Књижевне новине

Američka poezija u savremenom svetu ima sve više pristalica — povoljne, čak u superlativima izražene ocene, veoma su česte. Čak i novembarski broj Tajmsovog literarnog dodatka, posvećen »Američkoj imaginaciji«, ističe kvalibete američke savrememe poezije — vitalnost, artističnost, misaonost i elokvemciju, i tvrdi da se posle prvog Eliotovog napada na američku poeziju, skoro pre četrdeset godima mnogo u njoj izmenilo: američki pesnici savladali su novu tebniku, upili uticaje, prošimili svoje horizonte tako đa „britanski pesnik prema njima deluje »provinciski«.« Stenli Kaumic, dobitik „Pulicerove nagrade za poeziju 1959, u septembar– skom broju objavljuje članak čija je tendemcija đa rezimira tokove savremene američke poezije prikazujući mjihove najistaknutije pretstavnike više informativno nego kritički. O starijim pesnicima Kunic nema mnogo da kaže; po njemu, oni se pretvaraju u spomenike ispisane bezbrojnim hijeroglifima — posećuju ih bosi učenici moseći svetiljke, a vence dužmosti pletu im mršavi doktori filozofkje. Od »seniora« jedino Ezra Paunđ i Meriem Mur učestvuju u savremenim kretanjima, »Svojom novom poemom »Tronosi« Paund je izazvao pažnju struktualnom &ličnošću sa »Božanstvenom komedijom«. Njegova tehnika fragmentacije, poliglotska oldićemost, lukrštanje „vremena, njegova ljudožderska učenost — sve se to ovde Multivisalo, rafiniralo do stanja „zlame nečitljivosti«. »Ako nikad ne napišemo nešto što već nije shvaćeno — kaže Paund — polje razumevanja nikad se neće proširiti«. Menien Mur je triumfovala novom zbirkom svojih pesama, stvaranjem umetnosti na osnovu pravih vrednosti. »Oma je naše Moralno oko, sačuvano od ograničenosti pomoću pažljivosti, poštenja, duha. Jedno od njenih uverenja je »da poezija posmatra život sa ljubavlju«.

V. H. Odn se posvećuje muzi istorije priznajući njenu ograničenost sa intimnošću čoveka Koji je naučio da živi od sopstvene moralnosti.

Mladu plejađu pesnika sačinjavaju Tiobert Louvel, V. D. Snodgras, Del-

mor SŠvarc, Hauard Mos, Demis Levertov i mnogi drugi. Zajedničku | karakteristiku | avan–

gardne američke poezije čini totalno negiranje svih Kvaliteta tipičnih za akademsku poeziju; prethodnicima avangarde smatraju se Bara Paund i Vilijam Karlos Vilijams.

B. A. P.

Već u nekoliko brojeva »Književ-

nosti« objavljuju L. i O. BihaljiMerin u nastavcima putopisno-reporiersku prozu pod naslovom »Američke sinkope« To je živ, dinamičan kaleidoskop slika i doživljaja sa puta do Amerike i po Americi, u kome se subjektivne refleksije preplićču sa mnogobrojnim umetničkim senzacijama, susretima i viđenjima, realizovan iskričavim, semzibilnim stilom, kao natopljenim , neonskom svetlošću. U 4 broju »Književnosti« Bihaljijevi su štampali odlomak. ovoga zanimljivog putopisa — »Nad krovovima Njujorka« u kome saopštavaju svoju viziju arhitekture toga građa-kolosa, 1 savremenih arhitektonskih problema:

»Bolonjski tornjevi bili su porodični zamci. Njujorške kule industriskih i finansiskih magnata nisu manje ubedljive. Kada jednom bude prevučena tamnom skramom vremena, arhitektura tih gradova smatraće se smelim poduhvatom tehnike koja je postala sama sebe svesna. Arhitektonske fasade ranijih nebodera, sa svojim romanskim, gotskim, renesaasnim i „baroknim oblicima, eklektične, pozajmljene. A gđe je arhitektura otišla” van okvita istorije stila i prestala da se ugleđa na Evropu, gde je merilom moderne tehnike formulisala i izvršila funkciju života, tamo je nastalo novo avhitektonsko oblikovanje,

