje da američko pozorište pati od bolesti đuše. :

Pozorišni direktor Lorens Langner objavio je članak, čiji naslov dovoljno objašnjava njegovu osnovnu misao: »Ljuđi, ne kopajte više po tom Yrojdu« a brodvejski pozorišni kritičar Džon Čepmen tvrđi da se pozorište nalazi u opadanju r je izgubilo veru u duh čoveka. i

Tokom dvađesetog veka na američkim scenama ne govori se o hrabrosti, nađi ili uzbuđenju. Predmet drama nije ni »pošteno očajanje, koje može da bude početak postojanosti«. Neprestanme preokupacije su porođični poroci, tretirani senzacionalistički ili u psihološkim Klišeima.

Dekan Kolumbiskog univerziteta Žak MBarzen ističe da se ličnosti u dramama ponašaju poput mehanizama. On kaže: »Prava drama uvek uključuje izvesmu količinu slobodne volje. Ali kađ imate lutke od početka, posle prvih pet minuta znate kakav će biti ishod« Ođ svih ličnosti — lutaka koje su preplavile brodvejske scene najznačajnije su marionete Tenesi Vilijemsa. Nekad su one bile »zađivljujuće Žživotne« i dva-tri puta njegove pretstave 5u bile jako dobre. Ali docnije su on i njegovi podražavaoci pogubno uticali pa američku scenu. Nervni slom i homoseksualizam, samoubistvo i sllovanje, postali su sve i svja.

Pozorišta van Brodveja ponekad pokazuju ohrabrujuću želju da prekinu sa starim oblicima i da pronađu nove. Ali, uglavnom, te Ppromene su mehaničke i površne.

D.Đ.

Vladimir V. PERIĆ

Malo.niže od anđela

Prvi ugao Podigni mu

čelo okrenuto vetru

(Početak putovanja ili)

BRDO MURTIĆ: KOMPOZICIJA

ee

O ESTETSKOM

UKUSU

Nastavak sa 2» strane

ni se, dpak, na nečemu objektivnom takvi pokušaji da se ukusima pripiše svojstvo totalnog relativiteta? Uviđamo da je takvo tvrđenje pogrešna apsolubizacija jednog stvarnog dela objektivne zasnovanosti. Ta apsolutizovana realna osnova nalazi se u subjektivnosti doživljavanja svakog čoveka. Postoje speci{ična svojstva u doživljavanju kod svake individue, koja su karakteristična samo za tu individuu, i koja su do izvesne mere relativno neponovljiva. Subjekti doživljavaju do izvesne mere slično, ali ipak wu/izvesnoj meri i — neponovljivo. Koreni ove i ovakve neponovljivosti u doživljavanju leže možda na dnu psiho{iziološke tajne života čoveka uopšte. Ako bi se, u vezi, sa shvatanjem Ukusa, apsolutizovalo ovo svojstvo relatiyne neponovljivosti u doživljavanju kod svakog subjekta, onda bismo došli do shvatanja koje bi nesumnjivo pretstavljalo pogrešnu krajnost: tvrdili bismo da postoji. totalna izolacija i autonomnost doživljavanja, i ukusa, pa i svih ocena koje bi proizilazile iz estetskog ukusa, A apsolutizovanjem uloge društvenog, momenta i svega onoga što omogućuje i uslovljava da se kod različitih subjekata pojave izvesne sličnosti ne samo u estetskim ukusima, nego i U procesima doživljavanja uopšte, došli bismo do druge suprotne krajnosti: totalna uniformnost ukusa; svi ljudi imali bi u istim situacijama i vremenima i dru-

ovog prokletog kamena

i mrtvog bilja.

Nema nade.

i snegu i prvom ireptaju zvezde.

Podigni čelo

dok mrki kesten pada u parku

i staza zaboravlja.

Podigni mu čelo

o, grade zasuti žutim pepelom

zvezda i lišća. Podigni mir njegov,

izgubljen u rascvetanoj kruni .dbeglog sunca

i oblaka letnjih.

Oktobar,

ko zastava,

ko večno obnavljana čednost doma,

sad širi se

granjem ove ruke i srebra. (Njegove kiše u mrtvom klasju

na dnu neba

biju.)

"Tvoja noć. Tvoj dan, opojnost blaga i čista na probuđenom mu čelu sad zvezda bela,

topla i pitoma, u zraku sklopljene, zanemcle,

Žuđene blizine,

bdi.

Budi mu zlato što razblista · poruge varvarske kiše

u reči bliske, na domak molitve zanesene i ruke nemirne.

Budi mu zlato.

Onda, pođimo. Zluradost daljine

već se sveH.

Do mora. Do plamene palme leta. kostiju. ? Do spokoja u najveličanstvenijoj zemlji onoj.

Do rastapanja gneva i

I natrag.

Drugi ugao Na pragu neko doziva tamom. Pitomo nebo usred doma skriva. Tek pune ruke trepere od lišća. Nema nade da se vrati. Nema nade da se skrati put običnog carstva

Vreme je samo vreme -—

niko ne dobija. Niko ne odbija pad njegov.

