Књижевне новине
Studija o ruskoj" književnosti u SAD
Jeđes, obimna msibadija roskoj kujiževmosti 19 wekz, pojavila se
ovih dans ma engleskom i francu>.
skom. jeziku. Autor stuđije je Avram davrraolinski, profesor slavistike ma
MHMarvarđovom mwuniverzitete n Ameri-.
ei. Bvoje delo Jarmolinski je Li:
nom. posvetio 'Turgenjevu i mnjego~
vim s&vremenicima. Pišući ovo delo
Jarmolinski se služio iscrpnom 'blo-' grafijom Turgenjeva akađemika An".
stiferova, izđatom w Moskvi, kao i obimnim materijalom o ruskim KMnjiševnicima 19 veka do koga se Ssađia teško dolazi i u Sovjetskom Bavezu. Ova. stuđija Jarmolinskog je, premaz Disanjo časoDisa, »Njujork Tajms Buk Mivju«, snažam dokumenat o najsjajnijem periodu svetske MmnjiNevnosti, u kome &u ruski pisci dali đela wrhunske i danas menadmažne vrednosti.
Bestseleri u Americi
Majneviji pođaci Mnjiževme gtatistike Koju vođe američki izdavači, govore đa su nu mesecu aprilm ove godine mzajtraženije Mnjige bile, »Bamo da saznamo« od Džona O'Hare, matim »Hawvaji« Džemsa Mičenera, Na trećem mesta je Irvin Šo sa svojim poslednjim romanom »Dvc neđelje u drugom gradu i najzađ autobiografija »Prvi čim« ođ Mos Harfa, pozorišnog ređitelia i producenta. Među ove četiri kmjige treba tražiti buđućeg dobitnika Pulicerove nagrađe %a, prozu koja treba, đa se dodeli m jamu meseca ove godđime,
* * #*
Novo u »zNovom. PomanbuG«
Neđavno su sec u izlozima pariskih \njižara pojavila dva mova romana, čIji sw autori Natali Barok i Alem Rob-Grije, dva tipična pretstavnika Škole »novog romana«. Pod naslovom »Ljubomora«, Alem Grije napisao je romam ša. ciljem da izmakme iz prevazviđenih okvira škole romana đevetnaestog veka, čiji su veliki pisci dostigli savršenstvo u svom domenu, tako da svako ostajanje u tim okvirima, znači samo ponavljanje forme i Pfaplcta. Stavljen pređ izbor đa piše roman sa, više psihologije i unutrašnjeg emotivnog života svojih jonmska mego što 5u to činili raniji majstori ili đa mapiše roman bez psihologlje, Alen Gvije izabrao je ovu Oragu mogućnost. Njegov roman se" đogađa ma mekoj zabačenoj plantaži
banana m ftropima i ima svega dve
MHčnmosti, od kojih prva nema čak m svoje ime nego je označema slovom A. Grije wopšte ne wlazi mw osećanja svojih junaka, koji su wu ljubavničkom odnosu, nego prostim ređanjem epizoda, koje 5e ponavljaju u ođro" đenim intervalima, pokušava da čiiaocu đočara ono što je inače skoro
neizrecivo pisamomt i štamnpamom reč“ ja. Woelko je Grije w tome wgrbso Ssveđoče mepovoljne kritike Yvemomirmmih pisaca „bMrikams, Tr #framcuskdimm
Natati Sarot je w Bvom romšamu »Martere« odabrala onu prvu mogpuaćnost i duboko aronila nw psihologiju romana, rađnje i emocija svojih Naraktera. 1 ona, kao |} Grije, me vazvija zaplet u romanu, već ređanjem potsvesnih wlka, malik ma Virđžinidu Wwl?, objašnjava ono što se biva u romanu. Samo psihologija romama, Natali Barot je prvenstveno bioloŠkog porekla, i me bavi se određenom jeđinkom, već generaljsanjem ljudskog rođa, naslagama masleđenih pretstava, i rezonovanja, koja se mamifestujn u svakoj jeđinki čovečamstva. Kritika se u pogledu ova dva dela slaže w jeđmnom: da oma misa mapisama, za, svakoga i đa mjihove čitamje vahteyva od čitaoca prethočme Spremu majvičeg kvaliteta koja je danas tako retko načj među običmire 1}ođim#,
A. K,
Prva pisaća mašina za diktiranje
