Књижевне новине

*UM E'NOS'T

N euspela izložba SKGULPTURE

Ima već nekoliko gođina da, se i kod nas govori i piše o skulpturi u slobodnom prostoru, o potrebi modđernog grada da, is svojih parkova iseli dobar deo onih bronzanih lutaka, što obič. no drže knjigu, ili ostale rekvi. zite zvanja i položaja, i da, s obzi rom na mogućnosti i koncepcije savremene umeltnošti, te svoje parkove nastani živim ~ blastičnim formama koje obogaćuju prostor uklapajući se u njega.

TInicijativom vajarske grupe »Prostor 8«, koja je OBDOVEOE željom njenih članova, za izlaganjem u slobodnom prostoru, došlo je do prve izložbe skulptura u parku, 1957 godine. Ali, dok je ova prva izložba zaista uspela i potstakla podršku publike, kritike a i opštine grada --— dotle je ova, sadašnja, koja se u organizaciji ULUS-ove vajarske sekcije održava u Pionirskom parku, do te mere neuspela, da bismo želeli da, do nje nije wi došlo.

Ima nekoliko osnovnih nesporazuma koje organizatori ovakvih izložbi ipak ne bi smeli dopustiti. Od osamnaest izlagača, većina, nije ni shvatila, ni prihvatila specifične zahteve koje nameće izlaganie u prostoru. Eksponati su zato od banalnih akademskih studija aktova i uvećanih beživotnih figura, do drastičnog, sirovog ekspresionizma na figurama užasa i gladi, Što posetioca parka pre odbijaju nego privlače, pa do nespretno uprošćenih linearnih oblika u nazovi apstraktnim formama. |

»Spojene forme« ANE BEŠLIC jeđini su eksponati koji i umetničkim „RKvalitetom i ka.rakterom koncepcije pretstavlja apsolutno odgovarajuću skulpturu za izlaganje u slobodnom prostoru. Ustvari, kom pozicija ova dva spojena #ipstraktna, oblika, što čuvaju pod jedrom površinom aluzivnu Vitalnost, pulsira pod obiljem. svetla što ističe ubedljivu i logično nastalu razuđenost živih formi. Koncipirana kao ekSsponat u parku, ova skulptura pru ža uvek nov doživljaj gledaocu koji joj prilazi sa bilo koje njene strane, svojim inventivno građenim oblicima što upijaju nemir sunčanih pega. Porme urasle u prostor postale su elemenat: mjegove slobodne kompozicije, akcenat svežine na nemimom fonu pejzaža u Ččiji.se ritam spontano uklapaju. »Spojene forme« Anec Bešlić, neosporno, pretstavljaju jednu od najbolje rađenih apstraktnih skulptura do sada izlaganih kod nas.

Od ostalih

treba „pomenuti

ANASTASIJEVIĆEVU »Pti

znalački i ozbiljno „Đaryađenu | svojim raznolikim profilima odgovarajuću parkovsku skulpturu, ali odviše hladnu i šematski PORYNRU: Velike dimenzije skulp ture kao da su okrnjile spontanost i otežale zamah ?rvobitne, fino transponovane ski. ce iz umetnikovog ateljea.

Interesantan je pokušaj RA. DOVIĆEVOG OL oiniog pobednika« koji donosi ozbiljna traženja. Ali mada lepo smišljena i dobro postavljena, skulp tura ima „izvesnu „nelogičnost. Dok su leđa figure! monumentalno rešena, njen prednji deo svojim složenim „unutrašnjim razlistavanjem i murovski shva ćenim ugrađivanjem forme pre je kamemog karaktera. Otuda utisak. da skulptura u ovoj fazi pretstavlja više etapu ka interesantnom ostvarenju, nego definitivno rešenje.

Nije bez topline dečak MIRM SANDIĆ i lirska figurina devojke od BARBRELJE, mada su usled svoje intimističke koncepcije donekle izgubljeni u velikom parku.