Ma zasedanju likovnih #Writičara održanom u Njujorku 199 godine diskutovalo se o humanizovanju ur-

Hi

banizma, o prostomnoj imoginaciji, O stambemoj industrijii o eetetici nove arhitekture. Između ostalih EOvovio je i R. Bakminster-Feler, koji nam je prikazao projekcije raznih tipova svojih XNomstbrukcija: kub kao osnovni obi i egzemplarni simbol arhitekture on smatra zadstarelim i zamenjuje ga dinamičnom formom, o čelični stub okačenom kućom koja stalno može da se kreće prema suncu. Demonstrirao nam je i svoje geodetske kuće s kubetima, koje, na triangularnim elementima, mogu da se sagrade za nekoliko časova«. Na kraju, evo malo njujorškog pejsaža: »Sam Njujork je u beskrajnost prostora protegnuta, pokretna skulptura. Kolderovo imaginarno, tehmifikovano Drvo Života, sa svojim cvetovima kombinovanim od naivnosti i iibernetike, tiho se njiše u noćnom dahu er-kondišna. Taj grad je skulptura od stakla, svetlosti i „energije, čije miloinske oči trepere prizivajući

u Bimerično«. B. Češk! MmjJiževni časopis »Plamen«,

kojt već dve godine izlazi u Pragu, donosi u svome septembarskom broju, pored ostalog raznovrsnog materijala, u lepoj, modernoj grafičlcoj opremi, i dva napisa o savremenom češkom pesniku Františeku Hrubinu, povodom njegove pedesetogodišnjice. Hrubin pripada sjajnoj plejadi čeških međuratnih pemika u kojoj se nalaze Stanislav Nojman, František Halas, Jaroslav Sajfert, Konstantin Bibl, Vladimir Holan i Vitjeslav Nezval. To je grupa čeških modđernista koja je poeziju svoje zemlje obogatila značajnim mpoetskim ostvaremjima. PFrantišek Hrubin spada među najplođnije pesnike Wvoje generacije,

umetnik kompleksnog, „spirituelnoz izraza. U »Pismu Františeku Hrubinu«,

koje objavljuje »Plamen«, Jirži Hajek pominje nepravde koje je u posleratnim godinama kritika nancla Hrubinu, nazivajući ga, zbog njcgove sklonosti da u poeziji ide ukorak sa vremenom, nekakvim seizmografskim registratorom „savremenosti, zatim češkim Jesenjinom, novim Majakovskim itd. Oko godine 1956 Hrubin je bio u nemilosti, ili, kako se govrilo, u »krizi« tađa je pisao uglavnom samo pesme za decu, izvanredne vrednosti, o čemu je Sovorio i Vitjeslav Nezval u svome referatu na kongresu čehoslovačkih pisaca 1956 godđine, »Pismo« J. Hajeka i članak Jiržija Brabeca o Hrubinovoj lhrici iz godina 1933—1945 pokušavaju da osvetle poetsku i socijalnu vrednost Hrubinovog dela.. PotstičućĆi Hrubina na dalje stvaranje, Hajek poručuje: »Nikada nećeš biti gotov, jer poezija nikad nije gotova s Čovekom«, — Hrubinove zbirke su: »Pevano iz đdaljine«, »Zemlje na meriđijanima«, »Pčelinje saće«, »Mahati krilima«, »Hleb s čelikom«, »Jobova noć«, »Reka nezaboravilijanja«, »Praški maj« i dr. Ž

U istom broju »Plamen« donosi i belešku Dušana Karpatskog o Kıuležinom »Areteju«. Karpatski izveštava da je dramu pročitao u splitskom časopisu »Mogućnosti« i ukratko iznosi sadržaj po činovima. Napominje da je »Aretej« izazvao oprečne sudove jugoslovenske Kritike,' pa Kkaže: »Krleža je u »Areteju« stvorio novu varijaciju na temu koja je osnova celog njegovog dela: tema borbe protiv vučjih odnosa među ljudima...« M. I. B.