O Klektromskoj laborakoriji m MPasađimi Kkomstruilsam dje prvi prototip pisaće mašine ma Mojoj se me MWucm prstima nego direkino diktiranje pretvara glas u VMisani tekst, Ova meo= bična pisaća mašina, koja će značiti revolucija u pisanju tekstova i muoSo DbDomoći maročito Kknjiševnicima i movinarima, samo je mešto većih đimenzija ođ obične, ali je zmatno &loženijša i weoma, skupa, lako nova mašina, mije još usavršem&, oma može “m. tramsbomuje Jjuđski govor u odgovarajoća, slova i mmakove, koji se posle otkucaju ma hartiji. Stručnjaci pređviđajn da će w doglednoj buOočnosti ieđam savršeniji mođel ove pisaće mašinme biti iznet ma tržište. Postoje, i planovi wa, konstrokciju
pisaće mašine ma ovom principm, ko> Ja bi diktirani tekst ma jeđnom jeziku otkucavala ma meki drugi .jeik i to istoga trenutka.
Gi de MOPASAN »B E L
A Mi«
(sMatića hrvaitska«, Zagreb, 1050)
OB wvih naturalista . Mopasan je pisac Moji danas majviše govori sa-
wvemenom „čitaocu, U isti mah om
je pisac koji vremenom SVE više đobija i Moji, prestajući da bude 8s8vwremen nije prestao da buđe i mođeran pisac, u majboljem smisla te reči, Razloge fome treba tražiti u okolnosti da je Mopasan u prvom ređu pesnik pa onda, psiholog i sO» ciolog; za razlike od Zole koji je ua prvom ređu sociolog, Vrlo malo pgiholog i škoro mikako pesnik,
Roman »Bel Ami je wa &đčedJeđam fPivote majbolji Mopasanov roman, Izko imz maanju vrednost od Ppripoveđaka ovoga pisca, to delo, ipak, ide među bolja ostvarenja matura” lističškog romana, MDajući, ličnost KI Warljeru jednog žriviste „Mopasam đaje i sliku jeđnog mdruštva koje takvu Marijera člni mogućnom | kome su takvi ljuđi potrebni. Wao | uvek hladan i nezainteresovan bDO-
KNJIŽEVNE NOVINE
smatra, Mopasan i evai but ne izvlači cam zakliučke mi o društvo mi o ličnostimsx. Om se rađovoljava da da sliku iz koje se mogu irvući po trebni rakliučci, a melika je takva đa se izvlače maključel „kakve je pisac želeo |} koji izgleđajoe jeđimo mogućnim, Za Mopatana normalno stanje društva je irvrmut ređ wređ" mosti i opšti memoral mx mapomeno da nekih stvarnih vređmbosti i me kog istinskog morala w tome drušivu rapravo i nema. O životu uspe> va se bezobzirmošću, sposobnošću 0. se napravi što veći broj] kompromi=, izmeveravanjem ljuđi 1! neđopuKtanjem đa ljuđi izmevere mas, AN kao dđosleđan pesimist Mopasan o ljeodimz nema mnogo iluzija. Naime, mesumnjivo je dz je društvo to koje Wjođe čimi rđavim MH dobrim, al mi ljudsko društvo nije mikakvn | apstrakčija i njega, n Krajnjoj liniji, sačinjavaje ljuđi, Uzroke zla prem tome treba tražiti me samo u ljođskom društvu nego | u čovekovoj pdrođi. A. ova je, kao | 2 većinu tjeđi NXYTX veka, »* Mopasana neba“ vršemm i o wwvodo}l osnovi nepremenjiva. Ovaj pozmati roman velikog pise, Roj je kod nas doživmo već meko” iko rdamja, Izičao Je ovom prilikom o prevođnm Tvanm Kuama Kojl je napisse i pogovor. Činjeniez, da je Mopasan oznat pisac mikako me znači da o njemu | treba govoriti
samo opštenornate stvar! kao što Jo |
te MKuošam ovaj put wčiimio,. · fedrag Đrotić
A ntu n ŠOLJAN
| tako smo te swhe hladme jeseni, sjedeći u ogrommoj praznoj kaćerini, dok je vjetar bijesno šištao u borovima, slavili posljednji rođendan um»ornog starca. Sjedili smo u prostranom zvučnom predworju hotela, opločenom adbojnim hladnim pločicama. Ono' malo
namještaja, što je ostalo u predvorju nakon sezomskog spremanja, .