Nema snage.

prelaznu njegovu snagu

- (sred obilja što teče

na domaku nam tek

neuhvatljivo odriče

svu snagu i raclost spoznanja.

Nema snage usred obilja,

Onda, na put, Vidiš li:

brodovi odneše blago

tek probuđenih reči

na bodrim plećima niz more

svojim

s lakim oblakom nad njim

i modrim, stišanim vetrovima u visini.

(Oni što ostaše razneše mrak u očima svajim.)

Onda, na put.

Ukopani u noći mrtvi

i živi

spomenici su njeni šbdiat, PŠ Odživi

onda

srodnost sa njom.

Pokoljem zvezda —

niko se ne izbavil

Onda, opet na put.

Ostavimo naše večernje sobe

sa stvarima dobrim

i tužnim. | Ulicom treba dugo do oblaka željenih.

štvima — iste ukuse, iste karakter stike doživljavanja, i. iste estetske ocene.

Očevidno, ukusi su mnogostruko uslovljeni. Ako bismo hteli da odredimo sve elememte koji su uticali na {ormmiranje određenog estetskog ukusa kod samo jednog subjekta, našli bismo se pred ogromnim poslom. Trebalo bi da ispitamo celokupni proces estetskog vaspitanja toga čoveka, mogućnosti estetizacije njegovih wunut:ašnjih životnih sadržaja; proces socijalizacije njegovih emocija i ostalih psiholizioloških funkcija; svojsbva njegovog senzibiliteta i osećajnosti; put i stepen razvoja njegove potrebe za doživljavanjem umetničkih dela, navike na umetnost; karakteristike nje» govih estetskih doživljaja i način njihovog razvoja; specifična svojstva nje gove individue kao relativno neponovljivog bića sa relativno neponovljivom doživljajnošću; određene i ne određene potrebe njegovog bića; razvoj i pravce njegove intelektualnoemotivne usmerenosti i interesovanja; razvoj i formiranje njegovog društveno-ekonomskog položaja; njegovu društvenu sredinu, opštu kulturu, stepen poznavanja umetnosli i njegove mogućnosti čestih i intenzivnih su sreta sa umebnošću; stepen njegovih opštih znanja; pravac njegovog društveno-političkog i etičkog stava i način formiranja tih stavova, itd. itd. .

Kratak pogled na ovaj niz nesistematski nabačenih uslova, uzroka, momenata koji uslovljavaju estetski ukus jednog jedinog čoveka moći će da nam plastičnije sugeriše kom:pleksnost korenova estetskog ukusa. Činjenica ove kompleksnosti ipak ne onemogućuje egzistenciju nekih relativno opštih i relativno komstantnih estetskih kriterijuma za ocenu umetničke vrednosti umetničkih dela. Savremeni socijalistički odnosi u našoj zemlji, posebno odnos između društva i umetnosti, pretstavljaju izvanredno zahvalnu društvenu osnovu, koja omogućuje, između ostalog, i formiranje i takvih estetskih kriterijuma. Ipak, bo ne čini ništa manje neophodnom potrebu da takve kriterijume nepiekidno i s naporom izgrađujemo, jer jedma opšta dijalektička istina omogućuje nam da uvidimo da apsolui. nih estetskih kriterijuma, koji bi važili za sva vremena i sva društva 'nije bilo, i sugeriše nam uverenost da ih ni ubuduće ne može biti.

Milan RANKOVIĆ A. DŽ. RRONIN

Povratak u život

(»Rađ«, Beograd, 1960) }

Kroninova dela čitaju se lako i 58 interesovanjem. Nije tu reč o prozi koja nosi dublje i opštije probleme ili koja je, ustvari, emanacija odre"

đenog filozofskog stava u odnosu na život i ljudske relacije. To je literatura koja je u svim svojim zna" čenjima beletristički intonirana, bež većih zahvata u egzistencijalno bitnu problematiku života i bez sna“ žnih poniranja u psihološku konstituciju čoveka i njegove reakcije na spolini svet. Ali Kroninove Knjige U časovima odmora rado se čitaju, jer čitalac od njih ne može da zahteva više nego što mu one pružaju, a 0 je, najčešće, veoma zanimljiva fa" bula koja čitaočevu pažnju čini na” pregnutom gotovo od prve do DpO” slednje stranice. ro je literatura namenjena imtermecu između posto“ jevskog i Kafke, između Balzaka i Sartra, literatura koja nije u dome” nu jedne originalne, đuboke i smele filozofske koncepcije pisca ali koj# u maknađu za to, pruža zabavnost (»Zivezđe gledaju s neba«, »Citadelae »Tri ljubavi« i dr). I roman »PO" vwratak wu Živote (reba, po Oovomć: iđentifikovati sa drugim MKroninO" vim đelima. »Povratak m Žživot« »5p3" da u takozvanu sudsku umetničku prozu« i om je »srećna kombinaciiš kriminalnog društvenog romana“

Pp. B. B,

KNJIŽEVNE NOVINE