NEUE DEUTSCHE LITERATUR

Istočnoberlinski časopis »Neue deutsche Literatur« u svom septembarskom broju, posvećenom dečjoj književnosti, donosi zanimljiv kraći esej Bve Štritmater o Ludvigu Renu, pod naslovom »Kako treba živeti«. Iz Renovih dela se može zaključiti da je pogrešno pisati o »srednjem« i »normailnom 'ponašanju«. Pedagoško uzorno dete, kome su izvanredna dela zabranjena, jer bi mogla ııgroziti njegovo zdravlje i savlađivanje školskih zadataka, nije junak za dečju literaturu. Dečja Književnost ne može ostati pri dečjim junacima. ako hoće da da istinski primer savlađivanja života. U. Renovim Knjigama vrši se uvek proces sazrevanja, izrastanje u život i društvo preuzimanje obaveza.

— Izgleda mi da su Renove knjige na poseban način' realističke, · Kaže Eva Štritmater. U njima ima više »prirođe«, one stoje bliže stvarnosti, nego dela nekih drugih savremenih autora, Hladnokrvnost i humor”, Dpoznavanje zakona i čovekoljublje omogućuju mu da stvori svoj svet, svet koji vrlo vidljivo teži za konačnim redom zemaljskih stvari.

U istom broju objavljena su i dva priloga Ludviga Rena: duža pripovetka »Na ruševinama carstvac i gOvor na otvaramju izložbe „dgdećčjih, MOJRGRG 1.rŠi

'oni koji znaju samo · druge ili nemaju nešto novo da kažu,

:PIGARO LE :FIGAFB

Šta je to pisati? Zašto pisati? Za koga pisati? — pita se Žan Geeno u svome članku »Svirač i svedok., u broju od 17. septembra. — Ta su pitanja bila dugo u mođi. Novime, časopisi, već nekoliko godina, puni su članaka, anketa o tom pitanju.

»Neću da odlučujem da li je to dobar ill loš znak. Ali ubeđen sam da.se književnost vraća ·„zdravijim elementima, Toliko je ljudi pisalo za poslednjih pedeset godina, i ne znajući zašto. Bilo je čak i takvih koji su se hvalili da nemaju ništa da kažu, a ipak su pisali. Književno stvaranje bila je postala trgovina, posao, kao šivenje iii krznarstvo ili parfimerija. Prema broju romana, koji se svake godine objavi, moglo bi se reći da ni razlozi za pisanje ne neđostaju. Ali prave pisce taji vašar knjiga fe ohrabruje mnogo, Naprotiv, ta činjenica baca ih u neku vrstu očajanja. I oni sami sebi postavljaju pitanje, da nisu i oni postali trgovci, paraziti i Mbrbljivci? A imaju i drugih razloga za zabrinutost: moguće je da će Knjiga, kao sredstvo izraza, izumreti. Radio, film

. JURAJ PLANCIĆ:

imaju sve veću moć, Pitaju se čak da li će trud koji sebi postavljaju biti još dugo Koristan; da li čitanje, ta patetična mprisnost, koju svaki pisac pokušava da postavi sa svakim svojim čitaocem, nije već u toku izlaska iz mode, i đa nije već vreme da'se promene sredstva za kazivanje onog što imaju da kažu. x tako pitanje dolazi: Zašto pisati? Za koga pisati? A pisati jednu Knjigu to je posao od mnogih dana i noći, dugi napor i rad.”

"Traženje istine muči generaciju za generacijom, pa tako »i nove pisce. Sve književne revolucije pokreću se uime prirođe. A. ustvari menjaju "se samo trikovi i procedure. Novi poetski zakomi, nove retonike vrede samo malo vremena, jer tek Što su naslučeni, tek što su postavljeni, — oni nas već odvajaju od istine, a tvrdilo se da će mas njoj približiti. Ipak, možda, postoji večna retonika.

S vremema na wreme pojavi se genijalni čovek, gospodar materijala i zamata, Zanat za njega ne znači ništa; on ne misli na njega i zna sve što treba znati. (Mislim na Šatobrijana, Igoa). On se ismeva poetici, retorikama. On misli samo na ono što ima da kaže. On vidi što niko mikad nije video pre njega, on čuje što se nije čulo pre njega, a izgleda da piše i govori kako se ođuvek pisalo i kako se oduvek govorilo.