lo je pokrivebo prljavim platnenim presvlakama. Jedino je u sredini sale stajao dugački stol, prostrt bijelim stolnjakom; slarac i ja sjedili smo svaki na svom kraju. Izvan sezone nije bilo elektrike ma otoku, i nizovi svijeća gorjeli su između naših očiju. Starčevo lice činilo mi se vrlo dalekim, vrlo tamnim u svijetlu svijeća,
Pokušavali smo naložiti vatmi u ogrommom starinskom kaminu, ali b«z uspjeha: ili svježe drvo nije htjelo gorjeti, ili je:i sam kamin, začepljenog dimnjaka,, već davno služio samo kao kras. Prislanjao sam s vremena na vrijeme ruke uz plamen svijeća, da bih ih ugmjao.
Osiećavp sam da nije pravo što sam ovdje: ovo je bila svetkovina samo za jednog čovjeka, slavlje osamljenika, i slučajni gost, kao što sam ja, ne može biti dobrodošao, Čimilo mi se da mnesprebro i. netaktično kvarim planove sudbimc.
Po mekoj logici, kojoj nisam znao lverca, starac Je meuao biti potpuno sam. Zašto sam ovdje? pao sam se. Jesam li Lame potreban, da hi wopće itko ikome može biti potrebam? Ili sam samo aljez, nepoželjni svjedok, slučajni gost»
A. da mnžas bude veći, bili smo neprestano svijesni, da smo ga sami pripremali. Vimo, koje smo nabavili, bile je najbolje vino, večeru smo kuhali i pekli od najboljih stvari koje smo mogli kupiti u malom gradu, spremali smo je brižljivo i s ukusom, aranžirali smo je S invencijom i zanmosom, servirah smo je u najboljem posuču, w kristalnim čašama, na plavim cardiffskim tanjurima, pod blistayim srebrnim sviječnjacima. "Trwdili smo se oko te večere cijeloga dama, zaboravljajući u zamosu posla zašto je spremamo, tko će je večerati.
Ustao sam, da natočim vino u čaše, Stolica, koja sam wlgumuo, ispunila je prostor cviljenjem i grmljavinom. Nastojao sam da što lakše hodam po popločenom podu: odzvanjao je kao da je od bakra.
Nazdravio sam stareu bez riječi. Kroz svoju čašu vidio sam kako niz svijeća iskri, bistro i toplo, poput božićnih prskalica, Cyobovo sam mrzio to Vimo, Šbo je toliko dobno. Dobro vino bez svrhe. Dok sam ga kušao, čimilo mi se, da mi se vlastito nepce ruga. Bilo je gotovo bogohulne6 w ovom čremutku cijeniti vino.
— Zašto ne jedeš? — pitao je starac sumnjičayo,
— Sit sam, — rekao sam i riječi su mi odjekivale pod tropom .
kao zvoma. — Dok sam kuhao, probaj ovo, probaj ono, i najeo sam še.
Starac je šetfke zagnjurio lice u vilicoma po jeli.
— Je. 1 bura jaka? — pitao je nakon izvjesnog Vremena.
— Prilično, — rekao sam.
—- Je | samo puše, ili ima i mora?