„Na izložbi nezamenljivo nedostaje desetina „beogradskih vajara, naročito onih iz bosleratne generacije, koji su se već afirmisali delima ·rađenim za slobodan prostor, i poznaju zakone koje on nameće, jer zaista kako to ova izložba drastično „pokazuje nije dovoljno da skulptura bude velika „po dimenzijama, pa đa je samim tim i »parkovska«, — ona to pre svega mora biti svojom koncepcijom. Iz OVOF Dproizilazi da slične manifestacije treba ponoviti samo onda ako organizator ili poziva izlagača, ili bar Žžirira „eksponate s obzirom na specifične uslo ve koje ovakvo izlaganje DOstavlja. Ali, povođom „sadašnje neuspele izložbe izgleda da ne bi. trebalo samo i opet govoriti o određenim „zahtevima koje slobodan prostor postavlja skulp turi svojim promenljivim SsVetlom i oštrim senkama, svojim specifičnim ambijentom parka i njegove zelene pozadine što pruža prilaze „eksponatima sa sviju strana, kao i činjeniconi da je park mesto za šetnju, odmor i igru... U većini slučajeva na ovoj izložbi nije. reč,

nažalost, 0 neshvatanju svih, tih

uslova, nego o skulpturi banalmoj, bez duha i invencije, bez ljudske topline i stvaralačkog

nerva, bez kreativne misli. Ovakva skulptura ne samo u par ku, nego nigde ne bi dobro stajala. PETA IZLOŽBA ĐORĐA POPOVIĆA

Usred jurnjave za efektom i origimalnošću, u almosferi grozničavin težnji da se „sbvori »neviđeno« ma i po cenu kvaliteta, što sve više po staje jedan od elemenata, savremenih likovnih manifestacija u svetu, pa ı kod nas, — pravu malu oazu odmora donose gledaocu nekoliko slika dobro wrađenih u klasičmom „smislu slikarskog kvaliteta, ali rađenih bez pretenzija i bez buke, nastalih u jednom trenutku kada je slikarev susret sa predmetom izazvao njego“ vu radost. Ponekad sa taikvih slika bljesne odličan kvalitet kulturnog i senzibilnog znalca, a gotovo uvek su one ispumjene 'onom jednostavnom 15krenošću koja im daje vrednost i toplinu dnevnika. a

Tako deluje i sadašnja izložba ulja i akvarela Đorđa Popovića i ša

| log aspekta intimnog saopštavanja treba je i posmatrati. S Izloženi akvareli inspirisani SU

Šumadijom. Ova plemenita tehnika starih majstora nepravedno je zapo stavljena. u savremenom slikarstvu.

stvari, ona najbolje odgovara hltrim beleškama kojima umebnik fiksira impresiju doživljaja, ViziJU irenutka. Popović je u njima, kristalno čistom paletom, slobodnim potezom i modernom koncepcijom uspeo Ga

UZ impresiju. SVOE oduševljenja Jetnjim pejzažom donese koliko svežine da impre-

doživljaja toliko i znanja sionisbičku temu da na savremen na” Čin a u granicama SsVCH intimnog saopštavanja. aznolikoci Popovićevoš \ematskog interesovanja donose izložena atjb u je pejzaž, akt, mlva | priro a, portret. Odabrane teme ne zbog no vatorskih ili revolucionarnih ambicija, nego iskreno i spontano zabeleŽene zbog molbliva samog ! radosti oju on pruža slikaru, motiva VeZa~

KNJIŽEVNE NOVINE

nog za slikareve trenutke odmora,

za šebnje, za atelje, za predmete iz .