Njegova retorika je večna "retorika.

Njemu se podređuju sve tobožnje novine, kao potoci velikoj Teci, Pedeset godina, sto godina docnije, svi da. imitiraju

pišu prema njemu. ' Duh njegovog dela upravlja dugo vremena svima književnim novinama. A najzad, kad sve prođe, najduže ostaje još njegov način pisanja ...« NT

STUTTGARTER · ZEITUNG ”

U stalnoj neđeljnoj rubrici »Diskusijak objavljen je, medavno, esej »Roman koji ništa ne kazuje« sa pozivom piscima, lritičarim= i čitaocima. U tom pozivu se kaže da je kriza modernog romana modna tema književne kritike. Nemamo nameru da nekolikim više ili manje originalnim dovitljivostima bogatimo beskonačne debafe o pitanju šta ıoOman danas zapravo treba da bude. Ali mišljenja smo “#“a ovo pitanje treba konačno osloboditi \literarnoestetskog razgovora i jednostavno formulijsati: šta kazuje roman i kome fto' kazuje?

Pod naslovom »Roman koji ništa ne kazuje« otvaramo diskusiju: da li je zaista roman ono što ovo doba zaslužuje, ili je to samo roman koji mahi izdvojeni Kkmjiž »vni: svet smatra

đa ga zaslužuje? Da li stojimo i ovđe, isto onako kao u'shikarstvu i muzici, pred onim jazom između publike i umetnika koji se, kako izgleda, sve više širi iz godine u godinu?

Posle ovog uvoda list đaje reč autorima modernih romana, kKritičarima, pa i čitaocima.

Prvi sledeći članak o bespredmetnom romanu napisao je Robert Herter (Haerdter), koji između ostalog kaže sledeće: : i

Danas ne možemo ni jednu raspravu o stanju naše (tj. nemačke) literature uzeti u ruke, a da ne naiđemo na nesrećnu formulu o krizi romana. Ima ljudi koji su mišljenja đa je društvo izgubilo svoju ravnotežu, i da se onda i umetnost izmu– tila, a đa je naročito roman pao u slabe, neki čak kažu i u prljave ruke pisaca, od Kojih se baš zbog toga ne može očekivati da će pišući ostvariti nešto bolje nego političari, kojima je profesionalno poverena OTganizacija ljudskog društva.

To je sochološko objašnjenje. Ono je bez sumnje prihvatljivo, a i đovoljno, sve đok posmatramo roman i romanopisca sociološki, naime kao funkciju i funkcionera jednog odđređenog ljudskog društva, Mnoge analize našeg literarnog stanja Koriste ove metode, i dolaze prema tome do prilično umerenog mišljenja i O

MRTVA PRIRODA

današnjem romanu i o njegovom stilu. I tako oni zaključuju šta mogu pisci, pa i slikari i muzičari, kađ se svet nalazi u tako neurednom stanju? Od umetnika se traži đa na svaki način prikažu istinsko stanje, ali im se zamera ako prikazuju neugodne, ili kako mnogi misle, izobličene, pa i namerno, ili čak i zlonamerno izopačene karakteristike. Zaista je ovaj prekor nepravedan. Ali sociološka metoda otkriva samo pola istine. Ona taji estetsku stranu stvari i izjavljuje da za ovo nije nadležna. Jadikovanje dđa je roman u padu, ne čuje se samo kođ Nemaca, nego po celom svetu. Sam pogled u izloge knjižara dovoljan je da nas pouči da kriza romana ne postoji u tome da se ne piše dovoljno romana. I masa romana nije izazvala kukanje o krizi romana, nego njihov stil. Pitanje stila je goruće pitanje moderne literature. Ono se. postavlja skeptično, pako-

na različite načine:

sno, setno, i na druge načine Koji ništa ne kažu više nego da je sve ono što u romanu XIX veka školo-

vanom i na njega naviklom čitaocu

izgleda „»eksperimenftalno«, ustvari samo arogantno zabavljanje pisaca. Međutim, u ovakvom se stavu