Osluškivali smo kako valovi udaraju u sjevermo molo.
ČuješP — rekao sam
— Mislio, eam, ako necko slučajno... — starac je opet pogledao u jelo, stlidleći se.
Jer nije više bilo nade da će itko doći, ni slučajno.
Dalje nije bile smisla govoriti. Završili smo večeru, složili posuđe na jedmu stranu stola, i sjeli malo bliže jedan k drugome, primakli svijeće i izvadili karte za igru. Starac je polako i pažliwo smolac cigaretu —d domaćeg duhana.
“Ali nismo "grali. Nešto je: puklo u atmosferi, nešto, što se više nije dalo popraviti. Činilo se da am ostaje još vrlo malo vremena.
= Bio sam nekako uvjeren, da će se nešto promijeniti s evim
tamjur, prebirući bezvoljno
uvijek ima. neke nade za mene. Eto, ništa. Sve je ostalo isto, Kartamo.
— ta te je sad spopalo, stari? Rođendan je dam kao i svaki dragi. Imaš tek šezdeset i sedam, a kukaš.
— Nije stvar u godinama. Čovjek pomisli samo: zašto još živih Kakav me io zadatak još dwži na životu? Stalno misliš, vicdljećemo, sve Će se objasniti, naći će se mjesto i za tebe. Ali sve ostaje isto, naravno. Čini mi se, da sam odigrao svoju ulogu, i sada naprosto postojim: Što me još drži na životu? Puki nagom, Nesposobnost da mimo umrem.
— Sad si se prežderao, pa te od loše probave byvataju· crne misli, — rekao sam mu uiješno.
{e balegaj, mali, Znao sam ja sve to i prije, samo čovjek noma hrabrosti, da to sebi prizna. I ti to znaš, samo se ne Uusuđujcš reći. Misliš, zašto gnjavii starca, nek umre u miru. Ali n» umire se u miru, dok nisi riješio stvari.
Ala ćemo ih puno riješitil — ocdmahnuo sam,
— Tko tebe šta pita? Ja sam ih riješio. Dotrebno je samo «da čovjek od sebe digne ruke. Da prizna. da dime ruke i cla se prestane boriti. Samo te ta borba drži na životu. Kad jednom tako odlučiš, golovo je. ,
— Govoriš, kao da ti ie drago, što si to...
— Naravno, zar da plačem? Za kim ili za ćim da plačem? Misliš li, da se lako bori? Da mi je to ikada pričinjalo kakvo zadovoljstvo? Wragal Doxlijalo mi je, i zaista mi je drago. Drago mi je što je ovo moj posljednji rođendan, što posljednji put gajito w sebi nadu, za koju znam da je uzahwdina, što posljednji put očckujem da dođe nešto, što sigurno ne dolazi nikada. Drago mi je što se posljedrji put moram za nešto optuživati i za nešto opravdavati. Drago mi je što posljednji-puta mislim da sam živ, dok sam ustvari već odavno potpuno | definitivno mrtav. Drago mi je što sam spo zmao, da onoga, čega sada nema, nije ustvari nikada ni bilo, i da ga naravno ne meže nikada ni biti.
— Hajde, hajde! Ne ćemo sad valida mijekati sve što je ikada bilo, — rekao sam 5 neuvjerljivom namjerom da ga ohrabrim, sažaljevajući ga ustvari, -—— ] ti si sigurno proživio svoje, prevrnuo po koja zgodnm curicu, i te stvari.,.
; '/ diriki;a Mel) 0 | ! j ijNNiNti i (i: : NU DIT UB" 1 lo r0r,t : ati —lageseeeev. o M aUl,j! i} i.e ea Wrkkaaoa 05 + « dH " š 0 ; PO gar} i SMETE S esijJ a „460. OEM, H4 i O (440050 MIN iMMi,h WP ı MMOM,EANMI OI al Lt It i tf E:(D0 * <} : Wddadet : re 86 . tehepei i aa tn! : / “. il ut 0, i; : W 1HiWANESo OKOM ish}hAh O 1 SJ OTHIHAT : th i ji ~ 1 i ? OBA 7 IPO.) RAM RL \ OI Mudted t ' HIM ebijayf!} IV „t Ia i Šo Mile Li, "4 | | ||| '
u
PRIČa „KNJIŽEVNIH NOV/NA”
RODENDAN
i)
“ vođlendanom, rekao je starac -mrzovoljno, == činilo. mi, se, da, još...