svakodnevnog života. Mada slikana vrlo studiozno, ova platna čuvaju svežinu beležaka i pečat neposrednog doživljaja, jer slikar zna svoju meru, poznaje domen svojih mogućnosti i u njemu on iraži i nalazi, rukovodeći se samo svojom naklonošću | osećajnošću. Takvo prilaženje sačuvalo je njegovom slikarstvu iskrenost koju treba ceniti. Na izložbi, pored odličnog »Crvenog raka« i lepog »Malog akta — treba istaši i nekoliko beogradskih pejzaža. Beograd je izgleda ipak Popovićeva najmilija tema. Pamtimo sa ranijih izložbi dramatično nebo nad Beogradom, izgled Beograda sa Dunava, ulice starog dela grada sa fasadama kojih je danas sve manje. Sada izložeme slike zabeležile su novi aspekt Beograda, to je nastajući grad, a i on jednostavan i prišam, nekako »domaći« | uklopljen u slikarev život, Novi Beograd posmatran sa prozora slikareve kancelarije. Izgleda da bi Popović mogao, kao malo koji naš slikar, da pokaže svoju izložbu Beograda, raznolikog a uvek ZE kako ga vide oni kojima je drag, —

Sve žMo Popović slika intimno Je vezano za njegov svalkkodnevni život, za njegov odmor i njegove radosti. Obično su te stranice dnevnika irenutak slikareve koncentracije upuctne objektu na koji je pogled pab probudio vedro interesovanje. ua toplina i neposrednost sa ovih nepretencioznih plakima, toplima koju češto aplemenji ona tiha jednostavna il reva istina „o lepoti malih stvari. Intimista po slikarskom temperament) Popović je Uspeo da sačuva „slobo u »malih majstora« da slikaju samo

onako ao Otarina AMBROZIĆ

OORĐE POPOVIĆ: MLADA ŽENA

Dragan KOLUNDŽIJA

• . 1 irt pesme PREDBELI IZA NJEGA REKOŠE: SUNCE

Hoću li te sanjati noćas Pederiko Garsija Lorka

Na obali Une i Sane dok jedna ptica požar izaziva,

I zeleni predeo plača iz korena oka u mesec uranja? U mraku sam. Zlatno i crno lice mi zatvara.

O hoću li te sanjati noćas Federiko Garsija Lorka?

Moja krv te io bita, suriice po kojem razasut ćutiš

Pretvoren u vodenu biliku davno posejanu šumu. · -U zatvorenom: poijupcu nebo. Seti Ry

„Kako da, ga oslobođimo Federiko Garsija Lorka?

Moja krv te to pita. svila na kojoj utkan svićeš.

t

Da li pekma ova zameniti cvet tvoje pesme može

Tli će suncem iek da nami progovore srca?

Odavno nema moras Federiko Garsija Lorka

Na pristaništima, stoje brođovi. Momari mrtvi.

Da li pesma tvoja i mcja zameniti more i mornare može?

Siunešlam se, o bregovi, žica zlata pod vama dok zri

Kad senke produžetak noći i vatre označavaju.

O guste magle vrbaka snijmo noćas uz mesec

Pederiko Garsija Lorka. Na sever odlazi dan

Dok na jugu ostaje blica. Smeškam se o zemljo leda zbog travnatog kamena anđela.

PUTOVANJE ZAPOČETO U ZORU

Još bled, još neispavan TI umoran od tog putovanja / Da li da se vratim liamo., Gde bilje mi u sn" beše Ili da pođem dalje Niz peraja mora uzav!ciog Da me jedu gladme životinje Da me raznos Rkorali i obale Da me bođu jarboli i mirišu žabe Da me nose brodovi i miornari

· Među zelena ostrva gaicbova Ovako ostavljen da me se plaše jegulje Ko sam? Ljuti zmaj proplanka Kasna jesenja praznina? , Ne, nisam to. Noć sam samo jedna Nezapamćena u glasu bptice Deo neke zatravljene obale Iza koje ne počinje njšia. Možda me znaju: cstrva Delekih neljubljenih rnora? O moja propala putovanja njima O mladosti i majko. ; Leći ću u pesal Među vrelo podne juga Neka, neka me seknm ! Hladni morski sutoni. Drvo kedar, vetar maestral U mesu mom neka tıastu. Puževi na meni neka kuću prave Jer i ako slab, neispravan T umoran od tog pešačenja Trebao sam ipak nastaviti putovanja Već započeta Ili nestati zauvek gorama za noć.