' ogleda samo arogahcija publike koja

nije shvatila da je baš u stilu savremeno postignuče inteligencije pisca i da se može jedan roman tek onda vazumeti u njegovoj umetničkoj celokupnosti, ako smo osetili stil i

vreme u njihovom unutrašnjem je-

dinstva. „Naravno da se može stil modernog romana uporediti sa stilom klasičnog romana iz XIX veka, da bi se otkrili u ovakvoj konfrontaciji elementi »mođemog«. (Ali tu treba ostati svestan činjenice da »mođerno« mije isto što i »savremeno«). Ovo može i ovako da se izrazi: moderni pisći su, pošto ovako pišu, takođe i Rkombetentni teoretičari modernog romana. Mnogi među njima nisu uostalom samo lifterati koji prepuštaju teoretiziranje drugima, nego su kao esejisti fakodđe najbolji interpretatori modernog romana. .

Veliki pisci XIX veka mogli su prikazati društvo koje nije samo sebe stavljalo u pitanje. Pošto je to društvo bilo sređeno, za 'pisca takođe nije postojao oblik kao estetski problem, nego samo zadatak, usavršiti književno odgovarajuću formu, a to je baš bio građanski roman... Ali problem forme kao problem stila postaje akutan u onom trenutku, kad građansko društvo oseća da je ostarilo, da se mora u svojoj strukturi promeniti, ako se neće okameniti. Da se ne bi literatura umrtvila, pošto je ona duševni napor za preobmažaj čoveka, ona mora da pro-

meni wvod:'sthl i vw. Ovoj Drormemi atdta da uzima move ve. }

Riomam XIX. veke je avet tadanjee doba tako y prikazao da je svakome otvovio prikz ka njemu. Moderni roman, u kome je stil kao takav postao posrednik formalne vnrnemenske „dokomemtacije, manje je pristupačan. On nikako ne daje uputstvo kako da se ophodi sa zamršenim i zbrkanim svetom savremenika koji se ne mogu snaći u tamnim predelima između »realnosti« i »snova«, što je ipak život. Ako moderni čovek jma svoj životni stil, onda mora ovaj postojati u napregnutosti koja se sama po sebi stvara u suđaru vanjske i unutrašnje stvar– nosti. A ako postoji umetnička forma koja može da da adekvalmi izraz ovoj situaciji, to je moderni roman koji je možda „najprisnija duhovna avantura našeg vremena, i čiji stil od pisca traži toliko razumevanja umetnosti koliko od čitaoca strpljivu inteligenciju. P. B:

„Safuniay Are

U članku »Izdđavanje — od kvaliteta do trgovanja« Voren Braun urednik literarne emisije u radio stanici WNVYC, u broju od 24 septembra, donosi svoj polemički komentar povodom Knjige Alberta Van Nostrenđa »Denaturalizovan' roman«, kojom ije ovaj istaknuti kritičar, autor jedne od najboljih „antologija američkih eseja, pokrenuo pitanje o uticaju izdavačke politike na promenu strukture i kvaliteta romana.

Van Nostrendđ — po rečima Brauna — smatra da su izdavači sem potvrđivanja i obnavljanja starih grehova, izgubili uredničku kontrolu nad Kkvalitetom svojih produkata za distribuciju na tržištu knjiga drugostepnog značaja. Filmska inđustrija, jevtine štamparije, popularni magazini, »klubovi knjige« ne samo da su neophodni za ekonomiku izdavanja, već sad mogu da povećaju „svoje

P zahteve za »popularnim« i »komerci~

jalnim« u romamu. Tako su iz ekonomske nužnosti izdavači potpomogli stilizaciju — »đenaturalizacijac romana. Drugorazredni i trećorazredni romani prođaju se bolje nego velika dela, magazini ih rado objavljuju u nastavcima, štamparije preštampavaju, film i televizija se njima Koriste. Veliki broj ovakvih kupaca literature dominira tržištem. Izdđavači ne samo da su kapitulirali pred njima već i sarađuju s njima u ponižavanju romana.