· revesvobtesejecv ;
/- UO. A
,
— Vidiš, kad sam se wratbo, pričali su mi, da je bio rat, veliki rat, — rekao je Bribirac, uzdišući kao da mu je teško ponavljati tako opće poznatu stvar, — ali kako da im vjerujem? Kako se uopće može vjerovati da 'je ikada išta bilo? Bilo ie samo ono što jest i sada, I mi smo bili samo ono što smo sad. Čime s» može dokazati da je ikada bilo išta drukčije? Zar možda riječima? Povijest su riječi, Riječi su se, vjeruj mi, izmijenile zajedno s našom slikom prošlosti, Kazati da je nešto bilo drukčije isto je kao kazati da će nešto biti drukčije, u dalekoj budućnosti. Može se la reći, ali dokaza nema. Ne može'se vjerovati da je' išta bilo druk“ čije i da će išta ikada biti. drukčije, kad čovjek zna kako jest. Kad je čovjek dovoljno hrabar da samom sebi prizna kako jest. Život nije ništa drugo nego umiranje. Život je, dragi moj, ovo što li i ja živimo. Nikad ništa nije bilo drukčije, Besmisleno je išla očekivati od prošlosti i od budućnosti.
— Šta hoćeš reći? — pitao sam ga grubo. — IQa je besmisleno živjeti) Pa šta onda? Kao da to svima nije jasno i bez tebe? Otkrivaš. Ameriku, starčel
Bio sam grublji nego sam namjeravao. Ali nisam mogao tropjett sažalienje u sebi. Sažaljenje je onaj most do bližnjega, koji će najlakše propasti pod tvojom težinom. A. sažaljenje u meni polako se pretvaralo u gačenje. Strah da bih jednom mogao biti kao om pretvarao se IH mržnju svega šlo je kao om. Zar ću i ja, kad me slome kao njega, prljati i rušiti sve što mi je bilo vmijedno, rostepeno zaboravljati sve što mi je toliko značilo? Nije dobro stajati kraj propsalog čovjeka, uprljanog čovjeka, slomljenog čovjeka, Neprestano osjeća, kako se zlo u njemu razmnaža, i kako želi i tebe povući t propast, uprljati svojom, prljavštinom, slomiti te vlastitim bolom. Nije dobro boraviti kraj ruševine, jer se može urušiti i na tvoju glavu,
A što je snažniji i sjajniji bio duh, to su bjedniji i odvratniji njegovi ostaci. } .
I odatle se u meni počeo slvarali otpor prema njemu, ı prema svemu Što su zmačile njegove riječi i njegov život. Stao sam wa drugu stranu, na stranu besmislenog života, šutke slegnuvši zube, uzgajajući u sebi mržnju i ljubav, borbenost i lukavost, vjeru i ufahje, snagu i beskompromisnost. Bio sam opet jednom borac, koji može iznad glave uzdignuti zastavu. To što nema pojma kakav je na njoj emblem ne mijenja ništa na borčevoj upornosti i želji za pobjedom. Boro sam se proliv njega i protiv sebe. Branio sam nešto, što nikada me bih ni najgorem neprijatelju poželio da brani. Ali borba je imala smisla sama po sebi. Osjećao sam jednom, konačno, da šam živ.
Nisam više nikoga na svijetu sažaljevao. Najmanje sebe.
I pridruživši se falangama boraca protiv smrti, bezimen i po žrtvovan kao i oni, živ i zdrav i protiv svoje volje i protiv svojih uvjerenja, krento sam m bitku u ime majjednostavnijeg života bez daljajih pitanja, besmislenog, glupog, ograničenog života, ali ipak žiyota!