ZAVIČAJ NEGE I SNA

Tako je bilo: padale su kiše, cvetao lan

Iz mora, vraćale se reke po svoj stari mulj Ja i ona u kupoli orahovoj ćekali smo dan Zamišljeni i mnogo zaljubljeni.

Tako ja bilo: ludilo, sen, usne u tami Mnogo puta bol, mnogo buta jecaj No eto ponovo mi sedinmio sami Zamišljeni i mnogo zaljubljeni.

Oko nas sunce, ruke, iznad oblak jezdi

U nama pesma, molitva bez sjaja Mi idemo da umremo na zvezdi „.

· Zamišljeni i mnogo zaljubljeni,

+ ____ __– -- - - — TT — JJ - — JJ _—-

MA

V_ e e ? s M a

| ZAPISO LETU.

legendi i poeziji

Bve je počelo sa suncem, sa le-·

gendom, sa poezijom. Dan je, i avgust, vreli, hercegovački, kad se sunce u kamen upija, u telo, u kožu, u pokrete, kad sve zatreperi, kad se u vazduhu, krcatom od mrlja svetlosti i neuhvatljivih zvukova, od senki i čarolija, sve više užari, sve postane lelujavi trepet, blistava letnja fatamorgana što pomućuje vid, što uspavljuje sva čula i osete, što nadražuje. Ili, budi, koga to u meni budi? Tu, gde je sve od kamena, goleti i zelenih siromašnih šumaraka, sve počinje i sve se završava sa suncem, koje je jedina opomena na kretanje, na promene, na iznenađenja. Svest o trajanju, reči što prekinute nastavljaju da govore, lagani vetar Što osvežava, dah prisutne vreline koja trostruko pritiska i disanje davi, sve je to od sunca, sve je to samo sunce, leto, čovek i život.

. To dolazi iznenađa, kao bujice i provale, u nanosima., i vrletima, tokovito. Udara na sva čula, Osvaja sve kapije svesti, napaja melanholične varijacije o prolaznosti utisaka novim i višim svetovima, nameće viziju, „široku, našu, balkansku. Viziju koja nije savršena i nije još simfonija baš zato jer je slovenska, brdska, panonska, što. je neujednačena, isprekiđana izvesnim „istoriskim padovima, koji su donosili mrene na oči. U početku, to je Žželja za prostorom, koji još uvek ne užasava. Tako je bilo onda,

. u detinjstvu, a tako je, dobija

se utisak, i sada, dok se legenda obnavlja.

Slušam: povorke, predvođene i ome za daleka putovanja, žedne, gladne ali željne da istraju, da se straha u sebi oslobode, da osamostale živote i sudbine, granice i misao — kreću se, između dve visoravni, ka ušću velike reke.

Već više godina, govoraše legenda, Goreli su napadani sa svake strane, napadali su ih osvajači u hordama, nesiti i mnogobrojni. Ali Goreli uvek dobijahu bitke, uvek slavljahu pobede. Tome je, uvek, najviše doprinosio njihov vođa i gospodar Nepomir, muđar i okretan, lep, neustrašiv. Desilo se da je jednom bio ranjen u desno rame. Umalo nije podlegao ranama. Te bogate i mesečne avgustovške večeri, dok je-Nepomir bio, ne. više moćan i ne više oholo divan (jer je ležao), izvan svoga šatora, okružen prijateljima i ratnicima, izrabnicama, svi su u jednom trenutku čuli promukle i opore reči njegove: »Ja neću da umrem dok moj narod potpuno ne osiguram i od spoljnih i ođ unutrašnjih neprijatelja. Nesrećno volim život i volim da Dobeđujem. Onda, kad me poraze, ja ću se ubiti! Ali još jedno hoću da vam kažem: strela koja me je pogodila u rame, nije doletela sa neprijateljeve strane«.