'U dve posebne glave Van Nostrend opisuje proces po kome romam postaje jevtiniji, redukovan do.»pogodnosti« i »isplativosti« drugorazrednih »popularnih« romana. Popularni roman je smesa iskustva sa naracijom kao dominantnim elememtom i amalogijama iz kojih je istisnut život »u cilju pretvaranja emfaze od jedmog iskustva do njegovog razrešenja,

LA o PELLE

REVIEW. PFRINORIEE

O septembarslkooj sveci, u rubrici Beleške objavljena je jedna dđuhovita Mozenija pod nashovom » tati i paraefraze iz knjige Pola Am.

gulvana »Pranmcuske publikacije w Ććor-sokakuc:«. Tako on na jednom mestu kaže: -{

»Kako to da nacija najinteligentni„ ja ma svetu (reč je, razume se, o Francuzima), sa rekordnim brojem nobelovaca, dolazi tek na osmo mesto u svetu po broju objavljenih knjiga u toku jedne gođine, a na osamnaesto mesto po broju naslova ma 100.000 stanovnika? Veoma je zabrinjavajuća činjenica što ta pro. izvodnja kod nag stagnira već godi. nama, a van naših granica se povećava. Zašto samo imućna klasa čita, dok se srednja duri na savremenu knjigu, a seoska je ne čita uopšte? Pa zašto i to, najzad, da francuska knjiga svake gođine malo po malo

gubi svoj uticaj u svetu?«

Sam pisac, Angulvan, daje i od. govor:

»Sve više nedđostajamje vremena za „čitanje, konkurencija rađija, dnevne štampe, filma i televizije.

Gubljenje francuskog političkog prestiža od poslednjeg rata, lišenje uticaja Francuske na mmoge zemlje ramije · „pod njenom, đomimacijom i uticajem.

Nacionalizam novih država, · koji

traži kulturmi materijal štampan na

njihovim narodnim jezicima,

Sve veća. inđustrijalizacija mođernog Sveta, ostvarena gotovo isključi. vo Sa materijalom porekla anglo-sakskonskog ili ruskog, što nameće upotrebu emgleskog ili ruskog, kao njihovog drugog jezika.

Skupoća francuske Knjige „upoređena sa svojim stramim konkurentima. U Framcuskoj nadni čas u poligrafskoj imdustriji skuplji je nego u SAD.«

A zatim Pol Angulvan nastavlja:

»I pisci imaju svoj deo odgovorno. sti zbog ove loše situacije Kknjižarske pijace. Oni naginju tendenciji da ih izdaju više izđavača, misleći da čevtime proširiti krug svojih čitalaca, a ustvami oni nepovoljno rasparčavaju publicistička sredstva ·stavljena baš njima na raspolaganje. S druge strame, framcuski pisci naginju ka prisnim dmevnicima, memoarima, ličnim ispovestima, ne vođeći računa da publika ne mari mnogo za taj način pisamja. Trebalo bi da oni naprave jedan autokritični mapor i · nose svojim izdavačima samo dela koja su u vezi sa problemima Koji Be odnose na majveći broj čitalaca.«

Beleška se završava primedbom da je g. Angulvan „prešao ovđe malo svoju kompetenciju. A i, dodaje pisac beleške, „zar je baš tačno da francuski izdavači štampaju sve što. im se donese? Noa

DPI B:4M M 85 Oj

re

II Ca13y a)

U prošlom broju »Književnih novi-

na«, na ovom istom mestu, đoneli smo početak ankete, organizovane povodom pedesetogodišnjice smrti Lava 'olstoja. Tom prilikom doneli smo najvažnije misli Andre Moroa o '"olstoju. U današnjem broju donosimo mišljenja mlađih pisaca.

U broju od 22 ovog meseca Klod Morijak kaže:

»Svaka generacija romansijera koTisti se otkrićima prethodnih pisaca. Najbolji se koriste da bi mogli otići dalje. Ali postoje i neophodne lične moći, talenat i darovi. Homer je veći od gđe de La Fajet, Balzak od Oldosa Hakslija, Malro od Rob-Grijea. Posle Prusta i Džojsa mi pola= zimo sa! našim skromnim ekspedicijama dalje u neispitano!