Naravno, čovjek može vrlo lako tako nešto osjećati, ako je izazvan, ali vrlo je teško to i objasniti, još teže opravdati. Kad čovjek brani život, ima tako malo argumenata pri ruci.
Jedini je argumenat možda sam život. Ali kako to saopćiti murtvacu? Jedimi je možda argumemat ne pitati ništa, nego bili zadovoljan, ali kako to objasniti nezadovoljniku, kojemu su od svega što je nekada imao ostala još samo pitanja?
Osjećao sam da starac nema pravo u onom što govori, ali mu se nisam mogao suprotstaviti, jer nisam imao čime. Mogao sam jedino udvostručiti bunt, očeličiti odlučnost, produbiti vjeru, pothranjivati mržnju, ;
Slušao sam ga toga dana, i drugoga dana, i još mnogih dana na pustom, otoku, dok su se oko nas kovitlale bure, mrsili dani i noći, pljučštale predzimske jugovine. Dok su čamci i ljudi mimoils-
· zili otok. I osjećso sam kako su starčeve riječi sve manje neplodne,
'kako sve više u meni klija sjeme otpora, nayodnjavano fij#kama r.jegove izdaje, na plodnom tlu moje vlastite grižnje savjesti. Ravnoteža je bila poremećena, i tada sam p?vi puta spoznao, da on zaista mora. uskoro urrijeti,
A on je govorio i govorio, kao da we želi napripovijedati za cijeli život.
Sve šho sam mu mogao odgovoriti bilo je; »Ipak živimo!«
-— Ti si pwn iluzija, — govorio je Bribirac, sve žurnije, sve nestrpljivije, — čovjek'je do kraja pun iluzija. Do kraja vjeruješ da se može promaći formula postojanja. Ali sve je to vic, velim ti. Sve je to samo odgađanje AČonačee presude. Evo, ti si se povukao na ovaj otok, iako si nilad, zalio da nekog vraga u sebi riješiš. Hiješit ćeš figu. Nemoj misliti, da se i meni nisu po glavi motale slične ideje — prije rata sam ostavio sve i olišao na Mijet. Ne trebam ti ni reći kako je svršilo. Sjećam se jednog slučaja za vrjjeme rata u Americi: neki mješanac s Bahamskih otoka, fenomenalao bogat, dao se kastrirati i otišao je negdje u Tibet, da spozna živoinu istmwu, ili nešto slično — pisao je odonud mnoga pisma i članke, i mladići su mu vjerovali, zanosili se. Nastao je cijeli pokret s nekakvim budalastim programom. Što se desilo? Pisma iz Tibeta prestala su stizati, a kad su se ponovo pojavila, bila su pisana iskrivljenim riječima, nerazumljivim jezikom, smušenom logikom. Na kraju se shvatilo, da en ustvari više i nije čovjek, ı da govori u ime. neke druge vrste, ne ljudske vrste.
"To se događa, kad čovjek zaželi sam upravljati svojim životom. Kreneš za,snekom idejom — i svršiš na Tibetu, I ne vidim velike razlike između 'Tibeta i običnog jarka uz cestu, Čovjek je jadan: dopušteno mu je da živi Jedino besmisleno. Dopušten mu je živoi jedino ovakav kakav jest. Ni iz čega, što vidi, ne smije povući konzekvence. Jedina konzekyenca koja ga dočekuje na kraju jest smrt, Čemu se onda zanositi sobom
"Tako je govorio starac. Ali ja nisam imao ni najmanje želje da dignem od sebe ruke. Slušajući ga, osjećao sam kako jačam. Bliziaa smrti davala mi je snagu,
I sbvatio sam, ca ostatke ovoga starca još jedino ja cržim na Živofu.
Ja, koji sam goli život.
! LLUWHIHi}
• odn ekv lg:
lu
OVIM dat dee adaaN0a... dti r:j al, NI te it.)
HIM M
DHS