Na polomljena ratnička koplja stavili su telo mrtvog velikana, gordog u smrti, sa pogledom uprtim negde daleko, ali i sa nečim vučjim u izrazu lica, kaže legenđa. I mrtav Nepomir mogao je da buđe samo vlada?, iznađ ostalih, velik i neprikosno-

| ven zauvek. Prilikom svečanosti,

kađa su ga sahranjivali uz Veliki Kamen, jedna žena glasno jie jauknula: »Tvoji su te ubili, gordi Nepomire, zato što si bio, Dajbolji! Te reči unele su u narod sumnje, pobune i krvava razračunavanja. Od toga dana Goreli nikako da se smire.

Tada se desilo da su Goreli napustili svoju zemlju i bošli u svet, u neizvesnost, traganje za izgubljenim nebom i suncem. I nikad se više nisu smirili. Kad su došli blizu ušća velike reke, gde je trebalo da osnuju grad, napala su ih divlja plemena, &a svake strane, iza svakog kamena. Bitka je trajala više dana; bila je iscrpljujuća, kobna. I DOsle, kađ su se ostaci neprijatelja razišli u brda a Goreli, osakaćeni i malobrojni okupili oko vatre, nije se znalo ko je dobio a ko izgubio bitku. Na dogovoru glavara rešeno je da se dalje ne ide. Tu su Goreli ostali da bronađu »svoju obećanu zemlju«. Izabrano je Veće Staraca i u zemlji je, posle toliko godina skitanja i krvi, ponovo zavlađao red i mir. Ali Goreli nikad više nisu bili srećni. Zernilja im. Je siromašna i gola a želje neizemer-

· ne.

Na suncu. aok uspravan Str jim, pored žićane ograde ı logo skog zida, na straži, pomišljam: trenuci poezije počinju baš onda kađa su Goreli, pošto su zaspali mirnim snom jer šutra će završiti i konačno osnovati veliki grad sa kulama, ziđovima i tornjevima, ustali, oprobuđili se: a sve otišlo u prah i pepeo, u nepovrat. Po predanju, oni nikada nisu uspeli da sagrađe veći

građ ili tvrđavu. Zamišljam mji hove oči, pune straha, mađije tajne, fatalnosti; njihove ruke drhtave, Žžuljevite, „polomljene, njihove duše — pune nemira, bo la, nesreće ; njihova, srca, — pun: tuge, nespokoja, udesa. Evo: sv su čuli šta se desilo, svi jure i! svojih kućica i pećina ka gra dilištu, posrću, bpađaju, plaču krste se, govore svi u glas, traži vatru da zapale »tu, prokletu zemlju koju šalje sudbina«. Al zemlju nisu mogli da zapale. O datle počinje poema o ljudima koji traže sebe, svoj spas i oilj, svoju ideju. Svoju veru. To 5 one povorke, što u zanOsu nmasr ću, veruju, padaju, što u bujica ma naviru. U detinjstvu, mislić sam da tako počinje nova poezi ja. Još dok sam slušao legendi od staraca na Raskršću, na jugu Srbije, na guslarskim večerima zamišljao sam da je epika +tu neizbežna, đa je samo to poe zija. Tada nisam imao vremena da o tome mislim: jesu li tc čista osećanja, jesu li zdrava! Nesumnjivo je, jesu prirodna, jesu doživljaj. To je i danas neo dvojivo od detinjstva, od godina koje su bile epske i po duhu i po svakodnevnim tugama i ra dostima. Tako je, posle pesme « Maksimu OCrnojeviću, jedne o lujne snežne noći, guslar, visol i malo povijen, pun humora i po malo zajedljiv, pevao O GrnoOgoT· skom vojskovođi, iz neđavni prošlosti, koga su ubili Crnogo ci zato što je glasno rekao da ja bolji i veći od svih. Ubili su ga u šatoru, dok je spavao, oran za bitku, koju će dobiti, mislio je, Ubili su ga Petrovići, kraljevi si novi, jer je, kako to karakteri stično i divotno kaže narodna pe sma, pre toga vojsci rekao, SU periorno i viteški, moćan ali neo miljen: »Osim boga i kralja mojega, ja do Skadra nemam sta rijega!« To je rekao ban vojvoda Blažo Bošković 1912 godine, ka· da je crnogorsku vojsku povea na Skadar. Kađa je pesma za vršena, svi su Živo diskutovali o principima junaštva i o junaštvu samom, »o junačkoj kobi«. Ti, čiji su očevi došli iz Crne