Ako u izvesnom smislu postoji i progres u književnosti, važno je da mladi ljudi koji hoće da saznaju dobre pisce idu hronološkim redom. Tako u svakom slučaju i po svaku cenu ne treba da čitaju Prusta pre 'Tolstoja, jer rizikuju da bez ovoga budu prilično razočarani, i ne Zato što je pisac »Rata i mira« manji. od pisca »U traganju za "izgubljenim vremenom«,

Tolstojeva umetnost je utoliko veća ukoliko su njegova sredstva, prividno, uprošćenija, To je hemija genija. Ona neće nikada prestati da oduševljava, još više nego druge čitaoce, one koji su upoređeni s njime kao njegovi učenici.

Ono što je jedino moguće imitirati kod njega, to je ono što je on uzeo od drugih. Ostalo ostaje neraščlanjavajuće. Mi danas, manje nego ikad, možemo da naučimo od njega.

Tolstoj je danas već muzej, dok je Prust još laboraforija.«

Drugi pisac — učesnik i nt:etBe Nafali Sarot kaže između ostalog sledeće: ·

»Tolstojevo delo je za mnoge kritičare i čitaoce model, roman prevashodno uspeo. Oblik najsavršenijeg romana.«

Ali ... umetnost romana, za mene, kao i svaka umetnost, uglavnom, počiva na istraživanjima. To istraživanje vođi progresiji, ne kažem progresu, Jer nema, kao što svako zna, progresa u kvalitetu umetničkih dela. Ali ima zato stalne progresije. Pokreta od poznatog ka nepoznatom. Ja smatbnam da svaki romamnsijer tre-

ba đa se stara da u granjicma svojih mogućnosti, prati učenje PFlobeTovoO: »Najveća obaveza pisca je da otkriva novine. Njegov najveći zločin je da ponavlja olkrića . svojih prethodnika.e Ta progresija se sastoji, u mojim očima, u saznanju sve dubljem, kompleksnijem u psihološkoj materiji (bolje je reči: psihičkoj, jer je reč mpsihološki« danas omr-

znuta, pošto budi omrznutu avet stare analize). Ta materija psihološka, psihička, za mene je jedina osnova nomamna. Svaki romansijer upinje se đa otkrije nepoznate aspekte te psihologije, i ja ne znam nikog, čak i. među romansiijjenima Koji se od toga brane, čije se delo ne određuje na tome da otkriva još neispitane aspekte. Ta nepoznata maferija, koju svaki romansijer nastoji da otkrije zbog samog opiranja materije, mora da skuje za sebe jedan efikasni 'instru-

ment, jedan stil koji mu omogućava da pobedi odolevanje. „Otuda, red jednog romansijera na ovom otkrivanju čini mi se da je onaj najvažniji đeo njegovog opusa. Čak ni njegova najsavršenija dela nisu toliko važna već ona u kojima se najviše zapaža taj ispitivački, taj otkrivajući hod njegove misli ka novim upoznavanjima ljudske psihe.

Delo 'Tolstojevo je dostiglo ravnotežu potpune harmonije, tako da ono pretstavlja vrhunac, krajnju tačku; ono je, u izvesnom smislu, došlo do kraja. Više se nema kuda ići dalje. Ostaje sad samo da se na njih ugleda, Rafaelovo delo moglo bi se, U slikarstvu, uporediti sa „Tolstojevim.

U Tolstojevom delu toliko je sve savršeno, jasno, osvetljeno i obuhva= čeno da ništa nije ostalo u mraku, i više nema ni pitanja ni istraživanja. Kod njega nema više ni one tamnine duše, koja je toliko karakteristična za delo Dostojevskog ..•

Zato danas, u ovom času, posle svega što naša generacija zna (i ne samo posle starijih pisaca, Dosto“ jevskog, Plobera, već i posle Džojsa, Prusta i Poknera), mi se možemo diviti savršenim velikim delima pro” šlosti, pa među njima i 'rolstojevim, ali ova druga, dela ovih pisaca, istra” živača novih oblasti ljudske svesti, isto su nam draga, pa možda i dragocenija, jer sa njima idemo dalje... u nOVO!ć N. Ti

KNJIZEVNE NOVINE