Gore i Hercegovine »živeli su 1 žive danas crnogorskim varijantama slobode i života«, kako je rekao jeđan od njih. Tada je Uu· stao visok, kaščat starac, sa belom bradom, prekaljeni ratnik sa svih balkanskih “rontova, i rekao: »Slušajle me, ispričaću vam jednu priću. Kažu da je to priča o našim precima, o tome kako su tražili hleb i sunce, heroji i mučenici«. Posle te večeri, zauvek, legenda je ostala u meni, u snovima, u mojoj krvi.

Još te noći, sam u maloj sobi, poređ lampe sa gasom, ja sam pokušao da stvorim poeziju, sve obuhvatnu, veliku, poeziju koja počinje sa legendom. Zašto ma danas, dok stojim sa puškom o desnom ramenu, ovde na suncu i kraj logorske kapije, zašto me poezija i ta legenda osvajaju, od mojih trenutnih · „preokupacija odvode, zašto mi svi sokovi mirišu po tome, dišu tako? Mučim se, opet brzo hodam po krugu ispred kapije, „recitujem nove stihove, koji dolaze u povorkama, stihijno, sirovi još neočišćeni, krilati, u jurišu, koji se, uvek iznova, nastavlja. Kako da ih prekinem, kako da ih zaustavin”?

Sunce mi sklapa oči, a olva' ram jh silom, vidim ljubičaste zrake, ružičasto, svetlosno, rve se pomešalo. Bore na očima povećane. Sunce na trepavicama. Sunce u krvi. Sunce u svemu. Stojim, a bole ruke i noge, dok slušam Gorele kako pađaju i Dpale vatre ođasvud. Okrećem se, prolazi vojska. Čujem: stra?a, smena napređ marš! Došla je se, odlazim. Još uvek povijen, sa suncem na potiljku, koračam ka stražari, dok me nevidljivi neki ganos odvodi kn lewemdni, ka, DOGziji. Stišavam se, zausvavljam dah i san, evo me, vraćam se sa izvora legenđe. Smireno gledam u sunce, gledam u sebe, slušam sunce i nezaustavljive povorke, volju za prostorima, iđeju o slobodi i odbranu ođ te ideje, slušam kretanje, đuboko u sebi nastavljam istoriju. Sklapam oči, hoću da ćutim, hoću da se odmorim. Ali sada počinje poezija, jer osećam kako postajem i kretanje i legenda i volja za traganjem, kako žumo i željno koračPam napred. Drhtim, očekujem mesmu, da me omami, da me izmori. Posle, kađ pesma bude završena, kad odđe, moći ću malo da spavam. Odmoriću se, sanjnati. Oko mene su drugovi, hoće nešto da me pitaju. Umoran sam, da im kažem; ali okrećem se. Ćutim, ne odgovaram, mogu li oni to da shvate? Podižem u vis svaku ruku!

Bileća, avgust, sunce

Rade VOJVODIĆ.

· i